Stara škola Isusa

Reducirana i destilirana priča o ovisnosti

U sat i dvadeset minuta, koliko traje predstava Stara škola kreka – iz tame u svjetlo, koja se trenutno izvodi u Kazalištu Vidra, može se dobiti manjkav uvid u put ka postajanju ovisnikom i proces odvikavanja. Stoka je, kako i sam spominje u predstavi, najteže i najstrašnije komadiće iskustva, izostavio.

Nije jasno je li do izostavljanja takvih trenutaka došlo iz razloga što ona možda ne bi bila u skladu s njegovom sadašnjom religijskom filozofijom i imidžem, ili zbog razmišljanja o osjetljivosti tematike za publiku (među kojima je zbilja mnogo mladih), ili pak zbog nečeg trećeg. Sigurno je jedino kako je prikazivanje takvih "dno dna" iskustava izuzetno bitno za razumijevanje i oslikavanje realnosti teške ovisnosti, o kakvoj je htio progovoriti Stoka. Naglasak na htio. Toga smo na kraju ipak ostali lišeni.

Dijelovi predstave u kojima se dotiče takvih trenutaka, kada primjerice prepričava kako je u krizi usranih hlača pretrčao pola Zagreba, ili pak u jednoj od epizoda višednevnog drogiranja u hotelskoj sobi na kraju sa stropa vidio samoga sebe kako leži mrtav na krevetu, pretvoreni su u humorističnu dosjetku, valjda kako bi ih publika lakše progutala. Ali to ne bi trebao biti cilj predstave o "najcrnijim trenutcima jednog narkomana".

U Stokinim pjesmama na novom albumu (također nazvanom Stara škola kreka) sada dominiraju stihovi zahvalnosti Bogu, pa tako u pjesmi Križ kontra roga repa: "Izaberi Boga u borbi protiv Zloga,križ kontra roga slušaj riječi repa moga,bori se svoje srce otvori se,u ime Isusa Krista vraže pokori se".

On svjedoči, kako to nerijetko biva s ovisnicima koji su prošli kroz tretmane u komunama, o vlastitoj izabranosti – drugi su umirali, ali njega je Bog izabrao da nastavi dalje. Bog je za njega imao drugi plan, a jedna od dimenzija tog plana je predstava u kojoj Stoka postaje preobraćenik i propovjednik. "Rođen sam na dan prvog ukazanja u Međugorju", znakovito kaže u predstavi – sve mu sada ima smisla.

Tijekom dugogodišnje ovisnosti o drogama, prošao je kroz razne komune i terapije, ali svoje je "konačno izliječenje" pronašao odlaskom u zajednicu Cenacolo. U predstavi se čitavom procesu odvikavanja posvećuje minimalan dio sadržaja i vremena. Za nekoga tko je bio ovisan u mjeri u kojoj je bio Stoka (sa svim kriznim epizodama, iskušenjima i relapsima) taj proces je zasigurno morao biti mučan, ali mi o tome nismo doznali puno.

Sve se svelo na tek nekoliko opažanja o "fizičkom radu i molitvi i Božjoj pomoći" (kako ono ide u pjesmi Komuna Kiše metaka - "bija sam na ličenju, izličija san vraga, bija sam u Španiji, iša u komunu... prinosija sam namještaj, namještaj san blanja"). Publika dobije dojam da je proces dovikavanja prošao relativno bezbolno, gotovo pa čudesno. Preko toga smo preletjeli, Stoka je sada sretan, s križem oko vrata, stoji pred nama kao nov čovjek na daskama koje život znače.

Jedino što se dalo izvući kao konstruktivni zaključak razmišljajući nakon odgledane predstave jest potreba da se ovime otvori prostor za raspravu o problematičnosti liječenja ovisnika kroz različite izvanbolničke religijske programe.

Šutnja stručnjaka

U Hrvatskoj u liječenju ovisnika najveću ulogu ima sustav izvanbolničkog liječenja, odnosno mreža službi za zaštitu mentalnog zdravlja, prevenciju i izvanbolničko liječenje ovisnosti, u sklopu županijskih zavoda za javno zdravstvo, a koordinator je Hrvatski zavod za javno zdravstvo.

U želji da sa stručnjacima, psihijatrima i psiholozima iz bolnica i zavoda za javno zdravstvo razgovaramo o načinu na koji se religijskim pristupom distorzira viđenje ovisnosti, ali i raspravljamo o indikativnosti obraćanja komunama i religijskim programima (što možebitno upućuje na nedostatke i manjkavost institucionalnog, javno zdravstvenog sustava liječenja), poslali smo upite na više adresa u Zagrebu, Zadru i Splitu. Htjeli smo razgovarati i o stručnosti kadra koji sudjeluje u provođenju programa u različitim terapijskim zajednicama, kao i o tome na koji se način i koliko sustavno evaluira njihov rad.

Jedini odgovor koji smo uspjeli dobiti stigao je iz Zavoda za javno zdravstvo Zadar, iz kojeg su nam na brojna pitanja poslali samo sljedeće: "Naš službeni stav je da je svaki oblik pomoći ovisniku da postigne apsolutnu apstinenciju dobrodošao".

Izgleda da u Hrvatskoj postoji strah i odmak od kritičkog preispitivanja ičega povezanog s religijom, pa tako i od preispitivanja sustava liječenja ovisnika kroz religijske programe. Preostalo nam je da se okrenemo dostupnim statistikama i evaluacijama, koje nam mogu ponuditi barem djelimičan uvid u situaciju.

Manjkavi programi terapijskih zajednica

Prikupljanje podataka o tretmanu ovisnika u nevladinom sustavu započelo je u 2002. godine. Financiranje terapijskih zajednica provodi se putem ugovaranja s Ministarstvom za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku ili putem javnih natječaja koje raspisuju Ured za suzbijanje zlouporabe droga i nadležna ministarstva, a ona ujedno vrše i nadzor nad provođenjem programa terapijskih zajednica i trošenjem financijskih sredstava te prate usklađenost rada s propisima.

Pitanje je, naravno, koliko je funkcionalan taj nadzor. Prisjetimo samo se ne tako davnog slučaja kada je Bernardica Juretić, bivša ministrica socijalne politike i mladih, odmah po stupanju na ministarsko mjesto potpisala ugovor sa svojom bivšom udrugom, zajednicom Susret, po kojem im obećava financirati nepostojeći centar za liječenje ovisnika. Njime se ministarstvo obvezalo svaki mjesec platiti smještaj i džeparac za 102 korisnika objekata na Čiovu, Cisti Velikoj i Ivanovcu. Točnije, radilo se o 3987 kuna za svakog korisnika na terapiji, 406 tisuća kuna mjesečno ilitiga više od četiri milijuna kuna godišnje. Sve to iako u trenutku potpisivanja ugovora centar nije radio već godinu dana.

Ovdje je, naravno, posve legitimno postaviti pitanje - zašto bi se novac uopće davao za (su)financiranje religijskih terapijskih zajednica, zašto se ne bi usmjerio na povećanje kapaciteta postojećih programa unutar zavoda za javno zdravstvo ili osnivanje novih centara za liječenje zasnovanih na stručnosti i nepovezanih s religijskim dogmama?

Kako bi se poboljšala kvaliteta usluga i programa koji se provode u nevladinom sektoru, u lipnju 2009. godine donesen je Pravilnik o vrsti i djelatnosti doma socijalne skrbi, načinu pružanja skrbi izvan vlastite obitelji, uvjetima prostora, opreme i radnika doma socijalne skrbi, terapijske zajednice, vjerske zajednice, udruge i drugih pravnih osoba te centra za pomoć i njegu u kući. Do kraja 2010. godine u Hrvatskoj je djelovalo osam terapijskih zajednica i domova za ovisnike s ukupno 33 terapijske kuće, od kojih su samo tri u cijelosti ispunile uvjete iz Pravilnika.

Drugi Pravilnik o minimalnim uvjetima za pružanje socijalnih usluga donešen je 2014. godine. Kako bi se osigurali odgovarajući stručni kapaciteti osoba koje u okviru domova za ovisnike i terapijskih zajednica provode programe tretmana, iz Vladinog Ureda nam govore kako u suradnji s Ministarstvom za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku i Edukacijsko - rehabilitacijskim fakultetom provode edukacije za stručne djelatnike i asistente koje je do sada završilo ukupno 60-tak asistenata i stručnih djelatnika zaposlenih u terapijskim zajednicama i udrugama koje pružaju psihosocijalni tretman.

Programi terapijskih zajednica i komuna su raznovrsni, no ipak je za konstatirati kako je veći dio vjerskog karaktera, te se tretman se temelji na osnaženju intenzivnijeg življenja vjere uz okupacijsko-radnu terapiju. U ovim programima uz vjerske osobe, svećenike i časne sestre, programe najčešće koordiniraju uspješno rehabilitirani ovisnici, dok je stručno osoblje manje zastupljeno.

Kriteriji ulaska u terapijsku zajednicu variraju i različiti su, od mogućnosti direktnog uključenja u program komuna Reto centar i Remar, do obveznih kolokvija u terapijskoj zajednici Cenacolo, Savez ili Domu za ovisnike zajednice Susret. Predviđeno vrijeme trajanja programa rehabilitacije i resocijalizacije liječenih ovisnika je dvije do tri godine.

Ured za suzbijanje zlouporabe droga 2011. godine pokrenuo je prvu znanstvenu evaluaciju Nacionalne strategije za suzbijanje zlouporabe droga za razdoblje od 2006. do 2012. godine. Evaluaciju je provodio Trimbos institut iz Nizozemske kao nezavisni vanjski evaluator. U evaluciji se o radu terapijskih zajednica i udruga zaključuje sljedeće:

"Razvidna je potreba ulaganja dodatnih napora usmjerenih na poboljšanje kvalitete usluga i programa koji se u tom području provode u nevladinom sektoru. Jedan od ključnih prioriteta koji su definirani u proteklom razdoblju je unaprjeđenje kvalitete tretmana i psihosocijalne rehabilitacije u terapijskim zajednicama, stručnih i etičkih načela rada u njima te stvaranje mreže terapijskih zajednica u Republici Hrvatskoj koja će biti dio cjelokupnog zdravstvenog i socijalnog sustava skrbi o ovisnicima o drogama."

Postupak liječenja i odvikavanja od ovisnosti o drogama je dugotrajan proces koji za cilj treba imati sveobuhvatno zahvaćanje te problematike s medicinskog, psihološkog i socijalnog aspekta, kako u samom planiranju i izradi programa liječenja tako i u izravnom tretmanu ovisnika o "drogama. Ovdje valja istaknuti i kako je Europski centar za praćenje droga i ovisnosti o drogama (EMCDDA) u Europskom izvješću o drogama iz 2015. godine ukazao na visoku prevalenciju komorbiditeta među ovisnicima o drogama, od kojih oko 50 posto ima i psihički poremećaj. Sve to ukazuje na potrebu sveobuhvatnog i stručnog liječenja ovisnika.

Korak naprijed, ali još uvijek u zemlji Isusa

Iz Vladinog Ureda za suzbijanje zlouporaba droga govore nam kako je u 2016. godini u zdravstvenom sustavu (službe za zaštitu mentalnog zdravlja, prevenciju i izvanbolničko liječenje ovisnosti i bolnice) ukupno bilo 7.107 osoba, a terapijske zajednice su pružile tretman za ukupno 573 ovisnika. Slično kao i u zdravstvenom sustavu u terapijskim zajednicama je najviše opijatskih ovisnika njih 354 (61,8 posto).


Ističu i kako je u posljednjih nekoliko godina postignut značajan napredak pri izradi standarda i propisa te na unapređenju kvalitete programa za terapijske zajednice i domove za ovisnike kao i na njihovom integriranju u sustav za tretman ovisnosti.

"S obzirom da sve aktivne terapijske zajednice u Hrvatskoj, bez obzira na njihov pravni status, aktivno surađuju s Uredom i drugim državnim tijelima te nadležnim ustanovama smatramo da su učinjeni značajni pomaci na ovom području. Rezultat tih aktivnosti je da je od postojećih osam terapijskih zajednica njih pet ispunilo sve uvjete navedene u propisima iz socijalne skrbi", kažu nam iz Ureda.

Istina, situacija je, barem kvantitativno, bolja nego prije deset godina. Ali to ne znači da je dobro. Ova priča jedna je od brojnih koja ilustrira da još uvijek živimo staru školu Isusa, pred kojom stručnjaci i znanost strahuju otvoriti usta. Umjesto njih, imamo Stoku propovjednika.

h-alter