Richard Seymour za "The Guardian" komentira istraživanje znanstvenika s London School of Economics koji su zaključili kako u društvu postoji sedam klasa, te da klasična podjela na radničku, srednji i višu klasu pripada prošlosti: Ova saznanja nisu nešto inovativna kao što se čini na prvi pogled.

Novo istraživanje o društvenim klasama u Velikoj Britaniji, koje su za BBC proveli znanstvenici s 'London School of Economics', pokazalo je da u društvu postoji sedam klasa, a klasična podjela na radničku, srednji i višu klasu pripada prošlosti. Te klase su elita, etablirana srednja klasa, tehnološka srednja klasa, radnici koji su se tek obogatili, tradicionalna radnička klasa, novi uslužni radnici i prekarijat. U nastavku donosimo komentar Richarda Seymoura objavljenu u 'The Guardianu'.

Je li ovo vrijeme da se ustaljene dogme o klasi stave po strani? BBC, koji je upravo objavio detaljno istraživanje znanstvenika s London School of Economics o društvenim klasama u Velikoj Britaniji, tvrdi da jest.

Koristeći neke od ideja preminulog sociologa Pierrea Bourdiea, istraživači tvrde da iako ljudi "misle da pripadaju pojedinoj klasi na temelju posla i prihoda", ta podjela predstavlja tek aspekte "ekonomskog kapitala. Sociolozi smatraju da je klasa kojoj pripadate definirana vašim kulturnim i socijalnim kapitalom". Istraživanje podcrtava zaključak da tradicionalna tripartitna podjela ljudi na radničku, srednju i vladajuću klasu više ne vrijedi. "Tradicionalna" radnička i srednja klasa čine jedva 39 posto populacije.

Nove klase uključuju "prekarijat" ili prekarne radnike, nove uslužne radnike1 (emerging service workers), radnike koji su se tek obogatili2 (new affluent workers) i tehnološku srednju klasu3 (technical middle class). To je san svakog sociologa: ustaljena, simplificirana shema prepušta se novijem i kompleksnijem razumijevanju.

No ova saznanja nisu nešto inovativna kao što se čini na prvi pogled.

Nastanak koncepta "društvene klase" u službenim popisima pojavio se u Velikoj Britaniji u 19. stoljeću, ustanovljen  je 1851. s listom od sedamnaest klasa i podklasa, koje su se uglavnom odnosile na vrste zanimanja. Ove su klase 1911. sažete u sistem socijalnih stupnjeva koji su slični "društvenim klasama" korištenim u matičnim knjigama posljednjih desetljeća. Tako se društvo dijeli prema stupnjevima zanimanja na visokoobrazovane profesionalce, višeobrazovane, kvalificiranu radnu snagu, polukvalificiranu radnu snagu i nekvalificirane. Od 1951. postojala je lista od sedamnaest socio-ekonomskih grupa među kojima nije bilo posebnog redoslijeda. Državna istraživanja koristila su uglavnom sažetu verziju tih kategorija. Socijalni stupnjevi koje koriste istraživači tržišta, temeljeni na stupnjevanju prema zanimanju, predstavljali su sve donedavno dominantne suvremene definicije društvene klase.

Koji principi stoje iza ovih koncepata društvene klase?

Upravitelj statistike u Glavnom matičnom uredu 1928. godine utvrdio je da "bi bilo koja shema društvenih klasa morala uzeti u obzir kulturu", a stupnjevanje po zanimanjima "ističe upravo tu dimenziju". Mainstream klasifikacije, od tada su često tražile da ih se razdvoji od radikalnijih koncepata pozivajući se na svoje nastojanje za uklapanjem kulture kao faktora.

No, ovo navodi na krivi zaključak.

Ono što najviše razlikuje radikalne od službenih koncepcija klasa jest da su prve antagonističke, dok druge tretiraju klasu kao oblik stratifikacije ili, ako postoji dovoljno prohodna socijalna mobilnost, kao skale mogućnosti. Uzmimo, na primjer, marksističku analizu prema kojoj se glavni klasni antagonizam u kapitalističkom društvu nalazi u eksploatatorskom odnosu kapitala i rada. Ovaj antagonizam prožima i strukturira sva polja ljudske produktivnosti i potrošnje, od ekonomije do politike i kulture. To je povezano s dubljim skrivenim neslaganjem. Radikalna ontologija društvenih klasa drži da klase ne postoje ako nisu u međusobnom odnosu. Nemoguće je zamisliti radničku klasu bez kapitalističke klase, ili kmetove bez feudalaca. Ove klase imaju specifične mehanizme reprodukcije, ali samo u relaciji jedne prema drugoj; radnička klasa se reproducira prodajući svoj radnu snagu, što jedino može učiniti ukoliko postoji netko da je kupi.

S druge strane, lako je moguće da jedan novi uslužni radnik može postojati zajedno s ili bez ikakve veze s radnicima koji su se tek obogatili ili prekarnim radnicima. S obzirom da su ove "klase" empirijski, statistički konstrukti, njihovo postojanje ne podrazumijeva nužno odnos s drugim klasama, ili bilo koji specifični način reprodukcije.

To vodi do konačnog razdvajanja koje se nalazi izvan onoga čemu služi koncept klase. Mainstream koncepti društvene klase su uglavnom deskriptivni, temeljeni na kombinaciji određenih egzistencijalnih uvjeta. Rezultiraju stvaranjem mnoštva klasifikacija i rangiranja, opisujući različita društvena iskustva, ali ne objašnjavaju njihov međusobni odnos. Teoretska oskudnost radikalnih prikaza klasa nekad je pogrešno shvaćena kao pretjerano pojednostavljivanje, ali proizlazi iz nastojanja da se klasne kategorije bolje objasne. Dok službeni prikazi društvenih klasa jedva da zahtijevaju objašnjenje, radikalni prikazi mogu pomoći objašnjenju stvarnog razvoja društava.

Uzmite, na primjer, današnju praksu torijevske vlade sastavljenu od milijunaša koja uvodi politiku smišljenu da obogati vladajuću klasu i smanji životni standard radničke većine. Službeni koncepti klase, u svojoj deskriptivnosti, razvijat će i mapirati učinke ovih politika; nove "klase" bit će oblikovane prilikom nastajanja. Međutim, ti koncepti ne mogu objasniti takve politike. No uvodeći radikalnu klasnu analizu, "politika štednje" može se promatrati kao strategija političke klase za redistribuciju društvenog proizvoda i konsolidaciju šire političke i ideološke moći bogatih. Ovo nije tek stvar interpretacije, već strateški postupak jer objašnjava odlučnost u pridržavanju politika koje ne "funkcioniraju" i dovodi u pitanje koju vrstu klasnih kapaciteta i strategija možemo aktivirati u suprotstavljanju politici štednje.

To je ono što je ugroženo u suvremenoj klasnoj analizi danas.

Tekst je izvorno objavljen ovdje.



[1] "Emergent service workers" - nova, mlada urbana grupa koja je relativno siromašna, ali s velikim socijalnim i kulturnim kapitalom. Riječ je o najmlađoj grupi, u prosjeku staroj 34 godine, i s velikim udjelom članova pripadnika etničkih manjina.

[2] New affluent workers - mlada društveno i kulturno aktivna grupa sa srednjim stupnjem ekonomskog kapitala

[3] Technical middle class - mala nova klasna grupa koja je uspješna, ali posjeduje malo socijalnog i kulturnog kapitala

Izvor: H-alter