Iako je Doha runda pregovora o Svjetskoj trgovinskoj organizaciji okončana bez uspjeha, ovih dana počeli su novi razgovori.

Međutim, ovoga puta nije riječ o globalnim, multilateralnim pregovorima, već o dva ogromna regionalna ugovora – jednom transatlantskom, a drugom transpacifičkom. Hoće li ovi novi pregovori doživjeti istu sudbinu?

Doha runda je propala zbog nespremnosti SAD-a da ukinu poljoprivredne subvencije – sine qua non za istinski razvoj, budući da 70% stanovništva zemalja u razvoju na ovaj ili onaj način ovisi o poljoprivredi. Stav SAD-a bio je zaista zapanjujući, naročito imajući u vidu raniju odluku Svjetske trgovinske organizacije koja je presudila da su američke subvencije za pamuk, od kojih je korist imalo nešto malo manje od 25.000 bogatih farmera, protupravne. Američki odgovor bio je da podmiti Brazil, koji je i podnio pritužbu, kako ne bi i dalje insistirao na tome, čime su milijuni siromašnih uzgajivača pamuka u pod-saharskoj Africi i Indiji, koji ionako svojim cijenama ne mogu konkurirati izdašno subvencioniranim američkim farmerima, ostavljeni na cjedilu.

Imajući u vidu nedavne događaje, čini se da cilj pregovora o slobodnoj trgovini između SAD i EU i onih o zoni slobodne trgovine na Pacifiku (bez Kine) nije stvaranje istinskog sistema slobodne trgovine, već umjesto toga njeno kontroliranje, to jest služenje specijalnim interesima dominantnim u trgovinskim politikama Zapada.

Postoje tri osnovna principa kojima bi, barem se tako nadamo, trebali rukovoditi oni koji sudjeluju u ovim pregovorima. Prvo, trgovinski ugovor mora biti simetričan. Ako jedan od zahtjeva SAD-a za sklapanje Transpacifičkog trgovačkog partnerstva (TTP) bude i ukidanje japanskih subvencija na rižu, on mora biti praćen recipročnom ponudom SAD-a u pogledu njenih poljoprivrednih subvencija.

Drugo, nijedan trgovinski sporazum ne smije stavljati interese profita ispred širih nacionalnih interesa, a to se naročito odnosi na pitanja indirektno vezana za trgovinu kao što su financijska deregulacija i intelektualno vlasništvo. Američki trgovinski sporazum sa Čileom zabranjuje Čileu da uvede kontrolu kapitala, iako MMF smatra da kontrola kapitala može biti jedan od važnih instrumenata razborite makroekonomske politike.

Prethodni trgovinski ugovori su također insistirali na liberalizaciji i deregulaciji, iako nas je kriza iz 2008. naučila da nedostatak kontrole može ugroziti ekonomski napredak. Američka farmaceutska industrija, sa ogromnim utjecajem u Američkoj trgovačkoj komori (USTR), uspjela je drugim državama nametnuti neuravnotežen režim intelektualnog vlasništva kojem je profit važniji od spašavanja života i koji smišljen tako da spriječi proizvodnju generičkih lijekova. Čak je i američki Vrhovni sud u svojoj nedavnoj odluci naglasio da je patentni zavod otišao predaleko u odobravanju patenata na gene.

I na kraju, pregovaračke strane se moraju obavezati na transparentnost. Međutim, oni koji sudjeluju u ovim pregovorima moraju biti upozoreni: SAD su veliki pobornik netransparentnosti. Američka trgovačka komora do sada je čak i članovima Kongresa oklijevala otkriti svoju pregovaračku poziciju. Na osnovu onoga što je do sada o tome procurilo u javnost možemo razumjeti i zašto. Američka trgovačka komora namjerava odustati od ranijih principa, kao što je pristup generičkim lijekovima, koje je Kongres ugradio u ranije trgovinske sporazume, poput onog s Peruom.

U slučaju TPP-a postoje i drugi razlozi za zabrinutost. Azija je razvila efikasan lanac opskrbe, u kojem se u procesu izrade finalnih proizvoda sirovine relativno lako kreću od jedne do druge zemlje. TTP namjerava isključiti Kinu iz svega ovoga.

Uz formalne carine na ionako niskoj razini, pregovarači će se fokusirati na necarinske barijere, kao što su administrativne procedure i drugi propisi. Znajući da Američka trgovačka komora zastupa korporativne interese, možemo očekivati da će insistirati na najmanjem mogućem standardu, prilagođavanju prema dolje umjesto prema gore. Na primjer, mnoge zemlje imaju porezne ili druge odredbe koje obeshrabruju prodaju velikih automobila, i to ne zato što time diskriminiraju robu iz SAD-a, već zbog brige za okoliš i energetsku efikasnost.

Opći stav je da trgovinski sporazumi daju primat komercijalnim interesima u odnosu na opće vrijednosti, poput prava na zdrav život i zaštitu životne sredine, da navedem samo neke od njih. Francuska na primjer namjerava zatražiti „kulturni izuzetak“ kako bi i dalje nastavila subvencionirati svoje filmove, od kojih cijeli svijet ima koristi. O ovim i drugim općim vrijednostima se ne smije pregovarati.

I zaista, ironija je što su društvene koristi od ovakvih subvencija ogromne, dok su troškovi zanemarivi. Vjeruje li netko doista da je francuski nezavisni film ozbiljna prijetnja holivudskim ljetnim blockbusterima? Ali holivudska pohlepa je nazajažljiva, a američki pregovarači nemilosrdni. Baš zbog ovoga takva pitanja ne bi se smjela naći na pregovaračkom stolu. U suprotnom, bit će zavrtanja ruku uz ozbiljan rizik da se dogovor postigne uz žrtvovanje osnovnih vrijednosti komercijalnim interesima.

Kada bi pregovarači stvorili istinski režim slobodne trgovine, kojem bi javni interes bio na prvom mjestu, a mišljenja običnih ljudi imala istu težinu kao ona korporativnih lobista, bio bih optimist da će iz toga proizaći nešto što će ojačati ekonomiju i unaprijediti društveno blagostanje. Međutim, stvarnost je takva da imamo kontrolirani režim slobodne trgovine kojemu su interesi korporacija na prvom mjestu, a sam proces pregovaranja nedemokratski i netransparentan.

Šanse da će od rezultata predstojećih pregovora neku korist imati i obični Amerikanci su male, a na eventualnu korist građana drugih zemlja ne treba trošiti riječi.

Izvor: SEEbiz