Što se zaista dogodilo 7. listopada?

Izrael je ovaj rat već sada izgubio iako će, kada se jednog dana, kao i na koncu svakoga, budu brojali mrtvi, biti matematički pobjednik, jer će se u toj smrtonosnoj jednadžbi svaki ubijeni Izraelac množiti s minimalno 20 likvidiranih Palestinaca, većinom djece i žena! To prosto pravilo trojno nije ništa novo i računica je svakog rata u kojem naposljetku David pobjeđuje Golijata.  Primjerice, nakon 20 godina Vijetnamskog rata omjer je iznosio 1:50, na gotovo 60 tisuća poginulih Amerikanaca, gotovo tri milijuna Vijetnamaca, plus 5,3 milijuna ranjenih plus 11 milijuna izbjeglica u vlastitoj zemlji.

Unatoč tome što je količina ispaljenog streljiva po vojniku u Vijetnamu bila 26 puta veća nego u Drugom svjetskom ratu, unatoč ekvivalentu bombardiranja od 640 atomskih bombi bačenih na Hirošimu, unatoč avionima i helikopterima, unatoč napalmu i bijelom fosforu, unatoč spaljenoj i devastiranoj zemlji, unatoč pokušaju sakrivanja ratnih zločina i masovnih likvidacija civila, najmoćnija vojna sila na svijetu taj je rat izgubila. I sada se pravi nevješta, dok svesrdno servisira, financira i potiče Netanyahua da u Pojasu Gaze čini to isto, plješćući njegovoj trenutnoj Pirovoj pobjedi, iako Izraelci na toj zemlji i na tim prostorima više nikada neće biti sigurni i više nikada neće živjeti onako kao što su živjeli prije 7. listopada 2023. godine.

Amnestija za zločine

No, znamo li svi mi na Zapadu što se uistinu tog dana dogodilo ili taj datum, zahvaljujući moćnom američko-izraelskom medijskom propagandnom stroju, ubojitijem i od najubitačnijeg oružja, zdravo za gotovo uzimamo kao isključivi raison d’etre dajući odriješene ruke Izraelu, baš kao i bianco amnestiju za sve do sada počinjene i buduće ratne zločine, kao i ovaj  genocid na djelu?  Dakako da, dijakronijski gledano na povijest izraelsko-palestinskih odnosa, 7. listopada nije i ne može biti „temeljni događaj“ koji bi Izraelu kao „ničim izazvanoj žrtvi“ dao pravo i carte blanche  za osvetu i ovako krvavu odmazdu, kao što to papagajski ponavlja Andrej Plenković, svrstavajući Hrvatsku u sponzore i kolaboracioniste ovog masakra i rušilaštva za koje će netko jednog dana morati odgovarati.

Uostalom, i sam je glavni tajnik UN-a Antonio Guterres, osudivši barbarstvo Hamasa, ustvrdio kako se „napadi Hamasa nisu dogodili u vakuumu“ odnosno da je „palestinski narod bio 56 godina izložen okupaciji“.  Zato se valja zapitati: je li se tog 7. listopada 2023. godine baš sve odvijalo onako kako nas svo vrijeme prekomjernim granatiranjem pokušavaju uvjeriti državni i medijski propagandisti čiji je jedini cilj, baš kao što je to već davno definirao Aldous Huxley, da jednu skupinu ljudi uvjeri kako druga skupina ljudi nisu ljudi?

Laži o bebama

Jesu li Hamasovci, a slijedom toga i svi Palestinci, zbog počinjenih zločina tog dana, „ljudske životinje“, „nacisti“, dakle dehumanizirano, apsolutno Zlo, čiji je jedini sotonski plan uništiti Izrael i poubijati sve Židove? Ili je većina tog informbiroovskog narativa, pogotovo nakon inauguracijske, ekskluzivne laži o 40 beba kojima su Hamasovci odrubili glave, a koja je prije nego li je povučena, obišla cijeli svijet i proslijeđena društvenim mrežama stigla do gotovo svakog čovjeka na planetu, izazivajući zgražanje i poriv za osvetom, opskurna i morbidna bajka za odrasle?

Je li ovo što čitamo, slušamo i gledamo  na klimavim nogama, toliko klimavim da se svakog dana, sa sve većim brojem novih informacija i saznanja koje izlaze na vidjelo, sve više urušava i liči na smišljeni falsifikat i podvalu, koji nas, idejno i izvedbeno, podsjećaju na svojedobno paljenje Reichstaga?

Recikliranje zločina

Nesumnjivo da su 7. listopada pripadnici Hamasa i Islamskog džihada, upavši iz Pojasa Gaze na teritorij pod izraelskom kontrolom, počinili zločine i da je u njima, uzmimo Haaretz kao izvor, poginulo najmanje 1.200 ljudi, da je bilo oko tri tisuće ranjenih osoba, a da je njih 239 oteto i da su  kao taoci odvedeni u Gazu. Prvobitna procjena o 1.400 ubijenih revidirana je jer je vjerojatno uključivala i 200 napadača čija su tijela u prvi mah pribrojana izraelskim žrtvama. Naime, sve je više dokaza da je u kaotičnim borbama nakon što su militanti Hamasa ušli u Izrael 7. listopada, izraelska vojska odlučila gađati ne samo borce Hamasa već i vlastite vojnike i civilne sunarodnjake koje su oni zarobili.

Neovisni novinar koji je istražio pozadinu cijelog slučaja, Max Blumenthal s Grayzonea, u razgovoru s Chrisom Hedgesom, otkriva svoja saznanja o tome što se tog dana uistinu dogodilo:

Službena priča za Izraelce i Amerikance je da su „teroristi“ Hamasa upali u južni Izrael i počeli nasumično pucati i ubijati ljude. Onda su vezali cijele obitelji u njihovim domovima, a zatim ih sve spalili, baš kao i one koji su pokušali pobjeći automobilima, o čemu svjedoče karbonizirana Čini se jasnim da su Hamasovi napadači ustrijelili mnoge izraelske neborce, ali tu službena priča prestaje. Ono što sam uspio utvrditi iz svjedočanstava aktera, te iz osnovne i vizualne analize fotografija koje su pokazali izraelski ministar vanjskih poslova i ured premijera, jest da je Izrael upotrijebio nerazmjernu silu na vlastite građane kako bi demonizirao politički vođenu vojnu ofenzivu Hamasa i Palestinskog islamskog džihada koja je za cilj imala izvlačenje političkih ustupaka od države Izrael koja više od 15 godina opsjeda Pojas Gaze. Danas izraelska vojska i ured premijera Netanyahua recikliraju zločine od 7. listopada, istodobno uvodeći nove stravične obmane, kako bi pokušali zadržati fokus medija na 7. listopadu u trenutku kada se mediji sve više počinju baviti užasima u Gazi.

(https://scheerpost.com/2023/11/17/what-really-happened-in-israel-on-oct-7-w-max-blumenthal/)

Ubojstvo Millie Cohen

Blumenthal i Grayzone su kao laž razotkrili stravičnu priču CNN-a i sluganskih medija o 40 ubijenih i dekapitiranih beba, otkrivši da je izvor te kapitalne izmišljotine bio David Ben Zion, zamjenik zapovjednika 71 jedinice izraelske vojske, inače vođa ekstremističkih doseljenika koji je na okupiranoj Zapadnoj obali ranije ove godine potaknuo nasilne nemire protiv Palestinaca. I koji pripada najdesnijim židovskim grupacijama koje otvoreno slave kao heroja ubojicu Yitzaka Rabina za čiju je likvidaciju njegova supruga kao idejnog vođu optužila Benjamina Netanyahua.

I sam Joe Biden javno je tu monstruoznu laž izgovorio kao istinu, ne vidjevši ništa sumnjivog u tome što se njezin tvorac i „očevidac“ neposredno nakon takvog i, za normalnog čovjeka, šokantnog otkrića na fotografiji smije od uha do uha!

Ni raskrinkavanje te prvobitne laži, koja je lansirana 8. listopada i koja je poslužila kao uvod u bezobzirnu odmazdu nad Palestincima, jer glavosječenje je ritualno pogubljenje u stilu ISIS-a, pa onda i Hamas zaslužuje istu sudbinu, nije spriječilo da se u javni prostor puste nove lažne priče o bebama ispečenim u pećnicama, onima koje su Hamasovci isjekli iz majčinih utroba, o grupnim silovanjima u Gazu odvedenih žena i nebrojenim ostalim strahotama, dakako bez ikakvih dokaza i vjerodostojnih svjedočenja.

Svaka smrt djeteta, pogotovo ubojstvo, tragično je samo po sebi, no u dosada potvrđenom broju mrtvih s izraelske strane u napadu 7.listopada ubijena je jedna, desetomjesečna beba po imenu Millie Cohen, koju su Hamasovi naoružani pripadnici ustrijelili u unakrsnoj razmjeni vatre.

(https://thegrayzone.com/2023/10/27/israels-military-shelled-burning-tanks-helicopters/)

Hanibalova direktiva

Vratimo se i  probajmo krenuti redom u rekonstrukciju kaotičnih zbivanja nakon upada i napada Hamasa i pridruženih mu formacija na južni Izrael 7. listopada.

Izraelska vojska odlučila je otvoriti vatru ne samo na Hamasove borce već i na Izraelce koje su zarobili. Član sigurnosnog tima za kibuc Be’eri Tuval Escapa rekao je za Haaretz da je uspostavio telefonsku liniju za koordinaciju između stanovnika kibuca i izraelske vojske prenijevši im očajne okolnosti u kojima se nalaze: „Zapovjednici na terenu donijeli su teške odluke, uključujući granatiranje kuća s njihovim stanarima kako bi eliminirali teroriste zajedno s taocima“.

Također, što se tiče druge mete napada, novine su izvijestile kako su izraelski zapovjednici bili „primorani zatražiti zračni napad na vlastite objekte unutar prijelaza Erez prema Gazi kako bi odbili teroriste koji su preuzeli kontrolu“ u bazi u kojoj su bili smješteni službenici i vojnici izraelske civilne uprave.

Chris Hedges podsjeća kako je Izrael je 1986. uveo tajnu zapovijed i vojno pravilo postupanja nazvano Hanibalova direktiva, po kartaškom generalu koji se radije otrovao nego li pristao da ga Rimljani zarobe. Direktiva je osmišljena kako bi se maksimalnom uporabom sile, čak i po cijenu ubijanja vlastitih zarobljenih vojnika i civila, spriječilo njihovo zarobljavanje i pokušaji razmjene. Tako je IDF 1. kolovoza 2014. godine, kada su borci Hamasa zarobili poručnika Hadara Goldena, bacio više od dvije tisuće bombi, projektila i granata na područje gdje je bio zatočen, ubivši ga zajedno s više od stotinu palestinskih civila. Direktiva je navodno ukinuta 2016.

Važno je razumjeti da je glavni cilj u ovoj vojnoj ofenzivi Hamasa i Palestinskog islamskog džihada bio prikupiti što više zarobljenika, posebno izraelskih vojnika, kako bi se pokrenula razmjena zarobljenika slična onoj kojoj smo svjedočili kada je Gilad Shalit, zarobljen 2006. godine, te pušten 2011. u zamjenu za 1.027 palestinskih zarobljenika, uključujući i sadašnjeg premijera Gaze Yahya Sinwara. Dakle, cijela operacija „Poplava Al Aqsa“ u svojoj pozadini imala je za cilj sličnu razmjenu, te su naoružani napadači poslani s detaljnim kartama u naseljena mjesta i vojne baze, tvrdi Max Blumenthal.

Pucaj na sve što se kreće

Zapovjednik odjela za Gazu otišao je u podzemni bunker i donio tešku odluku da bombardira sebe i svoje snage te pozvao helikoptere Apache koji su projektilima Hellfire bombardirali prijelaz Erez, i to je zapravo bio početak operacije Željezni mačevi koju je Netanyahu proglasio nekoliko dana kasnije kada je uslijedilo tepih bombardiranje Pojasa Gaze. Fotografije strukturnih šteta na krovu i objektima u Erezu govore upravo o zračnom napadu snažnim projektilima odnosno da se Hanibalova direktiva tog 7. listopada vjerojatno vratila u život, o čemu svjedoče i izjave svjedoka iz kibuca Be’eri, tragovi tenkovskih gusjenica i ruševine koje za sobom nisu mogli ostaviti napadači s obzirom na oružje koje posjeduju.

Piloti helikoptera Apache u svom svjedočenju izraelskim medijima izjavili su kako nisu imali obavještajnih podataka tako da nisu iz zraka mogli razlikovati otete civile od Hamasovaca. Svejedno im je naređeno da otvore vatru, isprazne svoje spremnike  i vrate se u bazu kako bi ih ponovno napunili i potom pucali na sve što se kreće, bili to automobili – bez provjere tko je u njima – ili ljudi koji su hodali, što je i bila unaprijed smišljena taktika Hamasovaca kako ih se ne bi razlikovalo od talaca.

Svjedočenje Yasmin Porat

To su svjedočanstva koja su zapadni mediji potpuno zanemarili, baš kao i ono Yasmin Porat koja je pobjegla s festivala elektroničke glazbe i otišla u kibuc Be’eri sa svojim partnerom gdje su ih zarobili naoružani napadači.

Nisu nas zlostavljali. Prema nama su postupali vrlo humano… Nitko se prema nama nije ponašao nasilno. Cilj je bio da nas otmu i odvedu u Gazu, a ne da nas ubiju, prisjetila se Yasmin Porat.

Ona je Izraelskom radiju ispričala kako su izraelski specijalci po dolasku otvorili vatru na sve, te je većina zarobljenika, zajedno s Hamasovcima, zahvaćena unakrsnom paljbom pobijena, osim nje i njezina otmičara koji ju je iskoristio kao živi štit kako bi zajamčio vlastitu sigurnost dok se predavao. Vidjela je kako izraelske specijalne snage ubijaju njezinog partnera čije su ruke otmičari vezali, a zatim su dvije tenkovske granate pogodile kuću u kojoj je bila. Zato, zaključuje Max Blumenthal, fotografije ostataka kibuca Be’eri izgledaju kao razoreni palestinski domovi koje je vidio u Gazi, a koji su bili izloženi granatiranju izraelskih tenkova i topništva. Nema šanse da su Hamasovci mogli napraviti toliku strukturnu štetu cijelom tom kibucu s kalašnjikovima i ponekim RPG-om čime su bili naoružani.

Karbonizirani leševi

Treća meta napada je bio New Music Festival koji se održavao između kibuca Be’eri i kibuca Ra’im, gdje je bilo dosta pucnjave između zaštitara festivala i raznih naoružanih napadača. Postoji video kako neki Hamasovi naoružani napadači zaustavljaju automobile i pucaju u ljude. Na fotografijama koje je objavilo izraelsko ministarstvo vanjskih poslova, na kojima su potpuno sprženi automobili u kojima se nalaze pougljenisani leševi, Blumenthal prepoznaje izdajničke znakove napada raketama Hellfire iz helikoptera Apache. Njihove su posade potom objavile video u kojem gađaju automobile i ljude koji hodaju po tlu u pravcu Gaze, među kojima nitko nije sa sigurnošću mogao razlikovati otmičare od talaca.

Ne znamo tko su bili ti ljudi, ali mnogo se automobila vraćalo u Gazu. Dakle, to su vrlo vjerojatno bili automobili ljudi iz Gaze koji su možda odvodili zarobljenike i tako je mnogo zarobljenika i potencijalnih zarobljenika ubijeno. Je li jedna od njih bila Shawnee Luke? Ta žena, o kojoj je izraelsko ministarstvo vanjskih poslova toliko puno izvještavalo, koja je bila partijanerka na festivalu, atraktivna mlada žena i njemačka državljanka. Postoji snimka njezine otmice. Kažu da su pronašli fragment njezine lubanje. Je li i ona bila u automobilu koji je pogođen projektilom Hellfire, ostaje nejasno, ali izvjesno je kako su mnoge od ovih automobila pogodili helikopteri Apache čiji su piloti su javno priznali da su pucali iako nisu imali pojma tko je bio u njima, zaključuje Max Blumenthal.

(https://thegrayzone.com/2023/11/18/video-what-happened-october-7/)

Masovni Hanibal

Da, sudeći po svemu Hanibalova direktiva je itekako živa, mnogo je žrtava koje je likvidirao Hamas, no mnoge su Izraelce, kako civile tako i uniformirane vojnike koji su sudjelovali u opsadi Gaze, ubile izraelske snage. Iako je izraelski list Haaretz prije samo dva tjedna optuživao glavnog urednika Grayzonea Maxa Blumenthala za širenje „teorija zavjere“, sada je objavio policijski izvještaj koji potvrđuje da je izraelska vojska 7. listopada pucala i ubijala posjetitelje  Muzičkog festivala tri milje od granice s Gazom.

Čemu toliko nepovjerenje kada je upravo Haaretz  9. studenog objavio audio intervju s izraelskim pričuvnim pilotom pukovnikom Nofom Erezom koji je rekao da se Netanyahuova administracija vjerojatno pozvala na ozloglašenu Hanibalovu direktivu koja nalaže da zarobljene Izraelce treba ubiti, a ne ostaviti ih u rukama palestinskih militanata. „Ono što smo ovdje vidjeli bio je masovni Hanibal, zaključuje pilot.

No sugestiju kako je izraelska vojska ta koja snosi odgovornost za ubojstva na glazbenom festivalu Nova gdje je ubijeno 364 ljudi, a ne Hamas, na čemu su i Tel Aviv i Washington inzistirali šest tjedana, zapadni propagandni mediji su zanemarili, štoviše do sada nitko iz mainstreama nije objavio Haaretzovu potvrdu otkrića The Grayzonea. Budući da su se te informacije proširile društvenim mrežama, izraelska policija izdala je priopćenje u kojem negira da su snage Tel Aviva izvršile masakr i upozorava domaće medije da „preuzmu odgovornost za svoje objave i da svoje priče temelje samo na službenim izvorima“.

(https://thegrayzone.com/2023/11/21/haaretz-grayzone-conspiracy-israeli-festivalgoers/)

Izraelski dužnosnici nastojali su ugušiti izvještavanje o svojim akcijama u Gazi novousvojenim izvanrednim propisima koji dopuštaju policiji da se obračuna s kritičkim novinarima optuženim za „narušavanje nacionalnog morala“.

Licence to Kill

No zašto bi netko uvjeren u svoju nevinost i moralnu ispravnost, pravednost i pravo da se obrani u konačnici izmišljao tako stravične laži kako bi izazvao propagandni šok i u svojoj, a pogotovo svjetskoj javnosti, ne bi li dobio Licence to Kill?  Zašto bi netko tko je žrtva napada i tko se brani, do sada organizirano i  s namjerom ubio najmanje 50 novinara s palestinske strane, a vlastitima prijetio sankcijama i zatvorom te, ne birajući sredstva, onemogućivao njihov nesmetani rad? Zato što govori istinu ili zato što laže o tome što se dogodilo 7. listopada?

Izrael je utemeljen na lažima. Laž je da je palestinska zemlja uglavnom neokupirana. Laž je da je 750.000 Palestinaca napustilo svoje domove i sela za etničkog čišćenja od strane cionističkih milicija 1948. jer su im to rekli arapski vođe. Laž je da su arapske vojske započele rat 1948. u kojem je Izrael zauzeo 78 posto povijesne Palestine. Laž je da se Izrael suočio s uništenjem 1967. godine, što ga je prisililo na invaziju i okupaciju preostalih 22 posto Palestine, kao i teritorija koji pripadaju Egiptu i Siriji. Izrael se održava lažima. Laž je da Izrael želi pravedan i ravnopravan mir i da će podržati palestinsku državu. Laž je da je Izrael jedina demokracija na Bliskom istoku. Laž je da je Izrael „predstraža zapadne civilizacije u moru barbarstva“. Laž je da Izrael poštuje vladavinu prava i ljudska prava. Zvjerstva Izraela protiv Palestinaca uvijek se dočekuju lažima. Čuo sam ih. Snimio sam ih. Objavio sam ih u svojim pričama za The New York Times dok sam bio šef Ureda za Bliski istok, piše Chris Hedges.

(https://scheerpost.com/2023/10/18/chris-hedges-israels-culture-of-deceit/)

Tko je terorist?

Max Blumenthal svojim je istraživačkim novinarstvom nastavio razotkrivati nisku laži puštenih u javni prostor 7. listopada. Prvo, nije istina da je Hamas teroristička organizacija, on ima politički mandat voditi oružanu borbu, jer su izabrani 2006. godine od svih Palestinaca koji su mogli glasati. Palestinska oružana borba uvijek je vođena političkim zahtjevima koji su u biti racionalni ili su povezani s okončanjem etničkog čišćenja i vojne okupacije Palestinaca.

Vodstvo Hamasa iznijelo je jasne političke zahtjeve na početku operacije „Poplava Al Aqsa“ koji se odnose na sprječavanje upada fanatičnih židovskih vjerskih nacionalista u kompleks treće najsvetije džamije u islamskom svijetu, kao i na prekid opsade Gaze. Napad se dogodio 7. listopada kada na svoja upozorenja i zahtjeve s izraelske strane nisu dobili nikakvog odgovora i kada je nasilje ostalo jedini način da bilo kakvi pregovori postanu mogući. Upravo dogovoreno primirje potvrđuje da Hamas nije jedini krivac, a kamo li isključivi uzročnik ovoga rata, te da bez talaca zatočenih u Gazi pregovora ne bi ni bilo!

Djeca u zatvoru

Drugo, otmica talaca imala je za svrhu razmjenu odnosno oslobađanje Palestinaca iz izraelskih zatvora u kojima je zatočeno gotovo 10 tisuća ljudi, a barem njih 1.500 tamo se nalaze bez ikakvih optužbi, a među njima je trenutno barem 200 djece koje su Izraelci bukvalno oteli iz njihovih domova i zatočili kao taoce! Imaju li njihovi roditelji i sunarodnjaci pravo osloboditi ih iz zatočeništva oružanim putem ako nikako drugačije ne ide ili je to ekskluzivno pravo samo za Izraelce i njihove bližnje?

Treće, izvjesno je i potvrđeno da se među poginulih 1.200 Izraelaca nalazi i veliki broj onih koje nisu ubili Hamasovci već izraelske snage primijenivši po nečijoj zapovjedi Hanibalovu direktivu. Fotografije razrušenih zgrada u prijelazu Erez i kibucu Be’eri  izgledaju gotovo istovjetno kao i srušeni palestinski domovi pod silinom izraelskih napada. Fotografije karboniziranih tijela u spaljenim automobilima sugeriraju veliku količinu potrebne toplinske energije koja nije mogla biti proizvedena ručnim naoružanjem Hamasa već je, po svojoj prilici, posljedica projektila Hellfire ispaljenih iz helikoptera Apache.

Likvidacije novinara

Četvrto, Izrael je izgubio propagandni rat, jer se od 7. listopada do danas prijesnim lažima pokazalo sve što su ponudili javnosti kao dokaze za opravdanost odmazde koja se pretvorila u ratne zločine, etničko čišćenje i genocid na djelu. Od monstruozne laži o 40 beba kojima je Hamas odsjekao glave do bolnica pretvorenih u Hamasova uporišta, kako bi one postale legitimni vojni ciljevi IDF-a, iako tako nešto nije dozvoljeno po međunarodnom pravu. Masovne likvidacije palestinskih novinara, kao i demoniziranje i progon onih s izraelske strane koji propitkuju činjenice o događanjima 7. listopada i nakon njega, najvjerodostojniji su dokaz da i u ovom slučaju istinu pokušava sakriti i činjenice falsificirati onaj koji je pravi terorist u ovom ratu.

Peto, „izraelske pristaše žude za ovakvim lažima. Oni ne žele znati istinu. Istina bi ih natjerala da ispitaju svoj rasizam, samoobmanu i suučesništvo u ugnjetavanjima, ubojstvima i genocidu“.

Vrli novi svijet

Izraelu i Izraelcima će očigledno trebati još puno vremena da prihvate barem čuti drugačije stavove i činjenice o cijeloj svojoj povijesti, pa tako i o zbivanjima 7. listopada 2023. godine. No, ostatak zapadnog svijeta, bez obzira na sve nasilne pokušaje naših matičnih vlada da nametnu izraelski narativ i izraelske istine kao jedino važeće, prijeteći nam antisemitskim etiketama i izopćujući nas iz javne komunikacije, samo zato što tražimo prestanak ubijanja nevinih civila i razaranja njihovih domova, više ne gleda mirno na izraelsku bezobzirnost i bahatost dok ratne zločine, etničko čišćenje i genocid pokušava opravdati očitim lažima.

Ostatak svijeta, onaj izvan Amerike i izvan Izraela, počinje sve glasnije govoriti i buniti se protiv ovakvog stanja svijesti. Naše strpljenje je na izmaku, više nitko nema razumijevanja za hegemonističko licemjerje onih koji se prave moralnim autoritetima, a u stvari su najveći nasilnici i zlostavljači ostatka čovječanstva. Dva rata, onaj proxy u Ukrajini i ovaj genocidni u Gazi, koji je trebao isprati gorak okus poraza onog prvog, pokazali su kako je kolonijalnim projektima odzvonilo, kako je aroganciji oružja i moći novca jedne mega sile koja je željela nametnuti svoj monopol u gospodarenju svijetom, došao kraj.

Ova civilizacija nije Las Vegas u kojem će senilni i korumpirani starac iz Bijele kuće na nagovor svoje duboke države igrati na sve ili ništa stavljajući na kocku sve nas. Ili će nakon Ukrajine i Gaze uslijediti dogovor o novom međunarodnom poretku, koji će priznati i ostalima da su veliki ili barem donekle ravnopravni,  ili ćemo na koncu nestati u kataklizmi vlastitog samouništenja, poput samoubojica bez razloga.

I zato, na kraju povijesti, ne pitajte kome zvona zvone.

Nama zvone.

Ilustration: The Grayzone