Da bismo iz popisa stanovnika doznali ono što je doista važno, s gledišta svakodnevnog života i stvaranja nacionalne strategije razvoja, još ćemo morati pričekati...
Negdje u travnju prošle godine na vrata potpisnika ovog teksta pozvonile su dvije žene, jedna je bila izrazito mlađa od druge i u ruci je nosila plastični kovčeg s kakvim su tada šetali popisivači Državnog zavoda za statistiku.
Premda se moglo pomisliti da joj je u pratnji kakva kontrolorka, funkciju starije posjetiteljice otkrili smo nešto kasnije. "Znate, to mi je kćer, pa idem ovako s njom, tko zna na kakve ljude može naići". Prije nego što su se popisivani snašli, njih dvije su ravnopravno baratale podacima o našem kućanstvu, koliko nas je, koliko i od čega zarađujemo i što sve imamo u kući, a samo nas je brza reakcija spasila od toga da na savjet mame mlada popisivačica u formular upiše "logične" podatke u rubrikama o nacionalnosti i vjerskoj pripadnosti.Tko bi odolio ovu epizodu povezati s činjenicom da je statističarima trebalo punih 20 mjeseci da izbace osnovne podatke o tome koliko nas je, kojeg smo spola, koliko smo prosječno stari, koje smo nacionalnosti i vjere te kojim jezikom govorimo? Zašto se toliko čekalo, teško će se doznati. Iz DZS-a je stiglo samo priopćenje kojim nam kažu da su rezultati gotovi, da su usklađeni s europskim regulama i da će ostatak stići dogodine. E da, i da se zbog različita definiranja ukupnog stanovništva ta brojka ne može uspoređivati s onom iz prošlog popisa.
Zahvaljujući takvoj tromosti, Hrvatska usred najgore gospodarske krize nema relevantne pokazatelje o načinu na koji njezini građani zarađuju za život, kakva im je školska sprema ili koliko računala imaju. Zbog toga se i jest dogodilo da je priča o kašnjenju podataka postala važnija i od samih podataka. A oni - čak i ovi temeljni - ne nude puno toga ružičastog. Ima nas oko 4,2 milijuna, postali smo stara zemlja, sa sve manje radno sposobnog stanovništva... I to je praktički sve što se o budućnosti ove zemlje može pročitati iz upravo objavljenih podataka. Da bismo doznali ono što je doista važno, s gledišta svakodnevnog života i stvaranja nacionalne strategije razvoja, još ćemo morati pričekati. Državni statističari o tome su morali voditi računa. Nije dopušteno toliko otezanje. Uostalom, da gospođa i gospođica s početka teksta dođu sada u moje kućanstvo, doznale bi da se ponešto popravila nacionalna obrazovna struktura, kao i pristup internetu.
Izvor: Poslovni
Negdje u travnju prošle godine na vrata potpisnika ovog teksta pozvonile su dvije žene, jedna je bila izrazito mlađa od druge i u ruci je nosila plastični kovčeg s kakvim su tada šetali popisivači Državnog zavoda za statistiku.
Premda se moglo pomisliti da joj je u pratnji kakva kontrolorka, funkciju starije posjetiteljice otkrili smo nešto kasnije. "Znate, to mi je kćer, pa idem ovako s njom, tko zna na kakve ljude može naići". Prije nego što su se popisivani snašli, njih dvije su ravnopravno baratale podacima o našem kućanstvu, koliko nas je, koliko i od čega zarađujemo i što sve imamo u kući, a samo nas je brza reakcija spasila od toga da na savjet mame mlada popisivačica u formular upiše "logične" podatke u rubrikama o nacionalnosti i vjerskoj pripadnosti.Tko bi odolio ovu epizodu povezati s činjenicom da je statističarima trebalo punih 20 mjeseci da izbace osnovne podatke o tome koliko nas je, kojeg smo spola, koliko smo prosječno stari, koje smo nacionalnosti i vjere te kojim jezikom govorimo? Zašto se toliko čekalo, teško će se doznati. Iz DZS-a je stiglo samo priopćenje kojim nam kažu da su rezultati gotovi, da su usklađeni s europskim regulama i da će ostatak stići dogodine. E da, i da se zbog različita definiranja ukupnog stanovništva ta brojka ne može uspoređivati s onom iz prošlog popisa.
Zahvaljujući takvoj tromosti, Hrvatska usred najgore gospodarske krize nema relevantne pokazatelje o načinu na koji njezini građani zarađuju za život, kakva im je školska sprema ili koliko računala imaju. Zbog toga se i jest dogodilo da je priča o kašnjenju podataka postala važnija i od samih podataka. A oni - čak i ovi temeljni - ne nude puno toga ružičastog. Ima nas oko 4,2 milijuna, postali smo stara zemlja, sa sve manje radno sposobnog stanovništva... I to je praktički sve što se o budućnosti ove zemlje može pročitati iz upravo objavljenih podataka. Da bismo doznali ono što je doista važno, s gledišta svakodnevnog života i stvaranja nacionalne strategije razvoja, još ćemo morati pričekati. Državni statističari o tome su morali voditi računa. Nije dopušteno toliko otezanje. Uostalom, da gospođa i gospođica s početka teksta dođu sada u moje kućanstvo, doznale bi da se ponešto popravila nacionalna obrazovna struktura, kao i pristup internetu.
Izvor: Poslovni
