Prvi dio

Drugi dio

Treći dio

Četvrti dio

TREĆIH DESET GODINA “BRODSKOG LISTA” (1967.-1977.)  Treći dio

U godištu 1974. doslovno nema ništa spomena vrijedno, izuzev fotografije. U povodu stogodišnjice rođenja Ivane Brlić-Mažuranić, Dragutin Tadijanović otkriva bistu književnice, rad kipara Vanje Radauša. U srpnju je položen kamen temeljac za novu zgradu željezničkog kolodvora. Ratko Svilar nakon 15 godina rukovođenja “Đurom Đakovićem” odlazi na mjesto predsjednika Privredne komore Jugoslavije. (Antun Milović zamjenjuje ga 19. rujna 1974.). Sredinom rujna svečano je otvorena novosagrađena zgrada gimnazije, a krajem rujna (28. rujna) otvoreni su Prvi susreti profesionalnih kazališta Hrvatske, kulturne manifestacije, koja će postati tradicionalna, a u povijesti ukupnih kulturnih zbivanja u brodskoj povijesti predstavlja – nikada prije, a niti kasnije dosegnutu razinu. Kao i uvijek kada su velike i vrijedne stvari u pitanju, zasluge pripadaju pojedincu. Ovaj put to je, u ovom gradu potpuno zaboravljeni, Slobodan Đurić.

Godine 1974. kao vanjski suradnici lista pišu Krešo Šimić i Silvije Tomašević, a početkom 1975. godine u stalnom radnom odnosu počinju raditi Antun Poljarević i Karolina Udovičić (Bognar). Od veljače i Ivo Ivančević. U listopadu (10. listopada), nakon 28 godina izlaženja lista, u njegovom impresumu će se prvi put pojaviti i imena novinara, koji čine redakcijski kolegij: Ivo Ivančević, Stanko Juras, Josip Jurjević, Tanja Kovačević, Mirko Macan, Antun Poljarević, Ostoja Šajić, Milan Tomašević i Karolina Udovičić (Bognar).

S ekipom od osam profesionalnih novinara i još najmanje toliko vanjskih suradnika “Brodski list” 1975. godine izlazi na 16 stranica od kojih su 6 do 8 “Prilozi iz radnih kolektiva” (“Đuro Đaković”, “Slavonija” DI, “Oriolik”, “Brodvin”, “TOB”, “Velepromet” itd.) koje uglavnom nitko ne potpisuje (i ne čita op.a.) i 4 stranice oglasa, osmrtnica i sporta!

Početkom veljače, na prvoj stranici lista, objavljena je vijest, kojom se najavljuje gradnja Tvornice hidratiziranog vapna nedaleko Podcrkavlja, za koju su “stručnjaci “Đure Đakovića” utvrdili da ima dovoljno kvalitetne rudače, da postoji ekonomska opravdanost njene gradnje, kao i da su osigurana materijalna sredstva”. To je zaključila ekipa u sastavu: predsjednik općine Ivo Borevković, sekretar Komiteta Branko Grozdanić, predsjednik konferencije SK Ivan Sigurnjak, zamjenik direktora “Đure Đakovića” Blaž Mataić, direktor Komercijalne banke Jozo Martinović i predsjednik Izvršnog vijeća skupštine općine Ivica Novaković – jednoglasno. Uz to su zauzeli stav “da je izgradnja Tvornice hidratiziranog vapna prioritetan zadatak svih faktora na području općine” – piše “Brodski list”. Nešto kasnije, u svibnju Vijeće udruženog rada Skupštine općine preuzet će kolektivnu odgovornost za ovu odluku, podvlačeći njen “opći interes”. Pokraj ove katastrofe, Brod je te godine zadesio i veliki požar. Nakon eksplozije, on je zahvatio pogone Impregnacije drveta DI “Slavonija”. Četiri su radnika poginula, a četiri teško povrijeđena.

Krajem studenoga otvorena je nova zgrada kirurgije, dječji vrtići u Njegoševoj (Budakova) i Partizanskoj (Osječka) ulici, te osnovna škola “Ivo Lola Ribar” (danas “Bogoslav Šulek”). Sve je to sagrađeno samodoprinosom građana Broda. Te godine policija je uhvatila i grupu Cigana preprodavača zlata i oduzela im 32 kilograma (28. svibnja).

Početkom 1976. Stanko Juras piše o stanogradnji u Brodu navodeći podatke, kako je 1971. godine sagrađeno 177 tzv. društvenih stanova, 1972. – 105 stanova, 1973. – 105 stanova, 1974. – 148 stanova i 1975. godine 189 stanova, što iznosi u 5 godina 724 stana. Brod je tada imao oko 40 000 stanovnika. Godine 1971. cijena kvadratnog metra stana bila je 2 354 dinara (260 Eura), a 1975. godine 5 638 dinara (350 Eura).

Skupština općine donosi (23. siječnja) povijesnu odluku o osnivanju OUR-a (organizacije udruženog rada) u izgradnji “Tvornice vapna i kamenog brašna – Podcrkavlje”, a 6. veljače, opet na naslovnoj stranici, “Brodski list” najavljuje, kako će u idućih nekoliko brojeva upoznavati čitaoce s “kapitalnim objektom”, u kojem su “stručnjaci Geotehnike i Zavoda za mineralogiju iz Zagreba, potvrdili obline naslage čistog vapnenca”.

Investicija je vrijedna 15 milijardi dinara, piše “Brodski list”, a financijska konstrukcija će se zatvoriti – tumači bankar Jozo Martinović – “dobrovoljnim oročavanjem sredstava radnih ljudi i građana” i “sa samodoprinosom se ne može praviti nikakva usporedba”.

Kako su “radni ljudi i građani” u relativno kratko vrijeme “dragovoljno” izvrnuli džepove za dom “Đuro Salaj”, ceste, škole, vrtiće, gimnaziju i kirurgiju, politika je uz pomoć tehnomenadžera i financijaša smislila novu formulu: nije više samodoprinos, nego “dobrovoljno oročavanje četvorine osobnog dohotka svakog zaposlenog”.

“Brodski list” se propagandnom kampanjom zdušno uključuje u hajku na kolebljive “dobrovoljce”, u kojoj se vapnara diže na razinu svetinje, koja će “davati ostatak dohotka i amortizaciju, koja je jednaka deset postotnom iznosu dohotka i amortizacije u brodskoj ukupnoj privredi u 1974. godini”. Članovi Saveza komunista gurani su u prve redove “dragovoljaca”, a onima koji su pokušavali pružati otpor ovome dobrovoljaštvu izricane su prijetnje isključivanja iz Saveza komunista, što je tada psihološki bilo ravno prijetnji ugroza života. Politička kampanja za ovaj budući gospodarski promašaj, inspirirana je najboljim tradicijama iz neposrednih poratnih godina, kada su “dobrovoljno” raščišćavane ruševine. “Narodni front” je tada, uz poziv na dobrovoljačku akciju, obavještavao “drugove i drugarice”, da će onaj tko ne dođe dobrovoljno – biti priveden. A kada je 1947. na Jelasu dragovoljnim radom sađena riža, što se također pokazalo kao prvorazredna politička bedastoća, spjevana je narodna: “Od kad' sam se rodio nisam ništa radio, a sad' idem dobre volje na rižino polje!” (Pjesma nas je održala, pjesmi hvala.)

Sredinom travnja Ivica Novaković postaje novi predsjednik općine, a na njegovo bivše mjesto, predsjednika Izvršnog vijeća, dolazi Stjepan Lovrić.

Paralelno s kampanjom za vapnaru, teče 1976. godine rasprava o Nacrtu zakona o udruženom radu. Taj nadrealni dokument, koji će kada bude usvojen biti tekst od 72 699 riječi, u 32,25 posto svog opsega, svest će se na ponavljanje 14 riječi i 6 veznika! U tom će dokumentu budućnosti, tržište biti spomenuto samo 37 puta, a riječi informatika, razvoj i znanost po jedan put! Kasnija primjena ovog mamut zakona, označit će početak kraja jugoslavenskog socijalističkog eksperimenta. U duhu gospodarske koncepcije tog zakona, početkom srpnja 1976. “Brodski list” objavljuje na 32 stranice znanstveno-fantastični dokument “Osnove za zaključivanje samoupravnih sporazuma o srednjoročnom razvoju samoupravnih interesnih zajednica na područje općine Slavonski Brod za period 1976.-1980. godine”.

Da bi prisnažili rasprave o Zakonu o udruženom radu, zvanom od milja ZUR, na brodskom su području, te godine, boravili sve sami gospodarski autoriteti: Mika Špiljak, Milka Planinc, Bato Javorski, Milan Rukavina Šain, Kosta Nađ, Milan Mišković, Ćiro Buković, Pero Car, Milutin Baltić i Dušan Dragosavac.

U intervjuu danom na kraju godine “Brodskom listu” Ivica Novaković, predsjednik općine, proglasio je proteklu godinu “godinom samoupravnog sporazumijevanja i društvenog dogovaranja”. I koliko god danas, s vremenske distance, svi ti sizovi, mjesne zajednice, ouri i ostale samoupravljačke ikebane izgledali nestvarno, te su godine u Brodu ipak sagrađena još 263 nova društvena stana.