Godine 1935. najmlađa kćerka Neda odlazi na studij u Zagreb, a Ivana donosi odluku da bude uz nju u Zagrebu, što znači da se tamo i preseli. Krajem rujna 1935., po završetku vinogradarskih poslova, piše sinu Ivi kako se nada da će se početi „ ...spremati na moje preseljenje u Zagreb“. Preselila je tek u proljeće 1936. nakon silnih peripetija oko stana. Naime, sin Ivo Brlić je u Zagrebu stanovao u kuli Lotršćak na adresi Grič 1. Kula je u to vrijeme bila vlasništvo Marije Strižić 1. Kad su Strižići kulu prodali, Ivo se preselio kod svoje tete Alke, Ivanine sestre, u dvokatnicu na Markovu trgu 4. Ondje je, naime, Ivana imala stalno iznajmljenu sobu u kojoj je odsjedala kad je dolazila u Zagreb i koju je sestri plaćala 500 dinara mjesečno. U tu sobu uselio je Ivo i ondje je živio do Ivanine odluke da se vrati u Zagreb. Tada joj javlja da je s tetom Alkom dogovorio da on useli u drugi kat zgrade iz kojeg će stanarka Dora Benešić odseliti, a da će se čitavo prizemlje kuće osloboditi za Ivanu i Nedu. Dora Benešić je, međutim, prolongirala svoje iseljenje za nekoliko mjeseci, pa je, vrlo iznervirana, Ivana zimu 1936./1937. provela u svom pothlađenom brodskom stanu sa stvarima spakovanim u selidbene sanduke... Tridesetog kolovoza 1937. piše iz Lassnitza Zdenki: „Moraš pustiti sve na stranu pa Ivi u pomoć priteći ako Ti telefonira. On kao muškarac ne zna što će i kako dalje sa mnom. Vidim da je bezpomoćan i dosta zdvojan! Treba da svi učinite što možete tako brzo se ne smije napustiti ovakog bolesnika! Za dva sata putujemo, a još neznamo kuda, kad u Roiču 2 nije ništa udešeno. Dužnost je vas kćeri, Nade i Tebe, da još i uviek još, pokušate izvući me. Zora je preslaba sa živcima i preblizu cieloj stvari. Ja te grlim, a nemojte da se obistini ono što je temelj mojoj bolesti i melankoliji: da naime, čim nisam sama sposobna udešavat svoj život ostajem kao pusti siroma bez doma i okrilja. Znam da mi sve nadgledaš, radiš, skrbiš, znam da si za Nevicu Ti moja prva i najveća nada, al sad je prva dužnost da mene, ako se dade, složnim silama izvučete.“
Početkom rujna Ivana je isponova u sljemenskom sanatoriju. Oporavlja se polako. Iz prepiske je vidljiva njena silna žudnja povratku u svoje uobičajene životne brige, svakodnevnu kolotečinu i vinograd pred berbom. „Silno me brine hoću li moći kako želim, kad se vratim.“, piše Zdenki.
Zadnje pismo sa Sljemena u Brod je poslano 13. rujna, potom se 9. listopada javlja iz Beča gdje posjećuje dr. Richtera i boravi osam dana na pregledima. Dr. Augustin Richter, specijalist za živčane bolesti (St. Pölten, Schullpromenade 24.) upućuje dr. Aleksandru Milčiću, Ivaninom zetu i Zorinom mužu pismo u kojem je dijagnoza njene bolesti Cyklothymie (povremeno mijenjanje duševnih stanja između depresije i hipomanije, anemija s laganom smetnjom endokrinog sustava, mršavljenje s eritosoptozom, tj spuštanjem stomaka i crijeva i desnog bubrega). Nije utvrđena bolest srca i krvnih žila, nema ni organskih promjena u stomaku i crijevima. Preporučena je terapija injekcijama Campolona i tabletama Petosana. Preporučena je i posebna prehrana.
U siječnju 1934. Ivana je u Zagrebu radi dogovora o premijeri Hlapića u Hrvatskom narodnom kazalištu 3. Odsjela je u hotelu Milinov i ima vrlo bogat i sadržajan društveni život. U srpnju 1934. dvadeset dana boravi s kćerkama Nadom i Nevicom te unukom Vukom u liječilištu Dobrna, pansion Novi Grad. Ondje se druži sa zagrebačkom građanskom hoch kremom, plemenitim Henningovima i Androwskim, dr. Danetom Trbojevićem, poznatim pedagogom iz Beograda, oberleutenantom Purškom, sestrom Mary pl. Jelačić i njenim mužem, rođenim Ogulincem, dr. Kamilom Bošnjakom...
Petnaestog studenoga sa sinom Ivom doputovala je u Beograd radi, već spomenute, ugovorene audijencije kod kraljice Marije.
Početkom listopada 1935. iznova je u Zagrebu na röngentskim pretragama jer ima bolove (grčevi). Proboravila je gotovo mjesec dana u sanatoriju. U siječnju je i dalje u Zagrebu, a početkom veljače se vraća u Brod. Početkom travnja je s kćerkom Nevicom opet u Zagrebu. Žali se na nesanicu i pomanjkanje apetita. U pismu Zdenki od 19. travnja 1936. navodi: „Ja kao ukleti Holandez lutam svijetom već tri godine od mog kraha, koji je s istog razloga i nastao. Od kada nije nužno da nekom posvetim svaki čas i sat u danu, od onda tražim nekoga koji bi meni svaki čas i sat posvetio!“ Pred kraj mjeseca piše: „Na Spasovo imala sam silne bolove i ležala sam kao Lazar 24 sata bez jela i bez snage.“ Početkom svibnja se tuži na spori oporavak i nered oko nje: „Čini mi se da već sada nikamo ne ide dalje pa sam molila dr. Gottlieba da dođe“, piše Zdenki još 29. travnja. Potom joj se stanje pogoršalo i ponovno je u sanatoriju na Srebrenjaku. Uz nju je kći Zora koja je došla iz Broda. Krajem svibnja ponovo se žali: „Pijem sada ulje i parafin, ali ništa. Kadgod dođe da se sve zatvori i boli i napinje.“ U srpnju je u Rimskim toplicama s kćerkom Zorom i unukom Ivanicom. Desetog piše: „Žali bože sam tako slaba da ne mogu uopće hodati.“
Ivanine boravke u Zagrebu prate uobičajeni financijski problemi. Jedno vrijeme je, kako je već navedeno, kod sestre Alke imala u stalnom najmu sobu u prizemlju zgrade na Markovom trgu 4. U veljači 1928. piše Ivi: „Ja sam, osobito danas, do srži prozebla. Čini mi se da sam u ovoj smrznutoj sobi na santi leda blizu Grönlanda.“ (28. veljače) Kad to više nije mogla financijski izdržati, eksperimentira s drugim, često potpuno neadekvatnim, smještajima pa se ponovno vraća k Alki. Stalno je u besparici jer su joj jedini prihodi najamnina od brodskih lokala, soba, tavanskih i podrumskih prostorija, te prodaje vina (koja, uglavnom, ne pokriva ni troškove obrade vinograda)... Početkom listopada 1936. piše kćeri Nadi: „Moji dohotci su pali na tri tisuće dinara mjesečno od kojih 1500 plaćam Alki za stan. Moj i Nedeljkin dan je dakle posve ispunjen u svakom trenu, s malim odredbama i nastojanjima da se izađe za prehranu, ogrjev, toiletteu i studij s 1500 dinara mjesečno!“ U siječnju 1937. piše Zdenki: „Ja po dva-tri dana ležim, onda dan-dva preduram na nogama. Kraj ovih mojih mnogostranih i ozbiljnih briga u kojima ću do konca života morati biti samostalni direktor neće moje zdravlje moći da se oporavi. Teret je velik, a sile premale.“ U veljači 1937. je ponovo u sanatoriju na Srebrenjaku. „Meni je ovdje, na Srebrenjaku, odlanulo bar u toliko, što jedem u miru, što imam toplu sobu i što mi sestre učine sve ono što sam il' sama il' nikako činila. Vidim da pitaš Nadu medju ostalim rubrikama: što držiš o maminoj bolesti? Na ovo Ti samo ja mogu odgovoriti. Ja nisam bolesna ili bar još nisam bolesna, no idem i bez toga kraju, jer je teret mojih dužnosti za mene pretežak. Već kad je tata umro bila sam izcrpljena, a onda je tek počelo ovih 14 najtežih godina života, gdje sam i šestogodišnje dijete i velike, i komplicirane materijalne brige, sama izvlačila. Zato je prije 4 godine došao prvi slom, a sada drugi. Da mi Ti srce moje, nisi oduzela posao vinograda i poreza, bilo bi sve ovo i prije došlo. Meni je trebalo, podpuno povlačenje u penziju, a osim toga trebala bi mi kao komad kruha njega, briga i zanimanje oko moje tjelesne slabosti – onda bi doživila godine koje su mi bile namienjene. Ali sve ovo (niti penzija, niti razumna, topla briga oko moje iznemoglosti) ne može mi biti. Ja dobro i podpuno znam i vidim da je izključeno da ja ovo ikad doživim, jer se okolnosti svačijeg života onako formiraju, kako je za okoliš moguće. Zato će halt biti kao kod mnogih milijona ljudi: ne može mi se pomoći, pa mi se i ne bude pomoglo, baš zato jer se ne može.“
____________________________________________-
1 Marija Strižić pripada obitelji Ivanine tete Marije (1848. – 1912.) udane za Napoleona Spun Strižića.
2 Rogaška Slatina
3 Sa svojom pripovijetkom Čudnovate zgode šegrta Hlapića Ivana je imala probleme već prilikom prvog objavljivanja 1913. Matica hrvatska kao izdavač intervenirala je u njenom tekstu tisuću i petsto puta, što je Ivanu izuzetno nerviralo. Prema njenim zabilješkama Hlapić je u njenoj dramatizaciji prikazan dva puta u Brodu na Savi: Gida Koprivčević, učiteljica u ženskoj školi, postavila ga je 29. lipnja 1931. u okviru proslave Vidovdana, a na priredbi za Božić 1932. odabran je samo jedan prizor u kojem Hlapića i Mrkonju glume Alka i Vuk Brlić, a Gita je Teodora Beba Schwendemann. I uz zagrebačku premijeru u Narodnom kazalištu bilo je problema s dramatizacijom. Tito Strozzi nije prihvatio Ivaninu, nego je napravio svoju. Dogovor i pripreme su trajale nekoliko mjeseci. Premijera je bila uoči Ivaninog rođendana 17. travnja 1934., a reprize su bile 20. i 22. travnja, 6. i 10. svibnja, 22. i 28. lipnja. Nakon toga je Hlapić, u jesen, skinut s repertoara zbog slabe posjete. Gitu je glumila Lea Deutsch, a Hlapića Braco Weiss... Je li iz jedne lože, na premijeri, virilo svih devet Ivaninih unučića, a ona ih s uživanjem iz vis à vis lože sretno promatrala – nepoznato je. Naime, u jednom pismu sinu Ivi piše kako će je od svega što je prošla u vezi s premijerom predstave – upravo to najviše razveseliti. Inače, Hlapić je, uoči Božića 1934. prikazivan u Komorski divadlu u Pragu, a Poljaci su, navodno, trebali snimiti i film o Hlapiću (Poganowska, profesorica crtanja u Lavovu koja govori i piše hrvatski jer je jedno vrijeme živjela u Zagrebu) još 1929., ali nisu. U pismu kćerki Nadi u Berlin, krajem svibnja 1912., Ivana je napisala: „Ja sam sada marljiva u pisanju. Pišem jednu pripoviest za Ristu (nećak Risto Nestorov, sin Ivanine sestre Alke) Čudnovato putovanje šegrta Hlapića. Šegrt Hlapić, naime, utekne od zločestog majstora Mrkonje i putuje 8 dana po svietu u zelenih hlačah, crvenoj košulji i čižmah sa sjajnimi sarami. Svašta mu se zla i dobra dogodi - a mami se je to dogodilo, da je već dobila komad manuskripta i telefonira con amore po Zagrebu za nakladnika. Ovaj čas spava Hlapić pod mostom na cesti sa jednim lopovom, jer je vani oluja i noć. Grozno!“
Početkom rujna Ivana je isponova u sljemenskom sanatoriju. Oporavlja se polako. Iz prepiske je vidljiva njena silna žudnja povratku u svoje uobičajene životne brige, svakodnevnu kolotečinu i vinograd pred berbom. „Silno me brine hoću li moći kako želim, kad se vratim.“, piše Zdenki.
Zadnje pismo sa Sljemena u Brod je poslano 13. rujna, potom se 9. listopada javlja iz Beča gdje posjećuje dr. Richtera i boravi osam dana na pregledima. Dr. Augustin Richter, specijalist za živčane bolesti (St. Pölten, Schullpromenade 24.) upućuje dr. Aleksandru Milčiću, Ivaninom zetu i Zorinom mužu pismo u kojem je dijagnoza njene bolesti Cyklothymie (povremeno mijenjanje duševnih stanja između depresije i hipomanije, anemija s laganom smetnjom endokrinog sustava, mršavljenje s eritosoptozom, tj spuštanjem stomaka i crijeva i desnog bubrega). Nije utvrđena bolest srca i krvnih žila, nema ni organskih promjena u stomaku i crijevima. Preporučena je terapija injekcijama Campolona i tabletama Petosana. Preporučena je i posebna prehrana.
U siječnju 1934. Ivana je u Zagrebu radi dogovora o premijeri Hlapića u Hrvatskom narodnom kazalištu 3. Odsjela je u hotelu Milinov i ima vrlo bogat i sadržajan društveni život. U srpnju 1934. dvadeset dana boravi s kćerkama Nadom i Nevicom te unukom Vukom u liječilištu Dobrna, pansion Novi Grad. Ondje se druži sa zagrebačkom građanskom hoch kremom, plemenitim Henningovima i Androwskim, dr. Danetom Trbojevićem, poznatim pedagogom iz Beograda, oberleutenantom Purškom, sestrom Mary pl. Jelačić i njenim mužem, rođenim Ogulincem, dr. Kamilom Bošnjakom...
Petnaestog studenoga sa sinom Ivom doputovala je u Beograd radi, već spomenute, ugovorene audijencije kod kraljice Marije.
Početkom listopada 1935. iznova je u Zagrebu na röngentskim pretragama jer ima bolove (grčevi). Proboravila je gotovo mjesec dana u sanatoriju. U siječnju je i dalje u Zagrebu, a početkom veljače se vraća u Brod. Početkom travnja je s kćerkom Nevicom opet u Zagrebu. Žali se na nesanicu i pomanjkanje apetita. U pismu Zdenki od 19. travnja 1936. navodi: „Ja kao ukleti Holandez lutam svijetom već tri godine od mog kraha, koji je s istog razloga i nastao. Od kada nije nužno da nekom posvetim svaki čas i sat u danu, od onda tražim nekoga koji bi meni svaki čas i sat posvetio!“ Pred kraj mjeseca piše: „Na Spasovo imala sam silne bolove i ležala sam kao Lazar 24 sata bez jela i bez snage.“ Početkom svibnja se tuži na spori oporavak i nered oko nje: „Čini mi se da već sada nikamo ne ide dalje pa sam molila dr. Gottlieba da dođe“, piše Zdenki još 29. travnja. Potom joj se stanje pogoršalo i ponovno je u sanatoriju na Srebrenjaku. Uz nju je kći Zora koja je došla iz Broda. Krajem svibnja ponovo se žali: „Pijem sada ulje i parafin, ali ništa. Kadgod dođe da se sve zatvori i boli i napinje.“ U srpnju je u Rimskim toplicama s kćerkom Zorom i unukom Ivanicom. Desetog piše: „Žali bože sam tako slaba da ne mogu uopće hodati.“
Ivanine boravke u Zagrebu prate uobičajeni financijski problemi. Jedno vrijeme je, kako je već navedeno, kod sestre Alke imala u stalnom najmu sobu u prizemlju zgrade na Markovom trgu 4. U veljači 1928. piše Ivi: „Ja sam, osobito danas, do srži prozebla. Čini mi se da sam u ovoj smrznutoj sobi na santi leda blizu Grönlanda.“ (28. veljače) Kad to više nije mogla financijski izdržati, eksperimentira s drugim, često potpuno neadekvatnim, smještajima pa se ponovno vraća k Alki. Stalno je u besparici jer su joj jedini prihodi najamnina od brodskih lokala, soba, tavanskih i podrumskih prostorija, te prodaje vina (koja, uglavnom, ne pokriva ni troškove obrade vinograda)... Početkom listopada 1936. piše kćeri Nadi: „Moji dohotci su pali na tri tisuće dinara mjesečno od kojih 1500 plaćam Alki za stan. Moj i Nedeljkin dan je dakle posve ispunjen u svakom trenu, s malim odredbama i nastojanjima da se izađe za prehranu, ogrjev, toiletteu i studij s 1500 dinara mjesečno!“ U siječnju 1937. piše Zdenki: „Ja po dva-tri dana ležim, onda dan-dva preduram na nogama. Kraj ovih mojih mnogostranih i ozbiljnih briga u kojima ću do konca života morati biti samostalni direktor neće moje zdravlje moći da se oporavi. Teret je velik, a sile premale.“ U veljači 1937. je ponovo u sanatoriju na Srebrenjaku. „Meni je ovdje, na Srebrenjaku, odlanulo bar u toliko, što jedem u miru, što imam toplu sobu i što mi sestre učine sve ono što sam il' sama il' nikako činila. Vidim da pitaš Nadu medju ostalim rubrikama: što držiš o maminoj bolesti? Na ovo Ti samo ja mogu odgovoriti. Ja nisam bolesna ili bar još nisam bolesna, no idem i bez toga kraju, jer je teret mojih dužnosti za mene pretežak. Već kad je tata umro bila sam izcrpljena, a onda je tek počelo ovih 14 najtežih godina života, gdje sam i šestogodišnje dijete i velike, i komplicirane materijalne brige, sama izvlačila. Zato je prije 4 godine došao prvi slom, a sada drugi. Da mi Ti srce moje, nisi oduzela posao vinograda i poreza, bilo bi sve ovo i prije došlo. Meni je trebalo, podpuno povlačenje u penziju, a osim toga trebala bi mi kao komad kruha njega, briga i zanimanje oko moje tjelesne slabosti – onda bi doživila godine koje su mi bile namienjene. Ali sve ovo (niti penzija, niti razumna, topla briga oko moje iznemoglosti) ne može mi biti. Ja dobro i podpuno znam i vidim da je izključeno da ja ovo ikad doživim, jer se okolnosti svačijeg života onako formiraju, kako je za okoliš moguće. Zato će halt biti kao kod mnogih milijona ljudi: ne može mi se pomoći, pa mi se i ne bude pomoglo, baš zato jer se ne može.“
____________________________________________-
1 Marija Strižić pripada obitelji Ivanine tete Marije (1848. – 1912.) udane za Napoleona Spun Strižića.
2 Rogaška Slatina
3 Sa svojom pripovijetkom Čudnovate zgode šegrta Hlapića Ivana je imala probleme već prilikom prvog objavljivanja 1913. Matica hrvatska kao izdavač intervenirala je u njenom tekstu tisuću i petsto puta, što je Ivanu izuzetno nerviralo. Prema njenim zabilješkama Hlapić je u njenoj dramatizaciji prikazan dva puta u Brodu na Savi: Gida Koprivčević, učiteljica u ženskoj školi, postavila ga je 29. lipnja 1931. u okviru proslave Vidovdana, a na priredbi za Božić 1932. odabran je samo jedan prizor u kojem Hlapića i Mrkonju glume Alka i Vuk Brlić, a Gita je Teodora Beba Schwendemann. I uz zagrebačku premijeru u Narodnom kazalištu bilo je problema s dramatizacijom. Tito Strozzi nije prihvatio Ivaninu, nego je napravio svoju. Dogovor i pripreme su trajale nekoliko mjeseci. Premijera je bila uoči Ivaninog rođendana 17. travnja 1934., a reprize su bile 20. i 22. travnja, 6. i 10. svibnja, 22. i 28. lipnja. Nakon toga je Hlapić, u jesen, skinut s repertoara zbog slabe posjete. Gitu je glumila Lea Deutsch, a Hlapića Braco Weiss... Je li iz jedne lože, na premijeri, virilo svih devet Ivaninih unučića, a ona ih s uživanjem iz vis à vis lože sretno promatrala – nepoznato je. Naime, u jednom pismu sinu Ivi piše kako će je od svega što je prošla u vezi s premijerom predstave – upravo to najviše razveseliti. Inače, Hlapić je, uoči Božića 1934. prikazivan u Komorski divadlu u Pragu, a Poljaci su, navodno, trebali snimiti i film o Hlapiću (Poganowska, profesorica crtanja u Lavovu koja govori i piše hrvatski jer je jedno vrijeme živjela u Zagrebu) još 1929., ali nisu. U pismu kćerki Nadi u Berlin, krajem svibnja 1912., Ivana je napisala: „Ja sam sada marljiva u pisanju. Pišem jednu pripoviest za Ristu (nećak Risto Nestorov, sin Ivanine sestre Alke) Čudnovato putovanje šegrta Hlapića. Šegrt Hlapić, naime, utekne od zločestog majstora Mrkonje i putuje 8 dana po svietu u zelenih hlačah, crvenoj košulji i čižmah sa sjajnimi sarami. Svašta mu se zla i dobra dogodi - a mami se je to dogodilo, da je već dobila komad manuskripta i telefonira con amore po Zagrebu za nakladnika. Ovaj čas spava Hlapić pod mostom na cesti sa jednim lopovom, jer je vani oluja i noć. Grozno!“
