U hrvatskoj se javnosti sve češće posljednjih dana spominje zakonska zabrana ustaških simbola. U međuvremenu je HDZ odustao od naznake zakonskog prijedloga, ali ni donošenje takvog zakona ne bi samo od sebe riješilo probleme, a usput bi i otvorilo dodatne.
Predsednik Hrvatske Zoran Milanović u prošli je petak još jedanput odbio učešće u obeležavanju jedne od godišnjica vezanih za građanski rat zbog prisustva osoba sa ustaškim simbolima. Samo nekoliko sati kasnije, u zagrebačkoj Židovskoj općini održan je sastanak predstavnika vlasti, opozicije i manjinskih udruga na kojem je pokrenuta procedura o sastavljanju zakona o zabrani upotrebe ustaških simbola i negiranja Holokausta. Iako to znači da još uvek ne postoji čak ni nacrt zakona, o njemu se već pokrenula javna diskusija. Nakon samo tri dana, HDZ se javno distancirao od predloženog zakona. Ako zakon nekim čudom i prođe, to će biti bez zabrane ustaškog pozdrava, pod kojim su HOS-ovci, po rečima HDZ-ovog zastupnika, “umirali za Hrvatsku”.
Twitter i HDZ u odbrani “civilizacijskih vrednosti“
U zadnjih dvadesetak dana na svetskoj i domaćoj političkoj sceni odvijaju se dva komplementarna procesa. Političke lekcije iz globalnog mogu poslužiti za pravilno odnošenje prema lokalnom. Razlika je samo u položaju subjekata koji sprovode disciplinske mere: dok su na globalu to Twitter, Facebook i druge privatne korporacije lišene demokratskog nadzora, u slučaju Hrvatske to bi trebala biti Vlada predvođena HDZ-om. Ni privatne kapitalističke kompanije ni “javna” kapitalistička država ne bi trebali biti institucije u koje se levica uzda i kojima veruje.
Uprkos tome, delovi levice sa oduševljenjem su dočekali odluku Twittera da suspenduje i ukloni profil Donalda Trumpa, sada već bivšeg američkog predsednika. Štaviše, neki su čak i optuživali one koji su se zabrani protivili za pružanje podrške Trumpu i ekstremnoj desnici. Druga strana se od ovih optužbi branila tvrdnjama da Twitter kao kapitalistička korporacija ne može i neće biti nosilac nikakve “demokratije”, već da će služiti odbrani privatne svojine i političkog statusa quo. Istog dana kada je sa platforme trajno uklonjen Donald Trump, Twitter je obrisao i profil SciHub-a, sajta koji ljudima širom sveta dozvoljava besplatan pristup kvalitetnim akademskim člancima, na zahtev monopolističkih akademskih korporacija koje tuže SciHub i već godinama pokušavaju da ga zatvore. Samo dve nedelje kasnije, Twitter je suspendovao četiri anarhistička profila, sa preko 70.000 pratilaca, kao odgovor na nerede radikalne levice u više američkih gradova tokom Bidenove inauguracije (indikativno je da su ovu vest preneli samo desničarski mediji, poput New York Posta). Istog dana, Facebook je bez objašnjenja uklonio (a potom vratio) profil britanske Socijalističke radničke partije.
Poruka je poprilično jasna: Twitteru i Facebooku, kao korporacijama kojima za dalje nagomilavanje profita odgovara socioekonomski status quo, jednako smeta i desni i levi “ekstremizam”. Njihova cenzura društvenih mreža ne treba da raduje nikoga ko sebe smatra delom levice, jer je vrlo moguće da će se i te osobe uskoro same naći na udaru (štaviše, ako se ne nađu, to znači da, za razliku od Trumpa, nisu percipirani kao pretnja opstanku statusa quo). Business Insider, glasilo nemačkih desničarskih milijardera, smatra da je odluka o zabrani Trumpa “produktivna za demokratiju“. Njihov komentar nužno podseća na Lenjinovu očito još uvek aktuelnu misao: “Prirodno je da će liberal govoriti o ‘demokraciji’ uopće. Marksist nikad neće zaboraviti da postavi pitanje: ‘za koju klasu?'”
Koliko “totalitarizama”?
Ako posmatramo kako se u SAD i Velikoj Britaniji odvija odbrana “demokratije” od “ekstremizma”, imamo mnogo razloga da budemo skeptični prema zabranama koje bi dolazile iz redova hrvatske Vlade. U ovom trenutku, najveći razlog za brigu predstavlja ideološki sud Plenkovićeve vlasti, odnosno Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. Vijeće je osnovano na samom početku Plenkovićeve vladavine, u martu 2017. godine. Na njegove odluke premijer se pozvao i u kontekstu kontroverze oko obeležavanja Operacije Maslenica ’93, na kojem je predsednik odbio učešće.
Glavna svrha Vijeća je dalja politizacija i zloupotreba nenaučne teorije o “totalitarizmima”, kojom se izjednačavaju komunistički i fašistički režimi. Drugim rečima, stavlja se znak jednakosti između onih koji su Holokaust započeli i onih koji su ga zaustavili. “Dokument dijaloga” koji je Vijeće sastavilo 2018. godine između ostalog tvrdi da se antifašizam “u nekim slučajevima” koristi “kao negacija odnosno kriminalizacija hrvatske državnosti i neovisnosti izborene u Domovinskom ratu.” Iako Dokument oštro osuđuje komunističku vlast kao partijsku diktaturu te govori da su “fašizam i komunizam u temelju totalitarni i time nedemokratski režimi”, neki članovi Vijeća su se od njega javno ogradili jer po njihovom mišljenju ne govori dovoljno direktno da su fašizam i komunizam jedno te isto, nego insinuira da je komunizam “manje zlo”. Sporno im je, između ostalog, što se Dokument dijaloga izjašnjava protiv zabrane petokrake i srpa i čekića.
Stoga je sasvim za očekivati da će pokretanje zakona o zabrani simbola ustaškog pokreta rezultirati svojevrsnom desničarskom kontraofanzivom. Malo je verovatno da će ona imati uspeha, uzevši u obzir da je Mađarska još pre 12 godina izgubila tužbu na Evropskom sudu za ljudska prava kojom je njen pokušaj zabrane petokrake proglašen neustavnim. Međutim, može se očekivati da će hrvatska ekstremna desnica svakako koristiti nastajuću kontroverzu oko zakona za političku i ideološku mobilizaciju oko jeftinog antikomunizma i nacionalističkog kiča. Na kraju krajeva, šta drugo biračima mogu ponuditi stranke poput Mosta i Domovinskog pokreta, kojima su ekonomske platforme gotovo identične HDZ-u i SDP-u?
Samo protiv Vlada i korporacija
Ne postoji neutralna i nepristrasna država. Svaki državni aparat izraz je određenog ekonomskog i političkog interesa vladajuće klase. U slučaju Plenkovićevog HDZ-a, to je liberalno-tehnokratska vizija evropske Hrvatske koja se odupire “populizmima”. To se odnosi ne samo na nacionaliste, koji mobilizuju stanovništvo oko besmislenih simboličkih razmirica, nego i na levicu koja postavlja pitanja kršenja radničkih prava i preživljavanja stanovništva na 3.000-4.000 kuna mesečno. Međutim, Plenković ne može (a možda ni ne želi) da u potpunosti razbije uticaj kartela braniteljskih i katoličkih nevladinih organizacija koji drži Hrvatsku kao ideološkog taoca već tri decenije. Treba se samo setiti neuspešnog i suptilno skrajnutog plana za ukidanje Ministarstva branitelja na početku njegovog drugog mandata. Na kraju krajeva, Ministarstvo branitelja je verovatno jedini uspešni primer socijalnog programa za stanovništvo koji je jedna istočnoevropska država sprovela od pada socijalizma.
Pored toga, u ekonomski razorenim i opustošenim krajevima Hrvatske, katolička crkva i braniteljske udruge često predstavljaju jedine kolektivne strukture i jedini vid društvene kohezije. Ako se tome pridoda zvanična državna propaganda kroz školski sistem i razne proslave, na strukturnom nivou ne postoji nikakav drugi vid legitimizacije trenutnog sistema osim normalizacije nacionalizma i nacionalne države. Optimistično je očekivati da će svi ti “etnopoduzetnici” da se poravnaju iza direktive da se iz nacionalne norme izbaci ustaška ideologija, a još optimističnije da će država njihove buduće prestupe zapravo procesuirati.
Ako joj to nekim slučajem i uspe, levica nema razloga za slavlje. Jačanje moći države kojoj su interesi dijametralno suprotni interesima radne većine stanovništva nije ništa bolje od jačanja moći Twittera koji proizvoljno zabranjuje anarhističke profile. Levica ne treba da se uzda u represivne mere država i kapitalista, nego u političko i ekonomsko organizovanje radničke klase. Za razliku od dekreta odozgo, radnička klasa zapravo može doneti bolji svet.
bilten
