U hrvatskom javnom prostoru zadnjih se dana, povodom konferencije koju je podržao gradonačelnik Zagreba, raspravlja o konceptu odrasta.
Sve češće smo svjedoci razornih posljedica klimatskih promjena, dok pogoršavanje uvjeta života zahvaća sve veći broj stanovnika Zemlje. Uz to sve su nerijetka zazivanja alternativa postojećem sustavu društvenog uređenja; klimatski nas aktivisti upozoravaju da nema neograničenog ekonomskog rasta na planeti ograničenih resursa. Sve se češće tako kao alternativa postojećem sustavu spominje odrast (eng. degrowth).
U Zagrebu je od 29. kolovoza do 2. rujna održana međunarodna konferencija o odrastu “Planet, ljudi, skrb – to se zove odrast!”. Uz konferenciju koja se održala u prvom dijelu dana, u popodnevnim terminima organizirani su paneli koji su bili otvoreni za javnost i na kojima se raspravljalo o brojnim temama, od povezanosti odrasta i pitanja rada do “gradova u eri post-rasta”.
Neki hrvatski novinari (Jutarnji list, Index) protumačili su odrast kao radikalno lijevu ideju koja promovira potpuno odustajanje od gospodarskog rasta i razvoja. Ovakvo ‘čitanje’ ideja prezentiranih na navedenoj konferencije vjerojatno uvelike proizlazi iz činjenice da je jedan od glavnih govornika bio i japanski filozof Kohei Saito, kojega novinar Jutarnjeg lista naziva “japanskim Marxom”.
Saito je autor knjige “Kapital u antropocenu” (Capital in the Anthropocene), inače bestselera u Japanu. U svojoj knjizi Saito daje novo čitanje Karla Marxa, spajajući njegove teze i teme ekologije, nastavljajući se na raniji rad teoretičara poput Murrayja Bookchina i Johna Bellamyja Fostera. Saito u svom radu govori o komunizmu odrasta (eng. degrowth communism), tj. redefiniranju obilja, kao i redistribuciji i kompenzaciji resursa.
Međutim, međunarodni pokret koji se formira oko ideje odrasta nije jedinstven oko takvih ideja. Ne njeguju svi zagovornici odrasta nužno antikapitalistički stav, niti svi zagovaraju raskid sa slobodnim tržištem. Uostalom, čak ni japanski marksistički filozof Saito ne govori o potpunom zaustavljanju ili ograničavanju gospodarskog rasta.
“Kao brojni drugi ljudi koji se bave odrastom, ograničavam svoj argument na globalni sjever, razvijene zemlje poput UK-a, Japana i SAD-a. Očito je da sam za rast za te siromašne države na globalnom jugu”, kazao je tako za The Guardian.
Što je zapravo “odrast”?
Ideja décroissancea (francuski za odrast) i njeni počeci sežu u 1972. godinu, dok se kod nas o terminima poput odrasta, post-rasta (eng. post -growth), onkraj rasta (eng. beyond growth), zelenog rasta (eng. green growth) i odvajanja (eng. decoupling) počinje govoriti proteklih desetak godina, uglavnom kroz rad Instituta za političku ekologiju (IPE) koji je 2016. godine u suradnji s izdavačkom kućom Fraktura izdao hrvatsko izdanje knjige Odrast: Pojmovnik za novu eru.
IPE je i jedan od organizatora konferencije o odrastu nedavno održane u Zagrebu, a među pokroviteljima konferencije bile su i zagrebačke gradske institucije. Gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević bio je voditelj programa Instituta za političku ideologiju pa je stoga očekivano da mu je ideja odrasta bliska i poznata.
U predgovoru spomenutoj knjizi, Mladen Domazet iz IPE-a i trenutačna zamjenica gradonačelnika Grada Zagreba Danijela Dolenec, koja je s IPE-om surađivala kao članica akademskog savjeta i upravnog odbora organizacije, daju definiciju pojma odrasta. Taj termin se, kako oni pišu, upotrebljava i za društveni pokret i za “pojmovni okvir kojim drugačije prikazujemo pretvorbu i upotrebu energije i materijala na planetu Zemlji, društvene strukture koje dio te energije upotrebljavaju te upravljačke mehanizme koji tu upotrebu usmjeravaju.”
Odrast, prema njima, predstavlja najprije udaljavanje od imperativa rasta, a hrvatski prijevod, kako pišu, ima “konotaciju odrastanja kao sazrijevanja i zaustavljanja fizičkog rasta pojedinca.”
Filozof André Gorz, jedan od pionira političke ekologije u Francuskoj, još je od ranih 1970-ih upozoravao na potencijalne opasnosti ‘zelenog’ kapitalizma i tehno-fašizma. On je smatrao da se uništenje resursa i naš okolišni otisak mogu smanjiti jedino putem smanjenja proizvodnje i potrošnje, stoga je predlagao samoupravni odrast (eng. self-managed degrowth) tako da se proizvodnja kroji prema potrebama stanovništva. Gorz je imao tri zahtjeva: zajamčeni prihod za sve neovisno o radu, jasne politike usmjerene ka smanjenju radnog vremena i implementaciju mjera čiji je cilj bio proširenje prostora za autonomne, nekomercijalne djelatnosti.
Vincent Liegey, inženjer, interdisciplinarni istraživač, esejist i predavač, jedan od najistaknutijih francuskih predstavnika odrasta, koji je također sudjelovao na konferenciji u Zagrebu, kaže kako je odrast “rezultat kritike konzumerizma s jedne strane, a s druge kritike koja dolazi s globalnog juga.”
“Oglašavanje i rast inzistiraju na potrošnji i stilu života najbogatijih kao cilju samom po sebi da bismo mogli biti sretni, dok nas odrast poziva da dekoloniziramo ovaj mit i da povratimo osjećaj granica kako bismo ponovo otkrili uravnoteženost uz poštovanje fizičkih ograničenja životne sredine”, kaže Liegey u intervjuu za Novosti. Upravo smanjenje potrošnje i produktivnosti neki vide kao jedno od centralnih pitanja odrasta.
Teoretski koncept “odrasta”, dakle, nema jedno značenje niti jednu jasnu definiciju. I u predgovoru knjige Odrast: Pojmovnik za novu eru navodi se kako to “nije kruto oblikovana misaona disciplina”, a “još manje zadana strategija”. Dodatno, javljaju se i pitanja oko realnih mogućnosti ‘spuštanja’ odrasta s teorijske na praktičnu razinu, odnosno o stvarnim mogućnostima implementacije koncepta odrasta.
Zagovornici odrasta (ili “odrastnici” kako ih Domazet i Dolenec nazivaju u predgovoru knjige) kao još jedan problem vide i korištenje bruto domaćeg proizvoda (BDP) kao mjere blagostanja. “Osim što ne mjeri ljudsku dobrobit, problem s BDP-om jest i to što svaki trošak tumači u pozitivnom svjetlu, pa troškovi čišćenja nakon naftnog izljeva pridonose uvećavanju BDP-a neke zemlje, dok se, s druge strane, uzgoj povrća za vlastitu upotrebu ne broji”, pišu Domazet i Dolenec.
Neki kao bolju mjeru blagostanja i napretka vide npr. indeks ljudskog razvoja (eng. human development index, HDI), razvijen u sklopu Razvojnog programa Ujedinjenih naroda, a koji mjeri prosječna dostignuća u ključnim dimenzijama ljudskog razvoja, primjerice, dug i zdrav život ili pristojan standard života.
Odrast i radnici
Uz pitanja poput obilja, redistribucije resursa, ograničavanja potrošnje i produktivizma – ideje da je uvijek potrebno proizvoditi što više – jedno od glavnih točaka rasprave o odrastu jest pitanje rada i radništva; od toga kako bi se izgledala sama organizacija rada u društvu koje je naglasak maknulo s rasta i produktivizma (hoće li se, primjerice, raditi više ili manje), do toga koji će poslovi u ovakvom društvu biti potrebni, a koji neće.
‘Pomirenje’ pitanja rada i radništva te odrasta bilo je temom jednog od panela na konferenciji, onoga naslovljenog “Industrija, rad, posao – Perspektive odrasta na političku ekonomiju za globalnu periferiju” (Industry, Labour, Work – Degrowth Perspective on Political Economy for Global Periphery).
Međutim, iako je pitanje organizacije rada, kao i radništva, važno za raspravu o odrastu, sudionici panela istaknuli su da radnici i sindikati pitanja odrasta i klimatskih promjena ne vide kao pitanja koja ih se neposredno tiču.
Radnici od sindikata zahtijevaju rješavanje svojih neposrednih pitanja i problema, poput neisplate plaća i prekovremenih sati. Također, radnici ne smatraju da se sindikati trebaju baviti pitanjima okoliša i klimatskih promjena, iako će klimatska kriza utjecati – i već utječe – na radna mjesta.
Kao što je Faktograf već pisao, kada smo izvještavali o predstavljanju studije “Klima i rad: Prilagodbe radnih mjesta i radnika na klimatsku krizu” ekonomistkinje Ana-Marie Boromise (također jedne od sudionica na spomenutom panelu), nesnosne vrućine dodatno će zaoštriti sve društvene nepravde, a prije svega nejednakost.
Radnici s niskim i srednjim dohotkom ranjiviji su na učinke i troškove tranzicije, što uključuje i pristup financiranju poboljšanja energetske učinkovitosti zgrada, kao rastuće račune za energiju i hranu. Oni koji već sada rade slabo plaćene poslove teško da će osigurati vlastitu imovinu od posljedica klimatske krize poput poplava i požara. Tako će deprivirani dio društva, koji manje doprinosi krizi, njome biti jače pogođen, navodi se u publikaciji.
Međutim, brojni kritičari s ljevice promatraju politike koje zagovaraju proponenti odrasta kao zelene ‘mjere štednje’, kao zahtjev za rezanjem ili ‘stezanjem remena’, gdje će – može se pretpostaviti – deblji kraj opet izvući oni koji su ionako ranjiviji i najsiromašniji. Predstavnici radnika stoga politike odrasta, ekonomsku kontrakciju, smanjenje BDP-a i produktivizma, često vide kao nešto što će dovesti do pogoršavanja njihovih materijalnih uvjeta, snižavanja plaća i cijena rada te srozavanja uvjeta života.
Sindikati i odrast
Pablo Sanchez iz Europske federacije sindikata javnih službi (European Public Service Union, EPSU) je na panelu istaknuo kako sindikati povijesno nisu bili toliko uključeni u raspravu o odrastu, budući da se uvijek više smatralo kako rast znači više poslova, više poslova znači više članova sindikata, što posljedično dovodi do veće (pregovaračke) moći koju sindikati imaju, a koju po prirodi stvari i žele.
Koristeći primjer denga groznice čiji broj slučajeva raste, pa je tako u 2022. godini zabilježeno više slučajeva infekcije virusom Zapadnog Nila nego u protekla dva desetljeća, Sanchez kaže kako je potrebno redefinirati značenje napretka. Umjesto da ga se promatra samo i isključivo kroz prizmu rasta i BDP-a, napredak mora značiti poboljšanje položaja za sve, a pogotovo one siromašnije.
Panelist Darko Šeperić, izvršni tajnik za javne politike, projekte i edukaciju Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), također je istaknuo da se sindikati nisu uključivali u rasprave o odrastu, “budući da ekonomski rast vide kao preduvjet poboljšanja materijalnog položaja radnika”.
“Većina radnika se uključuje u sindikate i plaćaju članarinu jer odmah žele zaštitu i neposredno poboljšanje svog položaja”, kazao je Šeperić uz napomenu da sindikati nikada nisu bili revolucionarne organizacije, iako povijest prve polovice 20. stoljeća i sindikalizma poznaje Nacionalnu konfederaciju rada (Confederación Nacional del Trabajo, CNT) i Industrijske radnike svijeta (Industrial Workers of the World, IWW) koje se može definirati kao dio pokreta revolucionarnog sindikalizma.
Šeperić je također kazao kako se o raspravama poput one o odrastu lakše baviti u višim razinama sindikata. “No, realnost je da su niže razine sindikata, sektorske organizacije i one u poduzećima, više zainteresirane za svakodnevna, životna pitanja, stoga je teško očekivati da će se više sindikata mobilizirati oko ovih tema.”
“Nije veoma praktično ili učinkovito trošiti vrijeme nadajući se da će sindikati proglasiti da podržavaju odrast. Stoga smatram da je korisnije okrenuti se točkama koje tradicionalno povezuju pokret odrasta i sindikate i stvarati konkretne saveze i kampanje”, dodao je Šeperić.
“Društveni ugovor nakon Drugog svjetskog rata bio je da će se povećanje produktivnosti i rasta podijeliti između kapitala s jedne strane i plaća s druge, no taj društveni ugovor od osamdesetih ne funkcionira. Jasno je da desetljećima društveni ugovor nije odgovorio na naše zahtjeve”, kazao je na panelu Ludovic Voet iz Europske konfederacije sindikata (European Trade Union Confederation, ETUC).
I on je iskazao zabrinutost oko toga može li se odrast protumačiti kao ekološke mjere štednje (eng. ecological austerity).
“Jer upravo su mjere štednje to što su ljudi posljednjih desetljeća iskusili i ono čega se boje. Ljudi se boje da ne budu gubitnici globalizacije. Nažalost, vidimo da je trenutačno gotovo nemoguće voditi rasprave o klimi i našem načinu života, jer se na svaki tip klimatskih politika gleda kao da ograničavaju naš način života”, dodao je Voet.
Govoriti ljudima da ograniče letenje avionom ili da ne idu na odmor “kada 40 posto ljudi u Francuskoj ne ide na godišnji odmor, 49 posto ljudi u EU-u ne kupuje određene namirnice u supermarketu, a 20 posto ih u tjednu preskoči neki obrok”, nije održivo, kazao je te dodao da je “bitno izgraditi političku većinu koja će omogućiti da se ovi zahtjevi transformiraju.”
