Foto: eppgroup.eu
Iako Davor Ivo Stier tvrdi da premijer Andrej Plenković u turbulentnim previranjima među saborskim klupama ne mora strahovati za njegovu potporu, što je zasad istina, neki insajderski izvori iz njegove blizine sugeriraju da mu Stierov potez „nije dobro sjeo“. Uz Davora Božinovića, kojega je sa šefovskog mjesta u svom Kabinetu u vladi premjestio na fotelj ministra unutarnjih poslova (!?), njegova je druga uzdanica iz europarlamentarnih dana bio upravo – Davor Ivo Stier. Ako nije već sada ostao bez njega, nema sumnje da taj potez znači stanovito udaljavanje njih dvojice, ali i udaljavanje dviju vizija demokršćanstva na desnom centru
Marijan Vogrinec
Pošteno i dosljedno od Davora Ive Stiera. Što bi u HDZ-u Andreja Plenkovića kazali, a ni najljući oporbenjaci ne bi opovrgnuli – vjerodostojno. Ministar vanjskih i europskih poslova, potpredsjednik vlade i politički tajnik ZNA SE opcije nije bio za razlaz HDZ-a s Mostom nezavisnih lista niti je sada za koaliciju s HNS-om. Kad se već drugi put u godinu dana raspala HDZ-Mostova vlada i saborska većina, Stier se izjasnio za nove parlamentarne izbore. Plenkoviću je, pak, više pri srcu bio riskantan, lutrijski brak njegovih demokršćana s ostatkom ostataka lijevih liberala. Novi izvanredni izbori, na kojima bi HDZ nesumnjivo pobijedio, bilo je zadnje rješenje. U slučaju da premijer ne uspije popabirčiti po sabornici barem 76 zastupničkih ruku, minimum minimuma za prihvaćanje vlasinih prijedloga. Uspio ih je skupiti – zasad – čak 78. Nategnuto, na smiješan način, ali i to je dopuštena metoda podvaljivanja političkom protivniku. Budući da više nema zapreke za promjenu imena najljepšem trgu u hrvatskoj metropoli -Trgu maršala Tita u Zagrebu – što se u nedjelju čulo i sa samog vrha HDZ-a, Plenković može ubuduće računati i na saborske ruke Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića, pa je to već solidnih 80 zastupnika. Ekstremnog desničara Željka Glasnovića je već kupio isplatom mirovina i invalidnina pripadnicima HVO-a.
Hoće li to i koliko potrajati, vrag će znati, a sudeći po tome tko je sada HDZ-ov spasitelj, HNS, brak će jamačno trajati do kraja mandata, još oko tri i pol godine. Nisu ovi haenesovci oko bivšeg predsjednika Ivana Vrdoljaka i zamjenika mu Predraga Štromara, koji su ih usosili eutanazijom u HDZ-u, mostovci Bože Petrova kojima „nije stalo do fotelja“, nego umješni trgovci. Oni ne vide svoj raison d’être drukčije nego u nekoj koalicijskoj vlasti, pa niti ne kriju da im je – stalo do fotelja. I sada su ih se opet domogli, i to na strani koju su dosad otvoreno anatemizirali kao deveti krug pakla.
Davor Ivo Stier, doseljenik iz Argentine, unuk ustaškog pukovnika Ivana Stiera – 13. na jugoslavenskoj listi ratnih zločinaca traženih 1946. za izručenje, bojovnik Crne legije i osobni prijatelj zapovjednika konc-logora u Jasenovcu Vjekoslava Maksa Luburića – nije mogao podnijeti da sjedi u istoj vladi s „komunjarama“ Vesne Pusić i istomišljenika, koji su prošlih četvrt stoljeća plesali isključivo po SDP-ovim notama. Nije mu, međutim, bilo mrsko trpjeti koalicijsko mešetarenje vođa HDZ-a, osobito bivšeg Tomislava Karamarka, s kojekakvim proustaškim elementima s političke periferije, crkvenim i tzv. braniteljskim krugovima, ali i trpjeti ekstremizam na desnom krilu HDZ-a. To je bilo demokršćanski korektno, pa nije imao primjedbe?
No, dobro, Zlatko Hasanbegović i Željko Glasnović, koji su demonstrativno napustili Plenkovićev HDZ iz vrlo sličnih razloga Stierovim i uputili se strogo desno za Brunom Esih, Krugom za Trg, kvaziustaškim komedijašima izvjesnog obiteljskog nasilnika i šefa mizernog A-HSP-a Dražena Keleminca, nisu toliko Stierov odabir koliko su mu dobrodošao janjičarski odred na prvim crtama beskompromisnog rastakanja tzv. crvene svijesti u „hrvatskom društvu, čiji temelj su Domovinski rat i hrvatski branitelji“. Sa sentimentalnim osjećajem za 10. travnja 1945. i jaki pijetet prema „povijesnoj hrvatskoj tragediji na Bleiburgu“, te svih godina od 1945. do 1990. Davor Ivo Stier je, eto, mogao otrpjeti i srpske koalicijske partnere Milorada Pupovca, najjačeg jamca HDZ-ove saborske većine nakon Mostova odlaska, ali da mu HNS-ov „komunjara“ Predrag Štromar bude kolega ministar u vladi i potpredsjednik, to ne prolazi ni u šali.
Deklarirani demokršćanin Stier, praktičan vjernik i Hrvat njemačkog/židovskog tona svog prezimena, ideološki i svjetonazorski zauzet istomišljenik tzv. konzervativne kontrarevolucije vigilarista Johna Vice Batarela i Stjepana Bartulice ne želi sjediti u istoj vladi s HNS-ovim ministrima i samim Štromarom. Štromara ni njegovih drugova nije bilo vidjeti u Hodu za život Željke Markić pod sloganom „Život počinje začećem“, ali jest kako se prsi u LGBTIQ-ovom 16. Zagreb Prideu pod sloganom „Slobodan život počinje ponosom“. I to već kao potpredsjednik vlade, iako još nema pojma za koje će ga djelatnosti zadužiti premijer. Zapravo, to i nije važno, jer Štromar ni za što niti je stručan niti nadaren. Dokazano.
„Pudlica“ sa 700 fanova
Struja i voda ne idu skupa i vanjskopolitički ministar i vladin potpredsjednik Davor Ivo Stier pošteno je izvijestio premijera Andreja Plenkovića da mu savjest ne dâ plesati u HDZ-HNS-ovoj vladi sa sedam presloženih ministara, među kojima je dvoje po HNS-ovoj želji. Pošteno je kazao za što (ni)je i makar formalno sačuvao čist obraz. Kao što većina političara ipak ne može iz pukog poltronstva i kukavičluka. Nisu bez veze sami hadezeovci, da se i ne govori što misle u oporbi, dali nadimak „pudlica“ trenutnom predsjedniku Hrvatskog sabora Gordanu Jandrokoviću, koji je vidio leđa svim svojim šefovima od Franje Tuđmana i Ive Sanadera do Tomislava Karamarka, ali je uvijek uspijevao održati glavu iznad vode. O tome valjda nešto govori i njegovih jedva 700 preferencijalnih glasova među 3,8 milijuna birača? Sic. Svaki put je na vrijeme osjetio kada je trenutak pretrčati novom gazdi, pofriškati stranačku plavu boju, opanjkati bivšeg šefa i nikad ga više ni ne pogledati. Nije to samo hrvatski recept za „uspjeh“. Stier je ipak nešto drugo od Jandrokovića. Cijeni svoj politički obraz.
Sličnu je političko-ideološku pravovjernost Stierovoj u veljači 2000. iskazao jedan drugi političko-medijski istaknut hadezeovac, Nenad Ivanković, kojega je u proljeće 1996. osobno predsjednik RH Franjo Tuđman instalirao za glavnog urednika Vjesnika, najvažnijeg hrvatskog dnevnopolitičkog lista. Nakon što je na predsjedničkim izborima pobijedio desničarima nepodnošljiv Stjepan Mesić i kao drugi hrvatski predsjednik zasjeo na Tuđmanovo mjesto, a SDP-ova koalicija Ivice Račana pomela desnu konkurenciju na parlamentarnim izborima, Ivanković je dao okupiti sve zaposlenike Vjesnikove redakcije i objavio: „Kao što znate, kolegice i kolege, na izborima je pobijedila političko-ideološka opcija kojoj ja ne pripadam, pa vas prve želim izvijestiti da ću danas podnijeti neopozivu ostavku na mjesto glavnog urednika. Svima vam zahvaljujem na suradnji“. I gotovo. It’s all over. Otišao je.
Bez obzira koliko se s takvima netko u nečemu ne slaže ili se uopće ne slaže, nije iz istog jata, pošteno je priznati da je moralno odstupiti kad se toliko promijene okolnosti da je alternativa samo kameleonstvo, skidanje gaća i samoblaćenje obraza. Odstupiti bez obzira na cijenu. U politici je Bijedne Naše jako malo tih koji će u bitno drukčijim, bitno promijenjenim okolnostima, odnosima ili kadrovskim križaljkama staviti ljudski obraz, političko poštenje i dosljednost svojim uvjerenjima na rasprodaju u bescjenje samo da bi zadržali neke stečene benefite. Stranačku ili poziciju u vlasti, karijeru, visoku državnu apanažu, naklonost onih koji odlučuju, itsl.
U rečenim primjerima, postvjesnikovski CV Nenada Ivankovića bio je krivudava linija pokušaja i pogrešaka, od politike do publicistike i turizma, a Stierova postministarska – u okolnostima koje nisu neprijateljske njegovoj ostavci – jamačno ne može biti lošija od dosadašnje. U svakom smislu. Ali samo u početku, dok je još dimna zavjesa nad i oko te ostavke dovoljno neprovidna. Kasnije, a to bi moglo biti vrlo brzo – kom’ pita, kom’ tepsija. Nije bez vraga to da je već koji dan nakon Stierove ostavke puknula u političkim kuloarima vijest da se Andrej Plenković na brzaka sprema upriličiti unutarstranačke izbore u HDZ-u, čemu je Stierova ostavka samo dodala povod-dva više. Uza sve one o previranju već neko vrijeme na desnom krilu HDZ-a i otpadnicima, izbornom debaklu u Zagrebu s Dragom Prgometom u utrci za gradonačelnika, drami u Agrokoru i traljavom većinom u parlamentu… Pa onda, buuum, destabilizacijska Stierova ostavka.
Foto: Pixsell / Autor: Patrik Macek/PIXSELL
„Naglasio sam da smo uspostavili okvir za vođenje samosvjesne politike te da dolazi nova faza“, kazao je Stier novinarima. „Vaše su kamere to snimile, pa ne moram ponavljati, ali ću danas pojasniti što ta nova faza donosi. Prije tjedan dana sam od premijera tražio da imenuje novu osobu na čelo Ministarstva, koje će dobro funkcionirati u novoj političkoj konstelaciji. U ovoj novoj konstelaciji potrebno je jačati i demokršćansku opciju u kontaktu s građanima, a ja mislim da to mogu kao zastupnik u Saboru. Velika je čast predstavljati RH u svijetu, ali sada je važnije biti u domovini, širiti demokršćansku opciju i vratiti povjerenje ljudi u institucije. (…) Tek u petak sam se vratio iz New Yorka, pa me premijer nije htio razriješiti dužnosti dok sam u inozemstvu kako ne bi bilo netočnih špekulacija kao što je jedna da bih mogao uskratiti podršku Andreju. To je netočno. Podnio sam ostavku kako bih se više posvetio stranačkom radu, što iziskuje puno više vremena na terenu.“
Neki su mediji (npr. riječki Novi list) nagađali da je Stier kuvertirao ostavku neposredno nakon drugog kruga (4. lipnja) lokalnih izbora, i to na mjesta ministra vanjskih i europskih poslova, potpredsjednika vlade i političkog tajnika HDZ-a. Sada, nakon njegove presice, cijela ta priča i jest i nije jasnija. Upravo taj nejasniji dio ostavlja dovoljno prostora za daljnju političku kombinatoriku: što će u njegovom demokršćanskom angažmanu među ljudima na terenu značiti činjenica da HDZ trenutno ne može obnašati vlast bez HNS-a? To je više stvar političke pragme, nego ideologije i svjetonazorskih preferencija. Zašto Davor Ivo Stier ne želi otvoreno reći da je njegova ostavka motivirana Plenkovićevim formiranjem nove parlamentarne većine s HNS-om, ulaskom ostataka ostataka te stranke u vladu te (drugi put u godini dana) propalom HDZ-ovom koalicijom s Mostom?
Iako Stier tvrdi da premijer Plenković u turbulentnim previranjima među saborskim klupama ne mora strahovati za njegovu potporu prigodom glasovanja, što je zasad istina, neki insajderski izvori iz njegove blizine sugeriraju da mu Stierov potez „nije dobro sjeo“. Uz Davora Božinovića, kojega je sa šefovskog mjesta u svom Kabinetu u vladi premjestio na fotelj ministra unutarnjih poslova (!?), njegova je druga uzdanica iz europarlamentarnih dana bio upravo – Davor Ivo Stier. Ako nije već sada ostao bez njega, nema sumnje da taj potez znači stanovito udaljavanje njih dvojice. I, možda jače od nedavnog udaljavanja Zlatka Hasanbegovića, Željka Glasnovića i nezavisne Brune Esih od HDZ-ovog političkog, pa i ideološkog mainstreama, udaljavanje dviju vizija demokršćanstva na desnom centru – Plenkovićeve i Stierove.
To nije nevažno u okolnostima sve osjetnijeg okrupnjavanja radikalizirane krajnje desnice i, istodobno, rasula tzv. liberalne ljevice oko grogiranog SDP-a, nesloge zbog loših izbornih rezultata i traganja za pravim vođom oporbe. Pokazalo se, šef SDP-a Davor Bernardić to ne može biti, a osim socijaldemokrata, ostali na ljevici su marginalci bez alfa mužjaka, sposobnog izaći na nacionalnu scenu.
Neki analitičari, među kojima je i Žarko Puhovski, upravo po Stierovom znakovitom obraćanju javnosti zaključuju da je vjerojatno i u HDZ-u, podalje od oka javnosti, ipak počela „borba za prijestolje“. Otud možda ideja o prijevremenim izborima u toj stranci, jer se Andrej Plenković želi pravodobno osigurati, dok je još dijete sreće, pa i u prilici maknuti s puta sve koji ga možebitno ugrožavaju ili mu laskaju s figom u džepu. Recimo Miro Kovač, Karamarkov vanjskopolitički ministar kojega je Plenković sada drugi put „zaboravio“ vratiti na taj fotelj, koji mu je prirastao i srcu i duši, ali i Milijan Brkić nadimkom Vaso koji nije bez visokih ambicija, iako im nije dorastao. Kovač je ovih dana javno kazao jednoj televiziji da bi mnogi u HDZ-u bili sretniji tzv. velikom koalicijom HDZ-a sa SDP-om, nego promiskuitetnom s HNS-om.
Desno HDZ-ovo krilo – da se i ne govori o desnijim od desnih medija i agitpropovaca Brune Esih, poput Velimira Bujanca u „Bujici“ lokalne Z1 televizije – ne mogu smisliti niti Plenkoviću kane oprostiti neprirodni brak s HNS-ovim „komunjarama“. Naslućuju da se jamačno „sin Jugoslavena i lekarke JNA“ u europejskoj koži smišljeno želi riješiti radikalnije desnice u HDZ-u, prisiliti ju da sama ode, a kolebljivi ni vrit ni mimo kameleoni pragmatično će stati uz njega i liberalniju opciju, pa će Plenković imati slobodne ruke za čvršće pozicionirati svoju stranku na desnom centru, po uzoru na krovnu političku platformu njemačke kancelarke Angele Merkel. S čijim je stratezima, uostalom, u stalnoj savjetodavnoj vezi. To je navodno presudilo odbacivanju Mosta.
Stier je po svoj prilici odlučio krenuti drugim putem. Jasno je dao znati, više HDZ-ovom članstvu nego samom premijeru/šefu svoje stranke, da se ne slaže s opcijom stabilne saborske većine i presložene vlade u simbiozi s HNS-om. Pošteno, rekosmo. To je njegovo rizično političko stajalište, ali na njega ima pravo. E sad, znakovito je poentirao time da je „u novoj političkoj konstelaciji potrebno jačati demokršćansku opciju u kontaktu s građanima, a ja mislim da to mogu kao zastupnik u Saboru“. Zato se nije odrekao pozicije političkog tajnika HDZ-a, jer mu treba čvrst oslonac budući da kani, osim kao saborski zastupnik, djelovati terenski, među stranačkim članstvom, „što iziskuje puno više vremena“.
Druga je znakovita teza, koja očito nije promaknula stranačkom šefu, da u HDZ treba uvesti glasački sustav jedan član – jedan glas, i to na svim razinama, od vrha do dna, s više kandidata za pojedine dužnosti. Takav sustav zasad ima samo SDP, ali u ZNA SE družini to nema šanse proći, jer je pravilo da se unaprijed – čak šalabahterski – mora znati tko će biti izabran, gdje, kada i na koju funkciju. Ta vrst lažne demokracije utemeljena je u HDZ-u još 1989. godine u konspirativno-mističnim okolnostima osnivanja stranke u barakama NK Borca na zagrebačkom Jarunu te izbora Franje Tuđmana za predsjednika (svih 48 glavaševaca bilo je „za“). Kasnije, kad je trebalo produžiti mandat prvom hrvatskom predsjedniku, Tuđmanu su izmišljali smiješne autsajdere za protukandidate, a poslije njega je uveden princip jednog kandidata.
Procijeni li Andrej Plenković da mu Stier svojim „jačanjem demokršćanske opcije“ podriva prijestolje u stranci, a time i na čelu države, da mu zapravo radi o političkoj glavi – neće mu dati ne „više“, nego nikakvog vremna. Samo će mu pokazati izlazna stranačka vrata.
Tko je tko među licemjerima
„Nisam iznenađen ostavkom ministra Stiera“, kazao je Plenković u HTV-ovom središnjem Dnevniku. „Osjetio sam da postoji odmak između onoga što radim kao premijer i onoga s čime se Stier načelno slaže. Njegova je ostavka očekivana. Nova ministrica bit će Marija Pejčinović-Burić, trenutačno državna tajnica u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova. Stier će biti i dalje aktivan u Saboru. O njegovoj funkciji političkog tajnika HDZ-a nismo ni razgovarali (što ne znači da neće, vrlo brzo, op. a.), ali od njega očekujem lojalan i angažiran rad u Saboru.
Ono što je za mene izrazito važno je da u ovom procesu, koji smo pratili proteklih tjedana, hrvatski birači imaju prilike vidjeti tko je tko, a mislim da se to razotkrivanje više nego ikad dosad pokazalo. Pokazalo se tko je isključiv, a tko je konstruktivan. Primjerice, ljudi koji su bili izabrani na listi HDZ-a, Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih, koji su dobili povjerenje Nacionalnog vijeća HDZ-a da budu na listi, oni su u petak glasali identično kao i SDP. Jako je važno za njihove birače da znaju kako su se ponijeli i kakav odabir su napravili, unatoč tome što su bili izabrani na listi HDZ-a. To nije ni korektno niti lojalno, a ljudi to vide.“
To što ljudi vide u HDZ-u, sasvim je normalna pojava u kameleonstvu političke arene u Bijednoj Našoj. Vide u gotovo svim ostalim od 150 stranaka i strančica, pa ipak im na biralištima daju glasove. Najviše HDZ-u, jedinoj stranci u zemlji prvostupanjski osuđenoj za pljačkanje vlastitog naroda (slučajevi Sanader, Čobanković, Polančec, Barišić, Fiolić…). Da nije bilo SDP-ovog Tomislava Sauche, bivšeg šefa Kabineta premijera Zorana Milanovića, trenutni HDZ-ov predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković ne bi nedavno bio izabran na tu najvišu zakonodavno-predstavničku dužnost u zemlji. Sauchina je ruka presudila, bila je ta 76. od zastupničkih 151.
Da se pet HNS-ovih zastupnika nije prodalo HDZ-u, premijer Andrej Plenković sada ne bi imao vladu ni tanku (78) saborsku većinu, nego bi država treći put u godini dana izlazila na parlamentarne izbore, dvaput na izvanredne. Tomislav Saucha je zbog moralne izdaje SDP-a i vlastitih lijevo-liberalnih uvjerenja (?) fasovao neviđen prijezir i bivših drugova i javnosti. HNS, stranka koju su gradile političko-ideološke legende ovih prostora – Savka Dabčević-Kučar, Vlado Gotovac, Miko Tripalo, Vice Vukov…- izgubio je svoje najvažnije članove (Vesna Pusić, Goran Beus Richembergh, Anka Mrak-Taritaš, Nada Turina-Đurić, Andro Vlahušić), niz ogranaka se raspao i stranka je praktično zbrisana s političke scene.
Davor Ivo Stier je konzervativnog političkog, ideološkog i svjetonazorskog habitusa. Nije nepoznato kakva je njegova vizija HDZ-a, koju će očito pokušati realizirati. Ali s kim i kada, ovisit će o tome koliko će se premijeru Plenkoviću posrećiti – a dosad je imao vrašku sreću – držati pod kontrolom stanje u stranci i odoljeti izazovima u zemlji, od kojih su najveći Agrokor i kurikulna reforma školstva, koju je povjerio HNS-ovoj ministrici Blaženki Divjak. Bude li mu tu pošlo po zlu, a k tome i Slovenija malo prikoči turističku sezonu na svojim graničnim prijelazima nakon objave u četvrtak odluke Arbitražnog suda o granici u Savudrijskoj vali/Piranskom zaljevu, ekonomski potres visoke jakosti i bunt crkveno-konzervativne oporbe sekularnoj viziji reforme školstva prelit će se na političko tlo i uzdrmati položaj prvog čovjeka vlade i HDZ-a. Bude li prijevremenih ili redovnih unutarstranačkih izbora u HDZ-u, Davor Ivo Stier bit će spreman Plenkovićev protukandidat. I naravno – izgubit će.
„Odlazak Stiera iz Vlade potpuno je nevažan kad je u pitanju funkcioniranje te ključne hrvatske institucije“, zapisat će kolumnist Jutarnjeg lista Gojko Drljača., ali su dvojbe o nastavku njegova političkog djelovanja zapravo pitanja o pravoj prirodi hrvatske politike te, stoga, i budućnosti države. Što, zapravo, govori Stier kad najavljuje borbu za punu demokratizaciju odnosa u HDZ-u? Je li to politikantski plan jačanja vlastitih pozicija temeljen na duboko demagoškim i doktrinarno-ideološkim pretpostavkama ili iskrena vjera u demokratizaciju kao mehanizam pozitivnih promjena? To je vrlo teško procijeniti. Prvo se može ignorirati, drugo bi trebalo potpomoći…“
SDP-ov saborski zastupnik i ministar uprave u Milanovićevoj vladi Arsen Bauk drži da je prava sreća za hrvatsku vanjsku politiku i za cijelu državu što se riješila Davora Ive Stiera, koji će sada biti marginaliziran na dužnosti političkog tajnika HDZ-a. Nije bilo neprimijećeno da je Stier osjetno guran u stranu već mjesec dana prije podnošenja ostavke. „Mislili smo da je Miro Kovač bio dosad najgori ministar vanjskih i europskih poslova što ih je Hrvatska imala“, ustvrdio je Bauk, „ali tu mu je krunu najgoreg ipak vrlo brzo preoteo Davor Ivo Stier. Zastupao je po svijetu, u ime RH, nedemokratska i konzervativna stajališta, neke vrijednosti o kojima u zemlji nema konsenzusa, itsl.“
Foto: narod.hr
Recimo, tko ga je ovlastio poslati vlastita stajališta Vijeću Europe kao primjedbe RH na Nacrt zaključaka tog vijeća o Unijinim prioritetima u UN-ovim tijelima za ljudska prava u 2017. godini, gdje tvrdi da će „Hrvatska posebnu pozornost posvetiti promicanju i zaštiti tradicionalne obitelji, temeljene na braku definiranom kao zajednica žena i muškaraca koji je i prirodna i temeljna jedinica ljudskog društva“? Je li mu to pisala Željka Markić ili osobno zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić? Oni su ga uputili da napiše kako „pojmu seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava nedostaje konsenzualna definicija na međunarodnoj razini i unutar EU-a, pa u tom slučaju Hrvatska tumači taj pojam tako da on ne uključuje pobačaj“?
Ne tumači Hrvatska taj pojam „tako da on ne uključuje pobačaj“. Tako ga tumače najrigidnije demokršćanske konzerve koje po Bijednoj Našoj izazivaju referendume po O = M + Ž formuli, hodaju „za život“, zviruju ljudima u krevete, mrmljaju očenaše pred bolničkim ginekologijama, mašu odurnim parolama i slikama fetusa, kurikulnim nasiljem žele zamijeniti znanost u školama katoličkim praznovjerjem i na sve načine guraju RH natrag u srednjovjekovnu tmušu zatucanosti i apsolutne pokornosti lažnim autoritetima. Sramotno je da jedan ministar vanjskih poslova ustavno sekularne države nameće vjersko-fundamentalistička i neznanstvena stajališta jedne društvene skupine kao – državnu politiku. Hrvatska ne treba takvog ministra, jer joj nanosi štetu.
Unatoč svim abnormalijama u Bijednoj Našoj, ona ne smije biti bantustan u kojem će lažni domoljubi, militantan kler i munjeni političari krojiti gaće svim građanima pod izlikom kako je to za njihovo dobro, a istodobno ih huškati na manjine – osobito Srbe, „udbaše“ i ateiste – širiti mržnju i nesnošljivost te prebrojavati tko se (ne) moli kojem bogu i ne vjeruje da je 700 hrabrih Sinjana 14. kolovoza 1717., upravo po zagovoru Čudotvorne Gospe, razvalilo 60.000 do zuba naoružanih vojnika turskog seraskera Mehmed-paše Čelića.
Možda je, sudeći po „primjedbama Hrvatske“ Vijeću Europe, Davor Ivo Stier sasvim nakaradno ili pogrešno razumio što mu je zadaća i o čemu jedan ministar vanjskih poslova ima zboriti po svijetu? U ime svoje zemlje, a ne pokreta tzv. konzervativne kontrarevolucije, Željke Markić i kardinala Josipa Bozanića, čije se ideje dolaskom HDZ-a na vlast 2016. godine militantno nameću cijelom društvu. „Hrvatska zadržava pravo promovirati navedene stavove u svim multilateralnim forumima u kojima sudjeluje“, izvijestio je Stier Vijeće Europe.
Lojalnost srca i ruke
Stier, Markić, Bozanić i ta rigidna skupina nisu Hrvatska i on nema pravo švercati njihova stajališta/interese pod državnu politiku. Čak ni pod tom floskulom da je „spominjanje braka kao zajednice žene i muškarca zapravo citat iz Ustava Republike Hrvatske“. To su samo neki Stierovi vanjskopolitički ekscesi, koji idu u prilog Arsenu Bauku kad tvrdi da Davor Ivo Stier nije kapacitet za posao vanjskopolitičkog ministra, pa mu je svega polugodišnji mandat zapravo, alkarski rečeno – „uništa“. Gori od onog Mire Kovača, nešto dužeg zbog raspada nakaradne koalicije HDZ&“domoljubi“&Most. No, citirane „hrvatske primjedbe“ Vijeću Europe više od ičega karakteriziraju Stierovu viziju demokršćanstva, koja se očito razlikuje od one što ju Plenković kani instalirati repozicioniranjem HDZ-a na desnom centru. Stierova vizija nije uključiva, a to kod Plenkovića više ne igra, ma koliko mu ovaj bio prijatelj u fazi osvajanja vlasti, nego produbljuje političko-ideološke i svjetonazorske podjele u društvu..
Stierova lojalnost u Hrvatskom saboru, koju Plenković s razlogom ističe u komentaru njegove ostavke, tempirana je mina iznenađenja za koju nitko ne zna može li i kada eksplodirati. U okolnostima mršave saborske većine (samo 78 zastupničkih ruku), neka se dogodi da Davor Ivo Stier iz nekih razloga ne glasa „za“ kad se bude odlučivalo o nekom Plenkoviću važnom prijedlogu, pa se Saucha predomisli bude li ga sudstvo nastavilo goniti u slučaju krađe pola milijuna kuna za lažna službena putovanja i neka se neki od trojice Pupovčevih zastupnika SDSS-a ili koji iz HNS-a predomisle, iznevjere koaliciju – pada vlada. U HDZ-u počinje rusvaj s nezadovoljnog desnog krila (Miro Kovač, Milijan Brkić nadimkom Vaso, Stevo Culej…), eto prostora za „mesiju“ Stiera. Ako netko bude tako kalkulirao, a on se odluči na avanturu.
Uz njega bi nedvojbeno i svom potrebnom logistikom stali Katolička crkva sa svojim vigilaristima, markićkama, grozdovima, hrastovima, vječno „ugroženim“ braniteljima i inom „domoljubnom“ bagažom, što obožava crnu boju. I Andreju Plenkoviću više nema kruha u HDZ-u? Još manje u Banskim dvorima? Do jeseni će se, po svoj prilici, vidjeti – voajersku javnost to i najviše zanima – kako će Davor Ivo Stier funkcionirati kao „lojalan“ Plenkovićev saborski zastupnik i k tome politički tajnik HDZ-a kad bude morao na premijerov daljinski upravljač isključiti vlastitu pamet/uvjerenja i dizati ruku za rješenja što su ih smislili prvaci „nove političke konstelacije“, zbog koje je dao ostavku – Andrej Plenković (HDZ) i Predrag Štromar (HNS). Ako bude dosljedan samom sebi, odnosno poštenju što ga je demonstrirao ostavkom, neće dignuti ruku. Time će svjesno destabilizirati svog stranačkog šefa. Možebitno srušiti vladu. Rizično? Itekako.
tacno
Iako Davor Ivo Stier tvrdi da premijer Andrej Plenković u turbulentnim previranjima među saborskim klupama ne mora strahovati za njegovu potporu, što je zasad istina, neki insajderski izvori iz njegove blizine sugeriraju da mu Stierov potez „nije dobro sjeo“. Uz Davora Božinovića, kojega je sa šefovskog mjesta u svom Kabinetu u vladi premjestio na fotelj ministra unutarnjih poslova (!?), njegova je druga uzdanica iz europarlamentarnih dana bio upravo – Davor Ivo Stier. Ako nije već sada ostao bez njega, nema sumnje da taj potez znači stanovito udaljavanje njih dvojice, ali i udaljavanje dviju vizija demokršćanstva na desnom centru
Marijan Vogrinec
Pošteno i dosljedno od Davora Ive Stiera. Što bi u HDZ-u Andreja Plenkovića kazali, a ni najljući oporbenjaci ne bi opovrgnuli – vjerodostojno. Ministar vanjskih i europskih poslova, potpredsjednik vlade i politički tajnik ZNA SE opcije nije bio za razlaz HDZ-a s Mostom nezavisnih lista niti je sada za koaliciju s HNS-om. Kad se već drugi put u godinu dana raspala HDZ-Mostova vlada i saborska većina, Stier se izjasnio za nove parlamentarne izbore. Plenkoviću je, pak, više pri srcu bio riskantan, lutrijski brak njegovih demokršćana s ostatkom ostataka lijevih liberala. Novi izvanredni izbori, na kojima bi HDZ nesumnjivo pobijedio, bilo je zadnje rješenje. U slučaju da premijer ne uspije popabirčiti po sabornici barem 76 zastupničkih ruku, minimum minimuma za prihvaćanje vlasinih prijedloga. Uspio ih je skupiti – zasad – čak 78. Nategnuto, na smiješan način, ali i to je dopuštena metoda podvaljivanja političkom protivniku. Budući da više nema zapreke za promjenu imena najljepšem trgu u hrvatskoj metropoli -Trgu maršala Tita u Zagrebu – što se u nedjelju čulo i sa samog vrha HDZ-a, Plenković može ubuduće računati i na saborske ruke Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića, pa je to već solidnih 80 zastupnika. Ekstremnog desničara Željka Glasnovića je već kupio isplatom mirovina i invalidnina pripadnicima HVO-a.
Hoće li to i koliko potrajati, vrag će znati, a sudeći po tome tko je sada HDZ-ov spasitelj, HNS, brak će jamačno trajati do kraja mandata, još oko tri i pol godine. Nisu ovi haenesovci oko bivšeg predsjednika Ivana Vrdoljaka i zamjenika mu Predraga Štromara, koji su ih usosili eutanazijom u HDZ-u, mostovci Bože Petrova kojima „nije stalo do fotelja“, nego umješni trgovci. Oni ne vide svoj raison d’être drukčije nego u nekoj koalicijskoj vlasti, pa niti ne kriju da im je – stalo do fotelja. I sada su ih se opet domogli, i to na strani koju su dosad otvoreno anatemizirali kao deveti krug pakla.
Davor Ivo Stier, doseljenik iz Argentine, unuk ustaškog pukovnika Ivana Stiera – 13. na jugoslavenskoj listi ratnih zločinaca traženih 1946. za izručenje, bojovnik Crne legije i osobni prijatelj zapovjednika konc-logora u Jasenovcu Vjekoslava Maksa Luburića – nije mogao podnijeti da sjedi u istoj vladi s „komunjarama“ Vesne Pusić i istomišljenika, koji su prošlih četvrt stoljeća plesali isključivo po SDP-ovim notama. Nije mu, međutim, bilo mrsko trpjeti koalicijsko mešetarenje vođa HDZ-a, osobito bivšeg Tomislava Karamarka, s kojekakvim proustaškim elementima s političke periferije, crkvenim i tzv. braniteljskim krugovima, ali i trpjeti ekstremizam na desnom krilu HDZ-a. To je bilo demokršćanski korektno, pa nije imao primjedbe?
No, dobro, Zlatko Hasanbegović i Željko Glasnović, koji su demonstrativno napustili Plenkovićev HDZ iz vrlo sličnih razloga Stierovim i uputili se strogo desno za Brunom Esih, Krugom za Trg, kvaziustaškim komedijašima izvjesnog obiteljskog nasilnika i šefa mizernog A-HSP-a Dražena Keleminca, nisu toliko Stierov odabir koliko su mu dobrodošao janjičarski odred na prvim crtama beskompromisnog rastakanja tzv. crvene svijesti u „hrvatskom društvu, čiji temelj su Domovinski rat i hrvatski branitelji“. Sa sentimentalnim osjećajem za 10. travnja 1945. i jaki pijetet prema „povijesnoj hrvatskoj tragediji na Bleiburgu“, te svih godina od 1945. do 1990. Davor Ivo Stier je, eto, mogao otrpjeti i srpske koalicijske partnere Milorada Pupovca, najjačeg jamca HDZ-ove saborske većine nakon Mostova odlaska, ali da mu HNS-ov „komunjara“ Predrag Štromar bude kolega ministar u vladi i potpredsjednik, to ne prolazi ni u šali.
Deklarirani demokršćanin Stier, praktičan vjernik i Hrvat njemačkog/židovskog tona svog prezimena, ideološki i svjetonazorski zauzet istomišljenik tzv. konzervativne kontrarevolucije vigilarista Johna Vice Batarela i Stjepana Bartulice ne želi sjediti u istoj vladi s HNS-ovim ministrima i samim Štromarom. Štromara ni njegovih drugova nije bilo vidjeti u Hodu za život Željke Markić pod sloganom „Život počinje začećem“, ali jest kako se prsi u LGBTIQ-ovom 16. Zagreb Prideu pod sloganom „Slobodan život počinje ponosom“. I to već kao potpredsjednik vlade, iako još nema pojma za koje će ga djelatnosti zadužiti premijer. Zapravo, to i nije važno, jer Štromar ni za što niti je stručan niti nadaren. Dokazano.
„Pudlica“ sa 700 fanova
Struja i voda ne idu skupa i vanjskopolitički ministar i vladin potpredsjednik Davor Ivo Stier pošteno je izvijestio premijera Andreja Plenkovića da mu savjest ne dâ plesati u HDZ-HNS-ovoj vladi sa sedam presloženih ministara, među kojima je dvoje po HNS-ovoj želji. Pošteno je kazao za što (ni)je i makar formalno sačuvao čist obraz. Kao što većina političara ipak ne može iz pukog poltronstva i kukavičluka. Nisu bez veze sami hadezeovci, da se i ne govori što misle u oporbi, dali nadimak „pudlica“ trenutnom predsjedniku Hrvatskog sabora Gordanu Jandrokoviću, koji je vidio leđa svim svojim šefovima od Franje Tuđmana i Ive Sanadera do Tomislava Karamarka, ali je uvijek uspijevao održati glavu iznad vode. O tome valjda nešto govori i njegovih jedva 700 preferencijalnih glasova među 3,8 milijuna birača? Sic. Svaki put je na vrijeme osjetio kada je trenutak pretrčati novom gazdi, pofriškati stranačku plavu boju, opanjkati bivšeg šefa i nikad ga više ni ne pogledati. Nije to samo hrvatski recept za „uspjeh“. Stier je ipak nešto drugo od Jandrokovića. Cijeni svoj politički obraz.
Sličnu je političko-ideološku pravovjernost Stierovoj u veljači 2000. iskazao jedan drugi političko-medijski istaknut hadezeovac, Nenad Ivanković, kojega je u proljeće 1996. osobno predsjednik RH Franjo Tuđman instalirao za glavnog urednika Vjesnika, najvažnijeg hrvatskog dnevnopolitičkog lista. Nakon što je na predsjedničkim izborima pobijedio desničarima nepodnošljiv Stjepan Mesić i kao drugi hrvatski predsjednik zasjeo na Tuđmanovo mjesto, a SDP-ova koalicija Ivice Račana pomela desnu konkurenciju na parlamentarnim izborima, Ivanković je dao okupiti sve zaposlenike Vjesnikove redakcije i objavio: „Kao što znate, kolegice i kolege, na izborima je pobijedila političko-ideološka opcija kojoj ja ne pripadam, pa vas prve želim izvijestiti da ću danas podnijeti neopozivu ostavku na mjesto glavnog urednika. Svima vam zahvaljujem na suradnji“. I gotovo. It’s all over. Otišao je.
Bez obzira koliko se s takvima netko u nečemu ne slaže ili se uopće ne slaže, nije iz istog jata, pošteno je priznati da je moralno odstupiti kad se toliko promijene okolnosti da je alternativa samo kameleonstvo, skidanje gaća i samoblaćenje obraza. Odstupiti bez obzira na cijenu. U politici je Bijedne Naše jako malo tih koji će u bitno drukčijim, bitno promijenjenim okolnostima, odnosima ili kadrovskim križaljkama staviti ljudski obraz, političko poštenje i dosljednost svojim uvjerenjima na rasprodaju u bescjenje samo da bi zadržali neke stečene benefite. Stranačku ili poziciju u vlasti, karijeru, visoku državnu apanažu, naklonost onih koji odlučuju, itsl.
U rečenim primjerima, postvjesnikovski CV Nenada Ivankovića bio je krivudava linija pokušaja i pogrešaka, od politike do publicistike i turizma, a Stierova postministarska – u okolnostima koje nisu neprijateljske njegovoj ostavci – jamačno ne može biti lošija od dosadašnje. U svakom smislu. Ali samo u početku, dok je još dimna zavjesa nad i oko te ostavke dovoljno neprovidna. Kasnije, a to bi moglo biti vrlo brzo – kom’ pita, kom’ tepsija. Nije bez vraga to da je već koji dan nakon Stierove ostavke puknula u političkim kuloarima vijest da se Andrej Plenković na brzaka sprema upriličiti unutarstranačke izbore u HDZ-u, čemu je Stierova ostavka samo dodala povod-dva više. Uza sve one o previranju već neko vrijeme na desnom krilu HDZ-a i otpadnicima, izbornom debaklu u Zagrebu s Dragom Prgometom u utrci za gradonačelnika, drami u Agrokoru i traljavom većinom u parlamentu… Pa onda, buuum, destabilizacijska Stierova ostavka.
Foto: Pixsell / Autor: Patrik Macek/PIXSELL
„Naglasio sam da smo uspostavili okvir za vođenje samosvjesne politike te da dolazi nova faza“, kazao je Stier novinarima. „Vaše su kamere to snimile, pa ne moram ponavljati, ali ću danas pojasniti što ta nova faza donosi. Prije tjedan dana sam od premijera tražio da imenuje novu osobu na čelo Ministarstva, koje će dobro funkcionirati u novoj političkoj konstelaciji. U ovoj novoj konstelaciji potrebno je jačati i demokršćansku opciju u kontaktu s građanima, a ja mislim da to mogu kao zastupnik u Saboru. Velika je čast predstavljati RH u svijetu, ali sada je važnije biti u domovini, širiti demokršćansku opciju i vratiti povjerenje ljudi u institucije. (…) Tek u petak sam se vratio iz New Yorka, pa me premijer nije htio razriješiti dužnosti dok sam u inozemstvu kako ne bi bilo netočnih špekulacija kao što je jedna da bih mogao uskratiti podršku Andreju. To je netočno. Podnio sam ostavku kako bih se više posvetio stranačkom radu, što iziskuje puno više vremena na terenu.“
Neki su mediji (npr. riječki Novi list) nagađali da je Stier kuvertirao ostavku neposredno nakon drugog kruga (4. lipnja) lokalnih izbora, i to na mjesta ministra vanjskih i europskih poslova, potpredsjednika vlade i političkog tajnika HDZ-a. Sada, nakon njegove presice, cijela ta priča i jest i nije jasnija. Upravo taj nejasniji dio ostavlja dovoljno prostora za daljnju političku kombinatoriku: što će u njegovom demokršćanskom angažmanu među ljudima na terenu značiti činjenica da HDZ trenutno ne može obnašati vlast bez HNS-a? To je više stvar političke pragme, nego ideologije i svjetonazorskih preferencija. Zašto Davor Ivo Stier ne želi otvoreno reći da je njegova ostavka motivirana Plenkovićevim formiranjem nove parlamentarne većine s HNS-om, ulaskom ostataka ostataka te stranke u vladu te (drugi put u godini dana) propalom HDZ-ovom koalicijom s Mostom?
Iako Stier tvrdi da premijer Plenković u turbulentnim previranjima među saborskim klupama ne mora strahovati za njegovu potporu prigodom glasovanja, što je zasad istina, neki insajderski izvori iz njegove blizine sugeriraju da mu Stierov potez „nije dobro sjeo“. Uz Davora Božinovića, kojega je sa šefovskog mjesta u svom Kabinetu u vladi premjestio na fotelj ministra unutarnjih poslova (!?), njegova je druga uzdanica iz europarlamentarnih dana bio upravo – Davor Ivo Stier. Ako nije već sada ostao bez njega, nema sumnje da taj potez znači stanovito udaljavanje njih dvojice. I, možda jače od nedavnog udaljavanja Zlatka Hasanbegovića, Željka Glasnovića i nezavisne Brune Esih od HDZ-ovog političkog, pa i ideološkog mainstreama, udaljavanje dviju vizija demokršćanstva na desnom centru – Plenkovićeve i Stierove.
To nije nevažno u okolnostima sve osjetnijeg okrupnjavanja radikalizirane krajnje desnice i, istodobno, rasula tzv. liberalne ljevice oko grogiranog SDP-a, nesloge zbog loših izbornih rezultata i traganja za pravim vođom oporbe. Pokazalo se, šef SDP-a Davor Bernardić to ne može biti, a osim socijaldemokrata, ostali na ljevici su marginalci bez alfa mužjaka, sposobnog izaći na nacionalnu scenu.
Neki analitičari, među kojima je i Žarko Puhovski, upravo po Stierovom znakovitom obraćanju javnosti zaključuju da je vjerojatno i u HDZ-u, podalje od oka javnosti, ipak počela „borba za prijestolje“. Otud možda ideja o prijevremenim izborima u toj stranci, jer se Andrej Plenković želi pravodobno osigurati, dok je još dijete sreće, pa i u prilici maknuti s puta sve koji ga možebitno ugrožavaju ili mu laskaju s figom u džepu. Recimo Miro Kovač, Karamarkov vanjskopolitički ministar kojega je Plenković sada drugi put „zaboravio“ vratiti na taj fotelj, koji mu je prirastao i srcu i duši, ali i Milijan Brkić nadimkom Vaso koji nije bez visokih ambicija, iako im nije dorastao. Kovač je ovih dana javno kazao jednoj televiziji da bi mnogi u HDZ-u bili sretniji tzv. velikom koalicijom HDZ-a sa SDP-om, nego promiskuitetnom s HNS-om.
Desno HDZ-ovo krilo – da se i ne govori o desnijim od desnih medija i agitpropovaca Brune Esih, poput Velimira Bujanca u „Bujici“ lokalne Z1 televizije – ne mogu smisliti niti Plenkoviću kane oprostiti neprirodni brak s HNS-ovim „komunjarama“. Naslućuju da se jamačno „sin Jugoslavena i lekarke JNA“ u europejskoj koži smišljeno želi riješiti radikalnije desnice u HDZ-u, prisiliti ju da sama ode, a kolebljivi ni vrit ni mimo kameleoni pragmatično će stati uz njega i liberalniju opciju, pa će Plenković imati slobodne ruke za čvršće pozicionirati svoju stranku na desnom centru, po uzoru na krovnu političku platformu njemačke kancelarke Angele Merkel. S čijim je stratezima, uostalom, u stalnoj savjetodavnoj vezi. To je navodno presudilo odbacivanju Mosta.
Stier je po svoj prilici odlučio krenuti drugim putem. Jasno je dao znati, više HDZ-ovom članstvu nego samom premijeru/šefu svoje stranke, da se ne slaže s opcijom stabilne saborske većine i presložene vlade u simbiozi s HNS-om. Pošteno, rekosmo. To je njegovo rizično političko stajalište, ali na njega ima pravo. E sad, znakovito je poentirao time da je „u novoj političkoj konstelaciji potrebno jačati demokršćansku opciju u kontaktu s građanima, a ja mislim da to mogu kao zastupnik u Saboru“. Zato se nije odrekao pozicije političkog tajnika HDZ-a, jer mu treba čvrst oslonac budući da kani, osim kao saborski zastupnik, djelovati terenski, među stranačkim članstvom, „što iziskuje puno više vremena“.
Druga je znakovita teza, koja očito nije promaknula stranačkom šefu, da u HDZ treba uvesti glasački sustav jedan član – jedan glas, i to na svim razinama, od vrha do dna, s više kandidata za pojedine dužnosti. Takav sustav zasad ima samo SDP, ali u ZNA SE družini to nema šanse proći, jer je pravilo da se unaprijed – čak šalabahterski – mora znati tko će biti izabran, gdje, kada i na koju funkciju. Ta vrst lažne demokracije utemeljena je u HDZ-u još 1989. godine u konspirativno-mističnim okolnostima osnivanja stranke u barakama NK Borca na zagrebačkom Jarunu te izbora Franje Tuđmana za predsjednika (svih 48 glavaševaca bilo je „za“). Kasnije, kad je trebalo produžiti mandat prvom hrvatskom predsjedniku, Tuđmanu su izmišljali smiješne autsajdere za protukandidate, a poslije njega je uveden princip jednog kandidata.
Procijeni li Andrej Plenković da mu Stier svojim „jačanjem demokršćanske opcije“ podriva prijestolje u stranci, a time i na čelu države, da mu zapravo radi o političkoj glavi – neće mu dati ne „više“, nego nikakvog vremna. Samo će mu pokazati izlazna stranačka vrata.
Tko je tko među licemjerima
„Nisam iznenađen ostavkom ministra Stiera“, kazao je Plenković u HTV-ovom središnjem Dnevniku. „Osjetio sam da postoji odmak između onoga što radim kao premijer i onoga s čime se Stier načelno slaže. Njegova je ostavka očekivana. Nova ministrica bit će Marija Pejčinović-Burić, trenutačno državna tajnica u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova. Stier će biti i dalje aktivan u Saboru. O njegovoj funkciji političkog tajnika HDZ-a nismo ni razgovarali (što ne znači da neće, vrlo brzo, op. a.), ali od njega očekujem lojalan i angažiran rad u Saboru.
Ono što je za mene izrazito važno je da u ovom procesu, koji smo pratili proteklih tjedana, hrvatski birači imaju prilike vidjeti tko je tko, a mislim da se to razotkrivanje više nego ikad dosad pokazalo. Pokazalo se tko je isključiv, a tko je konstruktivan. Primjerice, ljudi koji su bili izabrani na listi HDZ-a, Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih, koji su dobili povjerenje Nacionalnog vijeća HDZ-a da budu na listi, oni su u petak glasali identično kao i SDP. Jako je važno za njihove birače da znaju kako su se ponijeli i kakav odabir su napravili, unatoč tome što su bili izabrani na listi HDZ-a. To nije ni korektno niti lojalno, a ljudi to vide.“
To što ljudi vide u HDZ-u, sasvim je normalna pojava u kameleonstvu političke arene u Bijednoj Našoj. Vide u gotovo svim ostalim od 150 stranaka i strančica, pa ipak im na biralištima daju glasove. Najviše HDZ-u, jedinoj stranci u zemlji prvostupanjski osuđenoj za pljačkanje vlastitog naroda (slučajevi Sanader, Čobanković, Polančec, Barišić, Fiolić…). Da nije bilo SDP-ovog Tomislava Sauche, bivšeg šefa Kabineta premijera Zorana Milanovića, trenutni HDZ-ov predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković ne bi nedavno bio izabran na tu najvišu zakonodavno-predstavničku dužnost u zemlji. Sauchina je ruka presudila, bila je ta 76. od zastupničkih 151.
Da se pet HNS-ovih zastupnika nije prodalo HDZ-u, premijer Andrej Plenković sada ne bi imao vladu ni tanku (78) saborsku većinu, nego bi država treći put u godini dana izlazila na parlamentarne izbore, dvaput na izvanredne. Tomislav Saucha je zbog moralne izdaje SDP-a i vlastitih lijevo-liberalnih uvjerenja (?) fasovao neviđen prijezir i bivših drugova i javnosti. HNS, stranka koju su gradile političko-ideološke legende ovih prostora – Savka Dabčević-Kučar, Vlado Gotovac, Miko Tripalo, Vice Vukov…- izgubio je svoje najvažnije članove (Vesna Pusić, Goran Beus Richembergh, Anka Mrak-Taritaš, Nada Turina-Đurić, Andro Vlahušić), niz ogranaka se raspao i stranka je praktično zbrisana s političke scene.
Davor Ivo Stier je konzervativnog političkog, ideološkog i svjetonazorskog habitusa. Nije nepoznato kakva je njegova vizija HDZ-a, koju će očito pokušati realizirati. Ali s kim i kada, ovisit će o tome koliko će se premijeru Plenkoviću posrećiti – a dosad je imao vrašku sreću – držati pod kontrolom stanje u stranci i odoljeti izazovima u zemlji, od kojih su najveći Agrokor i kurikulna reforma školstva, koju je povjerio HNS-ovoj ministrici Blaženki Divjak. Bude li mu tu pošlo po zlu, a k tome i Slovenija malo prikoči turističku sezonu na svojim graničnim prijelazima nakon objave u četvrtak odluke Arbitražnog suda o granici u Savudrijskoj vali/Piranskom zaljevu, ekonomski potres visoke jakosti i bunt crkveno-konzervativne oporbe sekularnoj viziji reforme školstva prelit će se na političko tlo i uzdrmati položaj prvog čovjeka vlade i HDZ-a. Bude li prijevremenih ili redovnih unutarstranačkih izbora u HDZ-u, Davor Ivo Stier bit će spreman Plenkovićev protukandidat. I naravno – izgubit će.
„Odlazak Stiera iz Vlade potpuno je nevažan kad je u pitanju funkcioniranje te ključne hrvatske institucije“, zapisat će kolumnist Jutarnjeg lista Gojko Drljača., ali su dvojbe o nastavku njegova političkog djelovanja zapravo pitanja o pravoj prirodi hrvatske politike te, stoga, i budućnosti države. Što, zapravo, govori Stier kad najavljuje borbu za punu demokratizaciju odnosa u HDZ-u? Je li to politikantski plan jačanja vlastitih pozicija temeljen na duboko demagoškim i doktrinarno-ideološkim pretpostavkama ili iskrena vjera u demokratizaciju kao mehanizam pozitivnih promjena? To je vrlo teško procijeniti. Prvo se može ignorirati, drugo bi trebalo potpomoći…“
SDP-ov saborski zastupnik i ministar uprave u Milanovićevoj vladi Arsen Bauk drži da je prava sreća za hrvatsku vanjsku politiku i za cijelu državu što se riješila Davora Ive Stiera, koji će sada biti marginaliziran na dužnosti političkog tajnika HDZ-a. Nije bilo neprimijećeno da je Stier osjetno guran u stranu već mjesec dana prije podnošenja ostavke. „Mislili smo da je Miro Kovač bio dosad najgori ministar vanjskih i europskih poslova što ih je Hrvatska imala“, ustvrdio je Bauk, „ali tu mu je krunu najgoreg ipak vrlo brzo preoteo Davor Ivo Stier. Zastupao je po svijetu, u ime RH, nedemokratska i konzervativna stajališta, neke vrijednosti o kojima u zemlji nema konsenzusa, itsl.“
Foto: narod.hr
Recimo, tko ga je ovlastio poslati vlastita stajališta Vijeću Europe kao primjedbe RH na Nacrt zaključaka tog vijeća o Unijinim prioritetima u UN-ovim tijelima za ljudska prava u 2017. godini, gdje tvrdi da će „Hrvatska posebnu pozornost posvetiti promicanju i zaštiti tradicionalne obitelji, temeljene na braku definiranom kao zajednica žena i muškaraca koji je i prirodna i temeljna jedinica ljudskog društva“? Je li mu to pisala Željka Markić ili osobno zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić? Oni su ga uputili da napiše kako „pojmu seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava nedostaje konsenzualna definicija na međunarodnoj razini i unutar EU-a, pa u tom slučaju Hrvatska tumači taj pojam tako da on ne uključuje pobačaj“?
Ne tumači Hrvatska taj pojam „tako da on ne uključuje pobačaj“. Tako ga tumače najrigidnije demokršćanske konzerve koje po Bijednoj Našoj izazivaju referendume po O = M + Ž formuli, hodaju „za život“, zviruju ljudima u krevete, mrmljaju očenaše pred bolničkim ginekologijama, mašu odurnim parolama i slikama fetusa, kurikulnim nasiljem žele zamijeniti znanost u školama katoličkim praznovjerjem i na sve načine guraju RH natrag u srednjovjekovnu tmušu zatucanosti i apsolutne pokornosti lažnim autoritetima. Sramotno je da jedan ministar vanjskih poslova ustavno sekularne države nameće vjersko-fundamentalistička i neznanstvena stajališta jedne društvene skupine kao – državnu politiku. Hrvatska ne treba takvog ministra, jer joj nanosi štetu.
Unatoč svim abnormalijama u Bijednoj Našoj, ona ne smije biti bantustan u kojem će lažni domoljubi, militantan kler i munjeni političari krojiti gaće svim građanima pod izlikom kako je to za njihovo dobro, a istodobno ih huškati na manjine – osobito Srbe, „udbaše“ i ateiste – širiti mržnju i nesnošljivost te prebrojavati tko se (ne) moli kojem bogu i ne vjeruje da je 700 hrabrih Sinjana 14. kolovoza 1717., upravo po zagovoru Čudotvorne Gospe, razvalilo 60.000 do zuba naoružanih vojnika turskog seraskera Mehmed-paše Čelića.
Možda je, sudeći po „primjedbama Hrvatske“ Vijeću Europe, Davor Ivo Stier sasvim nakaradno ili pogrešno razumio što mu je zadaća i o čemu jedan ministar vanjskih poslova ima zboriti po svijetu? U ime svoje zemlje, a ne pokreta tzv. konzervativne kontrarevolucije, Željke Markić i kardinala Josipa Bozanića, čije se ideje dolaskom HDZ-a na vlast 2016. godine militantno nameću cijelom društvu. „Hrvatska zadržava pravo promovirati navedene stavove u svim multilateralnim forumima u kojima sudjeluje“, izvijestio je Stier Vijeće Europe.
Lojalnost srca i ruke
Stier, Markić, Bozanić i ta rigidna skupina nisu Hrvatska i on nema pravo švercati njihova stajališta/interese pod državnu politiku. Čak ni pod tom floskulom da je „spominjanje braka kao zajednice žene i muškarca zapravo citat iz Ustava Republike Hrvatske“. To su samo neki Stierovi vanjskopolitički ekscesi, koji idu u prilog Arsenu Bauku kad tvrdi da Davor Ivo Stier nije kapacitet za posao vanjskopolitičkog ministra, pa mu je svega polugodišnji mandat zapravo, alkarski rečeno – „uništa“. Gori od onog Mire Kovača, nešto dužeg zbog raspada nakaradne koalicije HDZ&“domoljubi“&Most. No, citirane „hrvatske primjedbe“ Vijeću Europe više od ičega karakteriziraju Stierovu viziju demokršćanstva, koja se očito razlikuje od one što ju Plenković kani instalirati repozicioniranjem HDZ-a na desnom centru. Stierova vizija nije uključiva, a to kod Plenkovića više ne igra, ma koliko mu ovaj bio prijatelj u fazi osvajanja vlasti, nego produbljuje političko-ideološke i svjetonazorske podjele u društvu..
Stierova lojalnost u Hrvatskom saboru, koju Plenković s razlogom ističe u komentaru njegove ostavke, tempirana je mina iznenađenja za koju nitko ne zna može li i kada eksplodirati. U okolnostima mršave saborske većine (samo 78 zastupničkih ruku), neka se dogodi da Davor Ivo Stier iz nekih razloga ne glasa „za“ kad se bude odlučivalo o nekom Plenkoviću važnom prijedlogu, pa se Saucha predomisli bude li ga sudstvo nastavilo goniti u slučaju krađe pola milijuna kuna za lažna službena putovanja i neka se neki od trojice Pupovčevih zastupnika SDSS-a ili koji iz HNS-a predomisle, iznevjere koaliciju – pada vlada. U HDZ-u počinje rusvaj s nezadovoljnog desnog krila (Miro Kovač, Milijan Brkić nadimkom Vaso, Stevo Culej…), eto prostora za „mesiju“ Stiera. Ako netko bude tako kalkulirao, a on se odluči na avanturu.
Uz njega bi nedvojbeno i svom potrebnom logistikom stali Katolička crkva sa svojim vigilaristima, markićkama, grozdovima, hrastovima, vječno „ugroženim“ braniteljima i inom „domoljubnom“ bagažom, što obožava crnu boju. I Andreju Plenkoviću više nema kruha u HDZ-u? Još manje u Banskim dvorima? Do jeseni će se, po svoj prilici, vidjeti – voajersku javnost to i najviše zanima – kako će Davor Ivo Stier funkcionirati kao „lojalan“ Plenkovićev saborski zastupnik i k tome politički tajnik HDZ-a kad bude morao na premijerov daljinski upravljač isključiti vlastitu pamet/uvjerenja i dizati ruku za rješenja što su ih smislili prvaci „nove političke konstelacije“, zbog koje je dao ostavku – Andrej Plenković (HDZ) i Predrag Štromar (HNS). Ako bude dosljedan samom sebi, odnosno poštenju što ga je demonstrirao ostavkom, neće dignuti ruku. Time će svjesno destabilizirati svog stranačkog šefa. Možebitno srušiti vladu. Rizično? Itekako.
tacno
