Hrvatski teritorijalni ustroj i gotovo čitav politički sustav, posebice izborni, dizajnirani su tako da pogoduju, onom tko je na vlasti, u nastojanju što dužeg ostajanja u primatu potvrđivanja svoje vodeće pozicije. Ako je tomu tako, normalno je da logike i pravila, racionalnosti i funkcionalnosti ustroja i sustava – nisu u prvom planu. Posljedično i struka dolazi u drugi plan, pa su, na primjer, svi brodski gradonačelnici, u posljednjih tridesetak godina, liječnici.[1] I što? Liječnici gradonačelnici, a grad nikad u povijesti nije bio bolesniji. Prije tridesetak godina bio je gotovo u svemu bolji nego danas. Gospodarstvo, zanatstvo, sitna trgovina, zdravstvo, odgoj i obrazovanje, sport, kultura posebice. Imao je čak i više stanovnika. Prvi puta mu se, u mirnodopskoj povijesti broj stanovnika smanjuje. Usprkos činjenici da je 1992. godine udomio petnaestak tisuća izbjeglica.

Taj i takav Slavonski Brod skenirao je GONG, (Građani organizirano nadgledaju glasanje) u Istraživačkoj studiji kvalitete lokalnog javnog upravljanja u Hrvatskoj (Zagreb veljača 2017.) i konstatirao je kako je, uz sve što mu se dogodilo u zadnja tri decenija, još i zarobljen grad. Zarobio ga je gradonačelnik Mirko Duspara dr. med. Zarobljavanje je dijagnosticirano na dvadesetak kartica teksta studije Dusparinog načina upravljanja gradom.

Priznali su mu visoke infrastrukturne i prometne dosege, bazene i vrtiće, dobru komunikaciju s javnošću (SbPlus portal[2] i radio), transparentnost proračuna, čak i visoku političku umješnost eskamotažne kontrole nad Gradskim vijećem... No prigovaraju mu visoku autoritativnost uz priznanje kako se on nigdje ne sukobljava sa zakonima i propisima (do veljače 2017.) Dakle, hrvatski zakoni i propisi su hrvatskim gradonačelnicima omogućili da se legalno i legitimno ponašaju kao šerifi feudalnih prerogativa i pustih volja: Bandić, Čehok, Kalmeta, Vlahušić, Kirin, Beljak, ... Sustav im omogućava da klijentistički i nepotistički avatarima nakrcavaju ustanove i institucije komunalnog rada i odlučivanja. Ljudima koji će, uz razne sitne i legalne naknade bespogovorno sprovoditi njihovu bijesnu volju i svekolike nakane. U Slavonskom Brodu, tim mehanizmima, su takoreći preko noći nestali uspješni ravnatelji nekoliko glavnih ustanova kulture...

U GONG-ovom uratku kultura se gotovo i ne spominje. Nestala je zajedno s nekada respektabilnom brodskom ekonomijom. A kultura je važna. Ona je najvažniji segment društvenog života. Kultura oslobađa. Daje smisao životu i smrti. Ona je prihvaćanje, razumijevanje i tolerancija. Utjelovljenje duha. Sinonim slobode izbora. Život bez straha i nasilja. Rad bez tlake i vulgariziranog slobodnog vremena.

Gradonačelnik je zarobio i kulturni Brod. Pretvorio ga je u spalionicu kulturne energije i duhovnu učmalost.  Kako? To ću pokušati pokazati i dokazati u ovom tekstu.

  1. Brodsko profesionalno kazalište


U kulturi sve postoji sâmo. Za sebe. Stvaraoci, talenti, artefakti, publika,... Dakle, samo treba stvarati uvjete, klimu, atmosferu. Na primjer. Brod danas i sada ima tri kazališta: Kazališnu družinu Ivana Brlić-Mažuranić (dječje kazalište), Satirični kazalište mladih i Slavonski Broadway s dva glumca koji su diplomirali glumu na Kazališnoj akademiji u Osijeku. Brodski Hrvatski dom godinama zjapi prazan. Pitanje za malu djecu glasi: zašto Slavonski Brod nema svoje profesionalno kazalište? Kao što ga imaju Čakovec, Vinkovci, Karlovac, Velika Gorica, Šibenik, Zadar, Sisak, Pula, Požega, Bjelovar, Virovitica, Koprivnica... Odgovor je: zato što mu je gradonačelnik Mirko Duspara dr. med.

  1. Muzej Vojne krajine u brodskoj Tvrđavi


U europskoj povijesti Militärgrenze je bila zaseban politički, vojni, gospodarski i društveni fenomen organiziranog obrambenog pojasa prema Osmanlijskom carstvu koje je preraslo u golemu Habsburšku ratnu provinciju s vojnim režimom u kojem su skoro svi odrasli muškarci bili gotovo doživotno naoružani vojnici pod vrlo strogom stegom. Brod je s Tvrđavom bio izuzetno važan jer je Savom graničio s Turskim carstvom.

Nigdje u svijetu ne postoji muzej Vojne granice i Brod je idealni odabir za tako što... Budući se ta militarizirana regija protezala od Jadranskog mora do Karpata projekt muzeja Vojne granice u Tvrđavi Brod sigurno bi podržala Europska unija i financirala ga iz svojih fondova posebice stoga jer je međudržavni. Međutim, ne. U Tvrđavi je Muzej tambure, Gradsko poglavarstvo s blindiranom kancelarijom gradonačelnika i video nadzorom svih hodnika i Klasična gimnazija, a bila je i birtija gradonačelnikovog bivšeg prijatelja, pa sad više nije.

  1. Glavni gradski trg


Trg Ivane Brlić-Mažuranić je najsnažnije i najljepše obilježje brodskog urbanog identiteta. Na glavnom gradskom trgu nekadašnja je građanska elita artističkom individualnom gradogradnjom izražavala ono što je bila. Činila je to stilom i estetikom historicizma. Starije zgrade odišu renesansnom strogošću, kasnije bogatstvom plastične opreme i raščlanjenošću pročelja... Nakon rekonstrukcije plohe trga Brod je dobio najljepši i najveći trg u državi koji pritom još i uvire u veliku rijeku.

Danas je to mjesto očitog nemara: zapuštena pročelja, popucala popločenja, rupe na mjestima nekadašnjih granitnih kocaka, udubljenja i neravnine, naročito ispred prodavaonice cipela Amadeus, tri ogromna napuštena poslovna prostora, zatvorena slastičarna, a u bivšoj Benčevićevoj trgovini, i povijesno prvoj samoposluzi u Brodu, nema ništa već trideset godina... Ispred bivše Varteksove prodavaonice hrpe golubijih govana i kao kruna bivša robna kuća Vesna, ta slika i prilika hrvatskog kapitalizma koja se prodaje na telefonski poziv kao Dormeo jastuci i Delimano tave.

Danas taj bivši reprezentativni prostor trga mrče skandalozni adventski kičeraji, bandićevski štandovi i šatori, klizališta i ostali cirkusi koje neodoljivo privlači spomenik jadne Ivane Brlić-Mažuranić. Spomenik koji kao da je netko istovario, na sred trga, i zaboravio ga ukomponirati... Marija Ujević, autorica, kad je vidjela gdje su ga stavili, umalo nije doživjela infarkt jer jednako važno kao spomenik je i to kud ćeš ga i kako postaviti.

  1. Spomenici


Brodske improvizacije i stihija prilikom odabira i postavljanja spomenika su paradigmatične. Sve je, uglavnom, na krivim i promašenim lokacijama. Sjajan spomenik Ivane Brlić-Mažuranić (autorica Marija Ujević) trebao je biti na mjestu koje je na glavnom gradskom trgu (i projektom i izvedbom za taj spomenik) predviđeno. Isto tako odličan spomenik Tuđmanu (autor Kuzma Kovačić) trebao bi biti na Trgu pobjede, Ante Starčević (autor Ivo Kerdić) je trebao biti u svojoj ulici, Stjepan Radić (autor Antun Augustinčić) na kraju Šetališta braće Radića, tj. na Trgu sv. Trojstva. Spomenik poginulim braniteljima (očajno slab i likovno primitivan rad Ante Brkića) trebao je biti na Trgu žrtava fašizma. Potjeha i ostale skulpture iz bajki Ivane Brlić-Mažuranić trebalo je, ne razbacivati po gradu, nego ih sve locirati na bivšem Ribarskom trgu, na potezu od samostana do nogometnog stadiona jer to je živa, pitoreskna i izuzetno frekventna brodska lokacija. Reljef Matije Mesića (autor Milan Cindrić) treba staviti na zgradu kuće u kojoj se rodio ili na početak Mesićeve ulice. Dobrom križu na Trgu Sv. Trojstva (autor Šime Vulas) mjesto je na obali Save na kraju južnog dijela glavnog gradskog trga. Josipu Stadleru (ilustraciju likovnog neukusa katoličke crkve, autor Fabijan Tomić) mjesto je u Katehetskom centru Vid Mihaljek.

Brodski spomenici uglavnom su kvalitetni autorski radovi. Izraz su suvremenog likovnog jezika, ali su na nepromišljeno odabranim lokacijama koje ne nadograđuju i kompletiraju osobu, događaj i memoriju mjesta. To Brod predstavlja kao zaostalu sredinu u kojoj presudan utjecaj imaju slučajni ljudi.

Umjesto stručnog odabira, u skladu s karakterom prostora i cjeline, radi se o političkim odabirima koje su donosili jedan patolog, jedan kirurg, jedan internist i jedan anesteziolog u dosluhu sa nekompetentnom i klimoglavom upravom. Struka je uglavnom čuvala svoje celulitisave guzice i dozvolila da služi kao alibi. Rezultat: gomilanje neukusa, poruka o zapuštenosti, primitivizmu i posrnulim vrijednostima sredine.

Loši i loše postavljeni spomenici uvreda su i za autore i za one u čiju čast se podižu i za one kojima su namijenjeni.

  1. Biografski leksikon znamenitih, poznatih i spomena vrijednih Brođana


“U svojoj povijesti Slavonski Brod i gravitirajuća okolica, iznjedrili su oko 300 znamenitih, poznatih i spomena vrijednih stvaralaca u Hrvatskoj, a još najmanje toliko ih je znamenito i poznato unutar zavičajnih granica.

Leksikonom tih ljudi bi se uspostavila njihova abecedna evidencija kao i evidencija uradaka njihovih ruku, uma i duha. Radi se o ljudima koji su se u Brodu i okolici rodili, ali i onima koji su svojim životom, radom i djelom – ostavili ovdje vidljivi trag.

Slavonski Brod je navodno šesti grad po broju stanovnika u Hrvatskoj i vjerojatno isto tako visoko kotira po svom bogatom povijesnom civilizacijskom i kulturnom naslijeđu. To i takvo njegovo mjesto u državi rezultat je ukupnosti nastojanja svih njegovih žitelja, a napose onih istaknutijih i poznatijih.“

To sam 10. rujna 2005. godine napisao gradonačelstvu Slavonskog Broda i tom dopisu dodao način ostvarenja tog cilja. Odrediti izdavača, urednika i redakciju publikacije, oformiti tim stručnih i kompetentnih osoba za ostvarenje namjeravanog projektnog zadatka (Muzej Brodskog Posavlja, Državni arhiv, Galerija umjetnina, Povijesna podružnica, Knjižnica, itd.), utvrditi kriterije, polazeći od već utvrđenih za osobe koje su evidentirane u postojećim leksikonima, enciklopedijama i drugdje, sačiniti liste osoba koje po područjima djelatnosti ispunjavaju kriterija za obuhvat leksikonom, utvrditi jedinstvenu metodologiju obrade podataka, angažirati autore po kriteriju struke, afiniteta i dosadašnjeg angažmana na sličnim poslovnima, honorirati rad autora na leksikonu temeljem kriterije je li poznata osoba već biografski obrađivana, ako nije da li je živa i dostupna ili je nedostupna i neistražena, a ispunjava kriterij za ulazak u leksikon itd.

Odgovoreno mi je kako će taj posao obaviti brodska Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje s Matom Artukovićem na čelu. Nikada to nisu napravili pa je sada leksikografski Brod ispod Nove Gradiške, Vinkovaca, Požege i Đakova. Usprkos tome što ima, za brodske okolnosti kapitalno djelo: Leksikon brodskih pisaca autora viših knjižničara Ivana Stipića i mr. sc. Darije Mataić Agičić te Mirne Grubanović profesorice književnosti. Koji su nakon što su mukotrpno tri godine, uz redovni posao, radili taj leksikon, stručno  stjerani u mišje rupe. Stjerao ih je gradonačelnik Mirko Duspara dr. med. uz asistenciju patologinje Ružice Bobovečki čiju insuficijentnu pismenost supstituiraju odvjetnički uredi.

  1. Brodska urbanogeneza


Godine 2006. ponudio sam Gradu projekt “Porijeklo zgrada u staroj gradskoj jezgri i promjene njihovih vlasničkih, stanarskih i poslovnih funkcija u periodu od 110 godina  (1886.-1996.)”. Tim projektom nastojao sam stvoriti pretpostavke i temelje za čuvanje civilizacijske i kulturne baštine grada istraživanjem života stanovnika i njihovog stvaralaštva kojeg su ostavili potomstvu. Objavljene su četiri knjige tog u Hrvatskoj jedinstvenog istraživanja: Glavni gradski trg, Starčevićeva ulica, Mesićeva ulica te Šetalište braće Radić i Trg Sv. Trojstva. I tu je stalo. Krivnjom, ali i inatom gradonačelnika Mirka Duspare dr. med. Jer što njemu, banjalučkom studentu, rođenom u Žeravačkom Potoku, a odraslom u Donjoj Vrbi znače trgovi i toponimi Slavonskog Broda? Šteta je nenadoknadiva jer su u međuvremenu zakonom onemogućena slična istraživanja u gruntovnici u kojoj sam svojevremeno radio uz pomoć jednog odvjetnika i jednog gruntovničara (uz suglasnost Općinskog suda pod kojim je Zemljišno-knjižni odjel).

Slavonski Brod je jedini grad u državi koji ima evidentirane sve zgrade i njihove stanovnike u staroj gradskoj jezgri u periodu od uspostave gruntovnice 1886. godine. Mogao je imati i puno više da nije bilo čovjeka koji je onemogućio Brođanima stručni, a jednostavan pristup bogatoj, zavičajnoj, civilizacijskoj i kulturno povijesnoj građi, kako bi dobili onu dozu obaviještenosti i znanja o svom zavičaju, bez koje je lokal patriotska odrednica njihovog karaktera, kao ozbiljna kvalitativna komponenta gradskog razvoja – nemoguća.

A što se tiče države i zakona kojima se istraživanja po gruntovnicama proglašavaju narušavanjem privatnosti – samo ovo: kakav gradonačelnik takva i država i obrnuto.

  1. Kapela blažene Djevice Marije Pomoćnice u Tvrđavi


Godine 1999. (15. ožujka) osobnom inicijativom sazvao sam sastanak grupe građana Slavonskog Broda i podstakao formiranje Građanskog odbora za prikupljanje donacija za obnovu kulturno-povijesnog i crkvenog objekta kapele blažene Djevice Marije pomoćnice u brodskoj Tvrđavi (koju od milja i neznanja zovu kapela Sv. Ane). Na sastanak nisu došla dva pozvana petrovca, ali je došlo četiri franjevca s gvardijanom, dvije liječnice, dvije profesorice te Verica Vukelić i Zlatko Uzelac (iz zagrebačkog Instituta za povijest umjetnosti). Oformili smo Odbor no onda je vlast, vjerojatno podstaknuta i tom inicijativom to preuzela na sebe, pa je Odbor postao izlišan. Uglavnom, obnova kapele koju je projektirao europski slavni arhitekt Lucas von Hildebrandt preuzeo je grad. Sama kapela je svjetski arhitektonski kuriozitet. Imala je četvora vrata i oltar u sredini kapelskog prostora. Akustika joj je bila znalački nadnaravna, jer za vrijeme crkvenih obreda u nju se nije ulazilo nego je vojska stajala na otvorenom, ispred četvero vrata, i bez problema sa zvukom pratila mise i ostala crkvena uprizorenja.

Uspostavom višekonfesionalne Kraljevine Jugoslavije (s naglaskom na pravoslavlje) vrlo vjerojatno je njena funkcija ugašena. Postoji jedna vojna snimka, napravljena iz zrakoplova 1941. g., na kojoj se vidi da je napuštena i zapuštena. Srušile su je komunističke vojne vlasti nakon Drugog svjetskog rata... Da ne duljim. Konačno je obnovljena. Stajalo je to kao sv. Petra kajgana. A eno je danas stoji prelijepa, prazna i zatvorena. Bila je to franjevačka kapelica, sada je navodno predana petrovcima. Što je nevažno. Važno je da s njom, ovom i ovakvom, u Brodu nitko ne zna što bi.  Osim lopova koji su joj, prije par godina, pod okriljem mraka, pokrali bakrene oluke.

  1. Kripta crkve Presvetog Trojstva


Ispod crkve Presvetog Trojstva nalazi se velika kripta u koju su svojevremeno (prije 300 godina) sahranjivani fratri, ali i ugledni Brođani privrženi crkvi. U nju je lipnja 1931. godine, kad se crkva renovirala i kad je ustvari otkrivena, ušao novinar Bona Mandić i za lokalne novine Brodska tribuna napravio reportažu. Dakle, kripta je duga otprilike petnaest metara, a široka oko dva. Nalazi se u visini glavnog oltara na dubini od oko dva metra. Novinar tvrdi kako je u arhivi knjižnice samostana našao zabilješke o franjevcima umrlim u samostanu i sahranjenim u crkvenoj kripti. Nabrojao ih je šezdesetak. Među njima su znameniti Lanosović Marijan, jezikoslovac i teološki pisac čije ime nosi brodska Klasična gimnazija i Bačić Antun, kroničar i vjerski pisac.

Prema Kronici franjevačkog samostana u toj kripti je sahranjeno i dvadesetak civilnih lica.

Radeći na knjizi Šetalište braće Radić i Trg Svetog Trojstva u Slavonskom Brodu dobio sam odobrenje da uđem u kriptu kroz vrata na bočnoj strani sjevernog zida crkve. Uz zvonik. Neko vrijeme taj provizorni ulaz je bio nasilno otvoren i vandalski nagoni učinili su svoje. Fotografirao sam prizorište i to, uz priču Bone Mandića, objavio u knjizi. Potom je taj ulaz osiguran zaključanim vratima.

Iz pijeteta prema Lanosoviću, Bačiću i ostalima tu kriptu trebao je urediti grad. Brodski franjevci, koji nemaju novaca ni za plaću knjižničarke u njihovoj bogatoj knjižnici i ona je zatvorena za javnost (što je dodatni kulturni skandal), o troškovima uređenja kripte ne mogu ni sanjati. Grad ne reagira i kulturno povijesni minus je velik kao kuća. Uređena kripta crkve Presvetog Trojstva mogla je biti ne samo kulturno povijesna nego i turistička atrakcija. Predsjednika brodske Turističke zajednice to se ne tiče. A znate li tko je predsjednik brodske Turističke zajednice? Gradonačelnik Mirko Duspara, dr. med.

  1. Mia Čorak Slavenska


Godine 1993. otkrio sam da je svjetski najpoznatija Hrvatica balerina Mia Čorak Slavenska - rođena Brođanka. Istražio sam brodske podatke o njoj i raspisao se, a to je pratio, također rođeni Brođanin Zvonimir Podkovac, svojevremeno baletni prvak u Hrvatskom narodnom kazalištu. Koji je glavninu karijere proveo u Francuskoj. On se „po brodskoj liniji“ godinama dopisivao s Mijom Čorak Slavenskom, a ona mu je, u toj korespondenciji, slala svoje fotografije, isječke kritika iz novina, video kazete... Kao krunu tih kontakata poslala mu je i svoju autobiografiju (oko 500 stranica teksta A4 formata) koju nije tiskala, jer je vječno bila u novčanoj oskudici. Nakon smrti Mije Čorak Slavenske Zvonimir Podkovac me posjetio u Brodu i ja sam ga nagovorio da ostavštinu Mije Čorak, koja se nalazi kod njega, donira gradu Slavonskom Brodu. No, grad Slavonski Brod, zarobljen po gradonačelniku Mirku Duspari nije ni kurcom mrdnuo. Moj plan B za Podkovca bila je adresa Državnog arhiva u Brodu. Pristao je i velika ostavština koju francuske vlasti ne bi pustile u Hrvatsku bez velikih i dugotrajnih procedura, stizala je, nekoliko godina automobilom rođake Zvonimira Podkovca koja ga je svakog ljeta posjećivala u Calasu (Marseille, južna Francuska). Ona je te mape, fascikle i albume držala u kutijama u garaži, a ja sam ih iz Svete Nedjelje, gdje živi, automobilom prebacivao u Slavonski Brod (o svom trošku), sortirao, klasificirao, prevodio i predavao u Državni arhiv. U građi je stigla i neobjavljena autobiografija koju sam preveo s engleskog i napravio, temeljem nje, neviđenu kolor fotomonografiju Mia Čorak Slavenska. Grad, čitaj Mirko Duspara dr. med, je glatko odbio financiranje tiskanja i ostalih troškova pa je Ministarstvo kulture u Zagrebu izfinanciralo troškove pripreme i tiskanje dvije stotine primjeraka za sve Narodne knjižnice u Hrvatskoj... Dusparina Gradska knjižnica i Dusparin Slavonski Brod imaju, dakle, jedan primjerak te monografije o svjetski najpoznatijoj Hrvatici svih vremena rođenoj u Brodu.

Kad je uvidio (Duspara) kakvo sranje je napravio dao je, u nekoj periferijskoj pripizdini, ulici koja je imala tri neožbukane kuće i blatna završavala u livadi, ime Mije Čorak Slavenske.  Kad sam ga i zbog toga počeo zajebavati asfaltirao je tu potpuno nepotrebnu cestu 2015. godine...

Na moju inicijativu Državne pošte izdale su filatelistički vrijednu poštansku marku na kojoj je portret „velike i znamenite Hrvatice“ Mije Čorak Slavenske.

Ima još. Godine 2000. znao sam da je Mia Čorak Slavenska pri kraju života i predložio sam ju za neko od gradskih priznanja. Ni odgovoreno mi nije. No, to nema veze s Mirkom Dusparom dr. med., ali je simptomatično.

  1. Zvonimir Podokovac


Ista stvar je sa Zvonimirom Podkovcem. Kao rođeni Brođanin Zvonimir Podkovac je plesao pedeset i jedan balet, dvadeset četiri opere i dvadeset dvije operete. U HNK je nastupio dvjesto puta od 1943.-1953. godine. U kazalištu Komedija sto deset puta. U baletu Jeanine Charrat devedeset i tri puta. U baletu Marquis de Cuevas dvjesto pedeset puta. U Balletu Roland Petit pedeset i četiri puta. U Casinu Monte Carlo nastupio je sto pedeset i jedan puta. U Théâtru Nancy četrdeset puta. U pariškoj Olimpiji pedeset i dva puta. U Casinu de Paris sedamdeset i osam puta. U Théâtru Mogador sto pedeset puta. S Tinom Rossijem trideset i sedam puta. U pariškoj operi sedam puta.

Kao plesač gostovao je i izvan Francuske: u Berlinu, Rimu, Napulju, Londonu, Langhollenu, Bruxellesu, Anversu, Gantu, Amsterdamu, Rotterdamu, Kopenhagenu, Göteborgu, Ženevi, Montereyu, Rabatu, Kairu, Aleksandriji i Beiruthu.

Živi u Calasu u južnoj Francuskoj.

Godine 2012. predložio sam gradskoj upravi Zvonimira Podkovca, kao zaslužnog Brođanina za dodjelu neke od gradskih nagrada. Prijedlog je odbačen. S gađenjem. Ne može. Ne zato što nije zaslužio nego zato što ga ja predlažem... S takovim gradonačelnikom grad naprosto mora otići u pizdumaterinu, mislim tamo gdje već predugo simbolično i jest.

  1. Književni časopis


Slavonski Brod je prije Drugog svjetskog rata imao književni časopis Savremeni pogledi koji je uređivao Josip Berković. Časopis je imao razinu publikacija iz puno većih kulturnih centara države. Prvi broj je izašao 15. siječnja 1935. U toj kulturnoj reviji, među ostalim, surađivali su Ivan Goran Kovačić, Dragutin Tadijanović, Marijan Matijašević, Tone Seliškar, Dušan Matić, Bratko Kref, Aleksandar Vučo... Zabranjen 1936. godine.

Uoči Drugog svjetskog rata Brod je imao dječji književni časopis Jaglaci koji je uređivao Stjepan Šulc. Za vrijeme Drugog svjetskog rata izašao je 1943. g. prvi broj časopisa Prilozi za poznavanje Broda i okolice. Izdavač je bilo Hrvatsko kulturno društvo Berislavić. Napravljen je plan za još dva broja, međutim, zbog ratnih okolnosti, nisu tiskani.

Nakon Drugog svjetskog rata imao je: Glas mladosti - list za književnost i umjetnost kojem 1952. g. surađuju Zlatko Tomičić, Josip Pupačić, Miroslav S. Mađer, Anđelko Barbić, Dubravko Jelčić, Posavski tokovi (koji je izdavao Centar za kulturu Radničkog sveučilišta, a uređivao Stanislav Geza Milošić), Brodske poglede, novine Matice hrvatske Slavonski Brod za kulturu i umjetnost, List mladih s književnim podliskom, Sjeverni obzor kao podlistak Novog brodskog lista, Brodski trag – mjesečnik za promišljanja o kulturi življenja u kojem je surađivalo tridesetak doktora znanosti... Godišnjak Matice hrvatske izlazi dvo i trogodišnje, a zadnji je tiskan prije šest godina.

Sve u svemu brodski kulturološki psihogram je tragičan. U Dusparinom vaktu Brodom je zavladao kulturni primitivizam malignog provincijalizma divlje kapitalističke periferije, a  Slavonskom Brodu je demoliran kulturni identitet.

  1. Kuća Ivane Brlić-Mažuranić


U svibnju 2010., uz suglasnost gradonačelnika Mirka Duspare dr. med, stupio sam u kontakt s mojim vršnjakom i poznanikom Božićkom Mohačekom nasljednikom kuće Brlić. Obavijestio sam ga o namjeri grada da otkupi zgradu i nagovarao da ju proda. Pristao je i zgrada je otkupljena. Komisija koja je preuzimala kuću zatekla je u njoj prizore strave i užasa od nemara i nebrige za ono malo zatečenog. Izvršivši popis ostatka ostataka komisija se na prstima išuljala iz kuće ostavivši sve kako je i zatečeno...

Ofarbano je pročelje, presložen krov. I gotovo. U međuvremenu je veličanstveni dr. Mato Artuković (posvetilo mu živom debelu knjigu s fotografijom preko cijele strane! Eto ga drug Tito, jebote!) prestao biti skrbnik Arhiva i knjižnice obitelji Brlić pa je to sada gospodin Theodor de Canziani Jakšić gospar Vile Ružić u Rijeci. U kojoj je završilo mnogo toga iz kuće Brlić, a sada je u velikom pitanju i Arhiv i knjižnica koje de Canziani, nezadovoljan brodskim tretmanom, kani prebaciti na Rijeku. Ako ih grad ne otkupi...  Pa se gradonačelnik Mirko Duspara dr. med. sakriva od Mate Artukovića kao donosioca loših vijesti... itd, itd. Brljanje, muvanje i petljanje s kućom i njenim sadržajima, Arhivom i bibliotekom obitelji Brlić traje, od trenutka kad je sve to 1992. godine nestručno i neodgovorno popakirano i sklonjeno, pa do današnjih dana. A po svemu trajati će i do kraja doživotnog gradonačelničkog mandata Mirka Duspare dr. med.

  1. Brodski pisci Vladimira Rema


Kulturološka dimenzija hrvatskog književnika Vladimira Rema je impresivna. U Slavonskom Brodu obnovio je 1965. Maticu hrvatsku, objavio je tridesetak knjiga, prvi počeo pisati o prevažnoj građanskoj prošlosti Broda, itd., itd. Projekt Brodski pisci njegovo je životno djelo. U četiri kola te biblioteke prikazano je dvadesetak pisaca iz Broda i gravitirajuće okolice. U zadnjem Petom kolu koje je pripremao trebalo ih je predstaviti petnaestak. Nije doživio tiskanje Petog kola iako su priređivači gotovo zgotovili svoje poslove (dr. sc. Katica Čorkalo Jamrić, dr. sc. Sanja Jukić, Goran Zovko, dr. sc. Josip Užarević, dr. sc. Zlata Šundalić i dr. sc. Goran Rem) Removom smrću umro je i taj projekt, a trebalo ga je nastaviti. I zbog Rema i zbog gradske kulture. Odlaskom Rema laknulo je užem Predsjedništvu Ogranka Matice hrvatske u Slavonskom Brodu, a prekidom izlaženja Brodskih pisaca laknulo je i brodskom gradonačelniku Mirku Duspari dr.med. kojeg, bar s te strane, više nitko neće vući za rukav... Šteta je donekle amortizirana izlaskom antologijskog Leksikona brodskih pisaca. Međutim, Removi pisci predstavljani su hrestomatski i elitno, pa ih je stoga trebalo dovršiti...

  1. Židovsko groblje


Negdje sam zapisao: „Židovi su prvorazredna brodska kulturno povijesna baština jer su bili sol brodske uljuđene, radišne, visoko etične i moralne građanske klase kojoj je kultura bila najvažnija segment društvenog života.“

Brodsko židovsko groblje je zapušteni krajolik koji, za razliku od brodskog katoličkog i pravoslavnog groblja, ima svoju priču: knjige Židovski Brod i Leksikon mrtvih.

Osim uređenja groblja, na kojem nema više sahranjivanja, mrtvačnicu bi trebalo pretvoriti u multimedijalni prostor koji memorira brodski holokaust o kojem je Hrvatska radiotelevizija uspješno napravila dva filma od po tridesetak minuta koji su, kao paradigme, u roku od godinu dana tri puta emitirane. U tom prostoru moderno memorijalno osmišljenom (maketa brodske Sinagoge, audiovizualne projekcije, posteri, fotografije, pamćenja sjećanja itd.) prigodno bi se, jedino u državi, vršile edukacije učenika brodskih (i ne samo brodskih) škola, a domaćim posjetiteljima i turistima to bi bila atraktivna pedagoška destinacijska točka.

Brodsko židovsko groblje je i zanimljiva turistička destinacija... Međutim, ali. Ono je pod gradskim ključem i vjerojatno zatravljeno. Doduše, kad sam snimao taj TV film o brodskim Židovima, prigodno su ga pokosili za slikanje... međutim zapuštenost, kao teška kulturna sramota nije se mogla sakriti.

  1. Kontumac i Mucvanj


Nedavno rušenje legendarne solane iz portfelja povijesne brodske karantene (kontumca) je čin nepojmljive bahatosti prema povijesnoj brodskoj ostavštini. Dogodio se i nikom ništa. Ako se uskoro počne s rušenjem brodske Tvrđave s namjerom da se na njenom mjestu izgradi nova, još starija i još ljepša, nitko se neće iznenaditi.

Solana je legendarna sama po sebi. Ali i za sebe. Naime, sol koja je u njoj skladištena uvukla se u cigle njenih zidova pa su gradski golubovi, i pitomi i divlji, preko dvjesto godina kljucali te stare cigle i iskljucali ih na gotovo dvije trećine stvarne veličine. Pročelje zgrade naprosto je bilo pojedeno. A bile su to goleme tzv. vijuške cigle formata 32x16x8 u kojima je u glinu bio umiješan i polojski pijesak kako bi bile tvrđe i otpornije.

Umjesto da postane turistička i povijesna atrakcija solara je srušena i na tom mjestu će biti izgrađeni privatni stanovi namijenjeni tržištu.

Sličnu priču ima i Mucvanj: naselje tipske kolonijalne gradnje s početka 18. stoljeća koje je nestalo, a moglo je biti prvorazredni kulturno povijesni artefakt i turistička atrakcija jer se radilo o karakterističnoj arhitekturi Broda s početka 18. stoljeća koja je činila ambijentalnu cjelinu. Te kućice bile su građene brvnima kanatnim sistemom, sa zabatom okrenutim ulici i dvostrešnim krovištima. Svojom trodijelnom podjelom unutrašnjeg prostora, vanjskim oblikovanjem i načinom gradnje bile su vrlo slične seoskoj arhitekturi u brodskom Posavlju. Njihova ljupkost bila je nenadoknadiva. Nestale su zbog primitivizma, pohlepe i posvemašnog nemara za kulturnu baštinu. Iskreno rečeno Mirko Duspara dr. med. ovdje se samo prilagodio lošem kontinuitetu. Uništenje Mucvanja počelo je prije njega. No on se zatekao u njegovom dokrajčenju. A ako pitate za Željku Perković? Hvala vam na pitanju, ona je dobro. Vrlo dobro. Vrlo, vrlo dobro. Međutim, predturski barokni Antik se marinira u pivu, a zgrada iz doba Turaka, preko puta njega je umrla par godina prije solare.

  1. Kanalizacijski trakt od brodske Tvrđave do Vijuša


Kada je, nečijim idiotizmom, Starčevićeva ulica (do Skaličine) pretvarana u pješačku zonu, ispred Antika i lokala postolara Lovrića tj. na križanju Zajčeve i Starčevićeve ulice, neki teški stroj propao je u rupetinu široku oko tri metra i duboku oko dva. Bio je to kanalizacijski trakt od brodske Tvrđave do Vijuša izgrađen krajem 19. ili početkom 20. stoljeća. Zašto je bio tih dimenzija trebalo bi tek istražiti, jer čak i kad je vojna kanalizacija u pitanju sve je moguće. Pisani dokument o tome je najvjerojatnije u Bečkom ratnom arhivu. No sve to nije važno. Važno je da od Tvrđave, preko grada postoji veliki kanalizacijski trakt čije postojanje je utvrđeno i potom prešućivano i zataškavano. Zašto se to ne istraži i ne prezentira? U glavni kanalizacijski vod Pariza ulaze turisti i voze se po njemu brodovima. Zašto Brod ne bi otkrio tu prvorazrednu atrakciju, ako već postoji? Zato što tu nema Dusparinih glasačkih potencijala. A pravci razvoja Broda ovise jedino o ulaganjima u Dusparin glasački potencijal. Ista priča je sustavno proizvedenui Bandoglavi Miki iz Zagreba & mayors company diljem Lijepe Naše.

  1. Skulpture Marije Ujević


Marija Ujević Galetović najveća je hrvatska skulptorica svih vremena. Vrijednost  njenih djela, na svjetskoj sceni, mjeri se nebesima. Slučajnim okolnostima upoznali smo se i povremeno družili. Povjerila mi je jedan svoj problem: na otoku Silbi ima kuću i oko nje prostor koji je ukrasila s nekoliko svojih velikih skulptura. Nezadovoljna je odnosom mjesnog odbora Silbe prema njoj, a impresionirana je prostorom brodske Tvrđave tj. onom ravnom travnatom plohom ispred Galerije umjetnina. Razmišlja o tome da se njene skulpture sa Silbe premjeste na taj prostor. Napisao sam brodskom gradonačelniku Mirku Duspari dr. med. pismo i sve mu objasnio. I kako da dođe do Marije Ujević i kako da te skulpture završe u Brodu. Nije napravio ništa, a kad je kiparica Marija Ujević instalirala izložbu svojih radova u Brodu, kako bi indirektno došla s njim u kontakt – sakrio se i nije došao na izložbu. Tako je Slavonski Brod ostao bez skulptura Marije Ujević. Usput: Marija Ujević nedavno je prodala jednu svoju skulpturu bogatom Amerikancu iz New York za cifru od koje boli glava.

  1. Muzej Brodskog Postavlja


Od 280 postojećih muzeja u Hrvatskoj jedino brodski nema postav. I to traje 28 godina. I nikom ništa. Sad će pametnjakovići dosoliti konstatacijom kako je Muzej Brodskog Posavlja pod županijskom ingerencijom. Pa što onda? Petnaest godina gradonačelnikovati gradom od 60 tisuća stanovnika koji je imao muzejski postav i profesionalno kazalište, a ništa ne učiniti da mu se te važne i statusne kulturne institucije vrate – jasna je poruka da brodska kultura i brodska povijest nisu kultura i povijest aktualnog gradonačelnika Mirka Duspare dr. med., njegovih birača i koalicijskih partnera.

  1. Ljetnikovac Brlićevac


Svojevremeno, dok su još bili živ Vuk Milčić i njegova supruga u ljetnikovac su dolazile školske ekskurzije, Brođani i turisti. Ondje se oživljavala prošlost i memorirala Ivana Brlić-Mažuranić. Sada su, taj objekt i njegov okoliš, napušteni i zapušteni. Zašto? Pitanje je glupo jer je napuštena i zapuštena i palača Brlićevih na glavnom gradskom trgu, a i Arhiv i knjižnica pitaj boga u kakvom su stanju. I što još sve ondje nedostaje, uz prvo izdanje Petrarkinih Soneta, za koje se točno zna tko ga je iz knjižnice ukrao i prodao.

  1. Gradska knjižnica


U naletu smjenjivanja uspješnih ravnatelja gradskih ustanova kulture i viših činovnika gradske uprave stradao je i više nego uspješni visoko stručni ravnatelj Gradske knjižnice i zamijenjen priučenom knjižničarkom koja je diplomirala defektologiju. U petnaestak mjeseci ravnateljevanja ona je spustila sve zatečene standarde na svoju folklornu razinu. Prestala je digitalizacija fonda knjižnice, nema više izdavačke djelatnosti, zatvaranjem (zaključavanjem) Studijske čitaonice Slavonskom Brodu – sveučilišnom gradu poslana je jasna poruka, oborena je razina i ritam kulturnih događaja, nestale su književne večeri i gostovanja afirmiranih književnika jer je vrsni voditelj i moderator tih događaja raspoređen na posao u čijem opisu nema moderatorstva.

Najviše su stradali odnosi s javnošću i marketing koji su donedavno također bili na zavidnom nivou. Zahvaljujući skrbi novouspostavljenog Odjela... Sada inženjer strojarstva na pultu izdaje knjige i stručno savjetuje korisnike. Nekolicina njih, s pulta, ne zna pronaći knjigu u Zavičajnoj zbirci pa im u tom poslu pomaže čistačica, ako se tu zatekne. Jedini viši knjižničar u ustanovi uglavnom radi daktilografske poslove...

U posvemašnjem šlamperaju je najbolja pizdarija ona kad su jednog korisnika knjižnice zaključali, nakon radnog vremena, u knjižničnom prostoru i on je ondje proveo cijelu noć. Ujutro ga zatekla čistačica kako piški u wc-u... Uglavnom, Gradska knjižnica svedena je stručno, društveno i kulturno – na defektološki nivo. A nekopetentna i bolesno agresivna Ružica Bobovečki je njen reputacijski ugroz, ali i ugroz za čitavu brodsku kulturnu scenu...

Nadopisak

Izvinjavam se zbog ružnih riječi u tekstu no, o svemu ovome sam u nekoliko navrata već pisao, pa rekoh... s malo začina bit će manje dosadno za čitanje.

[1] U prethodnih sto sedamdeset godina bilo ih je samo dva.

[2] Nije Jerko Zovak otkrio rudnik dijamanata u Donjim Andrijevcima nego ga Duspara financira proračunskim novcem.