Fasadna demokracija je politička forma u kojoj vladajući, bez legitimne većine dobivene na izborima, nego s većinom stvorenom političkim trgovanjem nakon izbora, mogu raditi što im pustopašna volja hoće.
Armaturu vlasti čine jaki pojedinci, koje u svojim vrhuškama uzgajaju potpuno nedemokratski ustrojene stranke. Jak pojedinac u stranci je redovno predsjednik kojemu se u ime snage i ugleda stranke, efikasnosti rada, jedinstva, odlučnosti – daje neograničena moć.
U sve upetljani, a ni za što odgovorni, okruženi klijentelističkim lojalizmom ljubim ruke činovnika uprave i administracije i dužnosnicima vlasti kojima su poslovi povjereni da ih ne obavljaju - političari svoje stranke tretiraju kao zavjereničke organizacije. U kojima je pod firmom imperativnog partitizma legalizirana urotnička aktivnost, bezakonje i moralna mizerija. S takvim političkim materijalom demokracija se pretvara u dekorativnu grotesku, koju je politologija znanstveno definirala kao demokraturu (Adam Mischnik). Demokratura je diktatura s demokratskim legalitetom. Nikla je na osnovnom poroku demokracije što baš svakom omogućava da smjera k vlasti i tako dâ oduška svojim bolesnim ambicijama. U politiku ulaze beznačajnici, bez idejnih i političkih premisa i u nju unose patologiju pohlepe, isprazne brbljivosti, nedoraslosti i nesposobnosti za obavljanje društvenih uloga i funkcija koje prigrabe.
Armaturu vlasti čine jaki pojedinci, koje u svojim vrhuškama uzgajaju potpuno nedemokratski ustrojene stranke. Jak pojedinac u stranci je redovno predsjednik kojemu se u ime snage i ugleda stranke, efikasnosti rada, jedinstva, odlučnosti – daje neograničena moć. Recept je totalitaristički i u njemu je klica zla zvanog duh i volja tiranije. Jer predsjednik, kako bi se održao u svojoj neprikosnovenosti, sebe obzidava poslušničkom klijentelom koju regrutira i u pokornosti drži povlasticama, nagradama, prilikama, obećanjima funkcija i položaja kad se izbori i najmanja šnita vlasti. Klijentela je soj koji se da tiranizirati za tračak nade u kojem namače svoje ambicije.
Kad stranke konstituiraju vlast, one taj duh «političkog zla useljenog u prave razloge» prenose na vlast. Vlast se konstituira demokratski, tj. na većinskom principu. No konstituciji prethodi izborna delikvencija, tj. bezočna međusobna trgovina na principu tko će koga, a tko s kim. Formirana i gotovo u pravilu tijesna većina, ukoliko želi nesmetano vladati, mora funkcionirati monolitno. Odluke se donose bez velikih rasprava u redovima većine, jer je bespredmetno raspravljati o nečem što je već ranije odlučeno. A manjina ima ulogu demokratske fasade i ona svojim uzaludnim kokodakanjem stvara privid demokratskog legitimiteta procedure... Takovu fasadnu demokraciju Tomaž Mastnik naziva demokratski fašizam. Demokratski fašizam je privatizirana vlast koju kontroliraju paradržavni karteli i bulumente koje sačinjavaju vrhovi vladajućih koalicijskih stranaka, ljudi s jakom kriminalnom voljom tzv. mirnodobski zločinci, vrhovi represivnog aparata, utjecajni pojedinci iz medija, interesne mreže, pa i dvorski intelektualci tzv. consiglieri. Umjesto pravila i vrijednosti demokracije, funkcionira neki privatizirani hibrid koji je naizgled demokratizirao lošu prošlost, a zapravo je gori od nje jer jednostavno nije u stanju kontrolirati politički osnažene pojedince i njihovu samovolju. Koja doduše može biti vrlo konstruktivna, ali i nekontrolirano destruktivna. Između prosvjetiteljskog monarhizma i fašističkog liberalizma vrlo je tanka nit. I potoci krvi su proliveni u brobi za obuzdavanje raspojasane političke moći i volje pojedinaca otrgnutih od odgovornosti, obaveze javnog polaganja računa i elementarnih moralnih skrupula.
Fasadna demokracija je politička forma u kojoj vladajući, bez legitimne većine dobivene na izborima, nego s većinom stvorenom političkim trgovanjem nakon izbora, mogu raditi što im pustopašna volja hoće. To je sustav u kojem su stranke stratište političkog života, u kojem postoji rascjep između svijeta života i svijeta politike (Thomas Mayer), koji savršeno funkcionira bez građana, kojem je umjesto građana potrebna svjetina i kojem je potrebno što više slučajnih ljudi za upražnjavanje uloga i funkcija tog poretka. Sa slučajnima se lakše manipulira, jer slučajnima stalno nešto treba...
