Režiser ovog cirkusa je osoba u gradu profesionalno zadužena za zaštitu spomenika kulture. Gradska organizacija tzv. socijaldemokrata upozorena, prije godinu dana, kako prilikom proslave stogodišnjice domu treba vratiti izvorno ime i odgipsati povijesnu antifaštističku spomen-ploču – nije učinila ništa. Državna socijaldemokratska vlast, koja je dala novce za proslavu, najvjerojatnije pojma nema o ikonoklastičnom iživljavanju na ovom jedinstvenom spomeniku kulture. Prvom takovom ne samo u Hrvatskoj, nego, vjerojatno, u srednjoj Europi.
O stogodišnjici Radničkog doma, nakon što ju je Ministarstvo kulture iniciralo i financiralo, upriličeni su u Slavonskom Brodu sedmodnevni svatovi. Bez poticaja i novaca Ministarstva nikom u Brodu ne bi palo na pamet da to učini. Jer radnik i radnički su u preovladavajućem hadezeiziranom poimanju – ružne riječi. Kojih nema ni u hrvatskom Ustavu. Hrvatski se ne kaže radnik nego djelatnik pa shodno tome nije stogodišnjica Radničkog doma nego je stogodišnjica Djelatničkog doma. No, komunisti su, momentalno na vlasti pa neka im bude radnički. Promijenit ćemo čim ih oborimo. I tako stižemo do bitnog u toj proslavi. A bitan je taj pokaz kako su komunistički i nacionalistički mentaliteti u Hrvata rođena braća iz istog totalitarističkog legla. Politički funkcioniraju isto. Jedni u ime klase, drugi u ime nacije. Budući su i jedni idrugi ikonoklasti, a primjer Radničkog doma je tipičan primjer ikonoklastičkog iživljavanja, razmotrimo taj aspekt u povodu upriličene stogodišnjice.
Prvo, dom su podigli brodski radnici organizirani u strukovne sindikate, a ne političke stranke. Usvojim sindikatima radnici, u to vrijeme, imaju silnu političku energiju koju će im, s vremenom, prvo isisati socijaldemokrati, pa onda komunisti. Kako danas, tako i prije sto godina socijaldemokrati su oklijevala i odlagala. Njihov glavni odbor u Zagrebu proglasio je ideju gradnje Radničkog doma u Slavonskom Brodu nerealnom i neozbiljnom avanturom i uskratio je bilo kakvu potporu. Tek kad su vidjeli entuzijazam i visoku efikasnost Brođana, organiziranih u strukovne sindikate, pridružili su se akciji. Lokalni socijaldemokratski odbor u tome je prednjačio, jer je tada imao vrsne ljude.
Brodski građevinski majstor, pravaš Karlo Legard, koji je 1907. godine, sa svog kućnog prozora, pucao iz lovačke puške po učesnicima generalnog štrajka, njih oko tri tisuće koje je po gradu naganjivala vojna konjica iz Osijeka, Vinkovaca i Županje – da bi se građanski iskupio – napravio je projekt i izveo radove besplatno, a materijal je kupljen novcem prikupljenim od dobrovoljnih priloga. Drvenariju je poklonio direktor Slavonije DI, Židov Aleksandar Ehrman. Dom je otvoren 20. listopada 1912. Na pročeljuje izvorno pisalo Socijal.dem. Radnički dom. U sredini pročelja na kojem je stajao natpis bio je grb sa čekićem u radničkoj ruci.
Nakon Drugog svjetskog rata komunisti uređuju pročelje i prekrštavaju ga u Radnički dom bez onog socijaldemokratski. U povodu 10-godišnjice oslobođenja Broda 1955. na Radnički dom je postavljena ploča, antifašistički intonirana, kao priznanje svima u Domovinskom ratu 1941.-1945. «palim i živim drugovima». Tu antifašističku spomen-ploču pregipsala je brodska hadezeova narodna vlast u ikonoklastičnom zanosu devedeset i nekih godina. Čekić i natpis nisu dirali. Njih će, o stogodišnjici, zbrisati struka osluškujući i ispunjavajući volju i želju politike.
Godine 2012., prilikom stogodišnjice, ploča koja je povijesni spomenik je zažbukana, a umjesto povijesnog grba sa čekićem nacrtan je hrvatski grb. I to ne povijesni, nego onaj dizajnirani sa životinjama. U hrabrom zaštitarskom nagnuću sačuvano je ime Radnički dom (dakle, neće biti Djelatnički dom) i diskretno je postavljena nova «neutralna» ploča: Radnički dom u Slavonskom Brodu 1912.-2012. Spomen-ploču povodom 100. obljetnice postavlja grad Slavonski Brod. Režiser ovog cirkusa je osoba u gradu profesionalno zadužena za zaštitu spomenika kulture. Gradska organizacija tzv. socijaldemokrata upozorena, prije godinu dana, kako prilikom proslave stogodišnjice domu treba vratiti izvorno ime i odgipsati povijesnu antifaštističku spomen-ploču – nije učinila ništa. Državna socijaldemokratska vlast, koja je dala novce za proslavu, najvjerojatnije pojma nema o ikonoklastičnom iživljavanju na ovom jedinstvenom spomeniku kulture. Prvom takovom ne samo u Hrvatskoj, nego, vjerojatno, u srednjoj Europi. Nakon 105 godina na brodske radnike i na njihovu povijest otpora kapitalističkom izrabljivanju, ponovo je zapucano, ne iz prave lovačke puške pravaša Karla Legrada nego, iz lažima napunjene puške organizatora i izvođača ikonoklastičkog performansa koji je financiralo socijaldemokratsko Ministarstvo kulture.
Še enkrat: godine 1912. dom se zvao «Socijaldemokratski radnički dom», a kao njegov simbolistaknut je grb s čekićem u radničkoj ruci. To primitivno i glupo mijenjanje, falsificiranje, prilagođavanje povijesti čini brodsku prošlost neizvjesnijom od budućnosti, a oni koji dotjeruju povijest ostavljaju jasnu poruku o sebi samima jer to opsesivno mijenjanje (ljudi, događaja, ulica, praznika, udžbenika) sluđuje ljude i proizvodi vrijednosni kaos u glavama. Pa se, na primjer, više uopće i ne zna tko je u Hrvatskoj pobijedio, a tko izgubio u Drugom svjetskom ratu.
Ostale kolumne Stribora U. Schwendemanna možete pročitati na njegovom sajtu
