U Parizu je, prije 125 godina, postavljena izložba koja se zvala Salon des Incohérents, u prijevodu Salon bezveznjaka, na kojem je izloženo slikarsko platno crvene boje ispod kojeg je bio potpis Na obali Crvenog mora apokleptični kardinali beru paradajz. Drugo platno bilo je netaknuto, a potpis je glasio: Ova slika tek treba biti napravljena. Na trećem je Mona Lisa pušila lulu... Stotine dosjetki tog tipa sačinjavalo je izložbu. Publika je bila oduševljena dosjetljivošću autora, ali nitko ništa nije kupovao i nikom nije palo na pamet da to proglasi umjetnošću, avangardom, ničim. Puno kasnije Marcel Duchamp je sa svojim pisoarom (Fountain) iz 1917. godine osjetio pravi čas početka manifestantnog ljudskog kolektivnog licemjerja i uveo načelo da je netko tko sam sebe ustoliči i smatra umjetnikom, ujedno i vrhovni arbitar umjetničkog čina. Ako on drži da je pisoar umjetničko djelo onda se to tako treba i prihvatiti i poštovati. Tako je pisoar ušao u muzeje i postao pradigma tzv. moderne konceptualne umjetnosti1 primjerene stanju koje do danas dominira u svim područjima životâ: korupcionaška kapitalistička ekonomija, ratovi, nemoral u svim sferama života, droga, alkohol, prodaja ljudskih organa, djece i žena, posvemašnja vladavina mafijâ, zavjere u politici, ekološke katastrofe, fašizam, rasizam... Konceptualna umjetnost, danas, također ne nadilazi lokalnu realnost. Ona ju manje-više domišljato pokušava snimiti i nadići, no može li se jedan takav čin smatrati umjetnošću? Ta zrcalna igra sa suvremenim svijetom je ništavna. Između nje i svijeta je jednadžba jednaka nuli. Banalnost te umjetnosti miješa se s banalnošću svijeta. Ustvari se čitava stvarnost prenosi u estetiku. Artur Cravan je napisao: „Na ulicama će se vidjeti samo umjetnici i trebat će muke svijeta da se na njima otkrije običan čovjek.“

Vratimo se poluzahodu za muškarce, ikoni moderne umjetnosti 20. stoljeća koju je pet stotina britanskih stručnjaka proglasilo najutjecajnijim modernim umjetničkim djelom. Francuzi, nešto kasnije, u Centre Pompidou izlažu Duchampov pisoar, ali ne originalni iz 1917., jer se taj negdje bezvrijedno zagubio (ustvari je bačen u smeće), nego njegovu drugu verziju potpisanu od Duchampa 1950. godine. Kasnije je Duchamp potpisao još dvadesetak replika i za njih su se otimali svjetski muzeji od Kyota do Stockholma.

Alan Riding objavio je u New York Timesu 2007. članak koji opisuje kako se francuski performer Pierre Pinoncelli, kad je jedna od tih replika pisoara bila izložena u Nimesu (1993.), javno popišao u nju, a potom na izložbi u Parizu (Baubourg 2006.) čekićem oštetio potpisanu repliku. Tada ga je Centre Pompidou tužio za štetu i vodeći računa o cijenama Duchampovih ludorija na tržištu, tražio gotovo tri milijuna eura odštete. Na suđenju je službeni odvjetnik, konzultirajući katalog kupaonske opreme, procjenio štetu na 83 eura. Onda su „umjetnički stručnjaci“ procijenili kako oštećenje industrijski proizvedene muške pišaonice iznosi 15 posto pa su realnu štetu odredili na 427 tisuća eura. Sud je Pinoncellija, po nekakvom svom rezonu, osudio da plati 14 352 eura štete...

Činjenica je da tzv. moderna likovna umjetnost trpi srozavanje još od uoči Prvog svjetskog rata. U korist te činjenice je gubitak sposobnosti nastavljanja umjetnički zahtijevnog nivoa prijašnjih generacija. Gotovo stotinu godina u modernoj umjetnosti nije se dogodilo ništa što bi se moglo usporediti s revolucijama tipa nadrealizma i dadaizma. Ponavljaju se u nedogled izolirani i obezvrijeđeni ostatci prošlosti. Guy Debord još je pedesetih godina tvrdio kako je moderna umjetnost mrtva. „Revolucionarna ideja suvremene umjetnosti sastojala se u tome da bilo koji predmet, bilo koji detalj ili fragment materijalnog svijeta može imati istu neobičnu privlačnost i postaviti ista nerješiva pitanja kao i ona koja su nekoć bila rezervirana za rijetke aristokratske forme koje su nazivali umjetničkim djelima“ (Jean Baudrillard: Inteligencija zla ili pakt budućnosti). Banalnost te i takve umjetnosti pomiješane s banalnošću svijeta je Duchampov pisoar kojem je stvarnost prenesena u estetiku. Promatrač se miri s činjenicom da tu ništa ne razumije i da za tim i nema potrebe. „Ideja umjetnosti se razrjeđuje do konceptualne varijante ne izlaganja ne djela u ne galeriji uz ne užitak u ne činu, dakle, u apoteozi umjetnosti kao ne događaja ili njenoj paradigmatizaciji u nehumanosti i transestetičkoj banalnosti.“ (Jean Baudrillard). Moderni umjetnički pogon odrezan je od svega što se nalazi izvan njegovog vlastitog jezika i poimanja. Na nevjerojatnom primjeru Duchampa očigledno je, međutim, da tržište moderne umjetnosti itekako postoji. Na tom tržištu svi glume: umjetnici umjetnike, izlagači izlagače, kupci kupce. Na tom tržištu se kale snažne ličnosti. André Breton proglasio je Duchampa najinteligentnijim čovjekom na svijetu koji je razradio ideju ready madea – već postojećeg predmeta koji bi umjetnik samo potpisao. Poruka je da umjetničko djelo ne postoji dok jedna snažna individualnost ne stavi na njega svoj pečat. Dakle, kad jednom uspiješ postati heroj završio si posao. I to funkcionira. Marketinške službe proizvode produkte koje nameću tržištu. Danas su aktualni Hirst, Koons i braća Chapman. Aukcijske i galerijske kuće smicalicama stvaraju „umjetnike“ i umjetnička imena, grade cijene i plasiraju djela. Kod nas to rade klanovi koji filtriraju, selekcioniraju za publikacije, vođeni pitajboga kakvim kriterijima. Tipičan primjer marketinškog produkta je britanski slikar i skulptor Damien Hirst (47) najskuplji živi umjetnik na planeti. Za njega Julian Spelding, jedan od najvećih britanskih arbitara kaže: „Za Hirsta nisam rekao da je loš umjetnik. Rekao sam kako on uopće nije umjetnik.“ Ako, dakle, Hirst nije umjetnik nisu mu ni djela umjetnička. Međutim, za svoj rad Za Božju ljubav dobio je na aukciji 50 milijuna funti. Amerikanas Jeff Koons (57) s pravom nosi nadimak „kralj kiča“, no Roman Abramovič, Barac Obama, Madonna, Bill Gates i ostali otimaju se kako bi se fotografirali s njim. Za Balon u obliku cvijeta, dobio je 2008. godine na aukciji 25,7 milijuna dolara. Dok ima onih koji će za Hirstove i Koonsove slike ili skulpture plaćati kao za avion - tomu je tako. Čuđenje, potraga za smislom... sve je to uzaludno. To je naprosto svijet u kojem živimo.

Zašto bi onda bilo čudno da se eklektičke pseudonadrealne mazarije, grnčarije i dosjetke priznaju kao suvremena umjetnost? „Svaki čovjek je umjetnik – samo neki to znaju, neki ne“ – rekao je Mesija Kožarić u jednom dokumentarcu plagirajući Arthura Cravana.

U Brodu je ova Kožarićeva moderno umjetnička formula doslovno prenesena u svakodnevni život. Posebice politički. Ovdje je svaki čovjek političar, samo neki to znaju, neki ne. Banjalučki anesteziolog, na primjer, zna. I stoga se njegovi decenijski eklektički pseudorealni potezi, političke mazarije i grnčarije priznaju kao suvremeno lukrativno i domoljubno gradonačelnikovanje gradom od 55 tisuća stanovnika. Gradom koji je nekad imao 70 tisuća stanovnika pa je u njega došlo još 15 tisuća izbjeglica iz bosanske Posavine i to danas iznosi 55 tisuća stanovnika. U Slavonskom Brodu, u eri gradonačelnikovanja liječnikâ (od kojih, naravno, ni jedan nije rođen u Brodu), 70 000 + 15 000 = 55 000. Sad je valjda i najblesavijima jasno što je to suvremena (politička) umjetnost.

Brodski birači biraju liječnike za gradonačelnike s isto onoliko smisla, pameti i logike, s koliko smisla, pameti i logike Hirstove i Koonsove mušterije kupuju njihove slike. Čuđenje, potraga za smislom... sve je to uzaludno. To je naprosto besmislenost svijeta u kojem živimo...

_____________________________________

1 Marcel Duchamp ne samo da nije završio likovnu akademiju, nego nije, u nekoliko navrata, uspio položiti prijemni ispit.