„Organiziraju se štrajkovi, prosvjedi. Ljudi se izgalame, ali nakon toga se ništa ne dogodi. Idući put, na prosvjed dođe još manje ljudi jer vide da od akcije nema neke koristi. Mi se možemo polomiti u analizama i pisanju naših primjedbi, a razumijevanja u Hrvatskoj nema, nema općeg odgovora radnika i njihovih obitelji na cijeli niz tema koje ih se tiču i to je ono što frustrira“ smatra Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata. Domaći sindikati pokušavaju u pregovorima s poslodavcima i Vladom sačuvati, ili unaprijediti, prava onih koji rade i onih koji će tek ući na tržište rada, ali nerijetko će reći kako je taj dijalog samo formalan.
Globalizacija i sve veća liberalizacija radnih odnosa godinama ugrožavaju sindikalni pokret u Europi, kako u zapadnim zemljama gdje su sindikati smatrani svojevrsnim bastionima očuvanja socijalnog modela, tako i u zemljama Srednje i Istočne Europe. Na tim područjima sindikati, zapravo, nikada nisu uspjeli izboriti status glavnih branitelja socijalnog modela, a njihovo moguće uvjerenje da će im to uspjeti poljuljala je ekonomska kriza koju su pratili "čvrsti" zahtjevi za štednjom, rezanjem troškova i promjenama na tržištu rada koje se, u osnovi, svode na fleksibilizaciju radnih odnosa i rast atipičnih oblika zapošljavanja. Glas sindikata, kako se čini, ostao je samo glas koji ima malo mogućnosti da nešto primijeni u svoju korist.
Proteklih tjedana talijanski sindikati organizirali su prosvjede protiv politike aktualnog premijera na tržištu rada, odnosno promjena radnog zakonodavstva. Ono što je iz kuta Hrvatske nemoguće, u Italiji se može dogoditi - pa su se tako na prvom u nizu prosvjeda sindikata pojavili i neki dužnosnici u Vladi Mattea Renzija. Unatoč snažnom otporu fleksibilizaciji instituta radnog zakonodavstva, poput zaštite od otkaza, očito je da će novo elastičnije zakonodavstvo krenuti u primjenu.
JAVA ILI KOŠMAR: Snovi hrvatskih poslodavaca ovdje su od sada mogući
Sindikati u Belgiji, pak, gotovo su blokirali zemlju prosvjedujući protiv, među ostalim, i produženja radnog vijeka. Nisu svojom akcijom vlast uvjerili da promijeni mišljenje. Piloti Lufthanse od početka godine organizirali su deset štrajkova nastojeći spriječiti promjene u načinu umirovljenja pilota. No, niti akcije koje su izazvale značajne poremećaje u zračnom prometu, pa i troškove poslodavcu, nisu promijenile stav poslodavca o postupnom smanjenju beneficija za umirovljenje pilota. Štoviše, u ovom slučaju dogodilo se nešto što je do prije nekoliko godina praktično bilo nemoguće - avionima koji su tijekom zadnjeg od deset ovogodišnjih štrajkova poletjeli, upravljali su piloti dobrovoljci.
Prastara boljka sindikalnog pokreta njegova je podijeljenost (FOTO: Novilist.hr)
Gube li sindikati snagu i jesu li oni postali organizacije čije se mišljenje sve manje i manje prihvaća? Kako kaže Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, to je pitanje koje i njega samog već duže razdoblje muči.
„Imam osjećaj da se u zadnjih deset-petnaest godina stalno ide unatrag i da se taj koncept 'razbijanja' raširio po svijetu, objašnjava Sever. Globalizacija, neoliberalni koncept idu za tim da se radnike obeshrabri, rascjepka, umanji prava, poveća obaveze, odnosno da se radi više za manje novaca.
„Bogati su sve bogatiji, siromašni sve siromašniji i to je dio odgovora na pitanje gube li sindikati svoju snagu“, kaže Sever podsjećajući kako je proizvodnost u odnosu na plaće u razdoblju iza nas, na globalnoj razini, rasla nekoliko stotina posto, a tome nije razlog isključivo tehnološki napredak. Radna snaga je fleksibilizirana, a sindikate - pogotovo u bogatijim zemljama koji su se tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća pomalo uljuljkali - zapravo su te globalne promjene na neki način zaskočile. Danas se valja boriti za podršku i organiziranje sve većeg broja radne snage koja radi u atipičnim oblicima rada, u nepunom radnom vremenu, tek povremeno radi...
Ta situacija može se preslikati i na domaće tržište bez obzira na prastaru boljku sindikalnog pokreta, odnosno njegovu podijeljenost. Domaći sindikati pokušavaju u pregovorima s poslodavcima i Vladom sačuvati, ili unaprijediti, prava onih koji rade i onih koji će tek ući na tržište rada. No, nerijetko će reći kako je taj dijalog samo formalan i da, što god učinili, zahtjeve za rezanjem troškova, fleksibilizacijom, produljenjem radnog vijeka ne mogu ublažiti. Izmjene zakona o radu tu su možda najbolji primjer. Nitko njime nije zadovoljan, niti vlada koja je uspjela progurati svoje ideje o labavijim radnim odnosima, niti poslodavci koji želju za potpunom fleksibilizacijom tržišta nisu ostvarili, a niti sindikati koji nisu uspjeli sačuvati razinu zaštite radnika. Prosvjedovali su i od resornog ministarstva uspjeli tek "iskamčiti" obećanje o blažem reguliranju preraspodjele radnog vremena, no u konačnici se ispostavilo da je to obećanje bilo "ludom radovanje". Slična situacija je i s drugim zakonima koji se tiču tržišta rada, od onog koji regulira reprezentativnost udruga sindikata i poslodavaca, preko zaštite na radu, mirovinskog zakona...
"Stalno idemo unatrag" - Krešimir Sever (FOTO: Novilist.hr)
„Organiziraju se štrajkovi, prosvjedi. Ljudi se izgalame, ali nakon toga se ništa ne dogodi. Idući put, na prosvjed dođe još manje ljudi jer vide da od akcije nema neke koristi. Mi se možemo polomiti u analizama i pisanju naših primjedbi, a razumijevanja u Hrvatskoj nema, nema općeg odgovora radnika i njihovih obitelji na cijeli niz tema koje ih se tiču i to je ono što frustrira“, smatra Sever ističući kako bi i sindikati sami trebali napraviti dubinsku analizu svog rada jer u posljednje vrijeme poprimaju obličje civilne organizacije općeg tipa što u konačnici članovi kažnjavaju.
I dok su sindikati pomalo frustrirani i onim što nerijetko nazivaju prividnim socijalnim dijalogom, smatrajući kako ih se tretira kao svojevrsni ukras demokracije, a da zapravo nikakva utjecaja na politike nemaju, promatrači sa strane ne bi se složili s takvim razmišljanjem. Prema mišljenju sociologa Dragana Bagića, sindikati nisu izgubili na snazi, a to se u godinama krize u nebrojenim situacijama pokazalo.
„Nije ista situacija kada imate period rasta, pa je lakše prihvaćati zahtjeve sindikata i kada imate dugo razdoblje krize u kojem su zahtjevi za štednjom veći“, ocjenjuje Bagić ističući kako su se sindikati od početka krize u Hrvatskoj pokazali izuzetno važnim faktorom industrijskih odnosa. I to, bez obzira je li riječ o sindikatima u privatnom sektoru ili sindikatima javnog sektora.
„U privatnom sektoru sindikati su odigrali značajnu ulogu u toj brzoj prilagodbi efektima krize“, tvrdi Bagić. Naime, činjenica je da su industrijski sindikati, posebice u poduzećima orijentiranima na izvoz, još i prije nego je u Hrvatskoj službeno priznato da kriza postoji, sa svojim poslodavcima pregovarali i dogovarali izmjene kolektivnih ugovora kako bi se održali na tržištu. No, istovremeno se ne može pobjeći niti od toga da su jednom izgubljena prava, zapravo trajno izgubljena. I to ne samo na razini poduzeća, već i na nacionalnoj razini kada je riječ o "općim" zakonima koji reguliraju tržište, a to jednako vrijedi kako za Hrvatsku tako i druge zemlje koje su u vremenima štednje provodile reforme. S druge strane, sindikati u javnom sektoru, ističe Bagić, itekako su imali utjecaja na to kako će se Vlada ponašati u uvjetima krize, kako će upravljati javnim financijama.
Sociolog Dragan Bagić smatra kako postoji mogućnost da će se sindikatima uskraćeno jednom vratiti (SCREENSHOT: YouTube)
„Sjetite se, sindikati javnog sektora su zaslužni za uvođenje takozvanog 'kriznog poreza' 2009. godine“, ističe Bagić podsjećajući na duge pregovore sindikata javnog sektora o smanjivanju njihovih prava koji su rezultirali uvođenjem privremenog poreza većini radnog stanovništva. Ni aktualna vlada u sređivanju javnih financija nije mogla zaobići sindikate.
„Osobno mi se čini da je vlada bila u zabludi. Na vlast su stupili s idejom da će lako moći provesti promjene i da će lako 'slomiti' sindikate, ali to se nije dogodilo“, zaključuje Bagić tvrdeći kako je dobar dio 2012. i 2013. godine Vlada izgubila pregovarajući sa sindikatima javnog sektora o smanjenju određenih prava. Nije im uspjelo, a u konačnici je dio ugovorenih prava uskraćen posebnim zakonima. Dakle, nije postignut dogovor sa sindikatima, već je vlada u okviru svojih ovlasti reagirala kako bi unijela reda u javne financije. Zakoni o uskraćivanjima pojedinih prava u javnom sektoru na ocjeni su ustavnosti, a Bagić ukazuje kako samim time postoji mogućnost da sindikati dokažu svoja prava, odnosno da će im uskraćeno jednom morati biti vraćeno.
I tako, kada se razgoliti subjektivni osjećaj nemoći, očito je da sindikati još uvijek imaju snagu izboriti se prava članova. Barem u javnom sektoru koji je u Hrvatskoj uvijek bio daleko organiziraniji od privatnog sektora. U tom dijelu gospodarstva, zapravo sindikalnu organiziranost tek treba izgraditi - privući mlade radnike, privući radnike u atipičnim oblicima rada. A za to će trebati daleko više raditi, i to na svim razinama, od granskih sindikata do centrala u koje su udruženi. U protivnom, subjektivan osjećaj nemoći, postat će stvaran.
lupiga
