Godina 1953. je osma godina od završetka Drugog svjetskog rata iz kojeg je Brod izašao s građevinskim fondom koji je, prema procjenama, bio gotovo osamdeset posto razoren i neupotrebljiv. Te godine sagrađena je nova bolnica na Plavom polju (ing. arh. Nikola Martinov), velika trokatnica Đure Đakovića do hotela Brod u današnjoj ulici Petra Krešimira IV. (ing. arh. Nikola Martinov), nekadašnja zgrada općine, danas suda u Skaličinoj ulici (ing. arh. Nikola Martinov), završen je kompleks zgrada nazvan Končarica (ing. arh. Nikola Martinov), sagrađena je sportska dvorana bivšeg DTO Partizan, također u Skaličinoj ulici (ing. arh. Nikola Martinov), puštena je u rad prva servisna stanica na autoputu Zagreb-Beograd, izgrađena je južna tribina na nogometnom stadionu kraj Save, otvorena novosagrađena Najlon bašća na južnom dijelu glavnog gradskog trga uz Savu (ing. arh. Vjenceslav Richter) i započeta je gradnja današnje zgrade Brodsko-posavske županije u Ulici Petra Krešimira IV.

Prema nedavnom, uskršnjem i žalibože, Glasniku Slavonskog Broda koji bilancira učinak brodskog gradskog otca u prvoj deceniji njegove, vrlo vjerojatno stoljetne vladavine, ispada kako onaj odvratni srbokomunistički i jugonostalgičarski grafit: „Ovi današnji nisu u stanju okrečiti, ono što su oni negdašnji sagradili.“ – u Slavnskom Brodu drži vodu. Pogotovo što to sve skupa sa IPA projektima i dugovima košta oko tri milijarde kuna. S tim parama bi legendarna baba Lončaruša (Antuna Vrdoljaka) sagradila Pelješki most i najmanje još šest kupaćih bazena veličine i kvalitete ovih brodskih.