“Zvali su ga lošim Hrvatom, komunističkim aparatčikom, kabinetskim ideologom, malim bakarićem, ali i “đavoljim advokatom” lijeve misli, teoretičarem i praktičarem, žilavim komunistom koji ne trči za sinekurama: Stipe Šuvar. Uz Milana Kangrgu, Slobodana Šnajdera, Žarka Puhovskog, Nikolu Viskovića pripadao je onoj “drugoj Hrvatskoj” koja nije podlegla “glajhšaltanju” kada je u pitanju čitanje hrvatske istorije od 1989. do danas. Umro je u utorak, 29.6.2004. u Zagrebu. Imao je 68 godina. Kažu da je radio 18 sati dnevno. Napisao je desetine knjiga”… Slobodanka Ast
Predrag Lucić je tada napisao:
“Novine, radio i televizija lažu da je umrla nekakva kontroverzna osoba hrvatske politike. Lažu da je umro posljednji komunist. Lažu da je umro najgori Hrvat poslije Tita. Lažu jer nemaju petlje priznati da je među nama živio čovjek koji se zvao Stipe Šuvar. I da je svoje čovještvo i svoje ime i svoje prezime i svoje ideje nosio s ponosom kakav ne poznaju gospoda miševi, i s onom duhovitošću protiv koje su cijepljeni vazda ispravni i nepopravljivo bezgrešni. Živio je među nama čovjek koji nije htio da mu skandiraju ime po stadionima i trgovima, čovjek koga su žarko mrzili i hrvatski i srpski nacionalisti. Živio je među nama rijedak čovjek koji se nije bavio najunosnijim biznisom u Hrvata – švercanjem vlastitog života.”
“Na današnji dan, 29. 06. 2004. godine umro je Stipe Šuvar, možda i posljednji čovjek koji je vjerovao i kojem sam vjerovao. Čovjek koji se nije libio stati iza svog stava, niti ga je mijenjao. Onaj isti kome su skandirali na stadionima, da bi kasnije gazili autima i premlaćivali u restoranima. Težačko djete iz Zagvozda, doktor sociologije, ministar kulture i član Predsjedništva SFRJ. Zauvijek će ostati upamćen njegov gordi i cinični odgovor Vladimiru Šeksu, koji ga je na primopredaji dužnosti pokušao isprovocirati, a meni će biti žao što je tako rano otišao i što onaj zadnji razgovor nije mogao trajati vječno. Hrvatskoj je ostavio novu zgradu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Mediteranske igre u Splitu, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, Muzej Mimara u Zagrebu i rukopis memoara za koje je stalno govorio da će ih nazvati „Za sve su mi krivi Hrvati i Srbi“. Da, ostavio je i poštenje i čist obraz, ako nekome to još nešto znači.” Dragan Markovina
tacno
Predrag Lucić je tada napisao:
“Novine, radio i televizija lažu da je umrla nekakva kontroverzna osoba hrvatske politike. Lažu da je umro posljednji komunist. Lažu da je umro najgori Hrvat poslije Tita. Lažu jer nemaju petlje priznati da je među nama živio čovjek koji se zvao Stipe Šuvar. I da je svoje čovještvo i svoje ime i svoje prezime i svoje ideje nosio s ponosom kakav ne poznaju gospoda miševi, i s onom duhovitošću protiv koje su cijepljeni vazda ispravni i nepopravljivo bezgrešni. Živio je među nama čovjek koji nije htio da mu skandiraju ime po stadionima i trgovima, čovjek koga su žarko mrzili i hrvatski i srpski nacionalisti. Živio je među nama rijedak čovjek koji se nije bavio najunosnijim biznisom u Hrvata – švercanjem vlastitog života.”
“Na današnji dan, 29. 06. 2004. godine umro je Stipe Šuvar, možda i posljednji čovjek koji je vjerovao i kojem sam vjerovao. Čovjek koji se nije libio stati iza svog stava, niti ga je mijenjao. Onaj isti kome su skandirali na stadionima, da bi kasnije gazili autima i premlaćivali u restoranima. Težačko djete iz Zagvozda, doktor sociologije, ministar kulture i član Predsjedništva SFRJ. Zauvijek će ostati upamćen njegov gordi i cinični odgovor Vladimiru Šeksu, koji ga je na primopredaji dužnosti pokušao isprovocirati, a meni će biti žao što je tako rano otišao i što onaj zadnji razgovor nije mogao trajati vječno. Hrvatskoj je ostavio novu zgradu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Mediteranske igre u Splitu, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, Muzej Mimara u Zagrebu i rukopis memoara za koje je stalno govorio da će ih nazvati „Za sve su mi krivi Hrvati i Srbi“. Da, ostavio je i poštenje i čist obraz, ako nekome to još nešto znači.” Dragan Markovina
tacno
