Politika je izborila ono što nijedna druga socijalna disciplina nije. A to je osobni uspjeh bez ispunjavanja elementarnih preduvjeta za to. U školovanju, profesiji, sportu, znanosti i umjetnosti, gotovo svuda liju se krv, znoj i suze da bi se nešto postiglo. U politici ništa. Uspjeh, popularnost i slava postižu se vještinom dokopavanja do društvene uloge i funkcije, ne prezajući pri tome ni pred čim i ni od koga. Što više funkcija to raskošnija scenografija i protokol koji automatski osiguravaju i štite integritet izabrane osobe. Njen autoritet, pamet, znanje, izgled itd. I to sve ide tako daleko da ti mehanizmi funkcioniraju tako dobro da odista više nije važno tko upražnjava funkciju. Dapače, politički iracionalizam sve češće dovodi na čelne pozicije potpuno obične, prosječne i ispodprosječne ljude, koji se vrlo brzo užive u ulogu koju faktično nosi skupi pogon aparata kojim je okružena funkcija. Prosječnjaci obasuti počastima i pomastima odglume svoj mandat, budući ih ga je na njega delegirala prava politička sila koja ih zbog toga drži u svojoj potpunoj kontroli. U tom slučaju i nije važno tko je na funkciji nego je važno tko tu funkciju drži pod svojom kontrolom.
Za rasne političare cilj bavljenja politikom je moć, a ne sitnoprijestupničko uživanje u privilegijama, statusnim simbolima i lažnoj popularnosti prožetoj vječnim strahom kako će se bez njih preko noći ostati. Rasni političari znaju kako moć komotno i komforno osigurava sve. Međutim, moć nije moć ako ne teži svojoj apsolutnosti. Samo apsolutna moć zadovoljava rasne političare.
Izvor. Tragovi posred puta
