Prvi dio           Šesti dio

Drugi dio       Sedmi dio

Treći dio

Četvrti dio

Peti dio

 

ČETVRTIH DESET GODINA (1977.-1987.) – TREĆI DIO

 

Početkom veljače tečaj 1 DEM iznosi 70 dinara. Na gradskoj tržnici krumpir stoji 70 DIN kg, grah 17 DIN kg, mrkva 100 DIN kg, crveni luk 80 DIN kg, bijeli 200 DIN kg, a očišćena piletina 350 DIN kg. “Brodski list” je još u siječnju (18. siječnja) poskupio s 15 na 20 dinara.

Sredinom veljače stiže informacija kako Tvornica vapna i kamenog brašna u Podcrkavlju mijenja ime u “Domin” i postaje OOUR kombinata GIK “Brod”. Novi direktor je Milivoj Mrđa. Krajem srpnja u razgovoru s direktorom “Brodski list” obrazlaže “kako se kod radnih ljudi i građana počelo stvarati mišljenje da je s Vapnarom napravljen ozbiljan privredni promašaj, tj. da se radi o tzv. političkoj tvornici”. Nastavljajući umovati, nepotpisani novinar, piše dalje: “Bilo je nedavno više zagovornika, da se ovaj objekt likvidira i tako konačno zaključi njegova višegodišnja agonija, no, na svu sreću (!!!) i ovaj puta pobijedila zrela privredna ocjena odgovornih privrednih i društveno-političkih činilaca komune i odlučeno je, da se uz maksimalnu pomoć i podršku, sačuvaju od propadanja ogromna društvena sredstva”. Ovaj i ovakav zaključak nepotpisanog autora, antologijska je paradigma i školski primjer, kako za lokalno novinarstvo nema tog dna koje ne može doseći, galopirajući za štalu lokalnih političkih i gospodarskih svinjarija. Nakon ove povijesne rečenice anonimnog sugovornika, direktor “Domina” najavio je puštanje u rad drugog izmijenjenog i dopunjenog izdanja pogona za proizvodnju vapna, za 26. srpnja u povodu Dana ustanka naroda Hrvatske. Sve ovo objavljeno je pod naslovom: “Pobijedila je zrela privredna procjena” i podnaslovima; “Dileme više nema “Domin” će biti uspješna radna organizacija” i “Novi proizvodni program: dodaci hrani za stoku, hrana za ptice i lumbrikulture”. I to je to. Četrdesetak milijuna DEM uloženo je da bi se napravila tvornica hrane za ptice pjevice i kišne gliste. Koja je, naravno, propala, a njen stravični skelet i danas stoji kod Podcrkavlja kao spomenik arhitektima sloma brodske verzije sistema “socijalističkog samoupravljanja”. Primjer podcrkavačke Tvornice vapna najbolji je odgovor na pitanje o stvarnim korijenima (ali i akterima) urušavanja brodskog gospodarstva, čije posljedice traju do današnjih dana. A o tome da su one uglavnom derivirale u politički prevrat izvršen izborima 1990. godine – danas i vrapci cvrkuću.

Brodom je tada kružila glasina da je managment “Đure Đakovića” imao značajan utjecaj na odluku o gradnji Vapnare. O brodskoj “majci hraniteljici” koja 1985. također grca u teškoćama (nelikvidnost, gubici, pad izvoza, slaba angažiranost kapaciteta) “Brodski list” vrlo često piše, ali kurtoazno i biltenski. Bez suvišnih pitanja i komentiranja serviranih podataka. Onaj tko želi nešto saznati o problemima ovog giganta, (koji ga već tada vode tamo kuda će stići) iz “Brodskog lista” ne može saznati ništa. “Đuro Đaković” bio je godinama “država u državi”, na koju općinski upliv gotovo i ne postoji. Utjecaj “Đure Đakovića” na općinske strukture jak je, ali samozatajan. U međusobnim odnosima postoje pravila igre, koja se uvažavaju, iako nigdje nisu zapisana. Tu idilu narušio je 1985. godine jedan predstavnik mlade političke selekcije – dipl. agronom Mirko Šetina u funkciji predsjednika Izvršnog vijeća Skupštine općine. Aludirajući na tehnologijsku “uštekanost” “Đure Đakovića” u suvremene trendove, javno je rekao kako je brodski metalni gigant “samo jedna velika limarska radionica”. To je izazivalo histerične reakcije “struktura” ovog umirućeg dinosaurusa, čije kosti i danas trunu širom bivše pustare Zefira Maraca, pokazujući zorno tko je daleke 1985. imao pravo: ljubitelj ptica Mirko Šetina ili “Đurin” zastrašujući trust tehničko-komercijalnih mozgova na čelu s famoznim Antunom Milovićem.

No, te 1985. godine, kao najbolji odgovor sumnjičavcima u svijetlu budućnosti “Đure Đakovića” stiže iz Beograda nagrada AVNOJ-a u “povodu 35. godišnjice uvođenja samoupravljanja”. Istim povodom otvara se nova Tvornica specijalnih vozila. Uz “srdačne čestitke samoupravljačima” novosagrađenu Tvornicu tenkova (za čiju gradnju brodski samoupravljači pojma nisu imali) otvara general-pukovnik Veljko Kadijević, uz asistenciju ministra obrane admirala flote Branka Mamule i general-pukovnika JNA Dušana Vujatovića. “Gigant naše industrije” - piše “Brodski list” - “uručio je generalima zlatne medalje”. Ovaj posao za JNA “digao” je “Đuru Đakovića”, iako se uvijek tvrdilo kako i nije bio naročito profitabilan. No, ni to nije bilo dužeg vijeka, iako je trajalo i duže no što je i trebalo. Naime, prema pisanju “Vjesnika” od 15. i 16. ožujka 1992. godine, tenkovi su još tada uredno isporučivani, uz suglasnost hrvatske vlade, naručiocu iz Beograda – Saveznoj direkciji za promet proizvoda posebne namjene. Savezna direkcija preuzimala je tenkove od “Đure Đakovića” u Baru i kako piše “Vjesnik”: “navodno ih je izvozila u Kuvajt”.

Godine 1985. potpisan je u Brodu ugovor o izgradnji još jednog “nosioca razvoja”: “Do 1990. u industrijskoj zoni Bjeliš imat ćemo snažnu Radnu organizaciju “Modna industrija Brod” sa 1400 zaposlenih. To je budućnost, koja obećava i kakvu su radnici “Pionira” i “Odjeće” zaslužili” - klikće oduševljeno “Brodski list”.

Osim “Domina”, “Đure Đakovića”, MIB-a i ostalih, svijetlu budućnost intenzivno sluti i “Brodski list”. Stižu nove novinarske akvizicije. Iz Titovog Drvara to je Gordana Grubor, a iz Zagreba, s funkcije glavnog perovođe u Banskim dvorima i nakon 16-godišnjih lutanja, vraća se glamuru lokalnog novinarstva – Stribor Uzelac. Ana Adrović počinje raditi kao prva profesionalna lektorica lista, nakon 38 godina njegova postojanja. Njihovim dolaskom 24 stranice lista i 4 sata radio programa radi 9 profesionalnih novinara, koje diskretno politički nadziru: Ivan Boras, kao predsjednik SSRN-a, Ivan Sekulić iz sindikata, omladine Stojan Marković, Josip Vidaković predsjednik Partije i Branko Mišković SUBNOR-a.

Godine 1985. inflacija već ima ritam od 100 posto. Krajem godine “Brodski list” objavljuje na tri stranice novogodišnje izjave o planovima za budućnost brodskih privrednika. Direktor “Domina” planira povećanje produktivnosti i čvrsto obećava povećanje broja zaposlenih za najmanje 10 posto. Direktor “Plamena” optimistički prognozira udruživanje sa SOUR-om “Đuro Đaković”, uvođenje nove tehnologije i širenje ponude usluga. Direktor “Veleprometa” ukazuje na visok rast svih pokazatelja uspješnog poslovanja. Direktor MIB-a očekuje “značajne pozitivne pomake u poslovanju”, posebno zbog gradnje novih pogona i seobe na “Bjeliš” “Pionira”. Direktor “Centra za razvoj domaće radinosti” očekuje udvostručenje ukupnog prihoda i obogaćenje proizvodnje novim proizvodima. Direktor “Trgovačke organizacije Brod” najavljuje realizaciju brojnih ugovorenih poslova, širenje poslovnog prostora i značajno povećanje prometa. Direktor “Elektromonta” s puno optimizma gleda na budući razvoj radne organizacije. Direktor “Arene” govori o rastu ukupnog prihoda i dohotka i ne brine se za perspektivu, jer kako kaže “kino je najbolja zabava za sirotinju”.

“Areni” i drugovima, usprkos nepopravljivom optimizmu njihovih voditelja u svijetlu budućnost, život će vrlo brzo odvrtjeti film “Zameo ih vjetar”.

U ožujku 1986. godine upriličena je velika proslava 100. godišnjice rođenja Đure Đakovića. Kardelj, Tito i Bakarić su mrtvi, no i bez njih u “revolucionarnom” Brodu se okuplja impozantna garnitura “velikana jugoslavenskog radničkog i komunističkog pokreta”: Vidoje Žarković, Cvijetin Mijatović, Fadilj Hodža, Mika Špiljak, Petar Stambolić, Sergej Krajger, Lidija Šentjurc, Ivan Krajačić, Antun Biber, Lazar Koliševski...

Godišnjicu jednog od najvećih hrvatskih slikara rođenih u Brodu Vladimira Becića, proslavio je uglavnom Zvonimir Toldi. Otkrio je (100 godina kasnije) kuću u Krešimirovoj, u kojoj se Becić rodio, pa je pokraj spomen-područja Varošaninu Đuri Đakoviću morala biti podignuta i skromna spomen-ploča Beciću na kući gospođe Pletikapić u Omladinskoj ulici.

Za Dan borca neki Aleksandar Ladavac, član tadašnje hrvatske Vlade, otvorio je 18 milijuna DEM vrijedan novi proizvodni pogon “Pionir” na Bjelišu. Tom je prilikom direktor MIB-a izjavio kako je planovima razvoja predviđeno “stvaranje snažne modne industrije, koja će zapošljavati oko 1 500 radnika, odnosno dvostruko više u odnosu na sadašnji broj...”

1986. godine je nekoliko desetaka preostalih radnika “Pionira” poslano na zavod za zapošljavanje, a tvornica je faktično zatvorena.

Na samom kraju godine (26. prosinca) “Brodski list” novodizajniranom glavom najavljuje 1987. godinu kao godinu 40. godišnjice lista.

- nastavlja se -