[caption id="attachment_80297" align="aligncenter" width="460"] Trenkova kuća u Štamparevoj ulici. Srušena je.[/caption]
Europski glavni grad kulture je naslov koji Europska unija dodjeljuje gradovima, na razdoblje od godinu dana, tijekom kojeg se izabranom ukazuje prilika u najboljem svjetlu prikazati svoj kulturni život i svoju kulturno povijesnu baštinu. Jednogodišnjim nošenjem ove titule izabrani gradovi su pod povećanom inozemnom pozornosti i imaju veliki broj posjetitelja. Od hrvatskih gradova za Europski glavni grad kulture u 2020. godini kandidirani su Zagreb, Rijeka, Pula, Osijek i Dubrovnik. Zagreb je ispao u prvom krugu izbora, ali su Pula, Rijeka, Osijek i Dubrovnik ušli u drugi krug.
Slavonski Brod, saznajemo iz pouzdanih izvora bliskih rodijačko-jaranskom paraziteraju u bivšem k. und k. časni-čkom paviljonu, nije se kandidirao i neće jer je procijenjeno da su mu šanse da dobije titulu daleko veće kad Europska unija raspiše natječaj za Glavni europski grad nekulture. Tu su šanse Slavonskog Broda nesagledive. Evo samo nekoliko, od barem sto, razloga i zašto.
Prvo, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda ne bi palaču u najstrožem centru i veliki ljetnikovac svjetski najpoznatije nacionalne književnice, četvrt stoljeća nakon rata, držao nepristupačnim zbog devastiranog interijera i biblijske zapuštenosti. Također, nikom na svijetu ne bi palo na pamet da koncertnu dvoranu nazove imenom književnice, umjesto imenom nekog svog velikog glazbenika, glumca, balerine, režisera, opernog pjevača...
Drugo, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda ne bi svjetski najpoznatijoj nacionalnoj baletnoj divi u dvadesetom stoljeću, dao ulicu koja je, u vrijeme dodije-ljivanja imena, bila blatni poljski put, na periferijskoj vuko-jebini, koji ne vodi nikuda i na čijem je početku sagrađeno pet neožbukanih kuća.
Treće, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda ne bi dozvolio devastaciju povijesne kripte samostana u kojoj je sahranjen i jedan od najznačajnijih franjevačkih leksiko-grafa, gramatičara i pisaca iz 18. stoljeća Marijan Lanosović, čije ime ponosno nosi Klasična gimnazija.
Četvrto, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda ne bi dozvolio da mu dvadeset i pet godina muzej nema postav iako u njemu stalno radi dvadesetak zaposlenih.
Peto, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda nije bio u situaciji da prije šezdesetak godina ima profesiona-lno kazalište, prije četrdesetak Festival profesionalnih kazali-šta države, a da danas ima Festival diletantskih družina i festivale čvaraka, paprikaša i pekmeza.
Šesto, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda nema situaciju da ima godišnji časopis za kulturu, da je taj časopis tiskan u osam brojeva na preko tri tisuće stranica i da se, iz privatnog animoziteta, u njemu nije objavio ni jedan prilog jedinog u gradu rođenog i u gradu donedavno živućeg književnika, člana nacionalne udruge književnika, nositelja brojnih državnih i književnih nagrada i priznanja, počasnog građanina, barda gradske kulture i najvažnijeg, u gradu živućeg, književnog stvaraoca druge polovine 20. stoljeća.
Sedmo, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda ne bi spiskao grdne novce kako bi rekonstruirao franjevačku tvrđavsku crkvicu slavnog graditelja i onda ju nemajuć pojma što s njom, predao petrovcima, koji pogotovo pojma nemaju što bi s istom, pa zvrji prazna, zatvorena i povremeno izložena naletima vandala.
Osmo, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda ne spiska još veće novce u rekonstrukciju potpuno devastira-nog kapelanovog stana u austro-ugarskoj baroknoj tvrđavi i onda u njemu otvori birtiju donedavnog prijatelja gradona-čelnika.
Deveto, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda ne spiska milijune i milijune na restauraciju, u vodu do grla uronjenih, kazamata barokne austrougarske tvrđave i onda, u tu ovlaženu rupu, postavi slikarsku i kiparsku galeriju, a u, slično za grdne novce restauriran, k. und k. časnički paviljon umjesto muzeja, useli nekontrolirano nagomilani činovnički aparat gradske uprave.
Deseto, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda nema zapuštenije židovsko groblje iako su mu Židovi odigrali ogromnu ulogu u gospodarskom, društvenom i kulturnom razvoju, kao što nema ni zapuštenije grobove obitelji koja mu je u 19. stoljeću i prvoj polovici 20. stoljeća bila kulturno povijesna kralježnica.
Jedanaesto, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda ne bi uništio kolonijalno naselje tipskih kuća i okućnica planski sagrađeno za stanovnike Broda kojima su zbog gradnje barokne tvrđave porušene kuće u kojima su stanovali (Mucvanj i Šaragljice).
Dvanaesto, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda ne bi porušio ili prepustio propadanju zgrade jedne od povijesnih karantena Europe prema turskom carstvu – brodski kontumac.
Trinaesto, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda ne bi dopustio da se arhitektonski devastira barokna kuća iz predturskog vremena locirana u najstrožem centru grada i u njoj, umjesto muzeja, otvori ugostiteljski lokal.
Četrnaesto, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda ne bi uklonio spomen-ploču na mjestu bivšeg fašističkog zatvora, u kojem je prilikom bombardiranja u siječnju 1941. poginuo 131 zatvorenik i na njeno mjesto postavio bistu političkog velikana koji ni sa zatvorom, ni s fašistima, ni sa žrtvama, a posebice s imenom trga nema nikakve veze.
Petnaesto, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda ne bi u lokalnoj tvorničkoj talionici pretopio prethodno vandalistički razvaljene umjetničke spomenike koje su izradili nacionalni skulptori svjetskog formata.
Šesnaesto, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda ne bi dozvolio da mu na sveučilištu predaju, i po pola tuceta predmeta, nastavni kadrovi, s doduše formalnim zvanjima, ali sumnjive kompetencije.
Sedamnaesto, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda ne bi dozvolio rušenje spomenika industrijske kulture kao što su to u Brodu bili Slavonija drvna industrija, Plamen, Ella mlin, ciglana Toffolini...
Osamnaesto, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda ne bi mirno promatrao propadanja takvih objekata kao što su migalovački bazeni, hoteli Park i Brod, Jasinjski vinski podrum, dva motela na autocesti, restoran Brođanka, tzv. Trenkova kuća, Hrvatski dom, zgrada bivšeg Gradskog magistrata, šuma topola i objekt na kupalištu Poloj, poslovni toranj Đure Đakovića... a o dvijema arhitektonskim kavernama na glavnom gradskom trgu, nastalim još u Drugom svjetskom ratu - da se i ne govori.
Devetnaesto, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda ne bi odobrio građevinarske intervencije na zaštićenim spomenicima kulture u povijesnoj jezgri grada i u nijednom gradu Europe nisu u staroj gradskoj jezgri svaka ulica i svaki nogostup popločeni drugačije, tj. ovisno o tome tko je trenutačnom gradonačelniku bliski taracar.
Dvadeseto, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda nema sumorniju staru gradsku jezgru u kojoj je uglavnom živjelo fetivno stanovništvo. U tom prostoru nelagode dvjestotinjak poslovnih prostora i lokala1 sablasno zvrji prazno zajedno s velikom robnom kućom usred glavnog gradskog trga. A gotovo svaka treća kuća u prozoru ima požutjeli oglas: „Prodaje se“.
Dvedeset i prvo, nijedan grad u EU veličine Broda ne ubija tako temeljito tradiciju kao Brod. Sv. Florijan je 190 godina bio svetac zaštitnik Broda. Nečijim političkim hirom zamijenjen je 1997. godine sv. Ivanom Nepomukom, pa se svakog 16. svibnja na glavnom gradskom trgu pali „ivanjska vatra“, jer u gradskoj upravi, sve veliki katolički vjernik do još većeg katoličkog vjernika, pojma nemaju da se tradicionalne „ivanjske vatre“ pale 24. lipnja na dan svetog Ivana Krstitelja. A o tome da Brod nije obilježio stogodišnjicu osnivanja Hrvatskog sokola, stogodišnjicu nogometnog kluba Marsonia, osnovanog prije splitskog Hajduka, itd., itd., da se i ne „mrči mastilo“...
Priznajem. Dobar razlog za navođenje gornjih dvadesetak lakih razloga je dosta osoban i služi kao uvod za ovu dvadeset i drugu priču. Idemo redom. Potpuno izlišna institucija, Brodsko-posavska županija, koja stoluje u Slavonskom Brodu, i ima proračun oko 200 milijuna kuna, raspisuje svake godine natječaj za financiranje potreba u kulturi. Godine 2015. moju kolor fotomonografiju o svjetski najpoznatijoj Hrvatici 20. stoljeća, balerini Miji Čorak Slavenskoj, rođenoj u Brodu, financiralo je s ukupno oko četrdesetak tisuća kuna Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.2 U tom iznosu bio je i trošak tiskanja onoliko knjiga koliko je Ministarstvo naručilo za sve Narodne knjižnice u Hrvatskoj. Javio sam se na Natječaj Županije Brodsko-posavske, objasnio i predložio da za već gotovu knjigu dodijele sredstva za njeno dodatno tiskanje i za potrebe brodske kulturne javnosti. Nitko mi nikada nije odgovorio na uredno pismeno podnesen prijedlog. Nakon godinu dana i uoči stogodišnjice rođenja Mije Čorak Slavenske, koju će hrvatska država obilježiti sadržajima na zagrebačkom nivou, ponovno sam se javio na Natječaj i ponovno objasnio kako bi za stogodišnjicu bilo najefektnije i najjeftinije o županijskom trošku financirati tiskanje knjige i njenu prodaju i da bi za Županiju to bio poslovni potez budući se cijene knjiga formiraju tako da su tri do četiri puta veće od cijene troškova njene proizvodnje. Što ustvari znači kako bi se odobrena sredstva za tiskanje utrostručeno vratila... Ni ovaj puta mi nitko ništa nije odgovorio. Početkom prosinca ove godine, saznam u birtiji, od upućenog poznanika, da su mi još prije godinu dana, na onom prvom natječaju, odobrena sredstva od pet tisuća kuna. Nakon toga nazovem nekog županijskog činovnika i on mi potvrdi sumu, a na upit zašto nisam dobio pismenu obavijest o tome, dobijem odgovor da Županija to ne radi, nego rezultate natječaja zakvači na internet. Objasnim mu kako sam ja obični prosječni Hrvat koji ne zna ni upaliti kompjutor, a kamoli pretraživati internet, na što on meni objasni da će sve biti u redu i neka pismeno uputim zahtjev i pošaljem broj mog računa. U šali ga pitam mogu li to učiniti internetom što druga strana telefona nije shvatila, nego mi je ozbiljno odgovorila da mora biti pismeno. Dakle, ja pismeno s poštanskim troškovima, a Županija internetom bez poštanskog troška. Ajde, pošaljem. Nakon desetak dana provjerim u banci: stiglo tri tisuće kuna. Zovem računovodstvo i financije u Županiji. Nitko pojma nema, niti se usudi. „Morate pitati načelnicu, ona je nalogodavac.“ – gotovo šapćući mi je rekao nepoznati glas. Za načelnicu nikad čuo. Zove se Anica Vukašinović, ako sam dobro zapisao. Zovem u osam: nije došla. Zovem kasnije: na kolegiju je. Sutradan je napokon dobijem i ljubazno mi objašnjava na upit kako se pet tisuća pretvara u tri: „Znate, odluka jest pet tisuća, ali pet tisuća u skladu s mogućnostima Županije, a to je, vidite, tri tisuće.“ Potencija Brodsko-posavske županije opala je, dakle, u godinu dana za 40 posto. Jesu li si župan i stotinjak malih župančića oko njega, zbog tog prdeža u čabar, za taj iznos „pada mogućnosti“ smanjili sebi plaće i privilegije? Naravno da nisu.
Ovakva kulturna svinjarija ne može se dogoditi ne samo ni u jednom gradu EU veličine Broda, nego nikada, nigdje i nikako – osim u Slavonskom Brodu. Doduše, i ja se čudim, ko pura govnu, pa nedavno sam na lokalnoj televiziji vidio kako neka županijska elita na nekom eventu pije šampanjac iz plastičnih čaša, onih što vam ih u laboratoriju bolnice daju da u njima šetate mokraću...
A tih tri tisuće kuna donirao sam, za pseću hranu, sarajevskom čudaku Vladimiru Vukoviću koji se brine za njih oko stotinu. Neka ju psi pretvore u isto ono u što su Brodsko-posavsku županiju pretvorili tvorci sintagme „...u skladu s mogućnostima Županije“.
Brod je kulturno pojeden iznutra. Definitivno.
Nekada je bio dno Panonskog mora, a danas je hrvatsko kulturno dno.
Bilješke:
1 Koji su i prije dvadeset pet, i prije pedeset, i prije sto godina gotovo svi bili u funkciji.
2 Grad, koji također raspisuje natječaj za financiranje u kulturi, potpuno se oglušio za taj projekt.
3 O njemu i njegovim psima francuska korporacija DARI snimila je zapaženi dokumentarni film.
Europski glavni grad kulture je naslov koji Europska unija dodjeljuje gradovima, na razdoblje od godinu dana, tijekom kojeg se izabranom ukazuje prilika u najboljem svjetlu prikazati svoj kulturni život i svoju kulturno povijesnu baštinu. Jednogodišnjim nošenjem ove titule izabrani gradovi su pod povećanom inozemnom pozornosti i imaju veliki broj posjetitelja. Od hrvatskih gradova za Europski glavni grad kulture u 2020. godini kandidirani su Zagreb, Rijeka, Pula, Osijek i Dubrovnik. Zagreb je ispao u prvom krugu izbora, ali su Pula, Rijeka, Osijek i Dubrovnik ušli u drugi krug.
Slavonski Brod, saznajemo iz pouzdanih izvora bliskih rodijačko-jaranskom paraziteraju u bivšem k. und k. časni-čkom paviljonu, nije se kandidirao i neće jer je procijenjeno da su mu šanse da dobije titulu daleko veće kad Europska unija raspiše natječaj za Glavni europski grad nekulture. Tu su šanse Slavonskog Broda nesagledive. Evo samo nekoliko, od barem sto, razloga i zašto.
Prvo, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda ne bi palaču u najstrožem centru i veliki ljetnikovac svjetski najpoznatije nacionalne književnice, četvrt stoljeća nakon rata, držao nepristupačnim zbog devastiranog interijera i biblijske zapuštenosti. Također, nikom na svijetu ne bi palo na pamet da koncertnu dvoranu nazove imenom književnice, umjesto imenom nekog svog velikog glazbenika, glumca, balerine, režisera, opernog pjevača...
Drugo, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda ne bi svjetski najpoznatijoj nacionalnoj baletnoj divi u dvadesetom stoljeću, dao ulicu koja je, u vrijeme dodije-ljivanja imena, bila blatni poljski put, na periferijskoj vuko-jebini, koji ne vodi nikuda i na čijem je početku sagrađeno pet neožbukanih kuća.
Treće, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda ne bi dozvolio devastaciju povijesne kripte samostana u kojoj je sahranjen i jedan od najznačajnijih franjevačkih leksiko-grafa, gramatičara i pisaca iz 18. stoljeća Marijan Lanosović, čije ime ponosno nosi Klasična gimnazija.
Četvrto, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda ne bi dozvolio da mu dvadeset i pet godina muzej nema postav iako u njemu stalno radi dvadesetak zaposlenih.
Peto, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda nije bio u situaciji da prije šezdesetak godina ima profesiona-lno kazalište, prije četrdesetak Festival profesionalnih kazali-šta države, a da danas ima Festival diletantskih družina i festivale čvaraka, paprikaša i pekmeza.
Šesto, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda nema situaciju da ima godišnji časopis za kulturu, da je taj časopis tiskan u osam brojeva na preko tri tisuće stranica i da se, iz privatnog animoziteta, u njemu nije objavio ni jedan prilog jedinog u gradu rođenog i u gradu donedavno živućeg književnika, člana nacionalne udruge književnika, nositelja brojnih državnih i književnih nagrada i priznanja, počasnog građanina, barda gradske kulture i najvažnijeg, u gradu živućeg, književnog stvaraoca druge polovine 20. stoljeća.
Sedmo, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda ne bi spiskao grdne novce kako bi rekonstruirao franjevačku tvrđavsku crkvicu slavnog graditelja i onda ju nemajuć pojma što s njom, predao petrovcima, koji pogotovo pojma nemaju što bi s istom, pa zvrji prazna, zatvorena i povremeno izložena naletima vandala.
Osmo, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda ne spiska još veće novce u rekonstrukciju potpuno devastira-nog kapelanovog stana u austro-ugarskoj baroknoj tvrđavi i onda u njemu otvori birtiju donedavnog prijatelja gradona-čelnika.
Deveto, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda ne spiska milijune i milijune na restauraciju, u vodu do grla uronjenih, kazamata barokne austrougarske tvrđave i onda, u tu ovlaženu rupu, postavi slikarsku i kiparsku galeriju, a u, slično za grdne novce restauriran, k. und k. časnički paviljon umjesto muzeja, useli nekontrolirano nagomilani činovnički aparat gradske uprave.
Deseto, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda nema zapuštenije židovsko groblje iako su mu Židovi odigrali ogromnu ulogu u gospodarskom, društvenom i kulturnom razvoju, kao što nema ni zapuštenije grobove obitelji koja mu je u 19. stoljeću i prvoj polovici 20. stoljeća bila kulturno povijesna kralježnica.
Jedanaesto, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda ne bi uništio kolonijalno naselje tipskih kuća i okućnica planski sagrađeno za stanovnike Broda kojima su zbog gradnje barokne tvrđave porušene kuće u kojima su stanovali (Mucvanj i Šaragljice).
Dvanaesto, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda ne bi porušio ili prepustio propadanju zgrade jedne od povijesnih karantena Europe prema turskom carstvu – brodski kontumac.
Trinaesto, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda ne bi dopustio da se arhitektonski devastira barokna kuća iz predturskog vremena locirana u najstrožem centru grada i u njoj, umjesto muzeja, otvori ugostiteljski lokal.
Četrnaesto, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda ne bi uklonio spomen-ploču na mjestu bivšeg fašističkog zatvora, u kojem je prilikom bombardiranja u siječnju 1941. poginuo 131 zatvorenik i na njeno mjesto postavio bistu političkog velikana koji ni sa zatvorom, ni s fašistima, ni sa žrtvama, a posebice s imenom trga nema nikakve veze.
Petnaesto, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda ne bi u lokalnoj tvorničkoj talionici pretopio prethodno vandalistički razvaljene umjetničke spomenike koje su izradili nacionalni skulptori svjetskog formata.
Šesnaesto, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda ne bi dozvolio da mu na sveučilištu predaju, i po pola tuceta predmeta, nastavni kadrovi, s doduše formalnim zvanjima, ali sumnjive kompetencije.
Sedamnaesto, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda ne bi dozvolio rušenje spomenika industrijske kulture kao što su to u Brodu bili Slavonija drvna industrija, Plamen, Ella mlin, ciglana Toffolini...
Osamnaesto, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda ne bi mirno promatrao propadanja takvih objekata kao što su migalovački bazeni, hoteli Park i Brod, Jasinjski vinski podrum, dva motela na autocesti, restoran Brođanka, tzv. Trenkova kuća, Hrvatski dom, zgrada bivšeg Gradskog magistrata, šuma topola i objekt na kupalištu Poloj, poslovni toranj Đure Đakovića... a o dvijema arhitektonskim kavernama na glavnom gradskom trgu, nastalim još u Drugom svjetskom ratu - da se i ne govori.
Devetnaesto, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda ne bi odobrio građevinarske intervencije na zaštićenim spomenicima kulture u povijesnoj jezgri grada i u nijednom gradu Europe nisu u staroj gradskoj jezgri svaka ulica i svaki nogostup popločeni drugačije, tj. ovisno o tome tko je trenutačnom gradonačelniku bliski taracar.
Dvadeseto, nijedan grad u EU veličine Slavonskog Broda nema sumorniju staru gradsku jezgru u kojoj je uglavnom živjelo fetivno stanovništvo. U tom prostoru nelagode dvjestotinjak poslovnih prostora i lokala1 sablasno zvrji prazno zajedno s velikom robnom kućom usred glavnog gradskog trga. A gotovo svaka treća kuća u prozoru ima požutjeli oglas: „Prodaje se“.
Dvedeset i prvo, nijedan grad u EU veličine Broda ne ubija tako temeljito tradiciju kao Brod. Sv. Florijan je 190 godina bio svetac zaštitnik Broda. Nečijim političkim hirom zamijenjen je 1997. godine sv. Ivanom Nepomukom, pa se svakog 16. svibnja na glavnom gradskom trgu pali „ivanjska vatra“, jer u gradskoj upravi, sve veliki katolički vjernik do još većeg katoličkog vjernika, pojma nemaju da se tradicionalne „ivanjske vatre“ pale 24. lipnja na dan svetog Ivana Krstitelja. A o tome da Brod nije obilježio stogodišnjicu osnivanja Hrvatskog sokola, stogodišnjicu nogometnog kluba Marsonia, osnovanog prije splitskog Hajduka, itd., itd., da se i ne „mrči mastilo“...
Pripisak
Priznajem. Dobar razlog za navođenje gornjih dvadesetak lakih razloga je dosta osoban i služi kao uvod za ovu dvadeset i drugu priču. Idemo redom. Potpuno izlišna institucija, Brodsko-posavska županija, koja stoluje u Slavonskom Brodu, i ima proračun oko 200 milijuna kuna, raspisuje svake godine natječaj za financiranje potreba u kulturi. Godine 2015. moju kolor fotomonografiju o svjetski najpoznatijoj Hrvatici 20. stoljeća, balerini Miji Čorak Slavenskoj, rođenoj u Brodu, financiralo je s ukupno oko četrdesetak tisuća kuna Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.2 U tom iznosu bio je i trošak tiskanja onoliko knjiga koliko je Ministarstvo naručilo za sve Narodne knjižnice u Hrvatskoj. Javio sam se na Natječaj Županije Brodsko-posavske, objasnio i predložio da za već gotovu knjigu dodijele sredstva za njeno dodatno tiskanje i za potrebe brodske kulturne javnosti. Nitko mi nikada nije odgovorio na uredno pismeno podnesen prijedlog. Nakon godinu dana i uoči stogodišnjice rođenja Mije Čorak Slavenske, koju će hrvatska država obilježiti sadržajima na zagrebačkom nivou, ponovno sam se javio na Natječaj i ponovno objasnio kako bi za stogodišnjicu bilo najefektnije i najjeftinije o županijskom trošku financirati tiskanje knjige i njenu prodaju i da bi za Županiju to bio poslovni potez budući se cijene knjiga formiraju tako da su tri do četiri puta veće od cijene troškova njene proizvodnje. Što ustvari znači kako bi se odobrena sredstva za tiskanje utrostručeno vratila... Ni ovaj puta mi nitko ništa nije odgovorio. Početkom prosinca ove godine, saznam u birtiji, od upućenog poznanika, da su mi još prije godinu dana, na onom prvom natječaju, odobrena sredstva od pet tisuća kuna. Nakon toga nazovem nekog županijskog činovnika i on mi potvrdi sumu, a na upit zašto nisam dobio pismenu obavijest o tome, dobijem odgovor da Županija to ne radi, nego rezultate natječaja zakvači na internet. Objasnim mu kako sam ja obični prosječni Hrvat koji ne zna ni upaliti kompjutor, a kamoli pretraživati internet, na što on meni objasni da će sve biti u redu i neka pismeno uputim zahtjev i pošaljem broj mog računa. U šali ga pitam mogu li to učiniti internetom što druga strana telefona nije shvatila, nego mi je ozbiljno odgovorila da mora biti pismeno. Dakle, ja pismeno s poštanskim troškovima, a Županija internetom bez poštanskog troška. Ajde, pošaljem. Nakon desetak dana provjerim u banci: stiglo tri tisuće kuna. Zovem računovodstvo i financije u Županiji. Nitko pojma nema, niti se usudi. „Morate pitati načelnicu, ona je nalogodavac.“ – gotovo šapćući mi je rekao nepoznati glas. Za načelnicu nikad čuo. Zove se Anica Vukašinović, ako sam dobro zapisao. Zovem u osam: nije došla. Zovem kasnije: na kolegiju je. Sutradan je napokon dobijem i ljubazno mi objašnjava na upit kako se pet tisuća pretvara u tri: „Znate, odluka jest pet tisuća, ali pet tisuća u skladu s mogućnostima Županije, a to je, vidite, tri tisuće.“ Potencija Brodsko-posavske županije opala je, dakle, u godinu dana za 40 posto. Jesu li si župan i stotinjak malih župančića oko njega, zbog tog prdeža u čabar, za taj iznos „pada mogućnosti“ smanjili sebi plaće i privilegije? Naravno da nisu.
Ovakva kulturna svinjarija ne može se dogoditi ne samo ni u jednom gradu EU veličine Broda, nego nikada, nigdje i nikako – osim u Slavonskom Brodu. Doduše, i ja se čudim, ko pura govnu, pa nedavno sam na lokalnoj televiziji vidio kako neka županijska elita na nekom eventu pije šampanjac iz plastičnih čaša, onih što vam ih u laboratoriju bolnice daju da u njima šetate mokraću...
A tih tri tisuće kuna donirao sam, za pseću hranu, sarajevskom čudaku Vladimiru Vukoviću koji se brine za njih oko stotinu. Neka ju psi pretvore u isto ono u što su Brodsko-posavsku županiju pretvorili tvorci sintagme „...u skladu s mogućnostima Županije“.
Brod je kulturno pojeden iznutra. Definitivno.
Nekada je bio dno Panonskog mora, a danas je hrvatsko kulturno dno.
Bilješke:
1 Koji su i prije dvadeset pet, i prije pedeset, i prije sto godina gotovo svi bili u funkciji.
2 Grad, koji također raspisuje natječaj za financiranje u kulturi, potpuno se oglušio za taj projekt.
3 O njemu i njegovim psima francuska korporacija DARI snimila je zapaženi dokumentarni film.
