Ako si mali, ne znači nužno da moraš biti sitan. Štoviše, može se biti mali, a veliki. Ima takvih zajednica, država… Ima ih, ali to nikako nisu ovdašnje državice, nastale raspadom matične države, ni jedna, ni druga, ni treća…, nego sve, vođene neslobodnim, skučenim birokratskim umovima, traže svoje pokrovitelje u velikima i moćnima, bilo sa zapadne, bilo s istočne strane. Hrvatska bi se tako odrekla i Piranskog zaljeva i dijela Dunava prema Srbiji, digla bi do kraja ruke od svoga ionako izmaštanog političkog suvereniteta, čega god… samo da to od nje ozbiljno zatraži Amerika, makar i ovakva nikakva, Trumpova, baš kao što bi Srbija jednako skinula ono malo preostalih gaća, samo da to od nje zatraži Rusija, makar i takva, Putinova. A BiH? Ta iznemogla zajednica tri etniciteta, čije dvije nacionalističke partije stalno pogledavaju prema Zagrebu i Beogradu, dok joj treća, bošnjačka, namiguje Ankari, pa tako prilježna turskom diktatoru, opasno prijeti muslimanizacijom Bosne, baš po uzoru na Tursku pod vodstvom Rejepa Erdogana.
Obrisi takve politike Bakira Izetbegovića odavno se naziru, jer riječ je o čovjeka koji otvoreno kaže kako je posve normalno da je njegov otac, bivši šef BiH, Alija Izetbegović, pred smrt tražio od „svoga prijetalja Erdogana da nakon njega brine o Bosni“, to jest sultan je Alija Bosnu ostavio u amanet svome prijatelju, turskom sultanu. Ne čudi onda žalosni, najnoviji skandal u Sarajevu, odnosno rezolutno odbijanje bošnjačkih političara da se titula počasnog građanina Sarajeva dodijeli književniku i nobelovcu Orhanu Pamuku. Pa u čemu je Pamukov grijeh prema Bosni? Ili drukčije: koliko je pamuka u mozgu potrebno da se već izglasana odluka poništi i stavi na stol prijedlog da titulu ponese prva rezerva Pamukova, bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić? Koji je već počasni građanin čitavog niza gradova u Bosni, i koji je, eto, zavrijedio počast kakvu Pamuk nije, makar bi se moglo raspravljati o općenitoj nepotrebnosti takvih titula.
Ali nije do Mesića, nego u drugom grmu leži zec i zato se dogodilo da je prijedlog za dodijelu počasti Pamuku, pristigao Gradskom vijeću Sarajeva od šefa vrijedne izadavačke kuće Buybook, najprije jednoglasno prihvaćen, a potom naprasno odbijen. Sigurno nakon konzultacija s muslimanskim političarima koji, eto, ne mogu građaninom Sarajeva priznati nekoga tko se suprotstavlja politici patrona i tutora Bosne, turskog predsjednika Erdogana. Jer pisac raskošnih romana o Turskoj i minucioznih opisa svoga Istanbula jako nervira Erdogana, buni se, naime, protiv njegove tiranije, utamničenja intelektualaca, pisaca, novinara… a drznuo se govoriti i o turskom masakru nad Armencima početkom 20. stoljeća, smatrajući kako je to bio „najveći tabu, o kojemu sada moramo progovoriti“. Dok Erdogan, u pauzi između krvavih bombardiranja Kurda u Siriji, revizionistički odgovara da „mi nismo počinili nikakav zločin i nemamo se za što ispričavati“.
Takvom mentoru, koji svoju zemlju uspješno vodi unazad, po savjet odlaze bošnjački nacionalisti, pa onda i njih nervira Pamuk koji o Sarajevu govori kao mjestu gdje se oduvijek susreću različite kulture i civilizacije, a još piše i scenarij za film o koncertu sarajevske filharmonije u ratnom Sarajevu, 1994.
Kada si sitan moraš dobro paziti da neprijatelj tvoga prijatelja bude i tvoj neprijatelj, makar je prijatelj opasni vođa Turske koji tu zemlju vraća u razodblje sultanata, koji zakonima pokušava poništiti sekularizam, zatire ljudska prava i puni zatvore protivnicima svoga autoritarnog režima, i plus svega je uveo Tursku u rat na teritoriju tuđe države. A neprijatelj je pisac koji se opire Erdoganovoj vladavini, usuđuje se kazati da mu je teško živjeti u Istanbulu, koji je njegov dom, zbog političke atmosfere u Turskoj, pa brani „drugu Tursku“, kazavši kako za Erdogana nije glasalo čak 50 posto građana Istanbula, te da to „treba imati na umu“. Pamuk će Erdogana nazivati „ostarjelim sultanom“ zbog čije je vladavine u opasnosti sekularizam u Turskoj, sve dakle više nego dovoljno da razbjesni diktatora, ali i posredno odredi mišljenje o Pamuku Erdoganovih sitnih vazala u maloj, ali šefu Turske važnoj muslimanskoj enklavi u Bosni. Državi koju je Izetbegović junior, kako sam smatra, naslijedio od svoga ćaće Alije, pa riješio da Orhan Pamuk ne zaslužuje šetati Sarajevom kao njegov počasni građanin.
U ovom međunarodnom skandalu ispalo je tako da mala muslimanska stranka u Bosni brani veliku Tursku od njezina pisca Orhana Pamuka, a u svom tom političkom jadu bilo je baš korisno da se rezervni igrač s liste, Stipe Mesić, zahvalio na tituli. Pljuska Pamuku, međutim, znak je do koje su mjere nacionalistički glodavci, hrvatski, srpski, bošnjački, već izgrizli Bosnu i ustanovili dominantnu kulturološku matricu koja podrazumijeva provincijalizaciju ukupnog života. Stoga će ugledni pisac velikih romana – „Zovem se crvena“, „Snijeg“, „Crna knjiga“… – svakako moći živjeti i bez Sarajeva, ali Sarajevu kakvo poznajemo, otvorenom i kozmopolitskom, besumnje bi bilo drago imati Pamuka. Kao svoga, kao raju.
tacno
Obrisi takve politike Bakira Izetbegovića odavno se naziru, jer riječ je o čovjeka koji otvoreno kaže kako je posve normalno da je njegov otac, bivši šef BiH, Alija Izetbegović, pred smrt tražio od „svoga prijetalja Erdogana da nakon njega brine o Bosni“, to jest sultan je Alija Bosnu ostavio u amanet svome prijatelju, turskom sultanu. Ne čudi onda žalosni, najnoviji skandal u Sarajevu, odnosno rezolutno odbijanje bošnjačkih političara da se titula počasnog građanina Sarajeva dodijeli književniku i nobelovcu Orhanu Pamuku. Pa u čemu je Pamukov grijeh prema Bosni? Ili drukčije: koliko je pamuka u mozgu potrebno da se već izglasana odluka poništi i stavi na stol prijedlog da titulu ponese prva rezerva Pamukova, bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić? Koji je već počasni građanin čitavog niza gradova u Bosni, i koji je, eto, zavrijedio počast kakvu Pamuk nije, makar bi se moglo raspravljati o općenitoj nepotrebnosti takvih titula.
Ali nije do Mesića, nego u drugom grmu leži zec i zato se dogodilo da je prijedlog za dodijelu počasti Pamuku, pristigao Gradskom vijeću Sarajeva od šefa vrijedne izadavačke kuće Buybook, najprije jednoglasno prihvaćen, a potom naprasno odbijen. Sigurno nakon konzultacija s muslimanskim političarima koji, eto, ne mogu građaninom Sarajeva priznati nekoga tko se suprotstavlja politici patrona i tutora Bosne, turskog predsjednika Erdogana. Jer pisac raskošnih romana o Turskoj i minucioznih opisa svoga Istanbula jako nervira Erdogana, buni se, naime, protiv njegove tiranije, utamničenja intelektualaca, pisaca, novinara… a drznuo se govoriti i o turskom masakru nad Armencima početkom 20. stoljeća, smatrajući kako je to bio „najveći tabu, o kojemu sada moramo progovoriti“. Dok Erdogan, u pauzi između krvavih bombardiranja Kurda u Siriji, revizionistički odgovara da „mi nismo počinili nikakav zločin i nemamo se za što ispričavati“.
Takvom mentoru, koji svoju zemlju uspješno vodi unazad, po savjet odlaze bošnjački nacionalisti, pa onda i njih nervira Pamuk koji o Sarajevu govori kao mjestu gdje se oduvijek susreću različite kulture i civilizacije, a još piše i scenarij za film o koncertu sarajevske filharmonije u ratnom Sarajevu, 1994.
Kada si sitan moraš dobro paziti da neprijatelj tvoga prijatelja bude i tvoj neprijatelj, makar je prijatelj opasni vođa Turske koji tu zemlju vraća u razodblje sultanata, koji zakonima pokušava poništiti sekularizam, zatire ljudska prava i puni zatvore protivnicima svoga autoritarnog režima, i plus svega je uveo Tursku u rat na teritoriju tuđe države. A neprijatelj je pisac koji se opire Erdoganovoj vladavini, usuđuje se kazati da mu je teško živjeti u Istanbulu, koji je njegov dom, zbog političke atmosfere u Turskoj, pa brani „drugu Tursku“, kazavši kako za Erdogana nije glasalo čak 50 posto građana Istanbula, te da to „treba imati na umu“. Pamuk će Erdogana nazivati „ostarjelim sultanom“ zbog čije je vladavine u opasnosti sekularizam u Turskoj, sve dakle više nego dovoljno da razbjesni diktatora, ali i posredno odredi mišljenje o Pamuku Erdoganovih sitnih vazala u maloj, ali šefu Turske važnoj muslimanskoj enklavi u Bosni. Državi koju je Izetbegović junior, kako sam smatra, naslijedio od svoga ćaće Alije, pa riješio da Orhan Pamuk ne zaslužuje šetati Sarajevom kao njegov počasni građanin.
U ovom međunarodnom skandalu ispalo je tako da mala muslimanska stranka u Bosni brani veliku Tursku od njezina pisca Orhana Pamuka, a u svom tom političkom jadu bilo je baš korisno da se rezervni igrač s liste, Stipe Mesić, zahvalio na tituli. Pljuska Pamuku, međutim, znak je do koje su mjere nacionalistički glodavci, hrvatski, srpski, bošnjački, već izgrizli Bosnu i ustanovili dominantnu kulturološku matricu koja podrazumijeva provincijalizaciju ukupnog života. Stoga će ugledni pisac velikih romana – „Zovem se crvena“, „Snijeg“, „Crna knjiga“… – svakako moći živjeti i bez Sarajeva, ali Sarajevu kakvo poznajemo, otvorenom i kozmopolitskom, besumnje bi bilo drago imati Pamuka. Kao svoga, kao raju.
tacno
