Što od Uskrsa ostaje

Priča je složena i mnogi ju znaju, bar u ovom, dominantno kršćanskom dijelu Svijeta. Vidim već namrgođene prijatelje ateiste kojima se ne sviđa vjersko obilježavanje teritorija koje rabim. Eto nam već mogućeg sukoba u startu, jesmo li sekularna ili katolička zemlja? Katolička ili kršćanska, nijedno ili oboje?

Što nam je vjera, što religija, što Crkva? Doživljavamo li to sve kao jedno ili nam je jasna razlika? Zanimljiva pitanja, rekao bih i važna, no vratimo se na početak. Priča je složena, pojednostavit ću neke njene dijelove. Na jučerašnji dan, kako kršćanstvo poučava, razapet je jedan čovjek. Bio je Božji sin, no za trenutak ostavimo to po strani, vrlo vjerojatno, čak povijesno istraženo, bio je izuzetna osoba.

Govorio je istinu, živio skromno, pričao zanimljivo, nadahnjujuće, intrigirao, ali i nervirao svojim riječima, djelima, stavom, življenjem moćno, vladajuće. Živjeti ispravno, a uz to ponosno i skromno, ako izađemo s tim u javnost, rijetko je dobrodošlo. Nije skončao dobro, nimalo, no kako nije bio samo čovjek, uskrsnuo je.

Što nam znači njegov primjer u doba pandemije? Ritual, lojalnost zajednici, svojima, kupovina, dobar obrok, šunka i kuckanje sa šarenim jajima, zeko. Ništa važnoga nisam spomenuo, sad vidim. Zašto? Shvaćamo li značaj razapinjanja, odnosa vlasti, pojedinca i mase, rulje? Tko je danas na meti onih što bi razapinjali, ali srećom ne mogu?

Zviždači, recimo. Ljudi koji ne mogu živjeti gledajući krađu, nezakonitost, korupciju, zloupotrebu položaja, laž tamo gdje je nikako ne smije biti. Što s njima radimo? Malo se divimo, malo čudimo, distanciramo se od njih i zaboravimo. Nikako ih ne štitimo, a kamo li za primjer uzimamo. To su oni ljudi koji kažu: Car je gol! Propusti u sustavu nisu slučajni! Netko je odgovoran, lako je utvrditi tko!

Ne volimo ih, iskreno priznajmo. Podsjećaju nas na našu šutnju, to im je grijeh. Iskoračili su iz nepisanog pravila: ne talasaj, gledaj svoja posla, isturili su se. "Tko zna zašto to rade!" navodno mudro ćemo komentirati uz značajno klimanje glavom. U prijevodu to znači, sram me što ja nemam hrabrosti čak niti priznati da ju nemam, zato odabirem najgori put – povući osobu koja se izdignula, dolje, neka padne! Zvuči poznato, zar ne?

Dozvoljena je procesija na Hvaru. U apsolutnom nedostatku javnih događaja privukla je veliku pažnju. Osjetljiva odluka u doba kada je skoro sve zabranjeno, pardon, obustavljeno. Teško je ne primijetiti u komentarima dio te želje puka (ne rulje, ovaj puta) da se povuče dole netko tko smije nešto što mi drugi ne smijemo.

Priča je složena, naravno. Sadrži zaplet ljubavnog odnosa Vlasti i Crkve, odnos omiljenog ministra prema svome kraju, zajednički disciplinirani napor da se suzdržimo, solidarnost kakvu nismo davno iskusili, izuzeće koje nije dobro iskomunicirano, igranje ruleta tamo gdje igri nije mjesto, svašta još nešto. Prava sapunica. U kojoj bih izdvojio jednu biljku, nježnu, tiho rastuću – socijalna osjetljivost.

Postali smo osjetljiviji na to što se oko nas događa. Svijet je u mijeni, još gore, stao je, usporio se jako, sužen nam je radijus kretanja nezapamćeno. Disciplina, nešto što niti Balkan niti Mediteran neće navesti među prvih sto kvaliteta kojima se ponosimo, disciplina je na djelu. Ide teško, nervozno smo, zato i jesmo osjetljivi, kraći nam je fitilj. Ne još toliko da se zabrinemo, no pitanje je dana.

Tu nam stiže Uskrs, u cvatu proljeća, vikend koji nam tradicionalno označava i najavljuje turističku sezonu, stiže nam Uskrs bez turista, bez radosti ostajanja doma jer nema škole, bez radosti slobodnih, neradnih dana, bez masovnih šetnji, okupljanja, misa . Uskrs bez slavlja. Ipak neće niti tako, bit će slavlja, drugačijeg, intimnijeg, više obiteljskog, a manje rodbinskog. Toliko o manifestaciji praznika, a što je sa sadržajem, da se vratimo na početak.

Ima jedno obilježje Uskrsa koje će nam lako ostati neprimijećeno. Post koji prethodi obilju, patnja koja prethodi novom životu, zamišljenost, razmišljanje (ili njegovo odsustvo) prije osude. Snažne poruke.

Izazov je pred nama ovih dana, ne jedan. Strah da se ne zarazimo, da mi nekoga ne zarazimo, kada ću smjeti slobodno u grad, u šetnju, hoćemo li zadržati posao, kada i koliku ću plaću dobiti, kada ću vidjeti najdraže koji mi nisu blizu, sve to nas opterećuje već tjednima. Ovo stanje pandemije traje, da, i trajat će. Ruke su nam vezane, moramo slušati upute, savjete, naredbe, svaki dan redovno sa zebnjom i nadom, imamo vremena kao nikada i nije nam to drago.

Muči nas što primjećujemo da nije kako smo mislili da će biti, čitat ćemo, gledati dobre filmove, učiti strane jezike, nove vještine. Umjesto toga se grizemo, vičemo u svoja četiri zida, predugo i preloše spavamo, nezdravo jedemo, gledamo gluposti i punimo glavu svačim s TV-a, radija, interneta. Brzamo, brzo zavolimo političara koji je (konačno) i stručnjak, brzo osudimo novac koji ide bolnici u BiH, brzo se naljutim što otvorene tržnice nisu prije otvorene, a i sada ne rade kako treba.

Kako treba? Što to znači? Odakle znamo kako treba biti nešto kada ništa nije kako treba? Priznajmo da ne znamo, da nam je teško, da ovo ne valja, ne može valjati ako ljudi umiru i dok su bolesni i simbolički dok su preopterećeni poslom dok mi drugi nikakvoga nemamo. Možemo se zato, konačno, zapitati, što meni znači simbolika Uskrsa? Ona je jaka i važna, dio je naše civilizacije, nevezano jeste li ili niste vjernik. Što ja vidim kada razmišljam o životu Proroka, osobe koja se izdigla iznad drugih, ne da bi njima vladala, prije će biti - da bi više svjetla među njih donijela.

Vidim li ja novinarke, žene oko sebe koje vrijeđaju, s visoka im se obraćaju? Vidim li bahate jer nedorasle i uplašene političare kako dociraju? Vidim li ljude kojima je potres uzeo sve? Vidim li ljude izopćene jer su pozitivni? Stojim li sa strane, čekam provokatore da prvi viknu, a onda i ja za njima? Što čekam? Zašto odabirem spašavati Barabu, a znam da to nije ni dobar ni moj izbor?

Mogu nam ovi dani donijeti potrebnu, željenu snagu, to im i jeste cilj, vjere su oduvijek i pragmatične. Snaga nam treba ovih dana, možda više nego ikad. Za promjenu. Za pravednije društvo. Protiv diskriminacije. Za solidarnost kao trajnu vrijednost. Koja moćna poruka nam je tu pred očima a ne vidimo ju!

Kada znaš svoj put, kada on nije uperen protiv drugih, slabijih, osjetiš li ispunjenje dok njime ideš, nema te sile, niti patnje koja će te omesti. Samo koračanje je tada nagrada. Vaskrsnuće.

h-alter