Strateški partner

Hrvatskoj pod hitno treba - strateški partner. Materinski rečeno, gazda. Ali ne takav kakvog ima u Bruxellesu i Washingtonu, koji mari za nju kao zla maćeha za Pepeljugu. Uskoro će pet godina uglavnom politički i ekonomski jalovog članstva RH u Uniji, koja je izbjegla biti Hrvatskoj - strateški partner.

U ključnim područjima za svaku zemlju: unaprjeđenju gospodarskog razvitka i poboljšanju životnog standarda. Skeptici tvrde da je RH uplatila Uniji tri milijarde kuna više od svote na koju "imamo pravo" u EU fondovima. To je i najgori skor usporedi li se s istovrsnim postignućima bivših komunističkih zemalja, primljenih u Uniju u razdoblju 2004.-2009.

Smiješan je optimizam ministrice Gabrijele Žalac koja drži vrapca u ruci, a hvali se golubom na grani: "Ova je Vlada zaslužna da ćemo od raspoloživih blizu 10,7 milijardi eura za razdoblje 2014.-2020. povući iz strukturnih fondova EU-a 90 posto, a moramo voditi računa da iskoristimo do 2023. godine tu financijsku perspektivu u cijelosti".

U četiri je od sedam godina, međutim, ugovoreno 35 posto od tih 10,7 milijardi eura, a ovjereno tek 7,5 posto. A da je EU bio Hrvatskoj - strateški partner? Još bi bolje bilo, a nije - maniš partnera - da država ima savjesnu i sposobnu vlast koja zna, želi i radi za dobrobit svojih građana.

HDZ-ova vlada s koalicijskim priljepcima upravo je problem strateškog partnera javno uzvisila na entu potenciju. Ništa od toga da će europski novac bildati hrvatske plaće, mirovine, ladanjski život s kruhom bez motike, a zasukati rukave i oznojiti se jamačno smo zaboravili. Osim na baušteli u Deutschlandu. Premijer Andrej Plenković i ministri zapeli čudnim mantrama reanimirati razvojno, društveno i moralno posrnulu zemlju. I, kažu, bez strateškog partnera neće ići. Ako je istina, nadrapali smo do kraja.

Fatamorgana o statističkoj pozitivi - rast industrijske proizvodnje, izvoza, proračunski suficit u 2017., porast minimalne plaće, tzv. porezna reforma, itsl. - Plenkovićevoj je vlasti argument za primjerno upravljanje zemljom. HRT-ovim pak "profesionalcima" u Temi dana, Otvorenom, središnjem Dnevniku, emisijama vijesti, Studiju 4, čak u Dobrom jutru, Hrvatska... peristaltički podražaj za dijareju apologetike.

Ministarska redaljka samohvale i demagogije, pa to isto u talk show obradi po obrascu tri "naša" jedan "njihov", ili svi "naši" - ni jedan "njihov", događaji što nisu ni vijest (hit-premijera Pirandellovih Šest likova traži autora u adaptaciji i režiji Olivera Frljića u Zagrebu)... Čak je i predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović nevoljko u srijedu priznala u Krapisno-zagorskoj županiji da građani "nažalost, ne vide koristi od te uzletne statistike".

Sudeći po tzv. braniteljskoj i ultradesničarskoj agresiji na slobodu/autonomiju kulture i umjetnosti (pokušaj zabrane emitiranja na HTV-u 2 filma Ministarstvo ljubaviPave Marinkovića) znak je da i kulturi i stvaralaštvu u RH treba - strateški partner. Netko dovoljno hladne glave i pri zdravoj svijesti ili Bog i Hrvati "domoljub" u crnom, koji ni pred streljačkim strojem ne bi shvatio da kultura, umjetnost, školstvo i znanost vrijede i na nacionalnoj vagi više od svih ratnih pobjeda, tvornica i zlatnih trezora zajedno...

Prisiljeni na političko-ideološku torturu vladajućih zemljom koja raste i ima blistavu perspektivu, građani niti vide niti osjećaju koliko im je dobro i kako RH "svakog dana u svakom pogledu sve više napreduje". Doduše, znatno sporije u usporedbi s onima bez strateškog partnera, usporedivim zemljama u EU, čak i Rumunjskom, ali dobro, složni su premijer i ministri: imamo blistavu perspektivu.

Čemu onda lelek za - strateškim partnerom? Oksimoron? Drveno željezo? Statistička fatamorgana o razvojnom uzletu - koji ne uvažava crne činjenice o 8,5 milijardi kuna duga u zdravstvu, diskriminiranu socijalu, demografiju, školstvo, znanost... - oprečna je aktualnoj zbilji u kojoj ista Plenkovićeva vlada tvrdi da krupnije gospodarstvo više ne može dalje bez - strateškog partnera. I sad nastaje frka. Brodogradilište Uljanik u Puli. Petrokemija u Kutini. Rafinerija nafte u Sisku. Konzum i redom gotovo sve tvrtke koncerna. Popis potrebitih strateškog partnera gotovo nema kraja. Jezivo. Quo vadis, Croatia? Što uopće još može samodostatno/samoobnovljivo opstati u ovoj zemlji, ako nije palo žrtvom najprije ratnoprofiterskih, pa i ostalih "domoljubnih" potkornjaka?

Škver u Puli ima 160 godina tradicije i punu knjigu narudžbi čak za najsofisticiranija plovila velike dodane vrijednosti, posla preko glave, ali nema za plaće radnicima ni novca za platiti dobavljačima. Radnička buna je logična posljedica, jer ljudi nečim moraju platiti režije, vraćati kredite, kupiti hranu obiteljima... Ovrhe im kucaju na vrata.

"Dolje uprava! Ostavke, ostavke...! Dosta smo vam davali popusta! Lopovi, lopovi, lopovi..." - orilo se Pulom, dok se čekalo bijeli dim iz Bruxellesa u vezi s državnim jamstvom za 96 milijuna eura kredita Uljaniku, uvjetu za preživljavanje idućih dva-tri mjeseca, dok se ne pronađe - strateški partner. O čemu se iza kulisa radi, javnost po običaju neće saznati, a vlada i nesmjenjivi Uljanikovi šefovi će i dalje farbati tunele floskulom o strateškoj važnosti i stoljetnim tradicijama hrvatske brodogradnje. Ako Bruxelles ne kaže drukčije.

Pravo je pitanje, a postavljaju ga samo radnici: tko će i kada biti sankcioniran zato što je kriv da je Uljanik spao na prosjački štap? Radnici nisu krivi. Nema nedužnih ni u Uljanikovim upravama, ni u vladama niti u Istarskoj županiji. Politika je neodgovorno desetljećima uhljebljivala nesposobne podobnike u upravama i nadroznim odborima trgovačkih društava, a kad ih ovi upropaste, otjeraju radnike na ulicu, građanima se prodaje uvijek isti rog za istu svijeću: treba dovesti strateškog partnera, koji će tvrtku dokapitalizirati i restrukturirati.

Ostalo je ispod radara da Vlada jamči za Uljanikovih 96 milijuna eura kredita proračunskim, novcem svih poreznih obveznika, koji je unaprijed izgubljen. U šest mjeseci, koliko Europska komisija dopušta trajanje jamstva, Uljanik jamačno neće naći strateškog partnera - navodno se nude tajkun hrvatskih korijena Danko Končar i jedna talijanska tvrtka iz Napulja - niti će biti kadar vratiti kredit i ostati na nogama.

Kutinska je Petrokemija već dugo na koljenima. Zbog neplaćenih milijunskih dugova, Ina joj je neki dan obustavila isporuku plina, pa joj kvotu privremeno nadoknađuje drugi dobavljač, Prvo plinarsko društvo, što ne može biti trajnije rješenje. Predsjednik uprave Đuro Popijač, jedine i strateški važne domaće tvornice dušičnih gnojiva, drži da problem Petrokemije može za koji tjedan eskalirati. Kao i Pula o Uljaniku, Kutina vitalno ovisi o Petrokemiji. Gotovo s 50 posto proračuna.

Nakon što su "domoljubi" u Sisku eutanazirali čuvenu Željezaru, pa domaća brodogradilišta i slavonskobrodski Đuro Đaković moraju kupovati limove u inozemstvu, predstoji zatvaranje MOL-Inine rafinerije. Konačan udarac i posljednjem proizvodnom gigantu za "komunističkog mraka" razvijenog/bogatog industrijskog središta, Siska.

Rafinerija nafte Sisak, jedna od samo dviju u zemlji, otpustit će uskoro četrdesetak radnika. Uprava Ine je objavila da zbog nerentabilnosti zatvara jedan pogon, čemu se oštro protive Stožer za njezinu obranu, radnici, sindikati i građani. Tvrde da se ne radi o nerentabilnoj proizvodnji, nego o MOL-ovoj ujdurmi, početku gašenja rafinerije.

"To nije početak gašenja cjelokupne proizvodnje u Sisku", tvrdi ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Ćorić, a nitko mu ne vjeruje. "Rafinerijski biznis u Sisku nastavlja radom. Ono što je važno za radnike sisačke rafinerije, prije svega ovog pogona, jest da će im biti ponuđena adekvatna radna mjesta, odnosno otpremnine i ne trebaju strahovati za svoju budućnost."

On ne želi otvoreno kazati da je Vlada suglasna s tim MOL-ovim planom, koji je odobrio upravni vrh Ine u kojem sjede i hrvatski članovi radi zastupanja - hrvatskih interesa u kompaniji. Radnici će dobiti otpremnine (sic), a druga radna mjesta su enigma. Je li to predigra za drugi dio navodnog MOL-ovog plana: zatvaranje Rafinerije nafte Rijeka u Urinju? Ili je samo riječ o tajnom dealu Zagreba i Budimpešte - na štetu RH? - u vezi s najavljenom renacionalizacijom Ine i uoči druge arbitraže s MOL-om, koncem godine?

Strateški partner se u ovom slučaju te dokapitalizacija i restrukturiranje spominju samo za fazu u kojoj je Ina već u hrvatskom vlasništvu. Dotad, ako se to ikad dogodi, jer RH nema novac dostatan za otkup MOL-ovih oko 49 posto dionica Ine, po cijeni koju će odrediti vlasnik a ne kupac, hrvatski radnici mogu samo čekati Godota. A dočekaju li ga nekim čudom s još važećim ugovorima o radu, mogu se tek nadati strateškom partneru, ekonomskom hlebincu voljnom uložiti iks milijardi nečega za osoviti devastiranu Inu na tehnološki, ustrojbeno, tržišno i marketinški zdrave noge. Tridesetak je godina nepremostive provalije od vremana kada je Ina bila alfa naftaš na tržištu od 24 milijuna žitelja SFR Jugoslavije i međunarodno prodorna kompanija. Te pozicije su odavno izgubljene, zajedno s njezinim nalazištima u svijetu.

Strateški partner je ovoj Vladi zlata vrijedna mantra kad je god u gabuli, a sudeći po iskustvu prethodnih stanara Banskih dvora i saborskih većina što automatizmom volje stranačkih vođa vežu konja gdje im gazda kaže, teško da će Hrvatska ikad naći sreću u - tuđem džepu. Bio strateški partner domaće gore list, prekonoćno nafutrani "domoljub" ili stranac koji "jako voli Hrvate i Hrvatsku". Kao santo subitoWojtiya, koji je u Kuharić-Tuđmanstrateškom partnerstvu isposlovao tzv. Crkvi u Hrvata lizu milijkarde kuna godišnje apanaže po svim (ne)državnim kanalima.

Stranka Glas bi to sada revidirala, ali Vatikan se osigurao ugovornom žilet-žicom, neprobojnijom od ičeg. Kao i EU, možebitno, sve izglednijom strateško-partnerskom ucjenom, kojom će milijune za gradnju Pelješkog mosta pospremiti u džep znatno skuplji europski zidari, jer su "naši", a osjetno jeftiniji Kinezi nisu.

Da hrvatska vlast nema Bruxelles za neformalnog strateškog partnera koji odlučuje i o sudbini naše brodogradnje, o dimenzijama kaveza za kokoši nesilice  i svim drugim sitnicama od vitalnog značenja za RH i svakodnevni život građana, u žalbenom bi postupku glatko odbila pobijeđene na međunarodnom natječaju austrijski Strabag s cijenom od 2,62 milijarde kuna, odnosno talijansko-turski konzorcij Astaldi-CT Ictas s 2,55 milijardi te potvrdila ponudu kineske tvrtke China Road and Bridge Corporation s 2,08 milijardi kuna bez PDV-a. Pola milijarde eura razlike u cijeni posla nije za baciti, a ako Strabagu smeta ako iza kineskih zidara stoji njihova država, neka iza njih stane njihova. Naručitelju posla je važna tražena kvaliteta za što nižu cijenu, pa...

Strabag je već gradio u RH i isposlovao unosne ugovore s Vladom, kao još neki strani zidari, čak za slučaj gubitaka (npr. na cestarinama od Gubaševa preko Krapine do Maclja), a gradnja Pelješkog mosta uistinu je mastan zalogaj. Most će za RH biti pak vreća bez dna, jer se mostarinom neće pokriti ni osnovni troškovi održavanja.

Pitanje za milijun eura: smije li Hrvatska sama odlučiti o graditelju bez uplitanja EU-a, koji će s 375 milijuna nepovratnih eura financirati gradnju? Ako ne smije - gazda je uvijek onaj s kešom - hoće li se EU prikloniti Strabagovim, odnosno Astaldi-CT Ictasovim argumentima i ishoditi u Banskim dvorima da Kinezi izvise u žalbenom postupku, jer prejeftinom ponudom "nisu igrali po europskim pravilima"?

Zna biti jako skliskom ta mantra o strateškom partneru, smokvinom listu za krupne interese i velik novac. Ima li Hrvatska, sudeći po neveselim iskustvima u prošlih 27 godina,  ikakve budućnosti bez strateškog partnera vladajućoj pameti?

h-alter