UVODNA NAPOMENA: SBPeriskop će u više nastavaka objaviti knjigu Stribora Uzelca Schwendemanna: 1973. koja je to bila godina? Bilješke jednog autsajdera. Knjigu je u posebnom postu prikazao Veljko Lukić, urednik portala.
Na Novu 1973. godinu padala je sumorna kiša, a statistike minule 1972. pokazivale su rast troškova života za 16,4 posto. Tečaj njemačke marke 2. studenog 1972. godine je 525 dinara, a prosječna plaća oko 2 tisuće. Dvanaestgodišnji rat u Vijetnamu bliži se kraju. Amerikanci su, u proteklih deset godina, mobilizirali 3 i pol milijuna vojnika i ispalili 10 milijuna tona streljiva. Imali su 46 tisuća poginulih, 300 tisuća ranjenih i 1500 nestalih vojnika, a pobili su u Vijetnamu, Kambodži i Laosu 3 milijuna ljudi... A ja sam u Beogradu već pola godine. Navodno je takova odluka donesena u bazenu splitskog hotela Ambasador. Kupali su se Jure Bilić, novoizabrani hrvatski član Izvršnog biroa Predsjed-ništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugo-slavije i Zdravko Tomac, tada savjetnik Jakova Blaževića i član Ustavne komisije Sabora Socijalističke Republike Hrvatske. Jure se žalio kako ne može naći šefa za svoj beogradski kabinet. Preporučili su mu Mirka Galića i Gorana Babića. Obojica, rekao je on Tomcu, imaju putra na glavi i repove na turu iz gungule 1971. godine. Treba mu netko mlađi, kompetentan, a "neumočen" i neeksponiran. Tomac mu je ponudio 30-godišnjaka iz aparata Republičke konferencije socijalističkog saveza, čija je uža struka politički sistem, a završio je, s odličnim uspjehom, postdiplomski iz te tematike i stručni je suradnik Ustavne komisije Sabora... To sam bio ja. Jure, koji za mene nikad nije ni čuo, niti me ikad vidio, odmah je, u kupaćim gaćama, pristao. Ekspresno sam se obreo, u beogradskoj Kominterni, na četrnaestom katu nebodera na dunavsko-savskom ušću. Nisam stanovao u hotelu Lux, nego u Kasini na Terazijama. Posao šefa kabineta prirodno inteligentnog, ali komotnog i šlampavog Jure Bilića Puške, koji je od škole završio, kako on sam reče, trivijalku, a u partizane otišao s osamnaest godina, bio je u skladu s načinom na koji sam regrutiran u Stručnu službu CK SKJ. Prilikom našeg prvog susreta izrazio sam rezervu, prema samom sebi, i rekao mu kako ne znam hoću li moći ispuniti očekivanja za to odgovorno radno mjesto. - Jebo ja partiju koja je pala na to da mene izabere za člana Izvršnog biroa Predsjedništva CK SKJ - rekao je Jure - pa kad ja mogu biti to što jesam, budi i ti to što ćeš već biti. Škole imaš - nastavio je - više od mene, a što se tiče pameti na nju se ionako nitko ne žali da mu manjka. Nisam te - dodao je - ni dao na provjeru, jer to držim bolesnom procedurom koja danas ima kriterije koje ni ja ne bih prošao. Gabra, brat moje žene Jovanke, koja je Slavonka kao i ti, kaže da ste kratko vrijeme zajedno radili u brodskoj Općini i da ljudi imaju dobro mišljenje o tebi. Uostalom, sve nas prate, iz ovih i onih razloga, i neka prate, to im je posao - zaključio je Jure. I tako sam ja ušao u stručni aparat CK SKJ, kao relativno visoko kotizirana persona, s ocem domobran-skim poručnikom Radne bojne od 1942. do 1945. godine, jednim ujakom domobranom, nestalim 1945. negdje oko Bleiburga, drugim ujakom intendantskim časnikom domobranskog garnizona u Zemunu kojeg su Rusi ubili 1944. godine, sa širom obitelji rasijanom od poslijeratnih logora za Nijemce u Krndiji i Kničaninu do onih izbjeglih u Beč i Berlin, peruansku Limu i australski Perth... i na kraju, s djedom Švabom, kojeg su 1945. vezanog, s tablom na prsima, vodili u Brodu preko glavnog gradskog trga i potom osudili na godinu dana Stare Gradiške. Ta služba je inače bila tako temeljito, policijski i obavještajno provjerena, da su mi kolege s posla postala uglavnom bivša srpska djeca iz kozaračkih zbjegova i logora, odrasla po sirotištima i domovima, bez obiteljskog odgoja i nadzora. To su bili poslušni, smjerni, odani i zahvalni vojnici Partije koji su, lukavstvom stečenim kroz teška životna iskustva, opstajali u službi sebi istih ili sličnih, ali vinutih u neslućena politička nebesa, uglavnom zahvaljujući ratnim i revolucionarnim okolnostima. Radilo se o tzv. stručno političkim radni-cima, ali i sekretaricama i stenodaktilografkinjama, bistrim seljančicama koje je regrutirala Služba državne sigurnosti, kao što je novačila i šofere, čistačice, kuharice, konobarice, kurire... Bio je to pogon od preko dvjesto ljudi u kojem i je i nije funkcionirao federalni ključ, koji je bio striktan u Centralnom komitetu, Predsjedništvu i Izvršnom birou. Svaka republika i pokrajina davala je svoje, profesionalne, visoke partijske predstavnike. Svi delegirani članovi Izvršnog biroa Predsjedništva CK SKJ imali su pravo na šefove kabineta i uzimali su koga su htjeli. Naravno, pod pretpostavkom da je provjeren. Stane Dolanc, sekretar Izvršnog biroa, doveo je za šefa svog kabineta Andreja Železnika, kadar iz slovenačke policije. Ostali članovi Izvršnog biroa slično. U toj konkurenciji režimskih podobnika koji bi, da nije bilo „diktature proletarijata“, po svojim vuko-jebinama mirno čuvali tuđe svinje, moja drugačijost je došla do izražaja: u ophođenju, izgledu, oblačenju, komunikaciji, manirima. Bio sam obrazovaniji, elo-kventniji, pismeniji, brži, spretniji, otvoreniji, socijalno i politički inteligentniji od sredine u koju sam uronjen. Dobar i brz u zapažanjima obrazaca i u onom što radim kad to volim raditi, ali i u onom što radim kad ne volim to što radim. Što reći, nastojao sam biti najbolja kurva u kupleraju. I popularnost mi je narasla prije no što je izrazito negativna kolektivna svijest, takvih šarenih sredina, proradila i to osujetila. Svi članovi Izvršnog biroa odnosili su se prema meni s određenim poštovanjem, a isto tako i svi načelnici raznoraznih odjeljenja. Uoči Desetog kongresa partije 1974., kada su procurile glasine kako će Jure Bilić biti maknut iz Izvršnog biroa, zvao me srpski član biroa, Mirko Popović, i ponudio da "pređem" k njemu za šefa kabineta. Kad se to pročulo Kosovari, Fadilj Hodža i Ali Šukrija su mi također dali do znanja da ako želim ostati u službi i ne vraćati se u Zagreb – možemo razgovarati. Na Kongresu Bilić je, međutim, ponovo biran, ovaj puta u Izvršni komitet CK SKJ i dobio je sektor organizacije, kadrova i razvoja. Kako sam, u međuvremenu, dobio rješenje za dvosobni stan, na Novom Beogradu, čija gradnja još nije ni počela, rekao sam mu za ponude, posebice Mirka Popovića koji je dobio u nadležnost njegov bivši sektor političkog sistema. - Ti ostaješ tu gdje jesi - rekao je Jure. A kad sam ga upozorio da je moja struka politički sistem, reče mi je da ne serem i kad on može mijenjati područja, mogu i ja. - A što se tiče tvoje visoke struke - dodao je - Stane Dolanc, koji sve zna, prijavio mi te kao glavnog stručnjaka za vrtiguzare i drocke u službi, a ne za politički sistem! Nisam znao da su moje, kako bih to rekao, seksualne aktivnosti u stručnoj službi Predsjedništva CK SKJ tako pomno praćene. Znao sam, međutim, da ako nešto želiš to moraš uzeti, a ne čekati da dođe samo. Iz te generalne spoznaje proistekla je, vjerojatno, i moja lagana sklonost serijskoj poligamiji u miljeima bogomdanim za to. Nakon što su me izabrali, po tko zna čijoj volji i po kojem ključu, i za sekretara partijske organizacije Stručne službe Predsjedništva CK SKJ i gurnuli u smjer kojim moram ići, a koji je ustvari i bio moj smjer, Stane Dolanc mi je, ponekad, znao banuti u kancelariju na kratki dogovor. Kad se to dogodilo prvi put, rekoh mu, kako sam počašćen tom gestom, ali da mi je malo neugodno jer je normalno da on priziva "sebi na noge". - Slušaj, ja to radim i s članovima Izvršnog biroa. Upadam im u kancelariju, obavim posao stoječki i odem. Ako ih zovem sebi - nastavio je - izgubim tri puta više vremena: te kafa, te fotelja, te tračevi. Ovako upadnem, obavim što trebam i idem dalje. Nemam ja vremena za protokole i ceremonije, a svi su sujetni i puni sebe k'o guske govana. Dovoljno je da s jednim popiješ kavu, s drugim ne i eto ti međunacionalnog skandala. Nego, dođi večeras u slovenačku bazu, slavimo Andrejev rođendan - nastavio je i prepredeno nasmijan me upitnim očima pogledao preko debelih stakala naočala. Objektivno bio je ružnjikav, ali neodoljivo šarmantan. Onako nizak, debel. Meni je bio zgodan. Švabe bi rekli apetitlich. Svi ljudi koji savršeno rade svoj posao meni su zgodni, a Dolanc je ljudski i politički savršeno funkcionirao, pomislih i rekoh da ću doći. Znao sam da se Slovenci u Beogradu, zahvaljujući njemu, čvrsto drže zajedno. Organizatorica tih "rođendana" bila je Seka, Dolančeva sekretarica, raspuštenica koja je znala koga iz ženskog kontigenta službe može, bez rizika da se raspriča, pozvati na te veselice. Mene su, ne uvijek, zvali kao siguran i pouzdan eskort koji se zna prilagoditi ne narušavati očekivani poredak stvari i rezultate tog poretka... Stane Dolanc, dobro se sjećam, superiorno je vodio Izvršni biro. Radna energija bila je sukladna njegovoj kilaži, inteligencija enormna, a njegova lukavost, raciona-listička hladnoća, manipulativni potencijal i mentalna organiziranost bili su odškolovani na nekoj visokoj obavještajnoj akademiji u SAD-u. Govorio je engleski i njemački, čitao jednim pogledom cijelu stranicu otkucanog materijala, imao je fotografsko pamćenje i memoriju slona. Nitko od članova Izvršnog komiteta nije mu bio ni do pete. Dolazio je na posao točno u šest i trideset i do sedam pio kavu sa šefom protokola Milovanom Pandurovićem, njegovom sekretaricom Svetlanom, svojom sekretaricom Sekom, Andrejom Železnikom i Friderikom Hrastom, prirodno glupim i natprirodno pokvarenim Slovencem, kojeg je postavio za šefa Stručne službe. Ponekad im se pridruživao i Ignac Golob, načelnik Međunarodnog odjeljenja. Tu je, u pola sata, Dolanc saznavao stanje u stručnom aparatu: tko, koga, gdje, kako, kada i koliko. Vladao je urotom. Bojao se jedino Tita. Tito ga je trpio jer je bio najkvalitetniji u generaciji koja je u to doba zauzimala ključne položaje i bila, međusobno, u visoko napetim odnosima.
- Nastavlja se -
Na Novu 1973. godinu padala je sumorna kiša, a statistike minule 1972. pokazivale su rast troškova života za 16,4 posto. Tečaj njemačke marke 2. studenog 1972. godine je 525 dinara, a prosječna plaća oko 2 tisuće. Dvanaestgodišnji rat u Vijetnamu bliži se kraju. Amerikanci su, u proteklih deset godina, mobilizirali 3 i pol milijuna vojnika i ispalili 10 milijuna tona streljiva. Imali su 46 tisuća poginulih, 300 tisuća ranjenih i 1500 nestalih vojnika, a pobili su u Vijetnamu, Kambodži i Laosu 3 milijuna ljudi... A ja sam u Beogradu već pola godine. Navodno je takova odluka donesena u bazenu splitskog hotela Ambasador. Kupali su se Jure Bilić, novoizabrani hrvatski član Izvršnog biroa Predsjed-ništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugo-slavije i Zdravko Tomac, tada savjetnik Jakova Blaževića i član Ustavne komisije Sabora Socijalističke Republike Hrvatske. Jure se žalio kako ne može naći šefa za svoj beogradski kabinet. Preporučili su mu Mirka Galića i Gorana Babića. Obojica, rekao je on Tomcu, imaju putra na glavi i repove na turu iz gungule 1971. godine. Treba mu netko mlađi, kompetentan, a "neumočen" i neeksponiran. Tomac mu je ponudio 30-godišnjaka iz aparata Republičke konferencije socijalističkog saveza, čija je uža struka politički sistem, a završio je, s odličnim uspjehom, postdiplomski iz te tematike i stručni je suradnik Ustavne komisije Sabora... To sam bio ja. Jure, koji za mene nikad nije ni čuo, niti me ikad vidio, odmah je, u kupaćim gaćama, pristao. Ekspresno sam se obreo, u beogradskoj Kominterni, na četrnaestom katu nebodera na dunavsko-savskom ušću. Nisam stanovao u hotelu Lux, nego u Kasini na Terazijama. Posao šefa kabineta prirodno inteligentnog, ali komotnog i šlampavog Jure Bilića Puške, koji je od škole završio, kako on sam reče, trivijalku, a u partizane otišao s osamnaest godina, bio je u skladu s načinom na koji sam regrutiran u Stručnu službu CK SKJ. Prilikom našeg prvog susreta izrazio sam rezervu, prema samom sebi, i rekao mu kako ne znam hoću li moći ispuniti očekivanja za to odgovorno radno mjesto. - Jebo ja partiju koja je pala na to da mene izabere za člana Izvršnog biroa Predsjedništva CK SKJ - rekao je Jure - pa kad ja mogu biti to što jesam, budi i ti to što ćeš već biti. Škole imaš - nastavio je - više od mene, a što se tiče pameti na nju se ionako nitko ne žali da mu manjka. Nisam te - dodao je - ni dao na provjeru, jer to držim bolesnom procedurom koja danas ima kriterije koje ni ja ne bih prošao. Gabra, brat moje žene Jovanke, koja je Slavonka kao i ti, kaže da ste kratko vrijeme zajedno radili u brodskoj Općini i da ljudi imaju dobro mišljenje o tebi. Uostalom, sve nas prate, iz ovih i onih razloga, i neka prate, to im je posao - zaključio je Jure. I tako sam ja ušao u stručni aparat CK SKJ, kao relativno visoko kotizirana persona, s ocem domobran-skim poručnikom Radne bojne od 1942. do 1945. godine, jednim ujakom domobranom, nestalim 1945. negdje oko Bleiburga, drugim ujakom intendantskim časnikom domobranskog garnizona u Zemunu kojeg su Rusi ubili 1944. godine, sa širom obitelji rasijanom od poslijeratnih logora za Nijemce u Krndiji i Kničaninu do onih izbjeglih u Beč i Berlin, peruansku Limu i australski Perth... i na kraju, s djedom Švabom, kojeg su 1945. vezanog, s tablom na prsima, vodili u Brodu preko glavnog gradskog trga i potom osudili na godinu dana Stare Gradiške. Ta služba je inače bila tako temeljito, policijski i obavještajno provjerena, da su mi kolege s posla postala uglavnom bivša srpska djeca iz kozaračkih zbjegova i logora, odrasla po sirotištima i domovima, bez obiteljskog odgoja i nadzora. To su bili poslušni, smjerni, odani i zahvalni vojnici Partije koji su, lukavstvom stečenim kroz teška životna iskustva, opstajali u službi sebi istih ili sličnih, ali vinutih u neslućena politička nebesa, uglavnom zahvaljujući ratnim i revolucionarnim okolnostima. Radilo se o tzv. stručno političkim radni-cima, ali i sekretaricama i stenodaktilografkinjama, bistrim seljančicama koje je regrutirala Služba državne sigurnosti, kao što je novačila i šofere, čistačice, kuharice, konobarice, kurire... Bio je to pogon od preko dvjesto ljudi u kojem i je i nije funkcionirao federalni ključ, koji je bio striktan u Centralnom komitetu, Predsjedništvu i Izvršnom birou. Svaka republika i pokrajina davala je svoje, profesionalne, visoke partijske predstavnike. Svi delegirani članovi Izvršnog biroa Predsjedništva CK SKJ imali su pravo na šefove kabineta i uzimali su koga su htjeli. Naravno, pod pretpostavkom da je provjeren. Stane Dolanc, sekretar Izvršnog biroa, doveo je za šefa svog kabineta Andreja Železnika, kadar iz slovenačke policije. Ostali članovi Izvršnog biroa slično. U toj konkurenciji režimskih podobnika koji bi, da nije bilo „diktature proletarijata“, po svojim vuko-jebinama mirno čuvali tuđe svinje, moja drugačijost je došla do izražaja: u ophođenju, izgledu, oblačenju, komunikaciji, manirima. Bio sam obrazovaniji, elo-kventniji, pismeniji, brži, spretniji, otvoreniji, socijalno i politički inteligentniji od sredine u koju sam uronjen. Dobar i brz u zapažanjima obrazaca i u onom što radim kad to volim raditi, ali i u onom što radim kad ne volim to što radim. Što reći, nastojao sam biti najbolja kurva u kupleraju. I popularnost mi je narasla prije no što je izrazito negativna kolektivna svijest, takvih šarenih sredina, proradila i to osujetila. Svi članovi Izvršnog biroa odnosili su se prema meni s određenim poštovanjem, a isto tako i svi načelnici raznoraznih odjeljenja. Uoči Desetog kongresa partije 1974., kada su procurile glasine kako će Jure Bilić biti maknut iz Izvršnog biroa, zvao me srpski član biroa, Mirko Popović, i ponudio da "pređem" k njemu za šefa kabineta. Kad se to pročulo Kosovari, Fadilj Hodža i Ali Šukrija su mi također dali do znanja da ako želim ostati u službi i ne vraćati se u Zagreb – možemo razgovarati. Na Kongresu Bilić je, međutim, ponovo biran, ovaj puta u Izvršni komitet CK SKJ i dobio je sektor organizacije, kadrova i razvoja. Kako sam, u međuvremenu, dobio rješenje za dvosobni stan, na Novom Beogradu, čija gradnja još nije ni počela, rekao sam mu za ponude, posebice Mirka Popovića koji je dobio u nadležnost njegov bivši sektor političkog sistema. - Ti ostaješ tu gdje jesi - rekao je Jure. A kad sam ga upozorio da je moja struka politički sistem, reče mi je da ne serem i kad on može mijenjati područja, mogu i ja. - A što se tiče tvoje visoke struke - dodao je - Stane Dolanc, koji sve zna, prijavio mi te kao glavnog stručnjaka za vrtiguzare i drocke u službi, a ne za politički sistem! Nisam znao da su moje, kako bih to rekao, seksualne aktivnosti u stručnoj službi Predsjedništva CK SKJ tako pomno praćene. Znao sam, međutim, da ako nešto želiš to moraš uzeti, a ne čekati da dođe samo. Iz te generalne spoznaje proistekla je, vjerojatno, i moja lagana sklonost serijskoj poligamiji u miljeima bogomdanim za to. Nakon što su me izabrali, po tko zna čijoj volji i po kojem ključu, i za sekretara partijske organizacije Stručne službe Predsjedništva CK SKJ i gurnuli u smjer kojim moram ići, a koji je ustvari i bio moj smjer, Stane Dolanc mi je, ponekad, znao banuti u kancelariju na kratki dogovor. Kad se to dogodilo prvi put, rekoh mu, kako sam počašćen tom gestom, ali da mi je malo neugodno jer je normalno da on priziva "sebi na noge". - Slušaj, ja to radim i s članovima Izvršnog biroa. Upadam im u kancelariju, obavim posao stoječki i odem. Ako ih zovem sebi - nastavio je - izgubim tri puta više vremena: te kafa, te fotelja, te tračevi. Ovako upadnem, obavim što trebam i idem dalje. Nemam ja vremena za protokole i ceremonije, a svi su sujetni i puni sebe k'o guske govana. Dovoljno je da s jednim popiješ kavu, s drugim ne i eto ti međunacionalnog skandala. Nego, dođi večeras u slovenačku bazu, slavimo Andrejev rođendan - nastavio je i prepredeno nasmijan me upitnim očima pogledao preko debelih stakala naočala. Objektivno bio je ružnjikav, ali neodoljivo šarmantan. Onako nizak, debel. Meni je bio zgodan. Švabe bi rekli apetitlich. Svi ljudi koji savršeno rade svoj posao meni su zgodni, a Dolanc je ljudski i politički savršeno funkcionirao, pomislih i rekoh da ću doći. Znao sam da se Slovenci u Beogradu, zahvaljujući njemu, čvrsto drže zajedno. Organizatorica tih "rođendana" bila je Seka, Dolančeva sekretarica, raspuštenica koja je znala koga iz ženskog kontigenta službe može, bez rizika da se raspriča, pozvati na te veselice. Mene su, ne uvijek, zvali kao siguran i pouzdan eskort koji se zna prilagoditi ne narušavati očekivani poredak stvari i rezultate tog poretka... Stane Dolanc, dobro se sjećam, superiorno je vodio Izvršni biro. Radna energija bila je sukladna njegovoj kilaži, inteligencija enormna, a njegova lukavost, raciona-listička hladnoća, manipulativni potencijal i mentalna organiziranost bili su odškolovani na nekoj visokoj obavještajnoj akademiji u SAD-u. Govorio je engleski i njemački, čitao jednim pogledom cijelu stranicu otkucanog materijala, imao je fotografsko pamćenje i memoriju slona. Nitko od članova Izvršnog komiteta nije mu bio ni do pete. Dolazio je na posao točno u šest i trideset i do sedam pio kavu sa šefom protokola Milovanom Pandurovićem, njegovom sekretaricom Svetlanom, svojom sekretaricom Sekom, Andrejom Železnikom i Friderikom Hrastom, prirodno glupim i natprirodno pokvarenim Slovencem, kojeg je postavio za šefa Stručne službe. Ponekad im se pridruživao i Ignac Golob, načelnik Međunarodnog odjeljenja. Tu je, u pola sata, Dolanc saznavao stanje u stručnom aparatu: tko, koga, gdje, kako, kada i koliko. Vladao je urotom. Bojao se jedino Tita. Tito ga je trpio jer je bio najkvalitetniji u generaciji koja je u to doba zauzimala ključne položaje i bila, međusobno, u visoko napetim odnosima.
- Nastavlja se -
