Ekonomski Hrvatsku su kolonizirale strane banke, a politički domaće stranke. Stranke su postale lože u kojima se goli (karijerni) interesi pojedinaca maskiraju u neke tobožnje političke principe. One priječe afirmaciju demokratskih standarda i afirmiraju borbu za vlast interesnih grupacija. Unutar sebe su rigorozno antidemokratske. Predsjednik i koterija uz njega odlučuju o svemu. Članstvo živi bez političkog stranačkog života i utjecaja. Ustvari, šutke i poslušno čeka priliku dokopavanja vlasti i masti. Sva ta javna humanitarna prenemaganja (HDZ) čijala perja i čišćenja crkvenih dvorišta (HSLS), mjerenja tlaka i šećera (SDP), pečenja i besplatnog dijeljenja girica (SBHS) i božićne pšenice (HSS) pokaz su i dokaz kako u strankama, ustvari, i ne znaju što bi sa članstvom između izbora.

 

Hrvatskoj narodnoj stranci ne trebaju ni birači. Ona, s podrškom birača od 3 posto i s predsjednikom u zatvoru drži, koalicijskom ucjenom, svoje mizerno ukupno članstvo u gotovo 50 posto državnih upravnih i nadzornih odbora te na visokim položajima u vladi i upravi. A da sutra izađu samostalno na izbore ne bi prešli prag i vjerojatno bi nestali s političke scene. Nekad moćna Hrvatska seljačka stranka je gotovo nestala onog trenutka kad je izašla ispod HDZ-ovog okrilja. Liberali koji su nekad dobivali 27 posto glasova na izborima danas tavore i žive samo u lokalnim koalicijskim sklopovima...

 

Kada je koja brodska stranka okupila glave i obavila bilo kakvu raspravu o pitanjima bitnim za građane Broda? Nikada. Ili se sve svodi na famozne konferencije za tisak na kojima se dva, tri stranačka pametnjakovića obraćaju jednoj prisutnoj novinarki, a lokalna televizija to kasnije objavi kao bogzna kakav važan događaj.

 

Stranke se između izbora bave sobom, a za izbore navuku bijele gaće i jankele, nakrive šeširić zakićen sojkinim perom i s desetak čokanja rakije u obje ruke krenu od kapije do kapije. Slikaju se s luckastim krezubim babama, poskakuju po blatu uz zvuke tamburaškog benda koji kilometrima šljapče za njima, ko' cigani za svatovima u Petrovićevim filmovima.

 

Na izborima se ne glasa za kandidate koje su istakli građani, nego za one koje su istakle stranke. Kad neka stranka osvoji vlast, čitava preseli u nju, jer izbore stranke tretiraju kao konkurs za zapošljavanje, dokopavanje honorara za plaćeno sjedenje u nekom upravnom ili nadzornom odboru, priliku za primanje mita, poduzetničkih prilika i namještanje poslova, tendera, aukcija, zaštićenosti od zakona. Čuda. Stranka pretvorena u birokraciju pod egidom zaštite države počinje preuveličavati sve opasnosti koje joj prijete. Državu, koje se dokopala, štiti proizvodnjom kontrolnih i sigurnosnih mjera kojima pod krinkom sigurnosti države, zagovara vlastitu sigurnost. Eventualne se opasnosti, uz pomoć medija, histeriziraju i dramatiziraju (State of emergency) kako bi se ishodile izvanredne ovlasti za izvanredne mjere (praćenje, prisluškivanje, misteriozna premlaćivanja, pa i ubojstva).

 

Sve u svemu, hrvatska država nije država Hrvata, nego stranaka. Ona još nije prevladala kliše jednopartijske države u kojoj je država partijski instrument, a građani se dijele na privilegirane članove i deprivilegirane nečlanove stranaka. Hrvatska država, definitivno, danas, sada i ovdje, nije proizvod volje Hrvata, nego istrument privatnih interesa artikuliranih kroz stranačje. A to nije proizvod demokracije nego njenog nakaradnog poimanja.

 

To je lijepo sročio, u dva navrata, hadezeov vječni čovjek za druga mjesta profesor Zvonimir Markotić. Koji je čak i lažan prvi, ako hadezeov pravi prvi eventualno najebe. Dakle, reče profesor na lokalnoj TV i ponovi u lokalnoj Posavskoj Hrvatskoj: «Stranke su temelj demokracije u Hrvatskoj». Posebice njegova kojoj se na dnevnoj bazi (osim kad Sanaderu pozlije) policijski i pravosudno pokazuje i dokazuje njen temeljni demokratski karakter u reketiranju direktora gospodarskih tvrtki, kriminalnom financiranju izbornih kampanji i kriminalnom poslovanju stranke uopće. I dok se stranka kolektivno pravi luda, njeni čelnici domoljubljuju i patriotiraju kao da s tim nemaju nikakve veze iako im se na njuškama vidi da su bili poslušni kotači tog lopovskog mehanizma.

 

Franjo Tuđman je govorio tisućama na mitinzima. On je svoj politički autoritet crpio iz naroda (kao što su to radili komunisti). Današnje stranke i njihovi lideri okupljaju se u dvoranama samo sa članstvom i pristalicama koje dovlače autobusima iz cijele Hrvatske kako bi se postigla popunjenost prostora (koja će impresionirati tek kad to snimi televizija).

 

Građane stranke ne okupljaju. Njih prepuštaju ulici, novinarima, policiji i skrivenim kamerama. Jer građani koji u Hrvatskoj nisu članovi stranaka su građani drugog reda. Neakademski rečeno – govna.