Od početka tjedna na mail sbperiskopa i na osobni mail urednika stiglo je barem stotinjak čestitki u povodu Uskrsa. Pretpostavljam da se to, u većem ili manjem obimu, događa(lo) svima koji su dostupni za primanje i slanje elektroničke pošte. Bombardiranje čestitkama izbjegli su samo oni malobrojni bez kompjutera i mail adrese. Avaj, ne znaju oni što su sve izgubili, koliko nisu primili boja, šarenila, motiva s jajima, zečevima i ponekim motivom pasije.
Uskrs nas posebno veže i spaja na suvremen način s ponekim izuzetno likovno kreativnim iskazivanjem vjere i prijateljstva na osnovama vjerovanja u vječni život. U vječni život se može samo vjerovati, jer je apsurdno, da upotrijebim Tertulijana. Osnova – uskrsnuće najočitiji je simbol božanskog objavljivanja, stoga što tajna života prema predaji, može biti jedino u vlasti Boga. Čovjekova nada o uskrsnuću je tvrdokorna. Rituali posvećenja u vidu velike misterije bili su simboli uskrsnuča što su ga posvećeni očekivali. No ti rituali postavljaju princip izvan čovjekove moći. Uskrsnuće kao mit, ideja ili činjenica , simbol je transcendencije. Međutim, iznad te tanke osnove, dižu se čitavi katovi pomodarstva, snobizma, licemjerja, povođenja za masovnim navikama, općim, očekujućim, katovi pristajanja na diktat naraštajnih obveza i pokoravanja zapovijedima klerikalne kaste.
I te čestitke koje primamo dio su kolektivno-odgojnih zapovijedi, iza kojih nužno ne stoji ljubav, ufanje, poštovanje i solidarnost, već upornost homogeniziranja zasnovanog na ideji lakšeg podvlašćivanja stada. Masovno slanje riječi o sretnom Uskrsu, a kojima se iskazuje vjera i dobrota, u internetsko-pučkom smislu trolanje je, spirala forvardušâ, na koje se, ako želiš ostati pristojan član zajednice, obvezno šalje jedno „hvala, također!“ Na zahvalnost zahvalnošću. Na obvezu obvezom,
Poput oca iz Isusove prispodobe koji očekuje i nada se povratku izgubljenog sina, tako su i mnogi od nas ovih dana očekivali čestitke ljudi koji su iz interesnih razloga otišli, a prije toga sebično su žderali naše vrijeme, šaljući nam brojne mailove dupkom pune njihovih vlastitih problema, poraza i neuslišanih ambicija, bez istinskog zanimanja za ono što mi znamo raditi, bez pokazivanje pažnje za naš način postojanja. E, od njih bi voljeli primiti čestitku isprike i njoj bi povjerovali. Ali, kao što, često usprkos razumu, opstaje ustaljeno ponašanje u zajednici, u koje spada i čestitanje Uskrsa, isto tako opstaje i neodgojenost, neprikladne navike za koje nije krivo društvo, nego obitelji iz koje je potekao konkretni uzgojeni sinčić ili kćerkica.
Uskrs nas posebno veže i spaja na suvremen način s ponekim izuzetno likovno kreativnim iskazivanjem vjere i prijateljstva na osnovama vjerovanja u vječni život. U vječni život se može samo vjerovati, jer je apsurdno, da upotrijebim Tertulijana. Osnova – uskrsnuće najočitiji je simbol božanskog objavljivanja, stoga što tajna života prema predaji, može biti jedino u vlasti Boga. Čovjekova nada o uskrsnuću je tvrdokorna. Rituali posvećenja u vidu velike misterije bili su simboli uskrsnuča što su ga posvećeni očekivali. No ti rituali postavljaju princip izvan čovjekove moći. Uskrsnuće kao mit, ideja ili činjenica , simbol je transcendencije. Međutim, iznad te tanke osnove, dižu se čitavi katovi pomodarstva, snobizma, licemjerja, povođenja za masovnim navikama, općim, očekujućim, katovi pristajanja na diktat naraštajnih obveza i pokoravanja zapovijedima klerikalne kaste.
I te čestitke koje primamo dio su kolektivno-odgojnih zapovijedi, iza kojih nužno ne stoji ljubav, ufanje, poštovanje i solidarnost, već upornost homogeniziranja zasnovanog na ideji lakšeg podvlašćivanja stada. Masovno slanje riječi o sretnom Uskrsu, a kojima se iskazuje vjera i dobrota, u internetsko-pučkom smislu trolanje je, spirala forvardušâ, na koje se, ako želiš ostati pristojan član zajednice, obvezno šalje jedno „hvala, također!“ Na zahvalnost zahvalnošću. Na obvezu obvezom,
Poput oca iz Isusove prispodobe koji očekuje i nada se povratku izgubljenog sina, tako su i mnogi od nas ovih dana očekivali čestitke ljudi koji su iz interesnih razloga otišli, a prije toga sebično su žderali naše vrijeme, šaljući nam brojne mailove dupkom pune njihovih vlastitih problema, poraza i neuslišanih ambicija, bez istinskog zanimanja za ono što mi znamo raditi, bez pokazivanje pažnje za naš način postojanja. E, od njih bi voljeli primiti čestitku isprike i njoj bi povjerovali. Ali, kao što, često usprkos razumu, opstaje ustaljeno ponašanje u zajednici, u koje spada i čestitanje Uskrsa, isto tako opstaje i neodgojenost, neprikladne navike za koje nije krivo društvo, nego obitelji iz koje je potekao konkretni uzgojeni sinčić ili kćerkica.
