Autorica je radni vijek provela kao nastavnica matematike i fizike te kao pedagogica
„Rađamo se slabi, trebamo snage; rađamo se lišeni svega, trebamo pomoć; rađamo se glupi, treba nam razum. Sve što nemamo rođenjem i sve što trebamo odrastajući, dano nam je odgojem.“ (Rousseau)
Ne događa se ništa novo niti posebno, s prosvjetom, sa školstvom, s učiteljima, profesorima i ostalim djelatnicima u tom području. Oni su uvijek bili, sada su i biti će, zadnja rupa na svirali, ne samo vladajućima, nego društvu u cjelini. Ubrajaju se u potrošnju, te se na njima maksimalno štedi. Slušam to od kada znam za sebe, a iskusila sam to jako dobro u 36 godina rada u razredu. Osim toga, prevladava nekakav opći dojam, kako nastavnici malo rade, kako imaju puno slobodnog vremena, duge praznike, ništa ne proizvode, jer nema konkretnog, opipljivog i za tržište spremnog traženog artikla iza njihova rada. Koga danas zanima stečeno znanje, razvijene sposobnosti i vještine, ciljevi i zadaci koji proizlaze iz nastavnih sadržaja. Kome to treba?
Tko misli da nastavnici malo ili ništa vrijedno ne rade, taj nema pojma o školi, nastavi i ljudima koji “stvaraju” ljude. Biti nastavnik, nije zvanje, niti zanimanje. To je poziv, kao i neki drugi pozivi. To je u tebi od malih nogu. S tim se budiš i zaspiš, s tim živiš, svaki bogovetni dan, u slobodno vrijeme, za vikend, za godišnji odmor. Tvoj posao te veseli, kao i uspjeh svakog učenika.
Razmišljanja poput ovih da nastavnici ništa ne rade, svih ovih godina su učitelje i profesore dovela na marginu društvene margine. Za njih su oni preplaćeni. Jednostavno ih je previše i precijenjeni su, pogotovo što se odgoja tiče. Kakav odgoj? Čemu i kome to služi? Mi smo slobodna i demokratska zemlja. Svatko radi što hoće, kada hoće, gdje hoće i kako hoće. Umjesto odgoja imamo manipulaciju. Tu više ni Sokrat, ni Platon, a kamoli Kant ne mogu pomoći, jer je duboko implementirana i petrificirana u sve slojeve društva. Zato jesmo tu gdje jesno i ide nam kako nam ide. Od jedne perspektivne zemlje, na važnom i bitnom međunarodnom geopolitičkom i geostrateškom položaju, doveli smo je na rub srama po mnogo čemu, najviše po masovnom napuštanju mladih obrazovanih ljudi i odljevu mozgova, u druge države, gdje stvaraju višak vrijednosti i pridonose njihovu napretku, u svakom pogledu.
Kratkotrajna vatrogasna mjera (FOTO: HINA/Tomislav Pavlek)
Aristotel je jednom davno rekao: "Ako u Ateni ne bude postolara, Atenjani će ići bosi, ne bude li u Ateni pekara Atenjani će biti gladni. Ali ne bude li u Ateni učitelja - neće više biti Atene".
Mislim, da to nikoga ne brine, osim učitelja. Od entuzijazma, kojeg je sve manje se ne može živjeti. Osim toga vrijeđa činjenica i spoznaja da su “zadnja rupa na svirali”, uvijek i kad ima i kad nema novaca. Tek kad se svi namire, baci se po koja mrvica prosvjetarima. Moje mišljenje je da štrajk nije nikakvo rješenje da bi se takvo stanje promijenilo. To može biti samo kratkotrajna vatrogasna mjera, kako bi se neki duhovi smirili. Dobro se zna kako niti u toj branši kao ni u drugima nema jedinstva i zajedništva. Uvijek ima štrajkolomaca i “jurlinista” koji će za neku sinekuru ili benefit urušiti štrajk, izdati “kolovođe” i ako je nemaju dobiti stranačku člansku iskaznicu te će uskoro biti ravnatelji umjesto da crnče u razredu. To nam govore iskustva, poslije nekih štrajkova.
Sjećam se famozne “pugelnice” nagrade od 2.000 kuna, onima koji tad nisu štrajkali. To su uglavnom bili vjeroučitelji, stalni korisnici bolovanja, koji su za vrijeme štrajka bili zdravi, administracija, neki iz stručno-razvojne službe i ortodoksni “domoljubi”. Na sindikatima u tom području, kojih ima više, nisu dovoljno usklađeni i usuglašeni, velika je odgovornost i teret. Štrajk je zadnja instanca u rješavanju problema u školama. Za nadati se da će se dio tih problema riješiti kurikularnom reformom. Tu su bitni oni koji će taj dio reforme odraditi. A to su nastavnici. Lijepo je da su neke od njih javno pohvalili i nagradili, ali to nije dovoljno. To je kap u moru problema i rješenja. Bilo bi lijepo, dobro i pošteno da se svima njima adekvatno plati njihov rad, stručnost, inventivnost, kreativnost, izvrsnost, zalaganje, odgovornost i hrabrost.
Uvijek ima i štrajkolomaca (FOTO: HINA/Admir Buljubašić)
Svake godine oni iznova ulaze u nepoznato područje, polje puno “mina” iznenađenja i problema, koje moraju otkriti, “razmontirati”, osposobiti, riješiti, motivirati, uspostaviti suradnju s puno činitelja, naročito roditelja, učenika, sustručnjaka, stručnom službom (unutarnjom i vanjskom) upravom škole, lokalnom zajednicom … Uz obavezno permanentno obrazovanje, sebe radi, radi razvoja znanosti koja juri geometrijskom progresijom, novih životnih potreba i uvjeta, drugačije djece iz generacije u generaciju, integracije, inkluzije … Svako dijete je jedan poseban jedinstven svijet, kojeg moraš upoznavati, prilagođavati mu se, razvijati ga do njegovih najviših mogućnosti, kako bi postao čovjek koji će se bez velikog stresa uključiti u svijet rada i u svakodnevni život, stvarajući za sebe, svoju obitelj i društvo u cjelini, u domovini gdje se rodio, rastao, školovao i stasao.
Mnogi moji učenici su danas na visokim položajima, doktori znanosti, poznati stručnjaci, ugledni majstori, odgovorni roditelji, pošteni ljudi i korisni članovi društvene zajednice. Nažalost, neki su se putem izgubili, skrenuli, Bave se ne baš dobrim, ali unosnim poslovima, voze mercedese, ljetuju na Sejšelima, nose markiranu odjeću, kreću se u “elitnom” društvu, imaju vile, više stanova, pun podrum nekretnina, ali ne znaju se niti potpisati. Oni ne idu odavde, njima je tu itekako dobro.
Nema tog učitelja koji će svojem učeniku reći, ako ti nije ovdje dobro odi tamo gdje misliš da će ti biti bolje., već će nastojati svom učeniku dati najbolje. Danas nažalost naši nastavnici, odnosno njihov standard ovisi o onima koji su govorili mladim ljudima i ostalim građanima, da odu iz Hrvatske, ako im se ovdje ne sviđa. Takvima su danas. a i uvijek će biti, nastavnici “zadnja rupa na svirali”.
lupiga
