Gospodin Stribor Uzelac Schwendemann napisao je tekst u kojem se spominju eutanazije, razni američki filmovi te vaginalni i klitoralni orgazmi, ali stvarni sadržaj toga teksta ostao je neizrečen, iako je posve jasan: njegov je pisac jako ljut što se netko usudio objaviti knjigu o Brodu kojoj on nije ni autor ni urednik, čak ga se nije ni pitalo za dopuštenje da se knjiga objavi. Posebno ga ljuti što je knjigu objavila brodska podružnica Hrvatskog instituta za povijest. To je inače ustanova na koju je prijašnjih godina g. Uzelac više puta galamio jer da ne objavljuje dovoljno radova o brodskoj povijesti. Nekim slučajem, u prošloj je, 2012. godini Podružnica objavila čak četiri knjige posvećene temama iz brodske povijesti (dvije monografije i dva zbornika radova). Sada se na taj niz nadovezala još i prva knjiga Priloga za povijest Broda i okolice, na koje se g. Uzelac bijesno okomio. S obzirom na ono što je znao pisati ranije, moglo bi se očekivati da g. Uzelac sada pošteno prizna da je Podružnica nadoknadila barem nešto od svoga duga prema istraživanju lokalne povijesti. No, za takvo bi priznanje trebalo imati malo smisla za fair play, a upravo to je stvar od koje je g. Uzelac, štono se veli, "operiran". U njega toga nema ni za lijek, i vjerojatno nikad nije ni bilo.
Naime, taj gospodin raskošnih imena prilično je spretan novinski spisatelj, uz to nedvojbeno i "urbani povjesničar", ali očito i moralna ništica. Slažem se sa stanovitim brojem ljudi koji misle da g. Uzelac ima literarnog dara, u publicističkoj pa i esejističkoj podvrsti, i da mu tekstovi elokvencijom, erudicijom i duhovitošću vidljivo odskaču od drugih u bližem okolišu. Njegovo pisanje mene malo podsjeća na novinske sastavke jednoga našeg puno poznatijeg publicista, Denisa Kuljiša. Slična je to smjesa verbalne bižuterije, razmetljive metaforike, bujne sintakse, zajedljivih dosjetki, sumnjivog sveznalaštva, tračeva, izmišljotina, pa i prijesnih laži. Nema razloga da ne priznam da rado pročitam Kuljiša (osim kada baš gnjavi nekakvim svojim privatnim ratovima ili apologijama), a i od publicistike g. Uzelca dosad sam sa zadovoljstvom pročitao po prilici šest-sedam tekstova. Čak ću dodati da se tu ne radi o pukom estetskom užitku u dobrom pisanju; kao i Kuljiš, u pojedinim je slučajevima g. Uzelac sa svojim tvrdnjama i uvidima zaista u pravu, barem u nekom širem, "sociološkom" smislu, ako ne i u pojedinostima. Kako bi ova usporedba bila potpuna, treba dakako dodati da je g. Uzelac ipak pisac skučenijeg djelokruga i skromnijega ukupnog kreativnog dosega, primjereno sredini u kojoj živi i piše, nešto kao Kuljiš u džepnom formatu.
U svojem nasrtaju na gore spomenute Priloge g. Uzelac poimence proziva Mladena Baraća (autora jedinog rada u Prilozima na koji se g. Uzelac zapravo osvrće), zatim Mariju Karbić, urednicu Priloga, i dakako Matu Artukovića, svojeg (kako on to vidi) arhineprijatelja ili dindušmanina. Kolega Barać, premda još mladi doktorand i znanstveni novak (mogao bi g. Uzelcu biti unuk), zasigurno ne treba ničiju asistenciju u odbijanju napada koji je na njega, nemilosrdno i bez zrnca dobronamjernosti, usmjerio g. Uzelac. Što se tiče kolegice Karbić, g. Uzelac nije se potrudio da ispravno pročita i prepiše njezino prezime, nego ga je triput opetovano netočno naveo, pa ju je već samim time oslobodio obveze da mu išta odgovara ili objašnjava. O kolegi Artukoviću nastavio je g. Uzelac i ovom prilikom ponavljati svoje stare refrene, koji su brodskoj kulturnoj javnosti zasigurno već dobro poznati i pomalo joj moraju izlaziti na uši. Nije više jako duhovito ni to što brodsku institutsku podružnicu g. Uzelac ne zove njezinim imenom, nego joj nadijeva ime "znanstvena povijesna podružnica Mato Artuković". Ako smijem, zamolio bih javno g. Uzelca da, barem za promjenu, ostavi Matu Artukovića na miru neka se čovjek potkraj karijere koliko-toliko rasterećeno bavi znanošću, a svoje antiinstitutske ljutnje, napadaje, klevete i zamjerke neka radije adresira na mene, budući da sam od početka 2012. po odluci za to nadležnih preuzeo mjesto voditelja dotične ustanove.
Premda je pod svoje kivno povećalo stavio samo jedan rad u knjizi, a o stalih sedam radova nije prozborio ni slovca, g. Uzelac smatra da ima pravo naprečac omalovažiti čitavu knjigu i štoviše poželjeti da serija koja je njome započeta više ne izlazi (usp. rečenicu koju završava riječima "... ovog povremenika na čiju drugu knjigu ćemo, nadajmo se, dobro počekati").
Mene u svojem kritičkom osvrtu g. Uzelac nije poimence spomenuo i prozvao, ali ću mu ipak kratko odgovoriti u vezi s dvije-tri pojedinosti koje je spočitnuo našim Prilozima. Ja sam, naime, sročio naslov Prilozi za povijest Broda i okolice, a taj je naslov, veli g. Uzelac, "sramno ukraden". Ta mi je gnjevna optužba i zlonamjerna denuncijacija baš nekako slatka. Čak mi se ne da ni objašnjavati u čemu je stvar. Sve ste krivo shvatili, gospodine Uzelac. Pokušajte ponovno, razmislite još malo. Dat ću vam mali savjet za prvi korak. Nikakva se krađa nije dogodila. Da se uvjerite u to, možete potražiti sve sačuvane primjerke onih starih Priloga, čiji je jedini broj izašao prije ravno sedamdeset godina (1943), pa ćete vidjeti da na svima njima još uvijek stoji njihov puni i netaknuti naslov, Prilozi za upoznavanje Broda i okolice. (To je naslov s naslovnice, onaj na koricama malo je drukčiji.)
Rogobori zatim g. Uzelac što u naslovu naših Priloga stoji samo Brod, a ne, punim imenom, Slavonski Brod. Jer Brod "ne postoji... tj. postoji, ali u Republici Srpskoj. U Hrvatskoj to je, valjda, Slavonski Brod." Ovdje g. Uzelac, ponajprije, proturječi sam sebi, jer ako je naslov, kako on veli, ukraden, onda to s Brodom nije naša krivnja, nego onih od kojih je naslov ukraden. Za razliku od g. Uzelca, kada na naslovnicu stavimo ime Brod, mi znamo na koji od mnogih Brodova mislimo. Znat će to i svatko tko samo zaviri u knjigu. Ne mislimo, dakle, na Carev Brod u Bugarskoj, ni na Uherský Brod u Češkoj, ni na Makedonski Brod u Makedoniji, ni na Hrvaški Brod u Sloveniji, ni na Brod na Kupi u Hrvatskoj, pa ni na taj Brod u Bosni što je našem Brodu preko Save... Ovdje g. Uzelac malo iskače iz svojega pomno njegovana lika pa više nalikuje na kakva brkata žandara ili milicionera koji budno pazi da ne bi tko, iz nehata ili obijesti, propustio staviti pridjev Slavonski ispred imena Brod. Takvoga treba odmah po prstima, i zapisati u onu strašnu teku! Nekako bi takav kruti prigovor više pristajao nekom staromodnom i malko ukočenom kulturnjačkom lokalpatriotu, kao na primjer, što ja znam, pokojnom Vladimiru Remu, a "individualnom anarhistu", nonkonformistu i ljevičaru g. Uzelcu baš ne stoji dobro.
Slična je stvar sa slikom koju smo stavili na korice naših Priloga. To je otprilike četvrtina brodskoga gradskog grba, i ponovno je riječ o mojoj ideji. G. Uzelcu je takva naslovnica "nemušto dizajnirana", a k tome on strogo i svečanim glasom poručuje, kao da je odjednom na se navukao onu sudačku odoru, da se "službeni Grb Grada Broda, analogijom sa službenim državnim grbom, ne masakrira". U redu, g. Uzelcu ne sviđaju se dizajn i oprema naših Priloga. Teško ćete ikada postići da se nešto što napravite baš svima dopadne. Što se mene tiče, mogu živjeti s tom spoznajom. Samo opet upada u oči da se g. Uzelac, inače liberalni ikonoklast koji ne drži ni do kakvih autoriteta, ovdje odjednom prometnuo u birokratskog formalista koji bdije nad time da se službeni grb vazda tretira kao nedodirljiva svetinja. Nema vam s time igranja, poručuje on mrko, i već zove na mobitel tamo neku nadležnu instancu. Nema šanse da njegovu oku sokolovu promakne ako netko taj grb okrene malo ukrivo, ili ga oboji nekom nepropisnom bojom, ili nedaj bože od njega uzme samo dio! Za utjehu g. Uzelcu mogu reći da se treba strpjeti nekoliko godina, dok izađu sljedeće tri knjige naših Priloga, pa će ih onda moći pred sobom složiti u četvorinu i tada će mu se, kao u epifaniji, opet ukazati cjeloviti grb grada Broda.
Budući da sam "po vokaciji" barem toliko filolog koliko i povjesničar, ne mogu odoljeti da ne spomenem još jednu sitnicu iz žućljivog osvrta g. Uzelca. Stvar je zbilja sitna i nevažna, ali i, posve nerazmjerno toj sitnoći, rječita i znakovita. G. Uzelac veli da je kolega Barać u svojem radu o novinama Brodski list netočno naveo naslove poznatih francuskih novina, kao L'Humanite i France Nouvel, pa ga ispravlja da se to točno piše L'Humanité i France Nouvelles. G. Uzelac je u prvoj, manje buntovnoj polovici svoje biografije bio između ostaloga jugoslavenski konzul u Lyonu (kao što mu se navodi u životopisu dostupnom na internetu), pa je valjda naučio nešto francuskoga i može ovako autoritativno, sve u zagradama, korigirati mlade doktorande. No, činjenice su ovdje sljedeće. Mladen Barać posve je ispravno napisao naslov novina L'Humanité (možete to provjeriti na str. 223 i 224 u našim Prilozima), dakle s akcentom na zadnjem vokalu, što znači da je g. Uzelac slagao kada ga je optužio da je taj naslov napisao drukčije. Naslov drugih novina kolega Barać doista je napisao neprecizno, kao France Nouvel, ali je i ono što je g. Uzelac naveo kao točan oblik (France Nouvelles) - također netočno! Točan naslov toga pariškog glasila Francuske komunističke partije glasio je France nouvelle (što će reći "Nova Francuska").
Naposljetku, posve kratko o završnoj jadikovki g. Uzelca nad time što rad brodske podružnice Hrvatskog instituta za povijest "mi godinama plaćamo milijunima kuna, a onda se čudimo kako i zašto sve lošije živimo". O, kako samo uvjerljivo, kako iskreno i brižno zvuči ta jeremijada nad rasipanjem javnoga novca kada dolazi iz usta vazda štedljivoga i skromnoga g. Uzelca! Ne znam samo kako to da g. Uzelcu nikad nije palo na pamet da zaplače nad onim silnim i nikad zbrojenim milijunima što su potrošeni i proćerdani na njegovu karijeru i karijere njemu sličnih "kadrova" u komunističkoj Hrvatskoj i Jugoslaviji. On bi sasvim sigurno smatrao puno svrsishodnijim da se novci koje Podružnica prima od svojih lokalnih suosnivača umjesto toga koriste i nadalje za financiranje njegovih intelektualnih i inih potreba i ambicija, pa možda i za kakav institut što bi ga on po svojoj volji osnovao i vodio. Ovako već godinama kipti od muke i ljubomore, a bogme i zloće. No, koliko god on kiptio i pušio se od toga, ne može ništa promijeniti na činjenici da je radom brodske podružnice Hrvatskog instituta za povijest, od njezina osnutka 1996. do danas, stvoreno nešto neupitno vrijedno, za grad Brod, za Slavoniju i za hrvatsku historiografiju i općenito humanistiku. Čak i kada bi se g. Uzelcu i njegovim sumišljenicima ostvarila žarka želja da ta ustanova ovog trenutka stavi ključ u bravu, iza nje bi ostao kulturni i znanstveni dobitak, utjelovljen u gotovo stotinu svezaka objavljenih knjiga, u dvanaest dosadašnjih godišta znanstvenoga časopisa, u desetak dosad organiziranih simpozija, kao i u ljudima koji su radeći u njoj ispekli zanat povjesničara.
Toliko od mene kao odgovor na ustrajne filipike g. Uzelca. Što se mene tiče, stavljam točku na cijeli taj dosje što nosi njegovo ime. Jednostavno, nemam vremena da se time dalje bavim. Rado bih, u drukčijim okolnostima, nastavio s ovakvim polemiziranjem i ne bi mi bilo mrsko, ali za razliku od g. Uzelca zaista imam prečeg i pametnijeg posla od toga.
Naime, taj gospodin raskošnih imena prilično je spretan novinski spisatelj, uz to nedvojbeno i "urbani povjesničar", ali očito i moralna ništica. Slažem se sa stanovitim brojem ljudi koji misle da g. Uzelac ima literarnog dara, u publicističkoj pa i esejističkoj podvrsti, i da mu tekstovi elokvencijom, erudicijom i duhovitošću vidljivo odskaču od drugih u bližem okolišu. Njegovo pisanje mene malo podsjeća na novinske sastavke jednoga našeg puno poznatijeg publicista, Denisa Kuljiša. Slična je to smjesa verbalne bižuterije, razmetljive metaforike, bujne sintakse, zajedljivih dosjetki, sumnjivog sveznalaštva, tračeva, izmišljotina, pa i prijesnih laži. Nema razloga da ne priznam da rado pročitam Kuljiša (osim kada baš gnjavi nekakvim svojim privatnim ratovima ili apologijama), a i od publicistike g. Uzelca dosad sam sa zadovoljstvom pročitao po prilici šest-sedam tekstova. Čak ću dodati da se tu ne radi o pukom estetskom užitku u dobrom pisanju; kao i Kuljiš, u pojedinim je slučajevima g. Uzelac sa svojim tvrdnjama i uvidima zaista u pravu, barem u nekom širem, "sociološkom" smislu, ako ne i u pojedinostima. Kako bi ova usporedba bila potpuna, treba dakako dodati da je g. Uzelac ipak pisac skučenijeg djelokruga i skromnijega ukupnog kreativnog dosega, primjereno sredini u kojoj živi i piše, nešto kao Kuljiš u džepnom formatu.
U svojem nasrtaju na gore spomenute Priloge g. Uzelac poimence proziva Mladena Baraća (autora jedinog rada u Prilozima na koji se g. Uzelac zapravo osvrće), zatim Mariju Karbić, urednicu Priloga, i dakako Matu Artukovića, svojeg (kako on to vidi) arhineprijatelja ili dindušmanina. Kolega Barać, premda još mladi doktorand i znanstveni novak (mogao bi g. Uzelcu biti unuk), zasigurno ne treba ničiju asistenciju u odbijanju napada koji je na njega, nemilosrdno i bez zrnca dobronamjernosti, usmjerio g. Uzelac. Što se tiče kolegice Karbić, g. Uzelac nije se potrudio da ispravno pročita i prepiše njezino prezime, nego ga je triput opetovano netočno naveo, pa ju je već samim time oslobodio obveze da mu išta odgovara ili objašnjava. O kolegi Artukoviću nastavio je g. Uzelac i ovom prilikom ponavljati svoje stare refrene, koji su brodskoj kulturnoj javnosti zasigurno već dobro poznati i pomalo joj moraju izlaziti na uši. Nije više jako duhovito ni to što brodsku institutsku podružnicu g. Uzelac ne zove njezinim imenom, nego joj nadijeva ime "znanstvena povijesna podružnica Mato Artuković". Ako smijem, zamolio bih javno g. Uzelca da, barem za promjenu, ostavi Matu Artukovića na miru neka se čovjek potkraj karijere koliko-toliko rasterećeno bavi znanošću, a svoje antiinstitutske ljutnje, napadaje, klevete i zamjerke neka radije adresira na mene, budući da sam od početka 2012. po odluci za to nadležnih preuzeo mjesto voditelja dotične ustanove.
Premda je pod svoje kivno povećalo stavio samo jedan rad u knjizi, a o stalih sedam radova nije prozborio ni slovca, g. Uzelac smatra da ima pravo naprečac omalovažiti čitavu knjigu i štoviše poželjeti da serija koja je njome započeta više ne izlazi (usp. rečenicu koju završava riječima "... ovog povremenika na čiju drugu knjigu ćemo, nadajmo se, dobro počekati").
Mene u svojem kritičkom osvrtu g. Uzelac nije poimence spomenuo i prozvao, ali ću mu ipak kratko odgovoriti u vezi s dvije-tri pojedinosti koje je spočitnuo našim Prilozima. Ja sam, naime, sročio naslov Prilozi za povijest Broda i okolice, a taj je naslov, veli g. Uzelac, "sramno ukraden". Ta mi je gnjevna optužba i zlonamjerna denuncijacija baš nekako slatka. Čak mi se ne da ni objašnjavati u čemu je stvar. Sve ste krivo shvatili, gospodine Uzelac. Pokušajte ponovno, razmislite još malo. Dat ću vam mali savjet za prvi korak. Nikakva se krađa nije dogodila. Da se uvjerite u to, možete potražiti sve sačuvane primjerke onih starih Priloga, čiji je jedini broj izašao prije ravno sedamdeset godina (1943), pa ćete vidjeti da na svima njima još uvijek stoji njihov puni i netaknuti naslov, Prilozi za upoznavanje Broda i okolice. (To je naslov s naslovnice, onaj na koricama malo je drukčiji.)
Rogobori zatim g. Uzelac što u naslovu naših Priloga stoji samo Brod, a ne, punim imenom, Slavonski Brod. Jer Brod "ne postoji... tj. postoji, ali u Republici Srpskoj. U Hrvatskoj to je, valjda, Slavonski Brod." Ovdje g. Uzelac, ponajprije, proturječi sam sebi, jer ako je naslov, kako on veli, ukraden, onda to s Brodom nije naša krivnja, nego onih od kojih je naslov ukraden. Za razliku od g. Uzelca, kada na naslovnicu stavimo ime Brod, mi znamo na koji od mnogih Brodova mislimo. Znat će to i svatko tko samo zaviri u knjigu. Ne mislimo, dakle, na Carev Brod u Bugarskoj, ni na Uherský Brod u Češkoj, ni na Makedonski Brod u Makedoniji, ni na Hrvaški Brod u Sloveniji, ni na Brod na Kupi u Hrvatskoj, pa ni na taj Brod u Bosni što je našem Brodu preko Save... Ovdje g. Uzelac malo iskače iz svojega pomno njegovana lika pa više nalikuje na kakva brkata žandara ili milicionera koji budno pazi da ne bi tko, iz nehata ili obijesti, propustio staviti pridjev Slavonski ispred imena Brod. Takvoga treba odmah po prstima, i zapisati u onu strašnu teku! Nekako bi takav kruti prigovor više pristajao nekom staromodnom i malko ukočenom kulturnjačkom lokalpatriotu, kao na primjer, što ja znam, pokojnom Vladimiru Remu, a "individualnom anarhistu", nonkonformistu i ljevičaru g. Uzelcu baš ne stoji dobro.
Slična je stvar sa slikom koju smo stavili na korice naših Priloga. To je otprilike četvrtina brodskoga gradskog grba, i ponovno je riječ o mojoj ideji. G. Uzelcu je takva naslovnica "nemušto dizajnirana", a k tome on strogo i svečanim glasom poručuje, kao da je odjednom na se navukao onu sudačku odoru, da se "službeni Grb Grada Broda, analogijom sa službenim državnim grbom, ne masakrira". U redu, g. Uzelcu ne sviđaju se dizajn i oprema naših Priloga. Teško ćete ikada postići da se nešto što napravite baš svima dopadne. Što se mene tiče, mogu živjeti s tom spoznajom. Samo opet upada u oči da se g. Uzelac, inače liberalni ikonoklast koji ne drži ni do kakvih autoriteta, ovdje odjednom prometnuo u birokratskog formalista koji bdije nad time da se službeni grb vazda tretira kao nedodirljiva svetinja. Nema vam s time igranja, poručuje on mrko, i već zove na mobitel tamo neku nadležnu instancu. Nema šanse da njegovu oku sokolovu promakne ako netko taj grb okrene malo ukrivo, ili ga oboji nekom nepropisnom bojom, ili nedaj bože od njega uzme samo dio! Za utjehu g. Uzelcu mogu reći da se treba strpjeti nekoliko godina, dok izađu sljedeće tri knjige naših Priloga, pa će ih onda moći pred sobom složiti u četvorinu i tada će mu se, kao u epifaniji, opet ukazati cjeloviti grb grada Broda.
Budući da sam "po vokaciji" barem toliko filolog koliko i povjesničar, ne mogu odoljeti da ne spomenem još jednu sitnicu iz žućljivog osvrta g. Uzelca. Stvar je zbilja sitna i nevažna, ali i, posve nerazmjerno toj sitnoći, rječita i znakovita. G. Uzelac veli da je kolega Barać u svojem radu o novinama Brodski list netočno naveo naslove poznatih francuskih novina, kao L'Humanite i France Nouvel, pa ga ispravlja da se to točno piše L'Humanité i France Nouvelles. G. Uzelac je u prvoj, manje buntovnoj polovici svoje biografije bio između ostaloga jugoslavenski konzul u Lyonu (kao što mu se navodi u životopisu dostupnom na internetu), pa je valjda naučio nešto francuskoga i može ovako autoritativno, sve u zagradama, korigirati mlade doktorande. No, činjenice su ovdje sljedeće. Mladen Barać posve je ispravno napisao naslov novina L'Humanité (možete to provjeriti na str. 223 i 224 u našim Prilozima), dakle s akcentom na zadnjem vokalu, što znači da je g. Uzelac slagao kada ga je optužio da je taj naslov napisao drukčije. Naslov drugih novina kolega Barać doista je napisao neprecizno, kao France Nouvel, ali je i ono što je g. Uzelac naveo kao točan oblik (France Nouvelles) - također netočno! Točan naslov toga pariškog glasila Francuske komunističke partije glasio je France nouvelle (što će reći "Nova Francuska").
Naposljetku, posve kratko o završnoj jadikovki g. Uzelca nad time što rad brodske podružnice Hrvatskog instituta za povijest "mi godinama plaćamo milijunima kuna, a onda se čudimo kako i zašto sve lošije živimo". O, kako samo uvjerljivo, kako iskreno i brižno zvuči ta jeremijada nad rasipanjem javnoga novca kada dolazi iz usta vazda štedljivoga i skromnoga g. Uzelca! Ne znam samo kako to da g. Uzelcu nikad nije palo na pamet da zaplače nad onim silnim i nikad zbrojenim milijunima što su potrošeni i proćerdani na njegovu karijeru i karijere njemu sličnih "kadrova" u komunističkoj Hrvatskoj i Jugoslaviji. On bi sasvim sigurno smatrao puno svrsishodnijim da se novci koje Podružnica prima od svojih lokalnih suosnivača umjesto toga koriste i nadalje za financiranje njegovih intelektualnih i inih potreba i ambicija, pa možda i za kakav institut što bi ga on po svojoj volji osnovao i vodio. Ovako već godinama kipti od muke i ljubomore, a bogme i zloće. No, koliko god on kiptio i pušio se od toga, ne može ništa promijeniti na činjenici da je radom brodske podružnice Hrvatskog instituta za povijest, od njezina osnutka 1996. do danas, stvoreno nešto neupitno vrijedno, za grad Brod, za Slavoniju i za hrvatsku historiografiju i općenito humanistiku. Čak i kada bi se g. Uzelcu i njegovim sumišljenicima ostvarila žarka želja da ta ustanova ovog trenutka stavi ključ u bravu, iza nje bi ostao kulturni i znanstveni dobitak, utjelovljen u gotovo stotinu svezaka objavljenih knjiga, u dvanaest dosadašnjih godišta znanstvenoga časopisa, u desetak dosad organiziranih simpozija, kao i u ljudima koji su radeći u njoj ispekli zanat povjesničara.
Toliko od mene kao odgovor na ustrajne filipike g. Uzelca. Što se mene tiče, stavljam točku na cijeli taj dosje što nosi njegovo ime. Jednostavno, nemam vremena da se time dalje bavim. Rado bih, u drukčijim okolnostima, nastavio s ovakvim polemiziranjem i ne bi mi bilo mrsko, ali za razliku od g. Uzelca zaista imam prečeg i pametnijeg posla od toga.
