NAPOMENA: SBPeriskop će u više nastavaka objaviti knjigu Stribora Uzelca Schwendemanna: 1973. koja je to bila godina? Bilješke jednog autsajdera. Knjigu je u posebnom postu prikazao Veljko Lukić, urednik portala.
Stribor Uzelac Schwendemann: 1973. koja je to bila godina? Bilješke jednog autsajdera (Prvi dio)
Bilo je to vrijeme kada je, nakon iskustava iz 1971. i 1972. , počelo tzv. federiranje u federaciji tj. ustavna institucionalizacija sve veće samostalnosti republika i pokrajina. Oko mjere te samostalnosti vodile su se prave bitke, tako da se formalno jugoslavensko jednostranačje modificiralo u interesna politička istupanja republičkih rukovodstava koje je bilo vrlo slično, današnjem strančarenju. Čak i tvrđe. Bosanci su se, u to vrijeme, držali politički vrlo nadmeno, jer su, za razliku od ostalih republika, rigoroznom političkom praksom preskočili politička previranja sedamdesetih godina i s, demokratski neupotrebljivom, najčvršćom republičkom polito-kratskom oligarhijom: Branko Mikulić, braća Pozderac, Hasan Grabčanović, Džemal Bijedić, Todo Kurtović, Rato Dugonjić, braća Dizdarević... uveli u Bosnu autoritarni red, mir i poredak. To stanje je najbolje ocrtao Stipe Šuvar na jednoj pauzi nekog sastanka u zagrebačkoj Vili Weiss na kojoj su bili politički predstavnici svih republika i pokrajina. Na terasi vile, Šuvar je podbadao razrokog Hamdiju Pozderca, a ovaj se tim povodom, pred svima, obratio prisutnoj Milki Planinc, tadašnjoj predsjednici hrvatske partije. Kazao joj je - Milka, da je u nas, u Sarajevu, ovaj Stipe Šuvar ne samo što bi ga izbacili iz CK, nego bi ga i uhapsili. - A Stipe mu je odgovorio, pred dvadesetak ljudi, kako je upravo u tome razlika između hrvatskog i bosanskog socijalizma... Stipe je bio najnenadjebivija politička pojava tog vremena i uvijek mi je bilo krivo što mi nije dao da mu se približim. Kao dijete izrazito siromašnog podrijetla instinktivno je osjećao kako dolazim s druge planete... Ljudi, iz Hrvatske, koji su radili u stručnom aparatu CK SKJ uglavnom su bili Srbi iz Hrvatske koji već godinama žive u Beogradu i kruže po stručnim službama federalnih političkih institucija kao "hrvatski kadrovi". Bio je to stariji svijet pogodan i podoban zbog toga što je već imao riješeno stambeno pitanje u Beogradu. Iskreno rečeno, i meni je stan bio glavni motiv pristanka na odlazak u Beograd. Plaća šefa kabineta bila mi je oko 600 njemačkih maraka, ista kao ona u Zagrebu. U Zagrebu sam stanovao u garsonjeri, u strogom centru, koja je bila moje vlasništvo i šanse da dođem do normalnog stana bile su minimalne. U Beograd sam došao oženjen, no stanova nije bilo pa sam gotovo dvije godine živio sa suprugom po hotelima i privremenim smještajima. Beograd mi je bio poznat jer sam 1963. tu počeo studirati medicinu i živio kod bakine sestre Ivanke Teufel udane za Srbina Svetozara Milanovića koji je, svojevremeno, u Brodu bio trgovac. Iz Broda su otišli u Beograd. Živjeli su u velikom stanu, na katu vile koja se nalazila u neposrednoj blizini crkve, gimnazije i Bajlonijeve pijace na uglu Francuske i Dušanove ulice. Još kao dijete dolazio sam, preko ferija, u posjet rođaki Branki, kćeri mamine sestrične Mire, udane za Đorđa Kordića, karijernog policajca, koji je, kasnije, u mirovinu otišao s mjesta pomoćnika šefa beogradske policije Bugarčića. Bio je pomoćnik za poslove s Interpolom. Stanovali su, zajedno, u vili na Bajlonijevoj pijaci. U prizemlju te vile, iznutra optočene orahovinom, živjela je, s roditeljima, kasnije poznata glumica Milena Dravić, s kojom sam se, zajedno s ostalom djecom iz kvarta, često družio u topla ljetna beogradska predvečerja. Kordićevi su, potom, dobili stan na Topličinom vijencu, a Milanovići su prodali stan u vili i, također, kupili dvosobni u nedalekoj Brankovoj ulici. Nakon smrti Svetozara, Ivanka je ostala sama i primila me u taj stan kao studenta medicine, koji će studij napustiti nakon prvog semestra i otići u Zagreb studirati političke znanosti. Moj dolazak u Beograd, i smještaj u hotelu Kasina koji se nalazio na Terazijama, ponovno me vratio u Brankovu ulicu, kojom sam išao na posao u Novi Beograd prolazeći svakodnevno pored svog bivšeg studentskog stana i poznate Pelivanove burekdžinice i pekare... Kancelarija mi je bila, kako već rekoh, na 14 katu nebodera od 22 kata. Bila je to dosta velika prostorija s masivnim pisaćim stolom, plakarima u kojima je bila i kasa za povjerljive dokumente i više ništa. Na podu linoleumske pločice, zidovi bijeli, a prozori koji su gledali na zapad, ogromni. Sjednice Predsjedništva i Centralnog komiteta održavale su se izvan zgrade, a sjednice Izvršnog biroa preko puta Dolančevog kabineta na 15 katu. Prostrani kabinet Jure Bilića je bio na suprotnoj strani od moje kancelarije i gledao je na istok i Savu. Preko puta njega bio je kabinet Fadilj Hodže, a sekretarice, Bilićeva Bosa Marković i Hodžina Marija Misailović, sjedile su jedna vis à vis druge u predvorju oba kabineta. Bosa je bila iz Bosanske Dubice, Marija iz sela Kremna na Zlatiboru. Posao je bio definiran šefom, dakle, nedefiniran. Šef kabineta bez ekipe u kabinetu prepušten je na milost i nemilost gazdi - hozjajinu. Jure je bio neopterećen tonama raznih papira koji su stizali sa svih strana: iz Savezne skupštine, Saveznog izvršnog vijeća, saveznih sindikata, socijalističkog saveza, omladine, savezne policije i obavještajnih službi, Saveznog sekretarijata za inozemne poslove, iz vojske, plus sve isto i slično iz Hrvatske. Zatim su tu bili pozivi na sjednice i skupove na tzv. terenu, plus ono što je stizalo iz razno raznih društvenih, znanstvenih, kulturnih, novinskih adresa i od pojedinaca. U početku sam sve to revno prelistavao kako bih mogao gazdu informirati, no kad sam shvatio da to njega savršeno ne interesira i da je više u Zagrebu nego u Beogradu, moj zadatak se reducirao na uočavanje i podvlačenje važnog u strogo povjerljivim biltenima Tanjuga, diplomatsko obavje-štajnim depešama ministarstva inozemnih poslova, policijsko obavještajnim depešama Saveznog sekreta-rijata za unutrašnje poslove i vojno obavještajnim Državnog sekretarijata za narodnu obranu. Savladao sam brzo čitanje i uočavanje bitnog, performersko povezi-vanje činjenica i lako, brzo i sažeto pisanje. Socijalnu i političku inteligenciju dao mi je Bog, a na komunika-tivnosti, šarmu i dobrom izgledu radio sam permanentno. Bilićevo područje u Izvršnom birou bilo je, kako već nekoliko puta rekoh, politički sistem pa je rad na ustavu iz 1974. godine bio, te 1973., vrlo intenzivan. Stotine ljudi po republikama i u federaciji bilo je organizirano u radne timove koji su opsluživali republičke i saveznu Ustavnu komisiju na čijem čelu je bio Edvard Kardelj. Još na svom prethodnom radnom mjestu bio sam uključen u te radne grupe, a Zdravko Tomac, republički i savezni ustavni ekspert za lokalnu samoupravu, gurao me svuda. I u republici i u federaciji. U Hrvatskoj smo radili u Opatiji, Mošćeničkoj Dragi, Splitu, Samoboru, zagrebačkoj Vili Weiss, uvali Skot, na Krku, Plitvicama, a iz Beograda smo putovali na Brijune, radili u Karađorđevu, Aranđelovcu, u Tikvešu, na Kopaoniku, u Kosovskoj Mitrovici, Skopju... Taj ustav, koji će biti donesen 1974. bio je Kardeljev ustav, rađen na iskustvu političkih previranja 1971. u Hrvatskoj i 1972. u Srbiji i Makedoniji. I on i Tito su ostarjeli fizički, no politički sluh im je bio izvrstan. Ustav 1974. je rađen na realnoj pretpostavci o mogućem raspadu Jugoslavije temeljem nabujalih nacionalizama koji su i dalje rasli u samim komunističkim partijama republika i pokrajina. Kardelj je, uz punu Titovu suglasnost, sve ustavno pripremio za miran raspad i odumiranje Jugoslavije kao federalne zajednice. Nije predvidio kapitalističku kontrarevoluciju, nije računao sa srpskim apetitima iz Londonskog ugovora i s postepenim pretvaranjem JNA u srpsku vojsku. Kardelj je bio dosta dobar u slutnji i dosta loš u predviđanjima... Hrvatsko proljeće 1971. bilo je, u suštini, unutarpartijska stvar koju su Vladimir Bakarić i Udba otvorili i zatvorili. Budiše, Parage, Čičci, Veselice, Đodani, Šošići tog vremena, pa čak i ortodoksni komunisti Miko Tripalo i Savka Dabčević Kučar, bili su samo instrumentalizirane kolaterale. Već je krajem šezdesetih godina, starijoj generaciji političara počelo postajati jasno da će Jugoslavija skončati zajedno s Titom i da će tu priliku, eventualno, Srbi pokušati iskoristiti za proširnje.
- Nastavlja se -
