Uspostavom Šestojanuarske diktature 1929. godine, zatvore Kraljevine Jugoslavije pune lijevi HSS-ovci, frankovci (ustaše) i komunisti. I jedni i drugi i treći sebe drže i smatraju hrvatskim narodnim borcima. U kaznionicama se dosađuju, tračaju, spletkare, kleveću i vrijeđaju se međusobno, pa to pooštreni zatvorski režim (teror, gnjavatorska disciplina, lanci, okovi, željezni kavezi, samice, stražarska iživljavanja i premlaćivanja, očajna hrana, doušnici i provokatori) čini još nemogućijim. No, ustaše i komunisti vrlo brzo nalaze zajednički jezik i istupaju solidarno. Zajedno uzvikuju Živio Pavelić, Živio Staljin, Živjela crvena Hrvatska. U Sremskoj Mitrovici su uspjeli biti i u zajedničkoj sobi broj 8, pa su ih radičevci zvali «osmičari». Okorjeli ustaše Šime Balen i Mile Rupčić prelaze, u zatvoru, komunistima. Juco Rukavina i Stipe Javor agitiraju, na robiji, za Narodni front. Komunisti su vrlo uspješno podebljavali jaz između ustaša i radićevaca, a ovi su se stalno svađali međusobno oko držanja na sudu, u istrazi, u zatvoru. Neki radićevci su namjerno činili prekršaje kako bi se dokopali samice i odmorili od tvrde zajebancije ustaša. No, u zatvoru komunisti su najorganiziraniji: agitiraju, imaju sobne komitete, osnivaju «univerzitet» (uče, čitaju, prevode, debatiraju i produktivno se međusobno svađaju u ulogama trockista i staljinista).
Kad najokorjelije zatvorenike, početkom Drugog svjetskog rata, puste iz zatvora, za vrijeme uspostave NDH, poznanici iz jugoslavenskih kazamata viđaju se, razgovaraju, kontaktiraju iako su ustaše, s robije, tada zauzimale vrlo visoke položaje u vlasti. U vrijeme pakta Hitler – Staljin čak zajedno planiraju legalizaciju Komunističke partije Hrvatske u NDH. Vladimir Bakarić, Stevo Krajačić, Andrija Hebrang i Martin Franekić viđeni su s Jucom Rukavinom i ostalim ustaškim glavešinama. Hebrangu će, kasnije, to natovariti na leđa u procesu u kojem je likvidiran kao moskovski kandidat na mjesto, Staljinu neposlušnog, Tita. Nakon napada Hitlera na SSSR, sve to pada u vodu i ustaše i komunisti razilaze se na svoje strane. Ustaše uspostavljaju državu, pod njemačkim apsolutnim pokroviteljstvom, koja gubi rat. Komunisti uspostavljaju socijalističku Jugoslaviju koja postaje država s respektabilnim suverenitetom. Garancija tog suvereniteta bila je Titova genijalna politika laviranja između Istoka i Zapada. Tito je od Zapada badava dobio tri puta više nego što danas Hrvatska duguje, istom tom Zapadu, a od Istoka približno isto. On je za vrijeme tršćanske krize digao jugoslavensku armiju u stanje najviše pripravnosti i izvršio opću mobilizaciju. Za vrijeme sukoba Izraela i Egipta (onog, u kojem su Izraelci, nakon Blitzkriega lansirali zajebantsku parolu: «Posjetite Izrel i njegove piramide») poslao je Egiptu, kao pomoć, čitav tenkovski puk (zračnim putem). U pokretu nesvrstanih Jugoslavija je bila respektabilni predvodnik, itd. itd.
Raspadom Jugoslavije, u ime jačanja suvereniteta republika i pokrajina koje su je sačinjavale i iskoraka iz komunističkog federalizma, događa se, lukavstvom povijesnog uma, upravo obrnuto od nakanjivanog. Državni suvereniteti novonastalih država pretvaraju se u lakrdiju koja se raspada u bezsadržajnost. Novonastale države, sa svojim suverenitetima, nisu u stanju riješiti samostalno ni međugranične sporove, a kamoli nešto ozbiljnije. Ulaskom u NATO Hrvatska je izgubila vojni suverenitet. Ulaskom u Europsku uniju Hrvatska će prestati biti država i u ekonomskom smislu. Izgubit će kontrolu poreza i javnih rashoda, neće biti granica, a ekonomske atribute državnosti zamijenit će direktive Europske unije u kojoj o svemu odlučuju veliki.
Izgleda kako su nacionalno frigidni komunisti znali čuvati državni suverenitet, a da ga nacionalističke državotvorne nimfomanke čuvati ne znaju. Otkud sad to? Jedan od mogućih odgovora glasi: dok su bili u zatvoru u Sremskoj Mitrovici hrvatski su izumrli komunistički predci organizirali zatvorske univerzitete, proučavali Lenjinovu Državu i revoluciju i prevodili, s njemačkog, Marxov Kapital... A hrvatski (preživjeli) nacionalistički predci su se u Mitrovici međusobno svađali i tukli. I kako onda, tako i danas i na vijeke vjekova... A državnom, vojnom i ekonomskom suverenitetu... amen. Amen i socijalnim pravima. Jer socijalna prava koja su Hrvati izgubili su ogromna i nikad ih više neće imati. Jer im se udomoljubljene političke elite upravo natječu u stvaranju što boljih uvjeta za eksploataciju vlastitog stanovništva od strane bezdomovinskog kapitala.
Postavlja se naivno pitanje za što smo se onda i borili? (Ako se moramo i dalje ponašati kako drugi zapovijedaju). Oni koji su se borili za suverenitet – nizašta.
