FOTO: Flickr (Khomille)

Sjedinjene Države, a za njima Europa, idući njihovim tragom, angažirale su se u strategiji ukrajinskog zapleta i napetosti u odnosu na Rusiju. Kako shvatiti uplitanje Sjedinjenih Država u ukrajinski dosje, budući da je ta zemlja toliko daleka od njihovih granica, dok bi Europa, koja geografski zauzima središnju poziciju, bila pozvana da bude prva zabrinuta?

Svake sedmice novi se funkcionar Sjedinjenih Država pojavi u Ukrajini da bi podržao provizornu vladu u Kijevu. A u ukrajinskoj vladi, kako je poznato, sudjeluje više neonacista i ta je činjenica bila jučer iznesena upravo u europskom parlamentu. I kakvi samo posjetioci dolaze u Ukrajinu! Šef CIA-e John Brennan je službeno posjetio Kijev 13. i 14. travnja. Nakon njega 22. travnja, došao je i potpredsjednik Sjedinjenih Država Joe Biden. A radi se o potpuno proizvoljnoj političkoj aktivnosti.

Ne postoji nikakav međunarodni legitimitet niti ima bilo kakvih legitimnih interesa SAD-a u tom kraju svijeta. Sjedinjene Države tako postižu izvjestan žaljenja vrijedan scenarij Hladnog rata bez ikakvog racionalnog objektiva ili cilja. Ta se aktivnost SAD-a jasno i izravno upisuje u pravac njihove strategije koja ima namjeru učiniti članicama NATO pakta sve bivše zemlje Istočnog bloka. To je u potpunoj suprotnosti sa Sjevero-Atlantskim Ugovorom (odnoosno s njegovim osnivačkim traktatom). SAD su tu aktivnost započele 1999. sa Mađarskom, potom sa Poljskom i sa Češkom republikom, a nastavile su 2004. sa Bugarskom, Rumunjskom, Slovačkom i sa tri baltičke zemlje, koje se nalaze direktno uz rusku granicu.

Proces je nastavljen 2009. s pristupanjem Hrvatske i Albanije. Projekt ulaska Ukrajine u Atlantski pakt, koji je nova vlada u Kijevu predložila ukrajinskom parlamentu, ima za cilj dovršenje ovog plana Sjedinjenih Država. On je očito usmjeren protiv Rusije. Zašto? Zbog čega Rusija stiče status neprijatelja? I gdje tu Europa može imati bilo kakav interes? A gdje je tu interes Francuske? Govore nam "to je zbog Putinovog režima"? Treba se upitati zašto? Ali hajde, neka tako bude. U tom slučaju, što ćemo s režimima kao u Saudijskoj Arabiji ili u Kataru i ne znam sa koliko još sličnih režima, koji se neprestano maze? Pa ukoliko se Rusiju tretira kao neprijatelja, čemu se onda čuditi, što ona reagira i ponovo se ponaša tako, da uspostavlja odnose snaga onako kako joj to nameću Sjedinjene Države? Ovo što navodim ne odnosi se na legitimitet akcija, nego na logiku. Tko bi mogao povjerovati, da će Rusija pustiti da je napadaju, a da neće ništa uraditi, da natjera na povlačenje napadača, kojeg ona uopće nije željela?

U trenutku u kojem bi Europa morala biti u toj eskalaciji sukoba snaga smirivanja, ona se još trudi dolijevati ulje na vatru. Ona je to učinila i prošlog tjedna, kad je Savjet ministara vanjskih poslova 28 zemalja navalio na Rusiju sa zahtjevom da povuče vlastite trupe s ukrajinske granice.

Kako Europa misli upravljati pokretima ruske armije na njenom vlastitom teritoriju? Zašto Europu, suprotno tome, ne zabrinjava sumnjiva prisutnost vojnika iz Sjedinjenih Država, koji pripadaju privatnim firmama kao DynCorp i Greyston United i koji uopće ne znaju ni ruski ni ukrajinski, a ipak nose ukrajinsku uniformu? Zašto se Europa ne zabrine što je najveći broj žrtava ubijenih u sukobima, koji su trajali deset dana, upravo iz redova pro-ruskih boraca? Zašto ona ne prijavi integriranje u uniforme ukrajinske vojske paravojnih formacija ultra-nacionalista iz Desnog Sektora? Zbog čega se ona ne pobuni što su vlasti u Kijevu pozvale na mobilizaciju učenika vojnih lica (u dobi od 15 do 18 godina), kad se EU redovito skandalizira i optužuje učešće u ratovima djece-vojnika?

Zbog čega se ta Europska Unija nimalo ne čudi kad cijeli dijelovi ukrajinske armije (kao što su padobranci i snage na blindiranim vozilima, kojima se odnedavna pridružila i mornarica, odbijaju priznati podređenost kijevskoj vladi) više vole dezertirati, nego u krvi gušiti pro-ruske manifestacije? Umjesto toga Europski Parlament je i 17. travnja izglasao štetnu rezoluciju "kojom se mole kako Vijeće Europe i Europska komisija da se smjesta pomogne kijevskoj vladi". Ta je vlada sastavljena, kako je poznato, od neonacista, članova Svobode. Podsjećam da se radi o onom istom Parlamentu, koji nedavno pozivao"demokratske partije i sve one koji sjede u Ukrajinskom parlamentu da se nikako ne udružuju sa Svobodom i da ni u kom slučaju ne ulaze s njom u koaliciju"!Pristajanje Françoisa Hollanda na međunarodnu politiku Sjedinjenih Država Amerike dovelo je Francusku u takav položaj, da se nju uopće ne može slušati u vezi sa ukrajinskom krizom. Budući da je Francuska tradicionalno prijatelj Rusije njen stav je mogao snažno djelovati na smirenje situacije. Umjesto toga sa zapanjenošću smo doznali, da je više francuskih brodova stiglo u Crno more u pratnji pomorskih snaga Sjedinjenih Država. Ja sam bio prvi delegat u parlamentu, koji je 17. travnja ostalim članovima parlamenta izjavio svoju zgranutost tim prisustvom naših brodova i zatražio sam javno objašnjenje od vlade.

To objašnjenje još uvijek čekam. I dok je naša vlada na taj način angažirala vojsku u eskalaciji neprijateljstva s Rusijom, ni članovi parlamenta ni građani o tome nisu imali pojma. Obavještajna služba armije sigurno je dala obavijest agenciji AFP o prisustvu obavještajnog broda Duploy de Lôme. Ovaj brod ušao je u Crno more u pratnji sjevernoameričkog razarača Donald Cook. Tako smo otkrili putem obavijesti, koje su došle s crnomorske obale i prisutnost fregate Alizé, korištene za usloge akcija komandosa DGSZE. Da se upotpuni poduhvat, u blizini se nalazi i fregata Duplex i snabdjevač naftom Var. Sve su to manifestacije zabrinjavajućih operacija u odnosu na Rusiju. Svi ti brodovi normalno ne plove do Crnog mora.

Jedini izgovor koji bi se mogao navesti da se opravda njihovo prisustvo jeste povezivanje sa operacijom NATO-a na Sredozemlju Endeavor. Ta operacija lansirana 2001. ima kao zadatak "neutralizaciju terorističkih grupa" i "destrukciju oružja za masovno uništenje". To nema nikakve veze ni s ukrajinskom krizom niti sa Rusijom.

Takvo vojno nadmetanje Francuske kao sljedbenika Sjedinjenih Država je pogrešno. Ja to osuđujem. To je apsolutno suprotno interesima naše zemlje i prirodi naših odnosa sa Rusijom. Neprilika u kojoj se našao ministar, da mi da odgovor i dopuštenje dobivanja nepotpune informacije još s većom žestinom postavljaju taj problem. Ponovo se suočavamo s neugodnošću, što su naši mediji do te mjere servilni, kad se radi o vanjskoj politici koja dovodi u pitanje Sjedinjene Države Amerike. Umnažanje provokacija protiv Rusije neće nas nikamo dovesti. Zatražio sam dakle da se naši brodovi smjesta povuku iz Crnog mora. Naša flota ima dosta posla drugdje, a naročito da bdije nad našom ogromnom obalom, za što nedostaje najosnovnijih sredstava. Da li sam dovoljno jasan? Ja smatram da Francuska nije neprijatelj Rusije i da treba da se ponaša kao njezin partner.

Kako bih osvijetlio ono što se događa u Ukrajini, podsjetit ću na izvjesne demografske i ekonomske činjenice, koje su sasvim nevidljive iz tretiranja ukrajinske krize današnjih medija. Počelo je s napetošću na Krimu, a zatim su se još tri istočne oblasti pobunile protiv nove ukrajinske vlasti iz Kijeva zbog ukidanja ruskog jezika kao službenog jezika, uz ukrajinski jezik. Međutim ruskim jezikom govori 70% stanovništva Ukrajine i čak 85 % stanovništva istočnih oblasti. Pa i u terminima nacionalnosti sudbina Rusa i Ukrajinaca je nerazriješivo povezana: 17% stanovnika Ukrajina su Rusi, a ta se brojka penje na 40% kad se radi o istočnim krajevima, ako se uzmu u obzir oni koji su i dvonacionalni, a tih je jako mnogo.

Namjera je vlade u Kijevu da konstruira ukrajinsku naciju po etnolingvističkim kriterijima, što je dakako opasna iluzija. Tu lingvističku napetost pothranjuje još ekonomski zaplet, koji je još daleko dublji. Provizorna vlada u Kijevu iz ideoloških razloga odlučila je prekinuti najveći dio ekonomskih i trgovinskih ugovora, koji povezuju Ukrajinu s Rusijom. A tri istočne regije, Donjeck, Lugansk i Dnjepropetrovsk čine industrijska pluća Ukrajine. Najveći broj njihovih aktivnosti vezan je za Rusiju, bilo da je riječ o izvozu ili da se radi o izvršenim investicijama. Na primjer Donjecki bazen, u kojem su sad koncentrirani nemiri, poslujući s Rusijom postiže, i to on sam, 27% DBP. Ne radi se samo o ugljenu, nego o metalurškoj industriji i o kemijskoj industriji. Nešto je manje nemirna pokrajina Dnjepropetrovsk, koja je također jako vezana za Rusiju, jer je od SSSR-a naslijedila najveći dio proizvodnje, koja se odnosi najviše na naftovode, veliko je željezničko čvorište i naročito je važna za svemirsku industriju. Tamo je, na primjer, proizveden svemirski lanser Zenit, od poduzeća, koje je dio ruskog giganta na području svemirske industrije RKK.

Za sve te oblasti kao i za njihove radnike prekid s Rusijom znači ekonomsku smrt. Njihova razmimoilaženja s Kijevom nisu dakle toliko uzrokovana proruskim nacionalizmom, koji je još uvijek u manjini u toj pokrajini, koliko se radi o prosvijetljenoj obrani vlastitih ekonomskih i socijalnih interesa. Jer naravno što se tiče ekonomije, vlada u Kijevu uopće nema ama baš nikakavu strategiju ekonomskog razvoja, osim što računa na posuđivanje novca od MMF i zahtijevanja pomoći od EU: U lingvističkom kao i u ekonomskom pogledu, politika Kijeva, koju podržava EU, našeg prekida s Rusijom, prava je besmislica.

Ne postoji inteligentne budućnosti za Ukrajinu bez konstruktivne suradnje s Rusijom. A za nas Europljane uopće uzevši treba biti jasno, da mi ne možemo ništa dobiti od tih razmirica, koje se odvijaju na terenu na kojem se nalazi Černobil i još pet centrala, koje su također u krajnje žalosnom stanju. Konfrontiranje s Rusijom je glupost, ono je pogreška, koja se sad počinje pretvarati u zločin.
Jean Luc Mélenchon – Partie de gauche – France
(Partija ljevice, Francuska)