Može li umjetnost biti živa? Može li pokazivati znakove života, disanje, puls; može li se kretati i održavati pomoću svojih vitalnih organa? Što li to umjetnosti daje dah za život i snagu za kretanje? Autor? Medij? Publika? I kako to da neka djela nekrotično pocrne i nestanu, dok neka žive, hraneći se i rastući?
Kada na papir (ili njegovu elektronsku inačicu) stavljam fragmente sebe, svoje misli i percepte, obično je to u obliku upitnih rečenica. Postavljam pitanja da bi odgovori jače rezonirali. Čitatelj koji traži odgovore, rješenja i jednoznačnost nakon ovog će teksta, dakle, poput publike koja isto traži od predstave „Stilske vježbe“, ostati - na suhom.
Odnosi su kao ugovori. Ja dajem ovo, ovo i ovo, a ti to, to i to. Potpis, pečat. Ostavljamo zalog iako znamo da garancije nema jer druga strana u svom promišljanju i postojanju nije ništa sigurnija ni stabilnija od nas samih. Svejedno, ulažemo i gradimo i prilagođavamo se i barem djelomično srastamo. Srasli su tako Lela i Pero, izgradili su gotovo pedeset godina dug odnos koji se, dok ga promatram iz gledališta, ne razlikuje u svojoj strukturi od većine međuljudskih veza.
Ponavljaju njih dvoje, reklo bi se, jednu te istu priču iznova i iznova. Gledatelj pomisli da je zna i razumije čim je prvi put čuje. A ovo dvoje nastavlja, izmjenjujući se, pripovijedati - što publici, što jedno drugom – događaj iz ZET-ove jedanaestice. Gledatelju se može činiti da su pripovjedači jedno drugome sve već rekli i kao da nježno uljuljkani u naviku i grubo načeti zubom vremena ni ne percipiraju ponavljanje obrazaca u riječima koje izgovaraju. I nije mu možda sasvim jasno zašto se dvojac na sceni povremeno međusobno ignorira, dok većinu vremena jedno drugo pozorno sluša. Ima li nešto što jedno još nije čulo? Postoji li nešto što će drugo iduće reći, a prvo nepažnjom propustiti? Slušaju li doista ili potpuno zanemaruju i blokiraju drugoga, dok u sebi već pripremaju svoj monolog i svoje iduće, sve glasnije i sve zasićenije prepričavanje – možda više ne samog spomenutog događaja, nego – već ispričane priče? Umore li se parovi od sadržaja ili od stila svojih međusobnih odnosa; misle li da su istu priču već stoput čuli ili uzbuđeni čekaju vidjeti svoju drugu polovicu u novoj transformaciji obličja i raspoloženja? Dvojac s pozornice kroz pitanja nam nudi odgovore; njihov je naizgled nepostojeći odnos poput praznog platna na koje projiciramo vlastite ideje i težnje, a u njihovim naizmjeničnim monolozima mnogo je više sadržaja od događaja u sredstvu javnog prijevoza za sunčana dana u Zagrebu.
Lela Margitić i Pero Kvrgić već desetljećima žive i oživljavaju Queneauove i svoje „Stilske vježbe“. U igri koju donose na pozornicu svatko tko vidi i čuje može prepoznati vlastite i tuđe transakcije i odnose s bližnjima, postaviti si prava pitanja i krenuti (iznova) u potragu za odgovorima, ako ih kojim slučajem treba i želi. Osim interpersonalne, u predstavi se naslućuje još jedna vrsta, odnosno razina interakcije, s posve drugim akterima i ishodom. Glumci, naime, biološkom neminovnošću kroz godine stare, a predstava živi, obnavlja se i mijenja, prilagođava se duhu vremena demonstrirajući na dirljiv način da nisu uvijek glumci ti koji će udahnuti život u predstavu, da nije uvijek umjetnik taj koji će oživjeti kreaciju. Kada se radi o velikim glumcima i velikim djelima, nerijetko je, dapače, upravo suprotno.
Kada na papir (ili njegovu elektronsku inačicu) stavljam fragmente sebe, svoje misli i percepte, obično je to u obliku upitnih rečenica. Postavljam pitanja da bi odgovori jače rezonirali. Čitatelj koji traži odgovore, rješenja i jednoznačnost nakon ovog će teksta, dakle, poput publike koja isto traži od predstave „Stilske vježbe“, ostati - na suhom.
Odnosi su kao ugovori. Ja dajem ovo, ovo i ovo, a ti to, to i to. Potpis, pečat. Ostavljamo zalog iako znamo da garancije nema jer druga strana u svom promišljanju i postojanju nije ništa sigurnija ni stabilnija od nas samih. Svejedno, ulažemo i gradimo i prilagođavamo se i barem djelomično srastamo. Srasli su tako Lela i Pero, izgradili su gotovo pedeset godina dug odnos koji se, dok ga promatram iz gledališta, ne razlikuje u svojoj strukturi od većine međuljudskih veza.
Ponavljaju njih dvoje, reklo bi se, jednu te istu priču iznova i iznova. Gledatelj pomisli da je zna i razumije čim je prvi put čuje. A ovo dvoje nastavlja, izmjenjujući se, pripovijedati - što publici, što jedno drugom – događaj iz ZET-ove jedanaestice. Gledatelju se može činiti da su pripovjedači jedno drugome sve već rekli i kao da nježno uljuljkani u naviku i grubo načeti zubom vremena ni ne percipiraju ponavljanje obrazaca u riječima koje izgovaraju. I nije mu možda sasvim jasno zašto se dvojac na sceni povremeno međusobno ignorira, dok većinu vremena jedno drugo pozorno sluša. Ima li nešto što jedno još nije čulo? Postoji li nešto što će drugo iduće reći, a prvo nepažnjom propustiti? Slušaju li doista ili potpuno zanemaruju i blokiraju drugoga, dok u sebi već pripremaju svoj monolog i svoje iduće, sve glasnije i sve zasićenije prepričavanje – možda više ne samog spomenutog događaja, nego – već ispričane priče? Umore li se parovi od sadržaja ili od stila svojih međusobnih odnosa; misle li da su istu priču već stoput čuli ili uzbuđeni čekaju vidjeti svoju drugu polovicu u novoj transformaciji obličja i raspoloženja? Dvojac s pozornice kroz pitanja nam nudi odgovore; njihov je naizgled nepostojeći odnos poput praznog platna na koje projiciramo vlastite ideje i težnje, a u njihovim naizmjeničnim monolozima mnogo je više sadržaja od događaja u sredstvu javnog prijevoza za sunčana dana u Zagrebu.
Lela Margitić i Pero Kvrgić već desetljećima žive i oživljavaju Queneauove i svoje „Stilske vježbe“. U igri koju donose na pozornicu svatko tko vidi i čuje može prepoznati vlastite i tuđe transakcije i odnose s bližnjima, postaviti si prava pitanja i krenuti (iznova) u potragu za odgovorima, ako ih kojim slučajem treba i želi. Osim interpersonalne, u predstavi se naslućuje još jedna vrsta, odnosno razina interakcije, s posve drugim akterima i ishodom. Glumci, naime, biološkom neminovnošću kroz godine stare, a predstava živi, obnavlja se i mijenja, prilagođava se duhu vremena demonstrirajući na dirljiv način da nisu uvijek glumci ti koji će udahnuti život u predstavu, da nije uvijek umjetnik taj koji će oživjeti kreaciju. Kada se radi o velikim glumcima i velikim djelima, nerijetko je, dapače, upravo suprotno.
