Izvanredno stanje je po prirodi stvari iznenađenje. Zato me čude izjave stožera za izvanredna stanja da ih je izvanredno stanje iznenadilo. Pa naravno i razumljivo. Epidemiološki, stvarno su sjajno reagirali, na vrijeme su istražili tokove zaraze. Izvrsno uče, prate što se događa u drugim zemljama. Upute su davali jasno i razumljivo.

Neki nisu razumjeli kako to mogu izlaziti na otvorene prostore, ali se ne družiti s drugima. Meni je to bilo sasvim razumljivo. Nisu se oslanjali na prisilu i strpljivo su apelirali na razum i odgovornost. Naravno ni sva vojska ni policija ne bi bile dovoljne. Nemamo policijski sat, niti zabranu izvesti kućne ljubimce.

Čak mi se i sviđa kako su, izbjegavajući paniku, neke stvari prešutjeli – na primjer, koliko štite maske. S medijima su se odlično složili i strpljivo odgovarali na, ne baš uvijek promišljena, pitanja.

Sve u svemu reagirali su s izvrsnim vremenskim određenjima (tajmingom?). Uspoređujem Hrvatsku s drugim zemljama i čini mi se da smo (oni su!) reagirali brže, gledali što drugdje uspijeva i što ne.
Sve u svemu reagirali su s izvrsnim vremenskim određenjima (tajmingom?). Uspoređujem Hrvatsku s drugim zemljama i čini mi se da smo (oni su!) reagirali brže, gledali što drugdje uspijeva i što ne

Recimo, stekao sam dojam da je služba bila potpuno nesposobna obaviti masovna testiranja, ali uložen je trud da se broj centara proširi, brzina poveća. Što se mene tiče imali su pravo i imaju razumijevanje za greške. Pogrešno su procijenili broj hospitalizacija. Dobro je da su napravili više i pripremili se za loše scenarije, dignuli poljske bolnice i smjestili krevete u sportske dvorane.

Nažalost pokazali su malo znanja i osjećaja za upravnu i pravnu stranu posla. Odmah ću ponoviti, razumijem okolnosti, i greška je to glavnih generala i zapovjednika, a ne hrabrih pukovnika.

Stožer u početku, niti najmanje nije izgledao kao politizirano tijelo. Činilo se da su svi, osim majstora policajca, nestranačke osobe, i da brinu za opće dobro, no postepeno je ispadalo da to baš i nije tako. Bilo je sporedno i nevažno, a i pomisao bih otjerao rečenicom: Nije važno je li mačka crna ili bijela, važno je da lovi miševe.

Prva sumnja je bila odobravanje procesije ”Za Križen” gdje se očito popustilo lokalpatriotskom zovu. Znam da nije lako prolaziti svojim mjestom ljeti u bermudama i lizati sladoled, pod kritičkim pogledima bakica koje znaju uputiti zlobne prigovore baš onima koji su na važnim položajima.

I još da nije bilo objašnjenja da se radi o lokalnoj dugogodišnjoj tradiciji hrvatskog naroda (u mojoj obitelji se okupljaju svi za doručkom i jede se goranski želudac, mladi luk i šunka) i to da će se uvažavati pravila o distanci i malom broju ljudi.

I odmah sutradan nadobudni svećenik kojem je misa važnija od zakona, održao je misno okupljanje uz tiho prisustvo vlasti i dernjavu Apage satanas. Iako su se mise održavale bez vjernika, jer Crkva time prinosi žrtvu (a mi građani ne?) usputni komentari na pristranost vlasti nisu govorili toliko o preziru prema zakonu koliko o jasnoj poruci da se na Crkvu računa u izborima.

Začudila je izjava premijera u kojoj je napad na ravnatelja doma za stare u Splitu uzeo u zaštitu jer ga se dovodi u vezu s HDZ-om – što je nedopustivo! (sic?)

A stvarno kako objasniti da arheolog nakon gubitka izbora najednom postane ravnatelj, čak pod inkriminacijom zloupotrebe ranijeg položaja, zaposli nekoliko desetaka ljudi i ne prijavi očigledne sumnjive bolesti. Evakuacija se odvija pod dramatičnim okolnostima, uz blokadu medija, a glavni krivac je službenica koja nije dovoljno uporno zvala liječnike.

Pravo pitanje je li ravnatelj znao za problem ili je baš on morao znati što se događa od petka do utorka? Nije dao ostavku, a imenovana je vršiteljica dužnosti koja se nakon toga titulira ravnateljicom. Neki štićenici umru, ali zaboga zašto je rečeno da ga se napada jer je član HDZ-a. Pa sad čekajmo petnaest dana da se usklade izvješća i umre nekoliko štićenika, uostalom kažu ”starih i bolesnih”. (Uputa za one koji čitaju poneki fragment ovo je sarkazam).

Budući da opsesivno gledam CNN i BBC primjećujem da Trump svaki dan, doista svaki dan, govori o zarazi, a stručnjaci savjetnici su tihi sufleri. Možda bi trebao priznati i da neumjerenost škodi. Donald Trump zlorabi dnevni brifing za razmetljiv egocentrizam, skretanje pažnje i traženje neprijatelj. Prvo će upropastiti Ameriku.

Gledajte kako Angela Merkel jednostavno i koncentrirano objašnjava problem, razjašnjava rizike i potiče nadu.

Stara kraljica u Londonu održala je sjajan govor (ona je svakako riskantna skupina pa se ne čudim s koliko odmjerenosti i vještine to radi!), a članovi vlade bez svog bolesnog premijera svaki dan govore građanima (a ne pučanstvu). Ozbiljno i bez stranačkih krinki. Britanska oporba je tiho promijenila vođu, ali nije nametnula politizaciju tog čina. Imaju tisuće volontera. Pitanje je stručno, ali je odgovornost politička.
Epidemiološki, stvarno su sjajno reagirali, na vrijeme su istražili tokove zaraze. Izvrsno uče, prate što se događa u drugim zemljama. Upute su davali jasno i razumljivo

Ja sam na Facebooku, pred dva tjedna, predložio da nam se zajedno obrate predsjednik i premijer. Znaju i imaju što reći. Uostalom stalno govore o jedinstvu.

Puno komentara sasvim neočekivano: ”što to oni imaju reći”, ”dosta nam je politike”. Odakle takva mržnja prema političarima. Ove ste birali, imate pravo biti protiv njih, birati druge, ali nemamo pravo biti općenito protiv politike kao funkcije u društvu.

Ne mora nam se svidjeti ono što vidimo ili čujemo, ali i oko i uho neizbježno trebamo. Oni su izabrani i njihova dužnost je da se javnosti obrate kad je teško i neizvjesno, kad su ljudi zatvoreni u kućama.

U početku su tako možda i mislili, ali čini mi se da ne žele biti glasnici loših vijesti, govoriti o manjku opreme i kreveta, broju umrlih i zapuštenim službama (domovi za stare i nemoćne). Kada ne želiš odgovarati za odluke prepusti odluku drugom, izmisli i stvori povjerenstvo, odbij komentirati stvari koje su pod istragom.

Zato što u drugim zemljama odlučuje vlada, ne znači da ne sluša stručnjake, ali se zna tko je odgovoran.

Sad kad hȕja prođe, odjednom će se pojaviti stotine zaslužnih. Zaboravit će se dezerteri i oni će biti heroji, oprostit će se ravnateljima koji su ponekad smetali, lokalnim stožerima koji su koristili dostupnost kamera.

Stvarno sjajan uspjeh, dogovor o opremi s kineskim predsjednikom, važan koliko je u ratu bila predaja varaždinskog korpusa, i mora se spomenuti kao dobar politički potez. No bitno je to da će se zaboraviti sve što smeta izbornoj retorici. U interesu buduće vlasti.

Naš stožer je obavio sjajan posao, stručno i predano. Imali su i pogrešnih procjena, no rado ću zaboraviti greške. Pogledajte semafor. Za neke stvari nisu krivi, ali za uspjehe su zaslužni, a sad se uz njih žele svrstati i oni koji su rizike i odluke kukavički zaobišli.

Vlada je zabrljala diletantski kod donošenja zakona opravdanih izvanrednim stanjem, propustila, pa naknadno popravljala (a da nije ništa priznala). Izbjegla poštivanje članka 17. Ustava samo da izbjegne ulogu predsjednika, a ni on se nije gurao. Nestručno je uz pokrivanje, medijsko skretanje pažnje.

Kažu u stožeru ”nismo mogli predvidjeti jer je virus nov”. Pa čemu i služe odredbe o izvanrednom stanju ako ne rješenju situacije koja se nije mogla predvidjeti. I još improvizacija kada se radi o ljudskim pravima, a sve su mogli samo da su znali i da su htjeli biti iskreni (pa ni oporba nije mogla biti protiv prijedloga!).

U drugim zemljama odluke su donosile vlade, politička tijela, tijela s odgovornošću za grešku, sa sredstvima i ovlastima. U našem slučaju to rade ministri koji su tek nategnutom interpretacijom pokrili odluke, ministri koji imaju sredstva. Da nisu uspjeli bili bi krivi, djelovali su mimo zakona (praeter legem), a sada se svi smatraju zaslužnima.

Prilika je da odgovorim na primjedbu čitatelja: ”Lijepo Vas molim da, recimo, u sljedećem članku napišete što biste vi učinili da imate ovlasti hrvatske sudske, izvršne i zakonodavne vlasti. Kako biste organizirali život, rad i vlast u ovoj državi u uvjetima pandemije?”

Moj odgovor. Držimo se Ustava. U njemu je predviđena podjela vlasti, a ne njena koncentracija u tijelu ili, gore, u osobi. U nepredvidivim ugrozama, odluku bi donio Sabor. U slučajevima kad se radi o ljudskim pravima, zakonitim, opravdanim i proporcionalnim (privremenim) mjerama dvotrećinskom većinom. Ako se Sabor ne može sastati tada odluke donosi predsjednik uz supotpis premijera. Takve odluke naknadno treba odobriti Sabor.
Stožer u početku, niti najmanje nije izgledao kao politizirano tijelo. Činilo se da su svi, osim majstora policajca, nestranačke osobe, i da brinu za opće dobro, no postepeno je ispadalo da to baš i nije tako. Bilo je sporedno i nevažno, a i pomisao bih otjerao rečenicom: Nije važno je li mačka crna ili bijela, važno je da lovi miševe

Tako piše. I tako je trebalo biti. Ne prihvaćam da se nije moglo. Nije se htjelo.

Zar nemaju telefon predsjednika i premijera? Prešutno, vlada se povukla i u prvi plan gurnula Stožer civilne zaštite, Stožer domovinske sigurnosti. Ima li još koji ili bar povjerenstvo. Stvarno je još trebalo vijeće za reviziju prošlosti i stožer vanjskih (ekonomskih) konzultanata, te koordinacija za europske poslove.

Osnivanje stožera, povjerenstva i grupe savjetnika je ponekad način da se zamagli odgovornost i prikriju ovlasti ili, pak, kupi vrijeme. Kao što u ratu nismo imali ratno stanje, tako u normalnom (?) stanju moramo biti kod kuće, nema javnog prijevoza, nema vrtića, pa navodno nema ni lista čekanja. Nemamo regije već feudalne granice, župane u uniformama. Imamo panegirike vojsci, mada ja vidim da više rade smetlari, a ljudi šutu bacaju na zelenilo.

Nemamo vijesti već goste dnevnika. Dok su nas u početku informirali stručnjaci za medicinu i mikrobiologiju, sad se sve više probijaju stručnjaci za modu, kućni aerobik, zabavu i sport. Čeka se da bude dobro pa onda nastupaju mudri predsjednici županijskih organizacija.

”Nisu krivi primitivci što su pokupili mast, korov nikne gdjegod stigne, krivi smo mi što smo ih pustili.”

autograf