Koliko god se mi identificirali s našim nogometašima i stručnim stožerom na čelu sa Zlatkom Dalićem, ovo je ipak samo njihov uspjeh, rezultat njihovog rada i »timinga« koji su iskoristili baš kao svojedobno i Goran Ivanišević, Janica i Ivica Kostelić, Dražen Petrović... Svima njima je zajedničko da nisu produkti već nusprodukti sustava, praktički »sistemske greške«


Svjetsko prvenstvo u nogometu je završeno, euforija još uvijek nije splasnula, a i ne zna se kada će. Baš kao ni utrka za epitetima kojima novinari nastoje opisati uspjeh naših reprezentativaca dok su se solidarno svi dnevni listovi pretvorili u Sportske novosti, a na televizijama rade samo sportske redakcije. Još malo i život će se vratiti u svoju kolotečinu. Sve ostalo bit će povijest koju će za 20 godina netko pokušavati probuditi sjećanjima na ove dane »ponosa, suza i slavlja do zore«, kao što smo se mi nadahnjivali Vatrenima prisjećajući se uz arhivske slike Ćirine 1998.

Portali koji su se u ime kolektivnog delirija odrekli loših vijesti već sutra će bombastično, uz nezaobilazni »breaking news«, najaviti neku od tisuću afera. Kada s naslovnica nestanu Luka Modrić, Mario Mandžukić i ostali naši heroji, možda ćete primijetiti da su neke od njih poskupile na 10 kuna. Kockasti dresovi, šalovi, marame, čarape i ostali rekviziti polako će se slagati u ormare i evocirati uspomene na modno razdoblje kada su istovjetno bili odjeveni Kolinda Grabar-Kitarović, Ivo Sanader, Apoksiomen i oni anonomni crveno-bijeli manekeni.

Već se sada pitamo što je to nogomet učinio za Hrvatsku, koliko je ljudi u svijetu saznalo da uopće postojimo, što nam to znači u marketinške i turističke svrhe. Da se nogomet da eksploatirati i da može služiti kao jedan od resursa, nije nikakva tajna. Već sada političari čije se karijere ionako sastoje od populizma i dodvoravanju naciji obećavaju brda i doline, velebni nacionalni stadion u metropoli i pristojan travnjak u svakom većem gradu kako bi se mogli roditi novi Rakitići i Subašići. Opijeni nogometom i ovog puta smo im olako povjerovali, kao da se nismo naslušali sličnih priča koje su počinjale i završavale na kamenu temeljcu i slikanju za medije.

Kada nam razum zamijeni emocije možda ćemo se trezvene glave jednog dana upitati što se to promijenilo i što nam je to novoga donijelo Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji 2018. godine. Hoćemo li nakon svih tih dana ponosa i slave postati bolji ljudi, hoćemo li nogometa radi postati zdravije društvo? Koliko god se mi identificirali s našim nogometašima i stručnim stožerom na čelu sa Zlatkom Dalićem, ovo je ipak samo njihov uspjeh, rezultat njihovog rada i »timinga« koji su iskoristili baš kao svojedobno i Goran Ivanišević, Janica i Ivica Kostelić, Dražen Petrović...

Svima njima je zajedničko da nisu produkti već nusprodukti sustava, praktički »sistemske greške« koje su zahvaljujući svojim sposobnostima i osobnostima uspjele u poslu kojim se bave. Zvjezdana prašina koja sada zahvaljujući njima pada na svih 4,5 milijuna stanovnika Hrvatske nije dovoljna da zaustavi iseljavanje mladih i obrazovanih, osigura lijekove u bolnicama, namiri mirovine, pokrene gospodarstvo... To što nam se čini da nam je zbog nogometa bolje, samo je percepcija da nam je dobro i kratkotrajni efekt transa u kojem nismo registrirali niti da nas je Bugarska prestigla i ostavila na posljednjem mjestu EU ljestvice uspješnosti.

 

novilist