Inflacija (inflatio na latinskom znači bujanje) dominantna je tema u medijima. Sve novine, portali, radijske i televizijske kuće govore o porastu cijena, navodeći pri tome izjave potrošača koji nabrajaju što je i koliko poskupjelo, ili se općenito žale da zbog poskupljenja sve teže krpaju kraj s krajem.
S druge strane, proizvođači i trgovci tuže se da su im poskupjeli troškovi poslovanja (popularni „inputi“), da gomilaju gubitke i da su naprosto prisiljeni dizati cijene zbog pukog preživljavanja. Zaradu, pritom, nitko ni ne spominje.
U televizijskim reportažama pojave se i stručnjaci koji, uglavnom stojeći na ulici uz zvukove prometa u pozadini, kažu nekoliko rečenica o svjetskim tržištima energenata, poremećenim lancima snabdjevanja, uvozu svjetske inflacije, predviđanjima Svjetske banke o privrednim kretanjima...
Nije nam namjera ovdje govoriti o cijeni nafte (koju diktira najveći kartel na svijetu vođen ekonomskim i političkim razlozima), ostalih energenata, zastoja u svjetskim lancima opskrbe (što zbog uvođenja karantena, što zbog sankcija i trgovinskih ratova), velikoj masi novca ubačene na tržište (zbog ublažavanje krize uzrokovanom pandemijom Covida-19, rata u Ukrajini, velikog vala izbjeglica, nove trke u naoružanju) - već o jednom uzroku rasta cijena kod nas koji nam otkriva jednostavan test kojeg ćemo nazvati „Velika pizza“.
Taj test bio bi pandam indeksu Big Mac (kojeg je uveo list The Economist 1986.), stvorenom na teoriji kako usporedba cijene koštanja identične košare dobara i usluga u dvije zemlje daje indikaciju prikladnosti tečaja njihovih valuta.
Te bi cijene u globalnom gospodarstvu trebale ići u smjeru njihova izjednačavanja. Kako je hamburger Big Mac identične veličine i kvalitete (bar bi trebao biti) u svim zemljama gdje se prodaje, njegove su lokalne cijena zgodne za usporedbu. Tako je u siječnju 2017. Big Mac u SAD-u koštao 5,06 američkih dolara, a u Kini 2,83.
Po tom je pokazatelju kineski juan bio podcijenjen za 44 posto, što je išlo u prilog tvrdnjama da Kinezi manipuliraju valutom kako bi pogodovali svojim izvoznicima.
Podlogu za indeks „Velika pizza“ pružio nam je pekar Raffaele Esposito kada je 1889. načinio pizzu za kraljicu Margaritu od Savoye prilikom njezine posjete Napulju, koristeći sastojke u bojama talijanske zastave: crvena rajčica, bijela mozzarela i zeleni bosiljak, što je simbolizirao ujedinjene Italije.
Recept je u čast kraljici kojoj se pizza svidjela nazvan pizza Margarita i postao je popularan diljem svijeta. Pretpostavka je, stoga, da bi sastojci pizze Margarite i njene cijena na jedinstvenom tržištu trebale biti iste. Odnosno, da bi inflatorni porast cijena njenih sastojaka (inputa) trebao jednako pogađati sve pizzerije.
Međutim, cijene pizze Margarita se razlikuju: u Zadru košta 7,40 eura, a u Gospiću 5,31 eura. Znači da je gospićka pizza je oko 30 posto podcijenjena (iako je odlične kvalitete i ljudi iz Zadra znaju poći na pizzu u Gospić), odnosno da je zadarska pizza 30 posto precijenjena.
Zbog čega?
Odgovor nisam dobio od ekonomskog analitičara, nego od gostioničarke iz Gorskog Kotara.
Povod je bio sljedeći: Bio sam na izletu s većim društvom koje je nakon šetnje kanjonom Kamačnik završilo na ručku u lokalnoj gostioni. Jelo je bilo odlično i obilato.
Otišao sam do šanka u ime grupe zatražiti račun. Kad sam u njemu vidio cijenu izletjelo mi je: „Samo toliko?“.
„Zar vam je malo?“ nasmijala se gostioničarka.
„Navikao sam na cijene u Dalmaciji“, rekao sam, „ovaj ručak mi je iznenađujuće jeftin“.
Uslijedio je ekonomski poučak: „Da su nam cijene kao na obali ne bismo imali naše stalne goste od kojih živimo. Oni ne bi mogli podnijeti cijene kakve su kod vas“.
Dakle cijene rastu ne samo zbog poskupljenja „inputa“, već i zbog potražnje koja te cijene može podnijeti. Ako neku robu ili uslugu možete prodati u istoj količini i kad joj podignete cijenu, onda ćete cijenu podizati dok se potražnja ne počne smanjivati u toj mjeri da vam počinju padati prihodi ili bolje reći zarada.
Treba razlikovati rast cijena zbog porasta troškova poslovanja (troškovna inflacija – cost inflation) i porast cijena zbog povećane potražnje (potražna inflacija – demand inflation). Katkada je to teško. Na primjer, najam prostora može biti skuplji restoranima na obali nego u zaobalju, ili poslodavci moraju dati veće plaće zaposlenicima kojima su životni troškovi u turističkim regijama viši.
Ako prihod potrošača pada, za očekivati je i pad količina roba i usluga koja se na tržištu kupuju. To ekonomisti zovu dohodovnom elastičnošću potražnje.
Međutim, ako opadajuću kupovnu moć domaćih potrošača kompenzira kupovna moć stranih potrošača, onda cijene neće padati. Mogu čak i rasti.
To je potvrdila i prodavačica sladoleda u izjavi novinaru Slobodne Dalmacije koji je u svibnju 2022 pisao o šokantnoj cijeni sladoleda od 50 kuna za tri kuglice. Prema pisanju novina, prodavačica se nasmijala i rekla: „Mi smo svjesni da naše cijene nisu za domaće. Ali što ćete, turisti su to spremni iskeširati.“
Vratimo se metodi usporedbe valuta. Ako se koristimo Pennovim učinkom, koji uzima u obzir i prihod po glavi stanovnika u zemljama koje uspoređujemo, jer su cijene u pojedinoj zemlji u proporciji s kupovnom moći lokalnog stanovništva, onda ispada da je kineski juan zapravo precijenjen.
Naime, Amerikanac u odnosu na Kineza mora izdvojiti mnogo manji dio svojih ukupnih prihoda za Big Mac, iako taj hamburger nominalno skuplje plaća.
To znači da je našim domaćim potrošačima, koji su po primanjima na začelju članica Europske zajednice, dostupno sve manje roba i usluga. Uključujući i posjete nacionalnim parkovima, poput Plitvica ili Kornata.
U njima sad sve više uživaju neki drugi ljudi, kojima domaći ne smetaju jer si takve izlete više ne mogu priuštiti. To vrijedi i za kupnju stanova, vikendica, apartmana, građevinskog zemljišta, ljetovanja na moru, posjete restoranima i tako dalje.
Ulaskom u Europsku unije i njene aranžmane (poput eura) postali smo ravnopravni građani Europe, ali prilično neravnopravni u svojoj zemlji. Još je Marx rekao da je nepošteno primjenjivati iste kriterije na nejednake ljude. To vrijedi i za identične cijene na nejednaka primanja.
Dakle snažna potražnja iz inozemstva, uz dodatnu potražnju onih u Hrvatskoj kojima ide sasvim dobro u životu, utječu na rast mnogih cijena. Tako vlasnik restorana, koji je unatoć visokim cijenama pun kroz turističku sezonu, može priuštiti zatvaranje lokala zimi uz isticanje natpisa „zatvoreno zbog preuređenja“ ili poslovanje s nižim prometom koji mu čine oni malobrojniji kojima „ide sasvim dobro u životu“.
Među njima su i poduzetnici svake vrste - čiji položaj nije takav da jedva preživljavaju uz poslovanje na nuli ili čak s gubitkom zbog visokih cijena „inputa“ (žalopojke kakve čujemo na televiziji).
To su oni koji imaju i za razmetljivu potrošnju, skupe automobile, vikendice, apartmane, satove, dizajnersku odjeću, ljetovanje na dalekim destinacijama i slično, što baš i ne vidimo u inozemstvu kod pandana njihova ranga poslovanja.
O tome koliko i kako plaćaju radnike, posebno one uvezene iz siromašnih zemalja, kao i o tome da mnogim tvrtkama usred svih ovih nedaća raste dobit, nećemo ovdje.
Kad se već bavimo postojećim ekonomskim indeksima ili izmišljamo nove onda moramo u zaključku spomenuti i indeks Palma. Ustanovio ga je Čileanac Gabriel Palma, profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Cambridgeu. Iskazuje omjer udjela u prihodima 10 posto stanovnika na vrhu prema udjelu 40 posto stanovnika na dnu društva. Omjer 1 ili niži ukazuje na „prihvatljive“ društvene nejednakosti. Takav rezultata za 2021. imaju primjerice Norveška (0,91), Češka (0,84), Slovenija (0,83), Slovačka (0,71) i Njemačku (1,09).
Prema nekim izračunima, Palma omjer za Hrvatsku u 2019. godini iznosio je oko 1,23.
Ima i gorih od nas: SAD (1,63); Bugarska (1,89); Turska (2,1); Meksiko (2,07); Kostarika (2,98), ali teško da u tome možemo naći utjehu.
