NAPOMENA: SBPeriskop će u više nastavaka objaviti knjigu Stribora Uzelca Schwendemanna: 1973. koja je to bila godina? Bilješke jednog autsajdera. Knjigu je u posebnom postu prikazao Veljko Lukić, urednik portala.
Prvi dio
Drugi dio
Treći dio
Četvrti dio
Peti dio
Moj beogradski restoran bio je Orač nedaleko Slavije na uglu Ulice kneginje Zorke i Bulevara Oslobođenja. Bila je to obična prizemnica, na „čoše“ s tri adaptirana izloga od kojih je jedan služio kao ulaz. U početku je odmah do ulaza, s desne strane, bila staklena budica u kojoj je bio roštilj na žar, sila svježe mesine i dvije starije kuharice s kosom umotanom u bijelu gazu. U tom prostoru se vječno vrtilo janje na ražnju i stalno dimilo pečeno meso. Unutar lokala bilo je desetak običnih stolova, a vani terasa, natkrivena crvenom ceradom, čitavom dužinom kuće. Birtija je vječno bila dupke puna pa nije uopće ni bilo rezervacija stolova. Kasnije je roštilj premješten u stražnji dio zgrade što je umanjilo atrakciju prostora, ali povećalo površinu za stolove. Na jednom zidu bila je velika, ručno obojana fotografija, sjećam se kao da je danas vidim, Tito u maršalskoj uniformi s čizmama, ore s dva vola velikih rogova. Volove vodi seljak sa šajkačom na glavi i opancima na nogama, a iza volova je politička svita s Andrijom Hebrangom na čelu. Tom slikom, misteriozni ugostiteljski objekt kojem se ne zna porijeklo, potvrdio je ime koje nosi po nekadašnjem Oraču u kojem je lumpovao Stevan Sremac, uz makedonske specijalitete, a društvo mu pravio tadašnji vlasnik Jordan Antonović... Konobari, Luka i Toza, sve su stalne goste imenovali, ljubazno ih upozoravali koji će stol prvi biti slobodan, smještali ih, pridržavali kapute, a narudžba je uvijek glasila: kao i prošli put. I oni su točno znali komu idu ljute kobasice u ovčjem crijevu, komu najbolji ćevapi na svijetu čiji je recept zavjetna tajna, komu pljeskavica u užičkom kajmaku, tko jede kakovu salatu, a tko pije aleksinačku ružicu, tko Bipovo pivo. Bokalče s tri deci vinjaka Rubin stizalo je odmah na stol – da se lakše čeka roštilj. Raspadom Jugoslavije raspao se i Orač s Bulevara Oslobođenja. Srušili su zgradu i ugostiteljski lokal s tim imenom i preselili u nedaleku Makenzijevu ulicu broj 81 kod Kalenićeve pijace. Restoran je smješten u prizemlju nebodera. Trostruko je veći i trostruko manje kvalitetne kuhinje i ambijenta. Doduše, slika orača je još uvijek tu. Prema starom predlošku novu je naslikao neki beogradski moler. Bez Tita. Uočio sam to tridesetak godina kasnije kad sam, iz radoznalosti, otišao u taj Orač u Makenzijevoj. Pitam šefa sale ima li koga od starih konobara i on mi reče kako je tu još samo Toza. - Sad ću ga zvati - reče. Dolazi Toza i prepoznaje me. Nakon tridesetak i više godina. Omatorio je, zgurio se, uskoro će u mirovinu. Pitam ga gdje je završila stara slika, a on kaže da ju je odnio, sebi kući, pokojni Luka Maksić. Bio je upravitelj Orača u vrijeme preseljenja. Slika je postala nepodobna jer je prikazivala srpskog dušmanina Tita kako 1946. ore drvenim plugom u nekoj šumadijskoj vukojebini. Šta ti je povijest! Vraćam se u vrijeme kad Tito još ore, ali sve slabije. Izvršni biro je razmatrao i odobrio protokolarni dokument u kojem ga se, iz zdravstvenih razloga, oslobađa brojnih ceremonijalnih obveza... U četvrtak, sedmog lipnja, putujemo Jure i ja u Bukurešt avionom Alitalie. Ispratio nas je Krsta Avramović, vojvođanski član Izvršnog biroa. Na bukureštanskom aerodromu Otopeni dočekao nas je organizacioni sekretar KP Rumunije Pena, član Stalnog prezidijuma Stefan Andrej, Vasile Sandru, rumunjski ambasador u Beogradu i Iso Njegovan ambasador Jugoslavije u Bukureštu. Bili su tu i Salažan, prevoditelj, i neki Turkuš da se nađe pri ruci. U ruskim Čajkama odvezeni smo s aerodroma ravno u rezidenciju Dante, ondje smo ručali, a popodne razgledali Bukurešt – Pariz istoka. U hotelu Interkontinental u centru grada, popili smo kavu i potom se vratili u ogromnu rezidenciju. U Bukurešt smo poslani jer je naša vojno obavještajna služba došla do podataka kako se sprema atentat na Čaušeskua. Nismo došli da to kažemo Čaušeskuu, nego da na licu mjesta, oprezno, provjerimo koliko je to saznanje blizu istine. Tako su bar meni u Beogradu objasnili cilj tog puta. Još na aerodromu, u Beogradu, Jure Bilić mi je u ruke tutnuo veliku bijelu kovertu punu nekakvih papira rekavši mi da to stavim u svoj koferić – aktovku. Kad sam, prije spavanja, pogledao što mi je to dao, samo što nisam odapeo. Bile su to vojnoobavještajne depeše zbog kojih smo i došli. Depeše su bile označene kao najveća državna tajna. Znao sam da Jure zna biti šempija, da je komotan i šlampav, no da će u tom svom šlamperaju zaboraviti ostaviti te papire u Beogradu i ponijeti ih u Bukurešt, to ni u snu nisam mogao pomisliti. Još ih je uvalio meni. Zaključao sam koferić, stavio ga pod jastuk i jedva zaspao. Sutra smo posjetili ambasadora Njegovana, u vrlo lijepoj vili jugoslavenske ambasade, a stari ambasador nije imao pojma o nekim prijetnjama životne opasnosti Čaušeskuu. Popodne nas je rumunjski komunistički otac nacije primio u svojoj rezidenciji. Mali, živahan, ličio mi je na Charliea Chaplina. Bez štapa i brkova. Prilikom pozdravljanja ruka mu je bila mlohava kao krepana riba. Razgovor se vodio uz prisustvo prevoditelja. Ništa. Ja nosim aktovku kud god krenem tako da mi Jure govori da koji ju kurac svuda teglim. Pomislim, taj stari tovar dalmatinski strpat će me na robiju iz nehata i još čvršće ju stegnem uza se. Drugu noć u rezidenciji opet su mi, kao i u Rusiji ugurali u krevet jednu crnku sa zelenim očima, kobajage spremačicu, a ja zgrabio tašku, pobjegao iz kreveta i čekam da upadnu, na in flagranti situaciju, i otmu mi je. Ode žena misleći da sam lud, a ja sve pozaključavao iznutra, ostavio ključeve u ključaonicama i bdio do jutra. Sutra je, po protokolu, posjet veličanstvenoj Palači naroda i trezoru nacionalnog muzeja u kojem su pohranjene krune rumunjskih kraljeva. Tu, u muzeju, mi konačno otmu moju brigu, jer je u trezor zabranjeno bilo što unositi iz sigurnosnih razloga. Pokazujući mi, gestom, da mogu imati puno povjerenje, uniformirani garderobijer preuzme moj teret. Kad smo pregledali ta žezla i krune vraćamo se u garderobu, a ondje nikoga. Ni moje tašne, ni gardero-bijera. Iz pratnje me uvjeravaju da će ju već naći i trpaju nas u automobil za aerodrom. Čekamo u restoranu, no koferića nema. Inače, živčan i nervozan Jure je miran kao bubica. Priča glupe viceve prevoditelju, a ovaj ih prevodi Štefanu Andreju koji se na silu kesi gubicom punom zlatnih zuba. Avion Alitalie zbog nas kasni preko sat vremena. Napokon aktovku donose. Sve je u redu. Našli su je. Kad smo se, napokon, ispozdravljali i izljubili s Rumunjima koji su nas ispratili ljubazno i s darovima, ja ju tek u avionu otključam i utvrdim da je koverta s depešama tu. Od kamena koji mi je pao sa srca avion je, imao sam osjećaj, propao u zraku desetak metara. Jure šuti, čita neke novine koje je zatekao u mreži ispred sjedišta.
- Nastavlja se -
Prvi dio
Drugi dio
Treći dio
Četvrti dio
Peti dio
Moj beogradski restoran bio je Orač nedaleko Slavije na uglu Ulice kneginje Zorke i Bulevara Oslobođenja. Bila je to obična prizemnica, na „čoše“ s tri adaptirana izloga od kojih je jedan služio kao ulaz. U početku je odmah do ulaza, s desne strane, bila staklena budica u kojoj je bio roštilj na žar, sila svježe mesine i dvije starije kuharice s kosom umotanom u bijelu gazu. U tom prostoru se vječno vrtilo janje na ražnju i stalno dimilo pečeno meso. Unutar lokala bilo je desetak običnih stolova, a vani terasa, natkrivena crvenom ceradom, čitavom dužinom kuće. Birtija je vječno bila dupke puna pa nije uopće ni bilo rezervacija stolova. Kasnije je roštilj premješten u stražnji dio zgrade što je umanjilo atrakciju prostora, ali povećalo površinu za stolove. Na jednom zidu bila je velika, ručno obojana fotografija, sjećam se kao da je danas vidim, Tito u maršalskoj uniformi s čizmama, ore s dva vola velikih rogova. Volove vodi seljak sa šajkačom na glavi i opancima na nogama, a iza volova je politička svita s Andrijom Hebrangom na čelu. Tom slikom, misteriozni ugostiteljski objekt kojem se ne zna porijeklo, potvrdio je ime koje nosi po nekadašnjem Oraču u kojem je lumpovao Stevan Sremac, uz makedonske specijalitete, a društvo mu pravio tadašnji vlasnik Jordan Antonović... Konobari, Luka i Toza, sve su stalne goste imenovali, ljubazno ih upozoravali koji će stol prvi biti slobodan, smještali ih, pridržavali kapute, a narudžba je uvijek glasila: kao i prošli put. I oni su točno znali komu idu ljute kobasice u ovčjem crijevu, komu najbolji ćevapi na svijetu čiji je recept zavjetna tajna, komu pljeskavica u užičkom kajmaku, tko jede kakovu salatu, a tko pije aleksinačku ružicu, tko Bipovo pivo. Bokalče s tri deci vinjaka Rubin stizalo je odmah na stol – da se lakše čeka roštilj. Raspadom Jugoslavije raspao se i Orač s Bulevara Oslobođenja. Srušili su zgradu i ugostiteljski lokal s tim imenom i preselili u nedaleku Makenzijevu ulicu broj 81 kod Kalenićeve pijace. Restoran je smješten u prizemlju nebodera. Trostruko je veći i trostruko manje kvalitetne kuhinje i ambijenta. Doduše, slika orača je još uvijek tu. Prema starom predlošku novu je naslikao neki beogradski moler. Bez Tita. Uočio sam to tridesetak godina kasnije kad sam, iz radoznalosti, otišao u taj Orač u Makenzijevoj. Pitam šefa sale ima li koga od starih konobara i on mi reče kako je tu još samo Toza. - Sad ću ga zvati - reče. Dolazi Toza i prepoznaje me. Nakon tridesetak i više godina. Omatorio je, zgurio se, uskoro će u mirovinu. Pitam ga gdje je završila stara slika, a on kaže da ju je odnio, sebi kući, pokojni Luka Maksić. Bio je upravitelj Orača u vrijeme preseljenja. Slika je postala nepodobna jer je prikazivala srpskog dušmanina Tita kako 1946. ore drvenim plugom u nekoj šumadijskoj vukojebini. Šta ti je povijest! Vraćam se u vrijeme kad Tito još ore, ali sve slabije. Izvršni biro je razmatrao i odobrio protokolarni dokument u kojem ga se, iz zdravstvenih razloga, oslobađa brojnih ceremonijalnih obveza... U četvrtak, sedmog lipnja, putujemo Jure i ja u Bukurešt avionom Alitalie. Ispratio nas je Krsta Avramović, vojvođanski član Izvršnog biroa. Na bukureštanskom aerodromu Otopeni dočekao nas je organizacioni sekretar KP Rumunije Pena, član Stalnog prezidijuma Stefan Andrej, Vasile Sandru, rumunjski ambasador u Beogradu i Iso Njegovan ambasador Jugoslavije u Bukureštu. Bili su tu i Salažan, prevoditelj, i neki Turkuš da se nađe pri ruci. U ruskim Čajkama odvezeni smo s aerodroma ravno u rezidenciju Dante, ondje smo ručali, a popodne razgledali Bukurešt – Pariz istoka. U hotelu Interkontinental u centru grada, popili smo kavu i potom se vratili u ogromnu rezidenciju. U Bukurešt smo poslani jer je naša vojno obavještajna služba došla do podataka kako se sprema atentat na Čaušeskua. Nismo došli da to kažemo Čaušeskuu, nego da na licu mjesta, oprezno, provjerimo koliko je to saznanje blizu istine. Tako su bar meni u Beogradu objasnili cilj tog puta. Još na aerodromu, u Beogradu, Jure Bilić mi je u ruke tutnuo veliku bijelu kovertu punu nekakvih papira rekavši mi da to stavim u svoj koferić – aktovku. Kad sam, prije spavanja, pogledao što mi je to dao, samo što nisam odapeo. Bile su to vojnoobavještajne depeše zbog kojih smo i došli. Depeše su bile označene kao najveća državna tajna. Znao sam da Jure zna biti šempija, da je komotan i šlampav, no da će u tom svom šlamperaju zaboraviti ostaviti te papire u Beogradu i ponijeti ih u Bukurešt, to ni u snu nisam mogao pomisliti. Još ih je uvalio meni. Zaključao sam koferić, stavio ga pod jastuk i jedva zaspao. Sutra smo posjetili ambasadora Njegovana, u vrlo lijepoj vili jugoslavenske ambasade, a stari ambasador nije imao pojma o nekim prijetnjama životne opasnosti Čaušeskuu. Popodne nas je rumunjski komunistički otac nacije primio u svojoj rezidenciji. Mali, živahan, ličio mi je na Charliea Chaplina. Bez štapa i brkova. Prilikom pozdravljanja ruka mu je bila mlohava kao krepana riba. Razgovor se vodio uz prisustvo prevoditelja. Ništa. Ja nosim aktovku kud god krenem tako da mi Jure govori da koji ju kurac svuda teglim. Pomislim, taj stari tovar dalmatinski strpat će me na robiju iz nehata i još čvršće ju stegnem uza se. Drugu noć u rezidenciji opet su mi, kao i u Rusiji ugurali u krevet jednu crnku sa zelenim očima, kobajage spremačicu, a ja zgrabio tašku, pobjegao iz kreveta i čekam da upadnu, na in flagranti situaciju, i otmu mi je. Ode žena misleći da sam lud, a ja sve pozaključavao iznutra, ostavio ključeve u ključaonicama i bdio do jutra. Sutra je, po protokolu, posjet veličanstvenoj Palači naroda i trezoru nacionalnog muzeja u kojem su pohranjene krune rumunjskih kraljeva. Tu, u muzeju, mi konačno otmu moju brigu, jer je u trezor zabranjeno bilo što unositi iz sigurnosnih razloga. Pokazujući mi, gestom, da mogu imati puno povjerenje, uniformirani garderobijer preuzme moj teret. Kad smo pregledali ta žezla i krune vraćamo se u garderobu, a ondje nikoga. Ni moje tašne, ni gardero-bijera. Iz pratnje me uvjeravaju da će ju već naći i trpaju nas u automobil za aerodrom. Čekamo u restoranu, no koferića nema. Inače, živčan i nervozan Jure je miran kao bubica. Priča glupe viceve prevoditelju, a ovaj ih prevodi Štefanu Andreju koji se na silu kesi gubicom punom zlatnih zuba. Avion Alitalie zbog nas kasni preko sat vremena. Napokon aktovku donose. Sve je u redu. Našli su je. Kad smo se, napokon, ispozdravljali i izljubili s Rumunjima koji su nas ispratili ljubazno i s darovima, ja ju tek u avionu otključam i utvrdim da je koverta s depešama tu. Od kamena koji mi je pao sa srca avion je, imao sam osjećaj, propao u zraku desetak metara. Jure šuti, čita neke novine koje je zatekao u mreži ispred sjedišta.
- Nastavlja se -
