Brodska Gradska knjižnica nekada je bilo mjesto ugodnog kulturnog magnetizma. U nju su svraćali i ljubazno i srdačno dočekivani brojni brodski pisci, pjesnici, novinari, slikari, pedagozi, liječnici, inženjeri, pravnici, školarci, studenti, mladež, branitelji, siromašni korisnici tog ugodnog i toplog prostora kao zimskog dnevnog boravka... Visoko stručna, odgovorna prema poslu i korisnicima, nadasve inventivna i maštovita uprava, tada je nalazila vremena za sve njih i u međusobnim kontaktima rojile su se ideje, projekti, vrcala interesantna saznanja. Knjižnica je bila stožerna brodska kulturna košnica iz koje su iznicali kapitalni projekti: Leksikon brodskih pisaca, kao žanrovski najvažnija brodska knjiga svih vremena, Zavičajni odjel kao najvredniji segment knjižnice, najbogatija zbirka razglednica starog Broda, zbirka fotografija iz Drugog svjetskog rata, zbirka portreta (u akvarelu) znamenitih i poznatih Brođana, zbirka Domovinski rat, digitalizacija izabranih radova brodskih pisaca, živa izdavačka djelatnost, svakodnevne kulturne seanse u raspoloživim prostorima knjižnice, uspješna i korisna suradnja sa sveukupnom kulturnom, društvenom i gospodarskom javnošću grada.
Onda je gradonačelnik, banjalučki anesteziolog rođen u Žeravačkom Potoku, uz pomoć Sanje Vulete i Ružice Bobovečki – spremnih na sve, neupotrebljivih ni za što – pretvorio Gradsku knjižnicu u bezidejnu brodsku kulturnu mrtvačnicu.
Stručno i intelektualno podkapacitirana, enciklopedijski neobrazovana, smicalicama, protuzakonjem i bezobrazlukom instalirana, autistična provincijalka Ružica Bobovečki, nemajući pojma o misiji i viziji Gradske knjižnice, provodi u njoj svoju bijesnu volju. Na način filofašističkog mentaliteta ona „uvodi red“. Radnu disciplinu riješava na panju: maltretira zaposlenike, preseljava, traži unutrašnje neprijatelje, klasira na podobne i nepodobne, istražuje, prijeti, reži i zatire tragove prethodnika. Sve u svemu bavi se tricama i kučinama jer naprosto uopće ne osjeća ono čime bi se trebala baviti...
Što sam ono, ustvari, htio... Aha! Taj famozni Odjel za odnose s javnošću Gradske knjižnice koji u Hrvatskoj u oko 280 knjižnica postoji samo u tri-četiri velike (i to u okviru nečega, ne izdvojeno) izmišljen je za suprugu gradonačlnikovog jarana koja, kako bi to na svom materinjem jeziku rekao Miki Bandić, dela pizdarije. Prvo je mene utužila prijavom brodskoj policiji (koja me „preporučila“ prekršajnom sudcu), onda je uzela fiškala koji me tužio Općinskom sudu pod krivim imenom. Zašto? Jer sam, po njoj i njemu, javno progovorio o zabranjenoj temi stanja u Gradskoj knjižnici koristeći pritom i mozak i jaja, dakle angažirani i kritički pristup onom što raspojasana vlast i njeni jataci ne žele čuti.
Stao sam u obranu, izigranog i smaknutog ravatelja Gradske knjižnice, Ivana Stipića samo zbog toga da bi Sanja Vuleta postala Odjel za odnose s javnošću Gradske knjižnice. I šta sad radi Sanja – Odjel za odnose s javnošću? Nakon godinu i pol dana od imenovanja, koje je uglavnom provela na bolovanju, ona daje neopozivu ostavku na tu visoku ulogu i funkciju. Podvlačim, izmišljenu za nju i razlogom zbog čega je banjalučko žeravački tra ta ta sjebao Ivana Stipića. Usput, kad smo već kod tog akademskog izraza, i meni se živo jebe za Ivana Stipića, ali mi nije svejedno kada osiljena vlast i njeni pripuzi jebu dragovoljca Domovinskog rata i sedamdesetpostotnog ratnog vojnog invalida.
Izvinjavam se svekolikom pučanstvu na izrazima koje rabim. Naime, ako slikovito želiš, vascijelom dunjaluku opisati način Dusparinog gradonačelnikovanja nemereš ba brez otoga glagola jebati. Da si pita.
Pripisak
Gradonačelnik, bivši anesteziolog, komunalni redar diplomirani sociolog, urednik gradskog internetskog portala zavarivač, predsjednica Upravnog vijeća Gradske knjižnice birtašica, ravnateljica knjižnice defektolog, čovjek koji je prodavao ribu na pijaci član desetak gradskih odbora, komisija, vijeća, povjerenstava, savjeta... No comment!
