Naši stariji sugrađani su otpočetka pandemije izloženi zlokobnoj “ekonomskoj” računici: jesu li epidemiološke mjere prihvatljiva cijena za živote koji su ionako pri kraju? No, nije samo pandemija ogledalo društvenog odnosa prema toj skupini. Oskudni, nedostupni i po život rizični domovi za starije dovoljno govore o izostanku suvislog društvenog tretmana njihove sudbine. Proces starenja je prirodan proces, ali uvjeti odvijanja tog procesa su rezultat političkih odluka.
Politiziranje identiteta, koje je dosad mnogostruko obilježilo zapadna društva, obično se odvija u dvostrukom registru potraživanja prava i stvaranja senzibiliteta za neku grupu ili društveni identitet. Pri čemu se potonjim cilja na uklanjanje, odnosno spriječavanje predrasuda, stereotipa i drugih obrazaca koji stoje kao prepreka jednakosti sudjelovanja ili predstavljanja, te tako posljedično sužavaju prostor slobode. Silan uspjeh politika identiteta – ovdje ostavljamo po strani teorijsko-političke kontroverze koje već desetljećima muče ljevicu – proizveo je određeni oblik samodopadnosti koji počiva na pretpostavci da je politizacija dosegla svoju krajnju točku ili da je barem blizu nje. Ako prethodno spomenuta prava i nisu do kraja ostvarena – tako bi otprilike glasilo vjerovanje – zasigurno postoji neki oblik javne artikulacije spora oko identiteta, dakle neka vrsta zagovora i kolektivnog djelovanja kojom se “senzibilizira javnost”, što je, onda, prvi korak prema društvenoj jednakosti. Na toj pozadini nije bez doze ironije da starenje, starost i kronološka dob funkcioniraju kao posljednji outleti za predrasude, mitove i paternalizam koji, ne samo da ostavljaju javnost u trajnom stanju “nesenzibiliranosti” i otvorenosti za ono što je davne 1969. godine Robert Butler nazvao ageism, nego se prelijevaju i ogledaju u djelovanju institucija, državnih agencija i poduzetničkih pothvata.
Drugačije rečeno, sama činjenica da ne postoji prikladan prijevod ili termin koji zamjenjuje englesku riječ ageism govori ne tek o nemaru, nego i o nezanemarivoj razini nevidljivosti problema s kojima se susreću starije osobe. No, događaj s početka 2020. godine koji je prije nekoliko dana dobio svoj pravosudni epilog pokazuje da je jezična manjkavost samo simptom dubljih poremećaja. U noći 11. siječnja 2020. uslijed požara u domu za starije i nemoćne osobe “Zelena oaza” ugušilo se i izgorilo šestero osoba između 69 i 104 godine. U tom se domu umjesto 13 nalazilo 25 osoba, dakle gotovo dvostruko više od kapaciteta objekta, a dio njih bio je smješten u takozvanoj pomoćnoj prostoriji, doslovce – spremištu. Nepotrebno je reći da prosvjeda za poginule i preživjele nije bilo, zbog njih se nisu mijenjali avatari na profilima na društvenim mrežama, a izostala su čak i poslovična obećanja o promjeni zakonodavnog okvira.
Predrasude prema sebi u budućnosti
Općenito govoreći, današnja populacija starijih osoba, bez obzira na heterogenost, ima nesreću da se nalazi na prilično nezgodnom sjecištu konsolidacijske države, šumpeterovski intoniranog režima rada, društva spektakla i sve izraženije preokupacije demografskom politikom. Na tom se sjecištu starost pokazuje prvenstveno kao ekonomski trošak ili dodatno opterećenje zdravstvenog, mirovinskog i sustava socijalne skrbi. Taj se trošak, iz ekonomskog očišta, ne može kompenzirati putem sudjelovanja u kompetitivnom procesu “kreativne destrukcije” jer uglavnom nema kanala putem kojih bi starije osobe mogle sudjelovati u onome što se predstavlja kao agilna i kompetitivna ekonomija temeljena na znanju. Za društvo spektakla i dalje važi ono što je izvorno naznačio Guy Debord – riječ je o društvenosti posredovanoj slikama, ali, razumije se, slikama mladih i zdravih ljudskih tijela. Na koncu, usredotočenost na demografska kretanja tiče se u prvom redu programa poticanja nataliteta i stvaranja okvira za održavanje obiteljskog života.
Bez obzira na to gledamo li ju kroz prizmu ekonomije ili kulture, starost kao fenomen, pa onda i ljudi starije dobi kao društvena skupina u poretku kasnog kapitalizma doimaju se kao disfunkcionalni ostatak prethodnih uloga i odigranih obrazaca. Naravno da unutar tako postavljenog poretka ageism ili predrasude i mitovi usmjereni protiv starijih osoba ulaze, veoma često neprimjetno, u javni diskurs, te zaposjedaju podjednako poslovne organizacije i javne institucije. To je pozadina proizvodnje i održavanja predodžbi kojima se, s jedne strane, izjednačavaju starost i nemoć, zanemarujući tako heterogenost populacije starijih osoba, te se, s druge strane, onemogućuje ili otežava suočavanje s biološkim i, posljedično, društvenim učincima starenja. Ageism ili, da se poslužimo naslovom Todda Nelsona, predrasude protiv našeg budućeg sebstva, dolazi u raznim oblicima od kojih su neki gotovo bezazleni – primjerice pseudosociološke teorije i vjerovanja o baby boomerima (generaciji rođenoj između 1946. i 1965.), dok drugi pokazuju mnogostruku zloćudnost. Tako je dosad u stručnoj literaturi temeljito dokumentiran ageism koji je obilježio Covid-19 pandemiju tijekom koje su mobilizirani različiti negativni stereotipi i predrasude o zdravlju starijih osoba, njihovoj ranjivosti i ulozi u širenju virusa, zaključno s raspravama o smislenosti epidemioloških mjera. Naime, s osloncem u računici koristi i troškova – postupku koji općenito zaslužuje mnogo opreza i skepticizma – formuliran je stav da su starije osobe ionako izložene rizicima mnogobrojnih bolesti, pa se postavlja pitanje je li ekonomska cijena isplativa za održavanje života osoba kojima ionako prijete drugi rizici nezavisno od korona virusa.
Predrasude, kako smo već naglasili, mogu lako postati djelatni motivi, a njihova implementacija ostavlja posljedice u životima ljudi protiv kojih su ta pogrešna vjerovanja usmjerena. Vraćajući se na slučaj “Zelene oaze” ostavljajući po strani samu činjenicu zapaljenja objekta i da ga inspekcija nije nikada posjetila. Naime, prvooptužena je tijekom suđenja između ostalog izjavila da pritužbi na rad doma nije nikada bilo. U tom iskazu ogledaju se internalizirane norme koje reguliraju percepciju i odnos prema starijim osobama, ne samo vlasnice doma, nego i drugih aktera, od djece i rodbine korisnika do državnih ureda, koji drže da nakon određenog dobnog praga osoba smije biti smještena u pretrpani i infrastrukturno manjkavi objekt bez ikakvog sadržaja osim golih zidova. Slučaj “Zelene oaze” je u tom pogledu samo jedan, ali značajan primjer koji ukazuje na sveobuhvatiji problem društvenog tretmana starosti i starijih osoba, primjer koji bi ostao problematičan čak i da je nesreća kojim slučajem izbjegnuta. Naime u Hrvatskoj ne postoji prikladno razvijeni i javno financirani sustav skrbi za starije osobe, već je ta djelatnost sve izraženije prepuštena privatnom poduzetništvu ili krugu obitelji. Rezultat toga je sve veća neravnomjernost u pogledu dostupnosti i izražene nejednakosti u kvaliteti i pojedinih usluga. Hrvatska je jedna od zemalja u kojoj još uvijek dominira predodžba i praksa neformalne skrbi za starije osobe, što znači da odgovornost pada na članove obitelji, najčešće žene. Bez obzira na činjenicu produžavanja životnog vijeka i sve većeg udjela starijih osoba u ukupnoj populaciji, razvoj javno financiranog sustava usluga, počevši od domova za starije osobe, nikada nije postao prvoklasno političko i društveno pitanje.
Nedostupni domovi
Kada je riječ domovima za starije osobe, Strategija Vlade RH 2017-2020 navodi da u zemlji postoje tri državna i četrdeset i pet županijskih domova, dok broj privatnih domova i drugih pravnih osoba koje pružaju istu ili sličnu uslugu premašuje tristo. Međutim, iako najveći broj osoba ostaje smješten u državnim i županijskim domovima, javno financirana ponuda mjesta ostala je nepromijenjena i bez značajnijih ulaganja. Naličje toga je ubrzani rast privatne ponude domskih mjesta, što znači da privatno poduzetništvo odgovara na novu demografsku dinamiku, transformirajući sustav skrbi za starije u profitabilnu djelatnost. Tu se, dakako, otvara širok prostor nejednakosti u mjeri u kojoj kvaliteta usluge ovisi o cijeni, a dostupnost o geografskoj lokaciji. Marijana Bađun, u jednom od rijetkih članaka koji se bavi pitanjem financiranja domova za starije, ukazuje da su zbog popunjenosti državnih i županijskih domova mnogi prisiljeni tražiti smještaj u privatnim domovima, no samo je petina korisnika u stanju podmiriti troškove takvog smještaja, dok ostale četiri petine korisnika ovisi o državnim i drugim potporama.
Značajni dio potražnje za domskim mjestima, bez obzira na rast privatne ponude, ostaje nezadovoljen, bilo zbog financijskih okolnosti ili zbog geografskih razloga poput smještenosti u ruralno područje u kojem usluga nije dostupna, odnosno traži od korisnika preseljenje u sasvim novo životno okružje. U tim slučajevima obično nastupaju članovi obitelji, no pitanje o kvaliteti brige ostaje otvoreno. Osobito su sporne situacije u kojima član obitelji preuzima brigu za stariju osobu kojoj je potrebna medicinska njega, preuzimajući na taj način funkcije koje bi u posve razvijenom sustavu obavljao jedan ili više profesionalno osposobljenih njegovatelja ili njegovateljica. Hrvatski Ustav, doduše, propisuje u članku 64. da su se djeca dužna brinuti za stare i nemoćne roditelje, međutim pisci tog članka su zasigurno računali na obiteljske odnose karakteristične za predindustrijsku patrijarhalnu privredu, te na tradicionalnu ulogu žene kao njegovateljice. U svakom slučaju, kako navode Suzana Jedvaj i suradnice, takav se tip tradicionalne obitelji gotovo u potpunosti raspao, te su institucije postepeno preuzele uloge i funkcije koje je nekoć obavljala ili pokušavala obavljati obitelj. Poteškoća leži u tome što ekonomske i demografske okolnosti nalažu značajno veća financijska ulaganja, kao i značajno drugačiji odnos spram starijih osoba, naime onaj koji bi omogućio ravnopravan i aktivan život oslobođen stigme i paternalizma.
To, drugim riječima, znači da institucionalizacija kroz domove za starije ne rješava sve, pa ni većinu problema vezanih uz starenje, te da se “politika prema starijim osobama sada treba usmjeriti na njihove specifične individualne potrebe”. Osim institucionalne dimenzije brige koja je izrazito važna, postoje drugi, izvaninstitucionalni oblici skrbi koji moraju biti prisutni ukoliko se želi izbjeći opresivni učinci jednoobrazne politike. Ovdje bismo mogli dalje nabrajati promjene koje su potrebne kako se – unutar lijevog političkog spektra često spominjani – egalitarizam ne bi jednostavno ugasio nakon izlaska iz svijeta rada i prešutno prepustio mjesto duboko nepravednim misaonim i izvedbenim obrascima kroz koje se kolektivno suočavamo s procesom starenja. Jedvaj i suradnice u tom pogledu navode da je “potrebno je izgraditi promišljen i aktivan koncept socijalne skrbi za starije osobe koji će pružiti djelotvoran odgovor na sadašnju demografsku situaciju i potrebe starijih osoba za cjelovitim i kontinuiranim oblicima skrbi. Holistički pristup planiranju i pružanju socijalnih usluga ključan je za zadovoljavanje različitih potreba pojedinaca i njihovih obitelji i zahtijeva koordinirane intervencije različitih pružatelja usluga, uključujući socijalne i zdravstvene usluge, obrazovne usluge, službe zapošljavanja i ostale javne usluge dostupne svim građanima”. Ne bismo bili u krivu ako bismo ovom popisu dodali potrebu poboljšanja u pogledu primanja i mukotrpnih radnih uvjeta za zaposlene – opet mahom žene – u sustavu dugotrajne skrbi za starije osobe. Nažalost, koliko možemo vidjeti, takvo promišljeno preslagivanje izvedeno iz načela egalitarizma ostat će tek popis dobrih želja, barem u bližoj budućnosti. Nereflektirani stereotipi i duboko usađeni zazor spram starosti koji se lako pretvara u predrasude spram starijih osoba ide ruku pod ruku sa slabljenjem, pa čak i razgradnjom javnih institucija i službi, pretvarajući prirodni proces starenja u dobno uvjetovanu pasivnost, izolaciju i oskudicu
