[caption id="attachment_111811" align="alignnone" width="460"] Zvonimir Bračun (Foto: 035)[/caption]
U 175 godina postojanja Matice hrvatske i preko pola stoljeća od obnove svog ogranka, brodska Matica nije nikada imala manji broj članova: četrdesetak (na papiru), a stanovnika Broda je oko šezdeset tisuća. [1] I nikada nije imala više članova Predsjedništva ogranka koji u njemu pljesnive više od četvrt stoljeća ne radeći niti što naročito pametno, niti što naročito korisno. Ali novci im cure curkom. Ogranak (čitaj Predsjedništvo) potpuno nezasluženo proždire najveću šnitu vaninstitucionalne brodske kulturne kukuruze... Ta veza između članskog minimalizma i vremenskog maksimalizma trajanja nekolicine članova Predsjedništva je organska. Jer tih ni četrdesetak su glasačka mašina četvrtstoljetničke koterije u Predsjedništvu ogranka. Omasovljavanje bi ugrozilo mehanizam koji je osmislio mahniti lovac na vještice brodske kulturne scene – Mato Artuković.[2]
Kulturtregerski doseg tog i takvog Predsjedništva je katastrofalno neznalački uređivan Godišnjak koji, doduše, dobro oslikava provinclersku šprancu: dani hrvatskog jezika, dani Ivane Brlić-Mažuranić, dani Dragutina Tadijanovića, dani grada, dani plesa, dani dana... mjeseci knjige, mjeseci invalida, mjeseci mjeseca... godišnjice godišnjica, itd. itd. Tu je i Zbornik Stjepana Marijanovića ukraden od Slavka Mirkovića, tu su i Bartekove Svirale za koje predsjednik ogranka javno kaže: „Jebale ga te Svirale“. Tu je Kritičko izdanje djela Ivane Brlić-Mažuranić pa reteriranje od tog megalomanskog projekta na Sabrana djela od kojih su ostala još samo pisma[3]...
Brodsko Predsjedništvo ogranka Matice hrvatske koje je apsolutno uzurpiralo ogranak uglavnom sve radi površno, nedovršeno, nekompetentno – na svoju sliku i prliku.
I onda taj lutajući Holandez suverene, samostalne i nezavisne brodske kulture u povodu 175. godišnjice Matice hrvatske izvede kopernikanski obrat: izložbu sto i četrdesetak knjiga prvih izdanja Matice hrvatske i promociju reprinta četiri knijige zaboravljene, zbranjivane i zaslužne šokačke spisateljice Mare Švel Gamiršek.
Predsjednik Matice hrvatske, akademik Stjepan Damjanović javno je proglasio ovaj događaj najvažnijom i najsnažnijom manifestacijom obilježavanja ove važne godišnjice u čitavoj državi i napomenuo (citiram): „Postoji izvanredne privatne zbirke koje sam viđao kod svojih kolega svučilišnih profesora Maroevića, Bratulića koji je večeras s nama, ali to da bi, na primjer, netko izvan Zagreba skupio ovakvu zbirku knjiga meni nije poznato i mislim da bi o tome trebalo puno više govoriti. Pregled je ovo izdavačke, a time i kulturne, gospodarske i društvene djelatnosti Matice hrvatske u 19. i 20. stoljeću i to iz zbirke jednog čovjeka, koji ju je skupio svojom ljubavlju, marom i novcem.“ Jedan od najuglednijih hrvatskih akademika, Josip Bratulić, došao je osobno vidjeti tu čudesnu izložbu i iskazati poštovanje njenom kreatoru Zvonimiru Bračunu, članu Predsjedništva ogranka, slučajno unovačenom na zadnjoj godišnjoj skupštini. Za Bratulića je ova izložba prvorazredni hrvatski kulturni događaj.
Gospodin Bračun je izložbu kreirao potpuno sam, koristeći knjige iz svoje privatne biblioteke, sadržajno raritetne u Hrvatskoj. Osim prvih izdanja Matice hrvatske izložio je i rijetke knjige rođenih Brođana: Marijana Lanosovića iz 1794. i 1795. godine, Marijana Jaića 1825. i 1830., Stjepana Marijanovića iz 1839.... Izložio je i raritetne pjesme Huge Badalića Zlatno doba iz 1889. godine tiskane u Leipzigu koje su bibliofilski dragulj, kao i prva izdanja djela Ivane Brlić-Mažuranić...
To što je od knjiga izložio g. Bračun može u Hrvatskoj učiniti još jedino Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu. I to nije sve. On je, kao što već rekoh, također o svom trošku, dao tiskati reprint četiri knjige Mare Švel Gamiršek (1901.-1974.) od kojih su tri objavljene za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bile zabranjene u komunističkom režimu uspostavljenom nakon Drugog svjetskog rata. Zašto? Pa stoga što je Švel Gamiršekova, posebice u svojoj najboljoj knjizi Hrast vrsno i dokumentirano uhvatila ozračje, duh i kob vremena Kraljevine Jugoslavije iz hrvatskog društvenog, ekonomskog i političkog rakursa. Tko pročita tu knjigu potpuno će mu biti jasna toliko željkovana težnja Hrvata za svojom nezavisnom i samostalnom državom, budući su prilike za njih u Kraljevini bile nepodnošljive. Otuda i ono početno oduševljenje nakon uspostave NDH 10. travnja 1941. Dalje je, natürlich, povijest otišla kuda je otišla...
Djela Švel Gamiršekove predstavila je savjetnica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti dr. Katica Čorkalo. Njena vremešnost ju je obvezivala no ona se na to nije obazirala. Četrdeset i pet minuta dosadno je čitala, pitaj Boga kad sročen, svoj tekst, koji ne da nije odgovarao trenutku, nego je bio nivoa onog što je Krsto Papić snimio u svom legendarnom dokumentarcu Mala seoska priredba. Čorkalica je ponosno čitala svoj tekst nemajući pojma kako je to ustvari štivo namjenjeno prvašima škole za djecu s posebnim potrebama. Naravno da savjetnica HAZU nije mogla upropastiti događaj jer je odmah nakon nje istupio domaći osigurač kvalitete, magistrica Darija Mataić, kao autorica Pogovora Švelicine knjige Ovim šorom Jagodo. U par minuta ona je brilijantno govorila (a ne čitala) o Mari Švel Gamiršek i rekla deset puta više, bolje i suvislije od savjetnice HAZU. Na pitanje kako to da je jedna savjetnica HAZU, a druga štambilja u palanačkoj knjižnici, odgovor je ono jedino i vječno hrvatsko: jebi ga.
I koliko god se ti pokušao odmaknuti od tog jedinog i vječnog hrvatskog, ono je ajmoreć, nazočno. Na primjer, zao duh Predsjedništva ogranka Posavljak Mato Artuković, upriličio je, slučajno, baš tog datuma u gotovo isto vrijeme promociju knjige Zdravstveni sustav u Hrvatskoj u vrijeme srbočetničke agresije, ili tako nešto, koju je uredio ultradesni sin Andrija, ultralijevog oca Andrije. Obojica se kliču Hebrang.[4]
Predsjednik ogranka Ivan Medved, također je slučajno, u to vrijeme bio na službenom putu (Bruxsseles?, Washington?, New York?, Moskva?). Zamijenila ga je, ako je to uopće moguće, buduća predsjednica ogranka u kojem svi izborne rezultate znaju unaprijed – osim Tonija Barteka, koji se uvijek ponada...
Izložba i promocija bili su izuzetno posjećeni. Publika: ostaci ostataka fetivih Brođana koji se svi međusobno poznaju i uvijek se vesele kad se slučajno sretnu. Od one brodske većine čija povijest nije brodska, nego neka druga – nije došao nitko. Opravdano. Iz Grada i Županije, u skladu s najboljom tradicijom – nitko. Neopravdano.
Gradonačelnik se uljudno ispričao: tjeralo ga je na vašar, pa se tako broj akademika koji su službeno boravili u Brodu, a on ih izbjegao susresti, u par godina unazad, popeo na pola tuceta: dr. Dubravka Oraić Tolić, dr. Dubravko Jelčić (dva puta), kipari Kuzma Kovačić i Marija Ujević, Stjepan Damjanović i Josip Bratulić. Ako tome pribrojimo počasnu doktoricu mađarske Akademije znanosti i umjetnosti, Kolindu Grabar Kitarović[5] pola tuceta je već premašeno. Ne jebe on njia te rvacke akademke.
Pripisak
U Maticu hrvatsku valja učlanjivati i birati imućne Hrvate koji će, dobro i pametno savjetovani, doprinositi hrvatskoj kulturi, a ne one materijalno, posebice intelektualno potrebite koji ne znaju razlikovati bitno od nebitnog, nemaju širinu razmišljanja i kreativnu produktivnost, ne znaju prepoznavati najbolje...
Od aktualnog jezgra Predsjedništva brodskog ogranka Matice hrvatske ne očekujem da prepoznaju Schneeflockenwalzer iz drugog čina Nussknackera Petra Iljiča Čajkovskog ili, šta ja znam, Brahmsovu Treću simfoniju... Rahmanjinov Klavier koncert No 2 c-Mol op. 18... Chopinovu Etüdu As Dur op. 25/1... Ne. Ali neka bar, evo ja ih molim, prepoznaju da treba odustati od iskanja tog Godišnjaka, jer on nije samo brodsko, nego hrvatsko kulturno ruglo. Problem nije u njemu, takvih sramota je u Unsere schöne na stotine, problem je u onima koji to ne vide, ne znaju i ne osjećaju...
Zato je uskok Zvonimir Bračun solo napravio ono čemu se čvrsto jezgro Predsjedništva u proteklih dvadeset i pet godina nije bilo u stanju ni približiti kao što to neće biti u stanju ni idućih dvjesto pedeset godina.
_____________________________________________________________
[1] Godine 1897. (4 500 stanovnika) imala je 52 člana. Godine 1937. (14 000 stanovnika) imala je 64 člana, a godine 1971. oko tisuću članova (38 705 stanovnika).
[2] Na prijedlog da se mene kao člana Hrvatskog društva pisaca, Hrvatskog PEN-a i dobitnika Grba grada Broda primi u brodski ogranak Matice hrvatske lovac je odreagirao: „On može biti primljen u Maticu hrvatsku tek nakon deset godina pokore.“ Čak i to je zajebao. Njemu teče frtalj stoljeća članstva u Predsjedništvu ogranka, a meni teče isto toliko godina pokore.
[3] Za popratnu egzegezu pisama u ogranku nema ni K od kompetencije. Nema je više čak ni u Zagrebu koji je apsolvirao Kritičko izdanje bez stručnog učešća ikoga iz Slavonskog Broda, ali uz dobrano učešće novca brodskih poreznih obveznika.
[4] Iako je prof. dr. sci. Ivo Balen koautor te Hebrangove knjige i član Predsjedništva ogranka Matice hrvatske, Posavljak Mato Artuković, organizator promocije, nije mu poslao poziv za promociju.
[5] I drug Tito, po zanimanju bravar, bio je počasni doktor dvadesetak afro-azijskih akademija i sveučilišta.
U 175 godina postojanja Matice hrvatske i preko pola stoljeća od obnove svog ogranka, brodska Matica nije nikada imala manji broj članova: četrdesetak (na papiru), a stanovnika Broda je oko šezdeset tisuća. [1] I nikada nije imala više članova Predsjedništva ogranka koji u njemu pljesnive više od četvrt stoljeća ne radeći niti što naročito pametno, niti što naročito korisno. Ali novci im cure curkom. Ogranak (čitaj Predsjedništvo) potpuno nezasluženo proždire najveću šnitu vaninstitucionalne brodske kulturne kukuruze... Ta veza između članskog minimalizma i vremenskog maksimalizma trajanja nekolicine članova Predsjedništva je organska. Jer tih ni četrdesetak su glasačka mašina četvrtstoljetničke koterije u Predsjedništvu ogranka. Omasovljavanje bi ugrozilo mehanizam koji je osmislio mahniti lovac na vještice brodske kulturne scene – Mato Artuković.[2]
Kulturtregerski doseg tog i takvog Predsjedništva je katastrofalno neznalački uređivan Godišnjak koji, doduše, dobro oslikava provinclersku šprancu: dani hrvatskog jezika, dani Ivane Brlić-Mažuranić, dani Dragutina Tadijanovića, dani grada, dani plesa, dani dana... mjeseci knjige, mjeseci invalida, mjeseci mjeseca... godišnjice godišnjica, itd. itd. Tu je i Zbornik Stjepana Marijanovića ukraden od Slavka Mirkovića, tu su i Bartekove Svirale za koje predsjednik ogranka javno kaže: „Jebale ga te Svirale“. Tu je Kritičko izdanje djela Ivane Brlić-Mažuranić pa reteriranje od tog megalomanskog projekta na Sabrana djela od kojih su ostala još samo pisma[3]...
Brodsko Predsjedništvo ogranka Matice hrvatske koje je apsolutno uzurpiralo ogranak uglavnom sve radi površno, nedovršeno, nekompetentno – na svoju sliku i prliku.
I onda taj lutajući Holandez suverene, samostalne i nezavisne brodske kulture u povodu 175. godišnjice Matice hrvatske izvede kopernikanski obrat: izložbu sto i četrdesetak knjiga prvih izdanja Matice hrvatske i promociju reprinta četiri knijige zaboravljene, zbranjivane i zaslužne šokačke spisateljice Mare Švel Gamiršek.
Predsjednik Matice hrvatske, akademik Stjepan Damjanović javno je proglasio ovaj događaj najvažnijom i najsnažnijom manifestacijom obilježavanja ove važne godišnjice u čitavoj državi i napomenuo (citiram): „Postoji izvanredne privatne zbirke koje sam viđao kod svojih kolega svučilišnih profesora Maroevića, Bratulića koji je večeras s nama, ali to da bi, na primjer, netko izvan Zagreba skupio ovakvu zbirku knjiga meni nije poznato i mislim da bi o tome trebalo puno više govoriti. Pregled je ovo izdavačke, a time i kulturne, gospodarske i društvene djelatnosti Matice hrvatske u 19. i 20. stoljeću i to iz zbirke jednog čovjeka, koji ju je skupio svojom ljubavlju, marom i novcem.“ Jedan od najuglednijih hrvatskih akademika, Josip Bratulić, došao je osobno vidjeti tu čudesnu izložbu i iskazati poštovanje njenom kreatoru Zvonimiru Bračunu, članu Predsjedništva ogranka, slučajno unovačenom na zadnjoj godišnjoj skupštini. Za Bratulića je ova izložba prvorazredni hrvatski kulturni događaj.
Gospodin Bračun je izložbu kreirao potpuno sam, koristeći knjige iz svoje privatne biblioteke, sadržajno raritetne u Hrvatskoj. Osim prvih izdanja Matice hrvatske izložio je i rijetke knjige rođenih Brođana: Marijana Lanosovića iz 1794. i 1795. godine, Marijana Jaića 1825. i 1830., Stjepana Marijanovića iz 1839.... Izložio je i raritetne pjesme Huge Badalića Zlatno doba iz 1889. godine tiskane u Leipzigu koje su bibliofilski dragulj, kao i prva izdanja djela Ivane Brlić-Mažuranić...
To što je od knjiga izložio g. Bračun može u Hrvatskoj učiniti još jedino Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu. I to nije sve. On je, kao što već rekoh, također o svom trošku, dao tiskati reprint četiri knjige Mare Švel Gamiršek (1901.-1974.) od kojih su tri objavljene za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bile zabranjene u komunističkom režimu uspostavljenom nakon Drugog svjetskog rata. Zašto? Pa stoga što je Švel Gamiršekova, posebice u svojoj najboljoj knjizi Hrast vrsno i dokumentirano uhvatila ozračje, duh i kob vremena Kraljevine Jugoslavije iz hrvatskog društvenog, ekonomskog i političkog rakursa. Tko pročita tu knjigu potpuno će mu biti jasna toliko željkovana težnja Hrvata za svojom nezavisnom i samostalnom državom, budući su prilike za njih u Kraljevini bile nepodnošljive. Otuda i ono početno oduševljenje nakon uspostave NDH 10. travnja 1941. Dalje je, natürlich, povijest otišla kuda je otišla...
Djela Švel Gamiršekove predstavila je savjetnica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti dr. Katica Čorkalo. Njena vremešnost ju je obvezivala no ona se na to nije obazirala. Četrdeset i pet minuta dosadno je čitala, pitaj Boga kad sročen, svoj tekst, koji ne da nije odgovarao trenutku, nego je bio nivoa onog što je Krsto Papić snimio u svom legendarnom dokumentarcu Mala seoska priredba. Čorkalica je ponosno čitala svoj tekst nemajući pojma kako je to ustvari štivo namjenjeno prvašima škole za djecu s posebnim potrebama. Naravno da savjetnica HAZU nije mogla upropastiti događaj jer je odmah nakon nje istupio domaći osigurač kvalitete, magistrica Darija Mataić, kao autorica Pogovora Švelicine knjige Ovim šorom Jagodo. U par minuta ona je brilijantno govorila (a ne čitala) o Mari Švel Gamiršek i rekla deset puta više, bolje i suvislije od savjetnice HAZU. Na pitanje kako to da je jedna savjetnica HAZU, a druga štambilja u palanačkoj knjižnici, odgovor je ono jedino i vječno hrvatsko: jebi ga.
I koliko god se ti pokušao odmaknuti od tog jedinog i vječnog hrvatskog, ono je ajmoreć, nazočno. Na primjer, zao duh Predsjedništva ogranka Posavljak Mato Artuković, upriličio je, slučajno, baš tog datuma u gotovo isto vrijeme promociju knjige Zdravstveni sustav u Hrvatskoj u vrijeme srbočetničke agresije, ili tako nešto, koju je uredio ultradesni sin Andrija, ultralijevog oca Andrije. Obojica se kliču Hebrang.[4]
Predsjednik ogranka Ivan Medved, također je slučajno, u to vrijeme bio na službenom putu (Bruxsseles?, Washington?, New York?, Moskva?). Zamijenila ga je, ako je to uopće moguće, buduća predsjednica ogranka u kojem svi izborne rezultate znaju unaprijed – osim Tonija Barteka, koji se uvijek ponada...
Izložba i promocija bili su izuzetno posjećeni. Publika: ostaci ostataka fetivih Brođana koji se svi međusobno poznaju i uvijek se vesele kad se slučajno sretnu. Od one brodske većine čija povijest nije brodska, nego neka druga – nije došao nitko. Opravdano. Iz Grada i Županije, u skladu s najboljom tradicijom – nitko. Neopravdano.
Gradonačelnik se uljudno ispričao: tjeralo ga je na vašar, pa se tako broj akademika koji su službeno boravili u Brodu, a on ih izbjegao susresti, u par godina unazad, popeo na pola tuceta: dr. Dubravka Oraić Tolić, dr. Dubravko Jelčić (dva puta), kipari Kuzma Kovačić i Marija Ujević, Stjepan Damjanović i Josip Bratulić. Ako tome pribrojimo počasnu doktoricu mađarske Akademije znanosti i umjetnosti, Kolindu Grabar Kitarović[5] pola tuceta je već premašeno. Ne jebe on njia te rvacke akademke.
Pripisak
U Maticu hrvatsku valja učlanjivati i birati imućne Hrvate koji će, dobro i pametno savjetovani, doprinositi hrvatskoj kulturi, a ne one materijalno, posebice intelektualno potrebite koji ne znaju razlikovati bitno od nebitnog, nemaju širinu razmišljanja i kreativnu produktivnost, ne znaju prepoznavati najbolje...
Od aktualnog jezgra Predsjedništva brodskog ogranka Matice hrvatske ne očekujem da prepoznaju Schneeflockenwalzer iz drugog čina Nussknackera Petra Iljiča Čajkovskog ili, šta ja znam, Brahmsovu Treću simfoniju... Rahmanjinov Klavier koncert No 2 c-Mol op. 18... Chopinovu Etüdu As Dur op. 25/1... Ne. Ali neka bar, evo ja ih molim, prepoznaju da treba odustati od iskanja tog Godišnjaka, jer on nije samo brodsko, nego hrvatsko kulturno ruglo. Problem nije u njemu, takvih sramota je u Unsere schöne na stotine, problem je u onima koji to ne vide, ne znaju i ne osjećaju...
Zato je uskok Zvonimir Bračun solo napravio ono čemu se čvrsto jezgro Predsjedništva u proteklih dvadeset i pet godina nije bilo u stanju ni približiti kao što to neće biti u stanju ni idućih dvjesto pedeset godina.
_____________________________________________________________
[1] Godine 1897. (4 500 stanovnika) imala je 52 člana. Godine 1937. (14 000 stanovnika) imala je 64 člana, a godine 1971. oko tisuću članova (38 705 stanovnika).
[2] Na prijedlog da se mene kao člana Hrvatskog društva pisaca, Hrvatskog PEN-a i dobitnika Grba grada Broda primi u brodski ogranak Matice hrvatske lovac je odreagirao: „On može biti primljen u Maticu hrvatsku tek nakon deset godina pokore.“ Čak i to je zajebao. Njemu teče frtalj stoljeća članstva u Predsjedništvu ogranka, a meni teče isto toliko godina pokore.
[3] Za popratnu egzegezu pisama u ogranku nema ni K od kompetencije. Nema je više čak ni u Zagrebu koji je apsolvirao Kritičko izdanje bez stručnog učešća ikoga iz Slavonskog Broda, ali uz dobrano učešće novca brodskih poreznih obveznika.
[4] Iako je prof. dr. sci. Ivo Balen koautor te Hebrangove knjige i član Predsjedništva ogranka Matice hrvatske, Posavljak Mato Artuković, organizator promocije, nije mu poslao poziv za promociju.
[5] I drug Tito, po zanimanju bravar, bio je počasni doktor dvadesetak afro-azijskih akademija i sveučilišta.
