S najmanje pola stoljeća, nikako slučajnog zakašnjenja, pojavila se vrijedna knjiga Zapisci u kojoj Ivana Brlić-Mažuranić progovara sama sobom. I tek iščitavanjem tog, do sada, skrivenog blaga, koje je zahvaljujući kojekakvim „skrbnicima“ čamilo desetljećima u zapečcima, konačno izronjava lik IBM u svoj svojoj visoko religioznoj, patriotskoj, etičkoj, intelektualnoj i umjetničkoj veličini.
Objava zapisaka, pjesama, prijevoda, zabilješki, putnih bilježaka, molitava, ulomaka zapamćivanja iz djetinjstva, dnevničkih zapisa (1888. - 1913.), literarno obogaćenih dnevničkih zapisa (1891. - 1936.), vinogradarskih zapisa, bilješki i pisama (1907. -1935.)... prvorazredan je kulturološki čin, jer, između ostalog, bjelodano pokazuje i dokazuje njezin nevjerojatni rani književni talent prigušen u blatu bivše krajiške kasabe koja 1894. ima pet tisuća stanovnika koji žive u nehigijenskim uvjetima, bez asfalta, vodovoda i kanalizacije, bez rasvjete i civiliziranog grijanja. U tim okolnostima, Ivana rađa sedmero djece, od kojih dvoje gubi, vodi veliko domaćinstvo, zajedno s djecom boluje od angina, groznica, katara, gripe... ratuje sa žoharima, miševima i štakorima... i strpljivo trpi tu palanku u koju je uronjena, ne svojom voljom. Piše u ukradenom vremenu. Kad nema komu, obraća se svojim dnevnicima. Da je ostala u Zagrebu njen rano rođeni književni talent dobio bi zasigurno Nobela. A Krleža i Andrić, da su živjeli njenu sudbinu ne bi napisali ni retka. Ona jest, jer je osebujnošću, likom, karakterom i integritetom, nažalost ne i književnim opusom, veća i od jednog i od drugog.
Pojava ove, svakako najvažnije brodske knjige od uspostave hrvatske samostalnosti, ima i svoju farsičnu palanačku pozadinu.
Takozvano Kritičko izdanje sabranih djela IBM (izdavač ogranak Matice hrvatske, Slavonski Brod, urednik prof. dr. Vinko Brešić) ispalo je, ponavljam po deseti puta, samo kritičko izdanje do sada već objavljenih djela IBM. Pa čak ni to... U tih pet preskupih knjiga nije objavljeno Ivanino, s njemačkog jezika prevedeno, ali sjajno prepjevano djelo Radosna majka dobra pjestinja[1]. To djelce Ivana je objavila i potpisala, a u primjerku sa žigom knjižnice obitelji Brlić, svojeručno je ispravila izdavačevu natuknicu: „Po njemačkom IBM, Zagreb, ožujak 1924.“ U Ivaninoj korekciji ta natuknica glasi: „Po njemačkom sestre Behrens, Ivana Brlić-Mažuranić, Zagreb, ožujak 1924.“ Ivana je također, svojim rukopisom, dodala: „Ilustrirala Zdenka Turkalj.“ U Hrvatskoj enciklopediji (tom 3 iz 1942.), jedinicu o IBM pisala je Zdenka Marković. U djela je uvrstila i Radosnu majku... Dubravka Zima 2013. autoricom knjižice drži IBM i daje joj kvalifikacijsku oznaku: hrvatska književnost, pjesništvo. U katalogu Knjižnica grada Zagreba to djelce se vodi kao: autor Ivana Brlić-Mažuranić, kvalifikacijska oznaka: hrvatska književnost, pjesništvo. Sanja Kolić, stručna suradnica Ivanine kuće bajke u Ogulinu uvrštava u djela IBM Radosnu majku dobru pjestinju. Sanja Lovrenčić u „Potrazi za Ivanom“ uvrštava... Sve u svemu, u Kritičkom je izdanju trebalo barem spomenuti to djelo uredničkom napomenom ili fusnotom i upozoriti kako postoje prijepori: je li to Ivanino djelo ili to njeno djelo nije?
Urednik tzv. Kritičkog izdanja uvrstio je u Ivanina djela knjižicu Dječja čitanka o zdravlju, koju Ivana nije potpisala. To je prva hrvatska slikovnica za koju je prvo V. Kirin nacrtao motive, a Ivana je potom, ispod njih, stavljala prilično trivijalne stihove. Knjižica je izdana 1927. i suviše asocira na pozajmljenost ideje iz kreativno prepjevane knjige Kinder pflege sestre Behrens koju je dr. Mavro Schwartz umolio od IBM i potom taj prepjev u predgovoru knjige toliko nahvalio da sestra Behrens nije ni spomenuta. Schwartz je držao prepjev autorskim djelom IBM. S punim pravom. Taj kreativni prepjev je književno vrjedniji od Dječje čitanke o zdravlju.
Svjesni kako, tzv. Kritičkim izdanjem sabranih djela IBM, nisu uspjeli zadovoljiti ni sebe, ni javnost, ni financijere, isti izdavač i isti urednik nastavljaju s opsjenarstvom. Umjesto objave i čitavog još neobjavljenog opusa, posebice pisama, oni van edicije tzv. Kritičkog izdanja, u isto opremljenoj knjizi kao i onih pet tzv. Kritičkog izdanja, objavljuju novu knjigu IBM s naslovom: Moji zapisci – dnevnici, memoari, molitve, putni i drugi zapisi. Sada to više nije Kritičko izdanje kao projekt, nego samo Sabrana djela IBM čiju je prvu knjigu priredio dr. sc. Mato Artuković, a uredio prof. dr.sc.Vinko Brešić. Izdavač je isti, a financijeri su Grad Slavonski Brod i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. Knjiga ima oznaku jedan i u zagradi šest, što je podmetanje još jednog kukavičjeg jajeta u gnijezdo tzv. Kritičkog izdanja koje ima četiri zdrava jajeta i jedan mućak (Bibliografija). Prvi mućak ima oznaku pet, a ovaj drugi je šest (u zagradi) i trebao bi kompenzirati nemoć da se, kao što to nalaže kritičko izdanje, objavi cjelokupna književna ostavština, a to znači i sva pisma, a ne samo ona koja arbitrarno izaberu preriđivač i urednik.
Lukavstvom, kojeg im ne manjka, priređivač i urednik knjige, znajući kako imaju apriorni hendikep nedovoljnog poznavanja mikropovijesti brodskog građanskog miljea prve polovine dvadesetog stoljeća, prave izbor građe za Zapiske u kojima se brodska sredina najmanje oslikava pa je egzegetika prividno lakša (Ivana u Zagrebu, Štajerskoj, Kranjskoj, Ženevi, Pešti, Beogradu, Oplencu... najmanje u Brodu). Nema, dakle, ni jednog od stotina i stotina pisama djeci, roditeljima i prijateljima u kojima Ivana oštro i duhovito komentira i prati brodsku sredinu. No, i taj i takav izbor pravi priređivaču nepremostive poteškoće u prepoznavanju likova spominjanih u Zapiscima, pa on pribjegava znanstveno savjetničkim duhovitostima. Na primjer, u Dnevnicima iz Zagreba (prije udaje) Ivana 27 puta spominje Zlatka i 14 puta prijateljicu Stellu (uz još pedesetak drugih imena). Znansveni savjetnik priređuje, ali nema pojma tko su oni. U fusnotama on nam znanstveno tumači: „Ilica je glavna zagrebačka ulica koja dijeli Gornji od Donjeg grada“ (str. 94.) ili „Eiffelov toranj je čelični toranj u Parizu“ (str. 117.), međutim tko je, dvadeset i sedam puta spomenuti, Zlatko znanstveni savjetnik – ne zna. On će nam u fusnotama pedantno objasniti tko su u Dnevniku spominjani Shakespeare, Napoleon, Aleksandar Veliki, Julije Cezar... o Stelli, Zlatku i još nekoliko desetina imena iz Ivanine zagrebačke priče – nulla nullissima. I takav voluntaristički pristup koji sa znanošću ima veze kao i pile sa sisom provlači se kroz čitavu knjigu. Ako profesionalni historiograf nađe, u nekom leksikonu, tko je tko onda je taj u znanstvenoj fusnoti, ako ne nađe ili ne zna naći – onda nema znanstvene fusnote. Kod doktora svako čitateljevo zašto ima odgovor – jebiga. Taj jebiga u Uredničkoj napomeni naziva se – „kompromis“.
Prevodilački mar je također završavao u nedosljednostima, jer su brojne stranice, u kojima se nalaze strani izrazi, neobilježene fusnotama, pa stvar izvlači korektni Rječnik Ane Batinić.
A o poslovičnom nepoznavanju brodske građanske sredine, u kojoj je živjela IBM, samo dva primjera. Otto Popović je, za priređivača, „srpski političar u Brodu, vlasnik imanja u brodskom brdu koje se i danas naziva Popovićevom šumicom. Njegova je kuća jedno vrijeme služila kao planinarski dom.“, (str. 252.). To zna svaka baba. Kao što i zna da se Brodsko Brdo piše velikim slovima, jer je to bio zvanični naziv toponima sve dok ga gradonačelnik dr. Henrik Duffek, tridesetih godina prošlog stoljeća, nije promijenio u Brodsko Vinogorje. Znanstveni savjetnik ne zna ni da je Otto Popović, sin Johanna Popovića, hrvatskog saborskog zastupnika i muž (tj. rani udovac) Kasandre Dimović, najljepše i najbogatije udavače u Brodu. Ne zna ni da je Popović Cincar, a ne Srbin. Ili su brodskom srbologu svi pravoslavci ista g...., pa su u skladu s tim i Rusi, i Grci, i Bugari i Makedonci – Srbi. Otto Popović je najstariji, najvjerniji i najdraži kućni prijatelj Ivane Brlić-Mažuranić s kojim ona karta, druži se u svim mogućim prilikama, posjećuje u njegovom vinogradu i, naravno, spominje ga vrlo često u svojim pismima.
Dalje, Danilo Dimović je za znanstvenog savjetnika „kontroverzni sarajevski odvjetnik i političar“ (str. 308.), a Danilo Dimović, odvjetnik, političar i publicist, rođeni je Brođanin. Otac mu je bio poznati bogati brodski trgovac, cincarskog porijekla Naum Dimović. Naum je bio agilni član Hrvatskog pjevačkog društva Davor. A Danilo je pravo završio u Zagrebu. Bio je zastupnik Hrvatskog sabora, a potom član Vlade Bosne i Hercegovine. U Zagrebu je radio kao javni bilježnik. Surađivao je u desetak listova i publikacija. Umro je u Zagrebu 20. ožujka 1951. godine.
U uredničkoj napomeni ovakva historiografija naziva se „istraživačkim podvizima“.
Na stranici 248. napravljena je ružna nelagodnost jer se ne zna kako je Ivanica Bašić rođena Milčić, unuka Ivane Brlić-Mažuranić, živa i zdrava u Zagrebu (Maksimirska 107, treći kat). Uz njeno spominjanje stavljena je godina rođenja, a na mjestu godine smrti stavljen je upitnik. Taj upitnik, doktore, znači kako se ne zna kada je umrla, a ne da je živa.
Dalje. Zašto je fonetiziran Ivanin korijenski pravopis (i to nedosljedno) znaju samo urednik i priređivač?
Još dalje. Apsolutni politički diletant, koji devedesetih godina nije znao prepoznati ni stranku u koju će se utronjati, na 458. stranici u Pogovoru priređivača, dozvoljava si „znanstvenu“ konstataciju: „No, Ivana u svojim pogledima nikada nije otišla u unitarističke vode.“ Odnosi se na jugoslavenske unitarističke vode. O čemu se ovdje trabunja? Tko je Mato Artuković pl. Derventski da si, tako s visoka, dozvoljava političko amnestiranje jedne Ivane Brlić-Mažuranić koja je bila politički sumnjiva samo u njegovoj kujanovačkoj glavi i čiji hrvatski patriotizam nije, kao njegovo karadomoljublje, temeljen na uskogrudnosti, netrpeljivosti, predrasudama i mržnji prema različitostima, nego je imao kulturološki i emancipatorski potencijal. Ta rečenica, frojdovskom omaškom, dospijeva u njegov Pogovor, jer je upravo on dugogodišnji usmeni raspršivač teze o jugoslavenstvu Brlićevih... Za razliku od Artukovićevog idola broj dva (broj jedan se kliče Ante), Franje Tuđmana, koji je dvadesetak godina plivao kao riba u jugoslavenskim komunističkim vodama, Ivana je od rođenja do smrti bila dvadesetčetiri karatna Hrvatica... I sada se trabunja o „unitarističkim vodama“.
U Beogradu, ona nije studirala i diplomirala kod „zloglasnog“ akademika Vasilija Krestića, kao neki, i nije jela grah u studentskoj menzi Kod tri kostura na Obilićevom vencu, nego je bila u audijenciji kod rumunjske princeze kraljice Marije i izlazila je u elitne beogradske restorane samo s ministrima i diplomatima...
Na stranici 459. lektoru, koji se, pretpostavljam, dobro namučio s doktorovim pravopisom, je promaklo da on piše svojim govornim materinjim jezikom, pa umjesto „obećava“ stoji „obećaje“. Ima toga još. Meni ne smeta, ali... merde alors noblesse ipak oblige.
Na stranici 461. u povećoj fusnoti zabilježeno je veliko znanstveno otkriće. Ivanina kći Zdenka povjerila je, za života, dr. Mati kako je „suicidna sklonost u obitelj Mažuranić prešla iz obitelji Demeter jer je Ivan Mažuranić bio oženjen Alaksandrom Demeter“.
Što se tiče obiteljske patologije Mažuranića i Brlića, gospodine znanstveni savjetniče, stvari stoje ovako: Matija Mažuranić (r. 1817.), brat bana Ivana Mažuranića – umro je u ludnici; njegov sin Josip Marijan Mažuranić (majka Marija Kabalin) doveden je umobolan iz neke ruske ludnice; Marija Mažuranić, kći Josipa Marijana Mažuranića udana za Ladislava Potočnjaka rodila je umobolno dijete; Vladimir Fran Mažuranić, također sin Matije Mažuranića umro je 1928. pod sumnjom samoubojstva; brat Henriette Bernath, majke Ivane Brlić Mažuranić ubio se 1893.; Božidar Mažuranić, brat Vladimira Mažuranića (oca Ivane Brlić Mažuranić) završio je u ludnici; Ivana Brlić-Mažuranić ubila se u zagrebačkom sanatoriju; Želimir Mažuranić, brat Ivane Brlić-Mažuranić izvršio je samoubojstvo u svojoj odvjetničkoj kancelariji u Zagrebu (oduševljen ulaskom ustaša u Zagreb); Nevica Brlić, udana Mohaček, kći Ivane Brlić-Mažuranić ubila se u Zagrebu; dr. Andrija Brlić, sin dr. Dobroslava Brlića i Fanike rođ. Nebesar oženjen Marijom Radeščak – izvršio je samoubojstvo. Njegova majka Fanika izgorjela je u požaru obiteljske kuće u kojoj je živjela...
Ne znam bi li se ikada ijedan znanstveni savjetnik s tako skromnim znanjem i uvidima, dakle vrlo upitne kompetencije, upustio u posao priređivanja građe Zapisaka IBM. Doduše, ne znam ni urednika koji bi priređivanje povjerio onome kome je povjerio. Jer, kako priznaje, u Uredničkom pogovoru, „redaktura knjige trajala je godinu dana“.
Pripisak
Stara indijanska poslovica glasi: „Gdje je jedan bijelac, ima ih još.“ Ergo, još jedna doktorica, iz Glavnog stana brodskog Ogranka Matice hrvatske, „Ivanologinja“ Jasna Ažman također potvrđuje kako se s Ivanom Brlić-Mažuranić, stručno i kompetentno, tj. onako kako ona to i zaslužuje, može baviti samo Zagreb. I to na način kako to radi čovjek neupitne upućenosti prof. dr. Berislav Majhut i ljudi koji su bili angažirani u četiri prve knjige tzv. Kritičkog izdanja sabranih djela IBM te još nekoliko od ranije poznatih adresa.
Berislav Majhut je izdao sjajnu knjigu o Ivaninom šegrtu Hlapiću pod naslovom „U carskoj misiji ili sto godina čudnovatih nezgoda“. Iz kolegijalnih razloga on je brodsku Dragu mamu citirao u predgovoru svoje knjige: „Najbrodskijoj od svih Brođanki, Jasni Ažman, koja mi je pružila dragocjena objašnjenja dostupna samo zaljubljenicima u svoj zavičaj“. I onda su mu ta „dragocjena objašnjenja“ Jasne Ažman uneredila čitavu knjigu. Berislav Majhut je zamolio najbrodskiju Jasnu da mu objasni brodske toponime Vijuš i Šlajs. I evo kako je to „zaljubljenica u svoj zavičaj“ učinila. Pa kaže Jasna: „Vijuš je istočni dio grada uz obalu Save – u 19. stoljeću pa sve do pedesetih g. 20. st. predstavljao je pravo predgrađe, a sada je postao centar grada“. Also, Liebe Mutti, pa Vijuš je dvadeset i dva jutra zemlje jugoistočno od grada. Na njemu je svojevremeno vršen iskop zemlje za ciglane koje su proizvodile ciglu za brodsku tvrđavu čija gradnja je započela 1715. Inače, to je bio općinski pašnjak, na njemačkom Viehich (marvenski, od Vieh – stoka, blago, živina, goveda). Viehmarkt je stočni sajam. Brodski urođenici su to čuli kao Vijuš. Na tom je pašnjaku krajem 19. st. tvrtka Morpurgo & Parente uzgajala i do pet tisuća gusaka, potom je austrougarska vojska Vijuš unajmila, od grada, za vojno vježbalište. Tu je nekada bio i ribnjak, pa sirotinjski vrtovi, pa topolik Drvne industrije Slavonija... Uz nogometni stadion bilo je na Vijušu gradsko smetlište. Uglavnom: Vijuš se protezao od nogometnog stadiona do Poloja, a međe su mu bile Vrazova ulica, stadion i Sava. Vijušanima su nazivani svi oni koji su gravitirali bivšem Ribarskom trgu, bivšoj marvenoj pijaci i stadionu. Radilo se o stanovnicima Mucvanja, Šaragljice i Vrazove ulice. Na starim austrougarskim kartama Vijuš je označavan kao Viehoš.
Šlajs, dr. Draga mama, je vuča drvenih klada konjima. Nikakav „šlajm“ i „sekret“ iz doba vašeg djetinjstva. Nikakav „kolektor otpadnih voda“, nikakve „bare pokrivene žabokrečinom“. Pokraj mosta je bio granik koji je služio za istovar drvenih klada sa splavova koji su Savom stizali za potrebe Drvne industrije Slavonije. Otuda su trupci transportirani u tvornicu prugom, konjskom vučom, koja je išla uz Savu do Agencijskog trga, a onda kroz Klasije do tvornice u Pilarevoj ulici. Konji koji su manevrirali utovar klada, tj. čitav taj postupak - je šlajs. U Gospiću, Stajnici, Baškim Oštarijama, Udbini itd. i dan danas se održavaju takmičenja koja se zovu šlajs konja. Ima još. Die Schleuse je i ustava, brana, koja postoji na ušću nedaleke rječice Mrsunje.
Ponovit ću. Znanstveni savjetnik Mato Artuković kad izađe na ulicu ne zna u kojem stoljeću živi, i dodati, a profesorica Učiteljskog fakulteta dr. Sc. Jasna Ažman ne zna gdje živi. Ne znaju tko su Zlatko i Stella, Danilo Dimović i Otto Popović, ne znaju što je Vijuš, a što Šlajs, ali su na razini brodskog znanstveno-kulturnog establišmenta – stupovi društva.
Mato Artuković priredio je što je priredio, a Jasna Ažman će, mo'š mislit', priređivati ništa manje nego korespondenciju Ivane Brlić-Mažuranić u kojoj će, što se nje tiče, biti spomenuto oko dvije tisuće raznoraznih Zlatka i Stella iz brodskog građanskog miljea čije nepoznavanje je dosada i javno pokazala priređivanjem onih vinogradarskih spomenara Brlićevih[2].
Sve u svemu potpuno je netočno da Brod samo gospodarski propada. Njegova kulturno-znanstvena propast dublja je i pogubnija. Gospodarski oporavak je izgledniji i kraće traje. Oporavak od duhovne pustoši puno je tromiji. Aktere će povijest prepoznati, na žalost, kao i uvijek – prekasno.
__________________________________
[1] Pjestinja – njegovateljica djeteta, dadilja
[2] Usput. Privatnom izdavaču 470 pisama Ivane Brlić-Mažuranić svojoj kćeri Zdenki (1910. – 1938.) radim imenik s objašnjenjima (leksikonski onomastikon). U tim pismima spominje se više od devetsto (900) raznih imena i prezimena. U mom imeniku, nakon godinu dana rada, riješeno je više od osamsto (800). U Zapiscima IBM se spominje 430 imena i prezimena, a dešifrirano i opisano ih je čak 135.
Objava zapisaka, pjesama, prijevoda, zabilješki, putnih bilježaka, molitava, ulomaka zapamćivanja iz djetinjstva, dnevničkih zapisa (1888. - 1913.), literarno obogaćenih dnevničkih zapisa (1891. - 1936.), vinogradarskih zapisa, bilješki i pisama (1907. -1935.)... prvorazredan je kulturološki čin, jer, između ostalog, bjelodano pokazuje i dokazuje njezin nevjerojatni rani književni talent prigušen u blatu bivše krajiške kasabe koja 1894. ima pet tisuća stanovnika koji žive u nehigijenskim uvjetima, bez asfalta, vodovoda i kanalizacije, bez rasvjete i civiliziranog grijanja. U tim okolnostima, Ivana rađa sedmero djece, od kojih dvoje gubi, vodi veliko domaćinstvo, zajedno s djecom boluje od angina, groznica, katara, gripe... ratuje sa žoharima, miševima i štakorima... i strpljivo trpi tu palanku u koju je uronjena, ne svojom voljom. Piše u ukradenom vremenu. Kad nema komu, obraća se svojim dnevnicima. Da je ostala u Zagrebu njen rano rođeni književni talent dobio bi zasigurno Nobela. A Krleža i Andrić, da su živjeli njenu sudbinu ne bi napisali ni retka. Ona jest, jer je osebujnošću, likom, karakterom i integritetom, nažalost ne i književnim opusom, veća i od jednog i od drugog.
Pojava ove, svakako najvažnije brodske knjige od uspostave hrvatske samostalnosti, ima i svoju farsičnu palanačku pozadinu.
Takozvano Kritičko izdanje sabranih djela IBM (izdavač ogranak Matice hrvatske, Slavonski Brod, urednik prof. dr. Vinko Brešić) ispalo je, ponavljam po deseti puta, samo kritičko izdanje do sada već objavljenih djela IBM. Pa čak ni to... U tih pet preskupih knjiga nije objavljeno Ivanino, s njemačkog jezika prevedeno, ali sjajno prepjevano djelo Radosna majka dobra pjestinja[1]. To djelce Ivana je objavila i potpisala, a u primjerku sa žigom knjižnice obitelji Brlić, svojeručno je ispravila izdavačevu natuknicu: „Po njemačkom IBM, Zagreb, ožujak 1924.“ U Ivaninoj korekciji ta natuknica glasi: „Po njemačkom sestre Behrens, Ivana Brlić-Mažuranić, Zagreb, ožujak 1924.“ Ivana je također, svojim rukopisom, dodala: „Ilustrirala Zdenka Turkalj.“ U Hrvatskoj enciklopediji (tom 3 iz 1942.), jedinicu o IBM pisala je Zdenka Marković. U djela je uvrstila i Radosnu majku... Dubravka Zima 2013. autoricom knjižice drži IBM i daje joj kvalifikacijsku oznaku: hrvatska književnost, pjesništvo. U katalogu Knjižnica grada Zagreba to djelce se vodi kao: autor Ivana Brlić-Mažuranić, kvalifikacijska oznaka: hrvatska književnost, pjesništvo. Sanja Kolić, stručna suradnica Ivanine kuće bajke u Ogulinu uvrštava u djela IBM Radosnu majku dobru pjestinju. Sanja Lovrenčić u „Potrazi za Ivanom“ uvrštava... Sve u svemu, u Kritičkom je izdanju trebalo barem spomenuti to djelo uredničkom napomenom ili fusnotom i upozoriti kako postoje prijepori: je li to Ivanino djelo ili to njeno djelo nije?
Urednik tzv. Kritičkog izdanja uvrstio je u Ivanina djela knjižicu Dječja čitanka o zdravlju, koju Ivana nije potpisala. To je prva hrvatska slikovnica za koju je prvo V. Kirin nacrtao motive, a Ivana je potom, ispod njih, stavljala prilično trivijalne stihove. Knjižica je izdana 1927. i suviše asocira na pozajmljenost ideje iz kreativno prepjevane knjige Kinder pflege sestre Behrens koju je dr. Mavro Schwartz umolio od IBM i potom taj prepjev u predgovoru knjige toliko nahvalio da sestra Behrens nije ni spomenuta. Schwartz je držao prepjev autorskim djelom IBM. S punim pravom. Taj kreativni prepjev je književno vrjedniji od Dječje čitanke o zdravlju.
Svjesni kako, tzv. Kritičkim izdanjem sabranih djela IBM, nisu uspjeli zadovoljiti ni sebe, ni javnost, ni financijere, isti izdavač i isti urednik nastavljaju s opsjenarstvom. Umjesto objave i čitavog još neobjavljenog opusa, posebice pisama, oni van edicije tzv. Kritičkog izdanja, u isto opremljenoj knjizi kao i onih pet tzv. Kritičkog izdanja, objavljuju novu knjigu IBM s naslovom: Moji zapisci – dnevnici, memoari, molitve, putni i drugi zapisi. Sada to više nije Kritičko izdanje kao projekt, nego samo Sabrana djela IBM čiju je prvu knjigu priredio dr. sc. Mato Artuković, a uredio prof. dr.sc.Vinko Brešić. Izdavač je isti, a financijeri su Grad Slavonski Brod i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. Knjiga ima oznaku jedan i u zagradi šest, što je podmetanje još jednog kukavičjeg jajeta u gnijezdo tzv. Kritičkog izdanja koje ima četiri zdrava jajeta i jedan mućak (Bibliografija). Prvi mućak ima oznaku pet, a ovaj drugi je šest (u zagradi) i trebao bi kompenzirati nemoć da se, kao što to nalaže kritičko izdanje, objavi cjelokupna književna ostavština, a to znači i sva pisma, a ne samo ona koja arbitrarno izaberu preriđivač i urednik.
Lukavstvom, kojeg im ne manjka, priređivač i urednik knjige, znajući kako imaju apriorni hendikep nedovoljnog poznavanja mikropovijesti brodskog građanskog miljea prve polovine dvadesetog stoljeća, prave izbor građe za Zapiske u kojima se brodska sredina najmanje oslikava pa je egzegetika prividno lakša (Ivana u Zagrebu, Štajerskoj, Kranjskoj, Ženevi, Pešti, Beogradu, Oplencu... najmanje u Brodu). Nema, dakle, ni jednog od stotina i stotina pisama djeci, roditeljima i prijateljima u kojima Ivana oštro i duhovito komentira i prati brodsku sredinu. No, i taj i takav izbor pravi priređivaču nepremostive poteškoće u prepoznavanju likova spominjanih u Zapiscima, pa on pribjegava znanstveno savjetničkim duhovitostima. Na primjer, u Dnevnicima iz Zagreba (prije udaje) Ivana 27 puta spominje Zlatka i 14 puta prijateljicu Stellu (uz još pedesetak drugih imena). Znansveni savjetnik priređuje, ali nema pojma tko su oni. U fusnotama on nam znanstveno tumači: „Ilica je glavna zagrebačka ulica koja dijeli Gornji od Donjeg grada“ (str. 94.) ili „Eiffelov toranj je čelični toranj u Parizu“ (str. 117.), međutim tko je, dvadeset i sedam puta spomenuti, Zlatko znanstveni savjetnik – ne zna. On će nam u fusnotama pedantno objasniti tko su u Dnevniku spominjani Shakespeare, Napoleon, Aleksandar Veliki, Julije Cezar... o Stelli, Zlatku i još nekoliko desetina imena iz Ivanine zagrebačke priče – nulla nullissima. I takav voluntaristički pristup koji sa znanošću ima veze kao i pile sa sisom provlači se kroz čitavu knjigu. Ako profesionalni historiograf nađe, u nekom leksikonu, tko je tko onda je taj u znanstvenoj fusnoti, ako ne nađe ili ne zna naći – onda nema znanstvene fusnote. Kod doktora svako čitateljevo zašto ima odgovor – jebiga. Taj jebiga u Uredničkoj napomeni naziva se – „kompromis“.
Prevodilački mar je također završavao u nedosljednostima, jer su brojne stranice, u kojima se nalaze strani izrazi, neobilježene fusnotama, pa stvar izvlači korektni Rječnik Ane Batinić.
A o poslovičnom nepoznavanju brodske građanske sredine, u kojoj je živjela IBM, samo dva primjera. Otto Popović je, za priređivača, „srpski političar u Brodu, vlasnik imanja u brodskom brdu koje se i danas naziva Popovićevom šumicom. Njegova je kuća jedno vrijeme služila kao planinarski dom.“, (str. 252.). To zna svaka baba. Kao što i zna da se Brodsko Brdo piše velikim slovima, jer je to bio zvanični naziv toponima sve dok ga gradonačelnik dr. Henrik Duffek, tridesetih godina prošlog stoljeća, nije promijenio u Brodsko Vinogorje. Znanstveni savjetnik ne zna ni da je Otto Popović, sin Johanna Popovića, hrvatskog saborskog zastupnika i muž (tj. rani udovac) Kasandre Dimović, najljepše i najbogatije udavače u Brodu. Ne zna ni da je Popović Cincar, a ne Srbin. Ili su brodskom srbologu svi pravoslavci ista g...., pa su u skladu s tim i Rusi, i Grci, i Bugari i Makedonci – Srbi. Otto Popović je najstariji, najvjerniji i najdraži kućni prijatelj Ivane Brlić-Mažuranić s kojim ona karta, druži se u svim mogućim prilikama, posjećuje u njegovom vinogradu i, naravno, spominje ga vrlo često u svojim pismima.
Dalje, Danilo Dimović je za znanstvenog savjetnika „kontroverzni sarajevski odvjetnik i političar“ (str. 308.), a Danilo Dimović, odvjetnik, političar i publicist, rođeni je Brođanin. Otac mu je bio poznati bogati brodski trgovac, cincarskog porijekla Naum Dimović. Naum je bio agilni član Hrvatskog pjevačkog društva Davor. A Danilo je pravo završio u Zagrebu. Bio je zastupnik Hrvatskog sabora, a potom član Vlade Bosne i Hercegovine. U Zagrebu je radio kao javni bilježnik. Surađivao je u desetak listova i publikacija. Umro je u Zagrebu 20. ožujka 1951. godine.
U uredničkoj napomeni ovakva historiografija naziva se „istraživačkim podvizima“.
Na stranici 248. napravljena je ružna nelagodnost jer se ne zna kako je Ivanica Bašić rođena Milčić, unuka Ivane Brlić-Mažuranić, živa i zdrava u Zagrebu (Maksimirska 107, treći kat). Uz njeno spominjanje stavljena je godina rođenja, a na mjestu godine smrti stavljen je upitnik. Taj upitnik, doktore, znači kako se ne zna kada je umrla, a ne da je živa.
Dalje. Zašto je fonetiziran Ivanin korijenski pravopis (i to nedosljedno) znaju samo urednik i priređivač?
Još dalje. Apsolutni politički diletant, koji devedesetih godina nije znao prepoznati ni stranku u koju će se utronjati, na 458. stranici u Pogovoru priređivača, dozvoljava si „znanstvenu“ konstataciju: „No, Ivana u svojim pogledima nikada nije otišla u unitarističke vode.“ Odnosi se na jugoslavenske unitarističke vode. O čemu se ovdje trabunja? Tko je Mato Artuković pl. Derventski da si, tako s visoka, dozvoljava političko amnestiranje jedne Ivane Brlić-Mažuranić koja je bila politički sumnjiva samo u njegovoj kujanovačkoj glavi i čiji hrvatski patriotizam nije, kao njegovo karadomoljublje, temeljen na uskogrudnosti, netrpeljivosti, predrasudama i mržnji prema različitostima, nego je imao kulturološki i emancipatorski potencijal. Ta rečenica, frojdovskom omaškom, dospijeva u njegov Pogovor, jer je upravo on dugogodišnji usmeni raspršivač teze o jugoslavenstvu Brlićevih... Za razliku od Artukovićevog idola broj dva (broj jedan se kliče Ante), Franje Tuđmana, koji je dvadesetak godina plivao kao riba u jugoslavenskim komunističkim vodama, Ivana je od rođenja do smrti bila dvadesetčetiri karatna Hrvatica... I sada se trabunja o „unitarističkim vodama“.
U Beogradu, ona nije studirala i diplomirala kod „zloglasnog“ akademika Vasilija Krestića, kao neki, i nije jela grah u studentskoj menzi Kod tri kostura na Obilićevom vencu, nego je bila u audijenciji kod rumunjske princeze kraljice Marije i izlazila je u elitne beogradske restorane samo s ministrima i diplomatima...
Na stranici 459. lektoru, koji se, pretpostavljam, dobro namučio s doktorovim pravopisom, je promaklo da on piše svojim govornim materinjim jezikom, pa umjesto „obećava“ stoji „obećaje“. Ima toga još. Meni ne smeta, ali... merde alors noblesse ipak oblige.
Na stranici 461. u povećoj fusnoti zabilježeno je veliko znanstveno otkriće. Ivanina kći Zdenka povjerila je, za života, dr. Mati kako je „suicidna sklonost u obitelj Mažuranić prešla iz obitelji Demeter jer je Ivan Mažuranić bio oženjen Alaksandrom Demeter“.
Što se tiče obiteljske patologije Mažuranića i Brlića, gospodine znanstveni savjetniče, stvari stoje ovako: Matija Mažuranić (r. 1817.), brat bana Ivana Mažuranića – umro je u ludnici; njegov sin Josip Marijan Mažuranić (majka Marija Kabalin) doveden je umobolan iz neke ruske ludnice; Marija Mažuranić, kći Josipa Marijana Mažuranića udana za Ladislava Potočnjaka rodila je umobolno dijete; Vladimir Fran Mažuranić, također sin Matije Mažuranića umro je 1928. pod sumnjom samoubojstva; brat Henriette Bernath, majke Ivane Brlić Mažuranić ubio se 1893.; Božidar Mažuranić, brat Vladimira Mažuranića (oca Ivane Brlić Mažuranić) završio je u ludnici; Ivana Brlić-Mažuranić ubila se u zagrebačkom sanatoriju; Želimir Mažuranić, brat Ivane Brlić-Mažuranić izvršio je samoubojstvo u svojoj odvjetničkoj kancelariji u Zagrebu (oduševljen ulaskom ustaša u Zagreb); Nevica Brlić, udana Mohaček, kći Ivane Brlić-Mažuranić ubila se u Zagrebu; dr. Andrija Brlić, sin dr. Dobroslava Brlića i Fanike rođ. Nebesar oženjen Marijom Radeščak – izvršio je samoubojstvo. Njegova majka Fanika izgorjela je u požaru obiteljske kuće u kojoj je živjela...
Ne znam bi li se ikada ijedan znanstveni savjetnik s tako skromnim znanjem i uvidima, dakle vrlo upitne kompetencije, upustio u posao priređivanja građe Zapisaka IBM. Doduše, ne znam ni urednika koji bi priređivanje povjerio onome kome je povjerio. Jer, kako priznaje, u Uredničkom pogovoru, „redaktura knjige trajala je godinu dana“.
Pripisak
Stara indijanska poslovica glasi: „Gdje je jedan bijelac, ima ih još.“ Ergo, još jedna doktorica, iz Glavnog stana brodskog Ogranka Matice hrvatske, „Ivanologinja“ Jasna Ažman također potvrđuje kako se s Ivanom Brlić-Mažuranić, stručno i kompetentno, tj. onako kako ona to i zaslužuje, može baviti samo Zagreb. I to na način kako to radi čovjek neupitne upućenosti prof. dr. Berislav Majhut i ljudi koji su bili angažirani u četiri prve knjige tzv. Kritičkog izdanja sabranih djela IBM te još nekoliko od ranije poznatih adresa.
Berislav Majhut je izdao sjajnu knjigu o Ivaninom šegrtu Hlapiću pod naslovom „U carskoj misiji ili sto godina čudnovatih nezgoda“. Iz kolegijalnih razloga on je brodsku Dragu mamu citirao u predgovoru svoje knjige: „Najbrodskijoj od svih Brođanki, Jasni Ažman, koja mi je pružila dragocjena objašnjenja dostupna samo zaljubljenicima u svoj zavičaj“. I onda su mu ta „dragocjena objašnjenja“ Jasne Ažman uneredila čitavu knjigu. Berislav Majhut je zamolio najbrodskiju Jasnu da mu objasni brodske toponime Vijuš i Šlajs. I evo kako je to „zaljubljenica u svoj zavičaj“ učinila. Pa kaže Jasna: „Vijuš je istočni dio grada uz obalu Save – u 19. stoljeću pa sve do pedesetih g. 20. st. predstavljao je pravo predgrađe, a sada je postao centar grada“. Also, Liebe Mutti, pa Vijuš je dvadeset i dva jutra zemlje jugoistočno od grada. Na njemu je svojevremeno vršen iskop zemlje za ciglane koje su proizvodile ciglu za brodsku tvrđavu čija gradnja je započela 1715. Inače, to je bio općinski pašnjak, na njemačkom Viehich (marvenski, od Vieh – stoka, blago, živina, goveda). Viehmarkt je stočni sajam. Brodski urođenici su to čuli kao Vijuš. Na tom je pašnjaku krajem 19. st. tvrtka Morpurgo & Parente uzgajala i do pet tisuća gusaka, potom je austrougarska vojska Vijuš unajmila, od grada, za vojno vježbalište. Tu je nekada bio i ribnjak, pa sirotinjski vrtovi, pa topolik Drvne industrije Slavonija... Uz nogometni stadion bilo je na Vijušu gradsko smetlište. Uglavnom: Vijuš se protezao od nogometnog stadiona do Poloja, a međe su mu bile Vrazova ulica, stadion i Sava. Vijušanima su nazivani svi oni koji su gravitirali bivšem Ribarskom trgu, bivšoj marvenoj pijaci i stadionu. Radilo se o stanovnicima Mucvanja, Šaragljice i Vrazove ulice. Na starim austrougarskim kartama Vijuš je označavan kao Viehoš.
Šlajs, dr. Draga mama, je vuča drvenih klada konjima. Nikakav „šlajm“ i „sekret“ iz doba vašeg djetinjstva. Nikakav „kolektor otpadnih voda“, nikakve „bare pokrivene žabokrečinom“. Pokraj mosta je bio granik koji je služio za istovar drvenih klada sa splavova koji su Savom stizali za potrebe Drvne industrije Slavonije. Otuda su trupci transportirani u tvornicu prugom, konjskom vučom, koja je išla uz Savu do Agencijskog trga, a onda kroz Klasije do tvornice u Pilarevoj ulici. Konji koji su manevrirali utovar klada, tj. čitav taj postupak - je šlajs. U Gospiću, Stajnici, Baškim Oštarijama, Udbini itd. i dan danas se održavaju takmičenja koja se zovu šlajs konja. Ima još. Die Schleuse je i ustava, brana, koja postoji na ušću nedaleke rječice Mrsunje.
Ponovit ću. Znanstveni savjetnik Mato Artuković kad izađe na ulicu ne zna u kojem stoljeću živi, i dodati, a profesorica Učiteljskog fakulteta dr. Sc. Jasna Ažman ne zna gdje živi. Ne znaju tko su Zlatko i Stella, Danilo Dimović i Otto Popović, ne znaju što je Vijuš, a što Šlajs, ali su na razini brodskog znanstveno-kulturnog establišmenta – stupovi društva.
Mato Artuković priredio je što je priredio, a Jasna Ažman će, mo'š mislit', priređivati ništa manje nego korespondenciju Ivane Brlić-Mažuranić u kojoj će, što se nje tiče, biti spomenuto oko dvije tisuće raznoraznih Zlatka i Stella iz brodskog građanskog miljea čije nepoznavanje je dosada i javno pokazala priređivanjem onih vinogradarskih spomenara Brlićevih[2].
Sve u svemu potpuno je netočno da Brod samo gospodarski propada. Njegova kulturno-znanstvena propast dublja je i pogubnija. Gospodarski oporavak je izgledniji i kraće traje. Oporavak od duhovne pustoši puno je tromiji. Aktere će povijest prepoznati, na žalost, kao i uvijek – prekasno.
__________________________________
[1] Pjestinja – njegovateljica djeteta, dadilja
[2] Usput. Privatnom izdavaču 470 pisama Ivane Brlić-Mažuranić svojoj kćeri Zdenki (1910. – 1938.) radim imenik s objašnjenjima (leksikonski onomastikon). U tim pismima spominje se više od devetsto (900) raznih imena i prezimena. U mom imeniku, nakon godinu dana rada, riješeno je više od osamsto (800). U Zapiscima IBM se spominje 430 imena i prezimena, a dešifrirano i opisano ih je čak 135.
