[caption id="attachment_1201" align="alignleft" width="570"] Prizor iz sretne prošlosti. Slijeva, u prvom planu, all together: Ivan Stipić, Mirko Duspara i Ružica Bobovečki[/caption]
Ptica pojede sjemenku i posere je. Izraste biljka. Svi imaju svrhu i zadatak: i ptica, i sjeme i govno. Na brodskoj kulturnoj sceni ni svrhe ni zadatka, a ptica, sjemenki i govana kol'ko voliš.
Ptice nebeske su zaposlenici Muzeja Brodskog Posavlja. Njih petnaestak, preko četvrt stoljeća rintaju u jedinom od 280 muzeja u Hrvatskoj, koji nema postav. Plaće idu, nova uhljebljivanja idu, izabiru se novi ravnatelji... sve to košta milijune kuna, a postava – nema. Ustvari ima. Stalni postav brodskog muzeja su, zadnjih dvadest i šest godina, njegovi zaposlenici. Posebice kustosi od kojih ni jedan nema objavljenu poštenu knjigu o zbirci kojom se cijeli život profesionalno bavio, a prema definiciji kustosa bio je i dužan o tome obavijestiti javnost kako bi poučio o pripadnosti vlastitoj sredini. Doduše, kako i da ima (mislim knjigu) kad je stalni postav, a postavi ne pišu knjige. Brodski kustosi ne pišu i ne objavljuju knjige i zbog toga što ne znaju ni što će s onih, preko dvadesetak tisuća, koje ima godinama nesređena muzejska knjižnica.
I zašto sam ja naperio te i takve brodske kustose? Aha, da. Slušaj ovo: došao urednik odlične knjige Stare brodske gostionice koja leksikonski obuhvaća i reprezentativno ilustrativno obrađuje 230 godina povijesti brodskih ugostiteljskih objekata. Dakle, došao taj urednik knjige ravnatelju Muzeja Brodskog Posavlja i predložio mu da Muzej, u Mjesecu hrvatske knjige, upriliči promociju tih Starih brodskih gostionica, autora koji je član Hrvatskog društva pisaca i jedini rođeni i u Brodu živući pisac (svih vremena), član Svjetske organizacije književnika P.E.N.-a. Knjigu bi promovirala povjesničarka umjetnosti dr. sci. Željka Čorak članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. „Dobro“ – rekao je ravnatelj – „ali ja bih da o tome odluči Stručni savjet postava kustosa.“ Rečeno, učinjeno. I Stručni postav kustosa Muzeja Brodskog Posavlja je odlučio ovako: „Koju knjigu, kakvu knjigu, nećemo da čujemo za knjigu.“ I još dodao da neka urednik knjige ide s njom i akademkinjom Željkom Čorak u Gradsku knjižnicu. Pobogu, ljudi! Pa kako da ide u Gradsku knjižnicu kad su mu ondje prije desetak mjeseci odsjekle glavu sjekirom. Po narudžbi gradonačelnika i njegovih korisnika... A knjige jedinog brodskog Penovca – noću potajno ritualno spaljuju. Dobro, šalim se. Još ne. Ali eto, ravnateljica, na primjer, je prije četiri mjeseca uzela tu knjigu i niti ju je platila, niti unijela u knjižni fond. Otuđila? Jebote. Kažu: „Ne smije od Sanje i Mirka.“ Pa neka ju vrati, ako ne smije! Šteta, jer svi kažu kako je knjiga jedinstvena priča o važnom segmentu brodske baštine. Tiraž od tisuću primjeraka je gotovo razgrabljen, a i Ministarstvo kulture je zainteresirano za otkup...
Što bi ono drugo? Sjemenke. Sjemenke su u ovoj priči organizatori obilježavanja 113. rođendana Dragutina Tadijanovića.
Desetak godina je bilo potrebno brodskom Ogranku Matice hrvatske da konačno besprijekorno i dolično upriliči obilježavanje godišnjice rođenja brodskog pjesničkog i kulturološkog giganta Dragutina Tadijanovića. To je postignuto na samo prvi pogled jednostavno: izlaskom Ogranka iz patološke začahurenosti u samog sebe i „uvlačenjem“ u događaj sedam gradskih institucija uz Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti. Za znalce stanja i prilika u gradskim ustanovama, ne samo kulture, ovo je bilo ravno pothvatu, a možebitno i kulturni događaj godine. U kojem, jebi ga, nema kadrovski ofriškane Gradske knjižnice. Nova garnitura ondje i dalje tjera kera po svom. U Mjesecu hrvatske knjige, čiji moto je kulturna baština (godina 2018. je proglašena Godinom kulturne baštine) oni nisu uspjeli prepoznati svoje mjesto u zajedničkom naporu obilježavanja te godišnjice. Tadija, kojeg su njegovi zlobni suvremenici proglašavali pjesnikom Hrvatske seljačke stranke, njima u knjižnici nije dovoljno etno, pa su nakon kerenja i bećarenja u Mjesecu hrvatske knjige ubacili još jedan seoski prtljag iz svog identiteta: upriličili su šokačijadu s jednočinkama u izvedbi Šokačke glumačke družine. Nešto kao oni Brešanovi iz Mrduše Donje što su postavili Hamleta i paradigmatično pokazali što se dogodi kad se susretnu kulturna baština i seoska tradicija.
U Gradskoj knjižnici ne znaju ono što svi znaju jer piše na Hrvatskom jezičnom portalu. Tradicija je prenošenje znanja, spoznaja, vjerovanja, legendi, običaja, kulturnih vrijednosti itd. s generacije na generaciju, iz jedne epohe u drugu, bilo usmenom ili pismenom predajom, odgojem i dr.
Baština je ukupnost iz prošlosti sačuvanih i njegovanih kulturnih dobara (nacionalna baština).
Kerenje, bećarenje i pučki igrokazi tradicijski su u ravni s kulturom klanja svinja, kiseljenje kupusa, pečenje rakije, kuhanje paradajiza, pušnicama, trapovima... i seosko su periferijski kodovi i standardi. A urbana kulturna baština, iz vizure brodske Gradske knjižnice su Dragutin Tadijanović, dvostruki kandidat za Nobelovu nagradu, Ivana Brlić Mažuranić, trostruka kandidatkinja za Nobela čija je okrugla 80-godišnjica smrti bila 22. rujna, a da se u Brodu oko toga nitko nije ni počešao... ili, štajaznam, Vladimir Rem kojem se obilježava sedma godišnjica smrti.
Zašto Mjesec hrvatske knjige nije posvećen sedmogodišnjici smrti Vladimira Rema, koji je svoju vrijednu biblioteku darovao Gradskoj knjižnici, što je doduše, puno manje važno od činjenice da je on idejni začetnik i realizator kulturnog mega projekta Brodski pisci u kojem je sabrana ukupna brodska književna baština? Rem je u okviru tog projekta objavio preko dvadesetak knjiga. Ispostavilo se, nakon njegove smrti, da nitko, doslovno nitko u Brodu i van njega, nije u stanju nastaviti taj pothvat. I što je najgore: nikoga od brojnih doživotnih uhljeba brodske kulturne scene, koji za to da im to bude briga – primaju debele plaće.
I tako stigosmo do Ivana Stipića. On je, nakon kraha Removog sina na tom zadatku, planirao nastaviti taj posao, no, giljotiniran je pa i od toga ništa.
Možda ne znate tko je Ivan Stipić? Ivan Stipić je hrvatski branitelj i invalid Domovinskog rata kojeg je gradonačelnik Mirko Duspara, iz privatnih razloga, maknuo s mjesta ravnatelja Gradske knjižnice.
A evo što govore javno dostupna dokumentacija o njegovoj osobnosti i što govore javno dostupna izvješća o radu knjižnice o njegovoj sposobnosti.
- jednu knjigu (Stipić, Ivan; Grubanović, Mirna; Mataić Agičić, Darija. Leksikon brodskih pisaca. Slavonski Brod : Gradska knjižnica Slavonski brod ; Zagreb : Društvo hrvatskih književnika, 2016.),
- više znanstvenih i stručnih radova
- više predgovora i pogovora u knjigama,
- više kataloga izložaba,
- u rukopisu su mu, pripremljene za tisak, dvije knjige
- uredio je dvadeset i osam knjiga (monografije, zbornici, mjestopisi, slikovnice, katalozi,…)
- projekt 6+, - projekt vezan uz samohrano roditeljstvo,
- Knjigom do kućnog praga - invalidne osobe,
-Osigurao je tiskovine u slobodnom pristupu za sve pripadnike nacionalnih manjina na njihovom matičnom jeziku i pismu.
- kroz otvaranje zasebne studijske čitaonice,
- osigurani popust studentima na članstvo i na ostale knjižnične usluge,
- kroz organizaciju studentske prakse,
- radionice za pisanje eseja (priprema za maturu – Darija),
- kroz nabavu stručne građe za brodske studente u većem obimu i
- kroz potpisivanje Memoranduma o suradnji s Veleučilištem u Slavonskom Brodu.
- pilot projekt Virtualne knjižnice
- autorski baštinski projekt digitalizacije pisanog kulturnog blaga u okviru stvaranja Digitalnog repozitorija brodske baštine i
- ciljano izdavaštvo kroz pokrenuti autorski projekt Brodske leksikografije (Leksikon brodskih pisaca, Brodske športske priče iz davnine, Stare brodske gostionice,…), kako bi, nakon temeljitog istraživačkog rada, konzervirao kulturno-identitetsku povijest (ljudi, mjesto, vrijeme i događaji) grada Slavonskog Broda i Slavonije u cjelini.
- Zajednicom tehničke kulture grada Slavonskog Broda,
- Maticom hrvatskom,
- organizacijama nacionalnih manjina Ukrajinaca, Bošnjaka, Srba i Roma,
- Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata,
- Društvom hrvatskih književnika,
- Institutom za povijest – Podružnicom za povijest Slavonije, Srijema i Baranje,
- Strojarskim fakultetom,
- Fakultetom za odgojne i obrazovne znanosti - Dislociranim studijem u Slavonskom Brodu
- Veleučilištem u Slavonskom Brodu.
- Brodskim dekanatom RKT crkve,
- Maticom hrvatskom,
- Brodskim harmonikaškim orkestrom Bela pl. Panty,
- likovnom udrugom Galerija 4,
- Udrugom Regoč,
- Volonterskim centrom Slavonski Brod,
- Društvom psihologa,
- Kulturno-likovnom udrugom Berislavić,
- Kino klubom Paluba 7,
- Udrugom Vrapčići,
- Udrugom Loco-Moto,
- Ligom za borbu protiv raka,
- Lions klubom,
- Družbom Braća hrvatskog zmaja,
- Udrugom HVIDR-a,
- Šahovskim klubom,
- Udrugom Foto Kadar SB,...
- učinio je, kroz medije, više nego vidljivom svoju knjižničnu djelatnost (300 i više bibliografskih jedinica kroz godinu), a za praćenje knjižničnih događanja i HRT višekratno je iskazala svoj interes,
- kroz različite oblike tiskarsko prezentacijske djelatnosti Brođanima smo približili vlastitu književnu, športsku i inu povijesnu građu;….
- području propagiranja nacionalne književnosti (Đuro Vidmarović, predsjednik Društva hrvatskih književnika),
- području knjižničarske struke tj. području informacijskih i komunikacijskih znanosti (prof.dr.sc. Damir Boras, rektor Sveučilišta u Zagrebu; prof.dr.sc. Jadranka Lasić Lazić, voditeljica Poslijediplomskog doktorskog studija informacijskih i komunikacijskih znanosti),
- području integracije hrvatske kulture (Tomislav Žigmanov, predsjednik Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata).
Toliko. Ružooooooo! Javi se!
Brodski SDP (jel’ to u Brodu uopće postoji?) održao je nekakvu tribini povodom Dana muškaraca (?). Na kojoj je - zaboravio sam kako se zove, jer ima neko čudno ime, kažu da je iz gradske sigurne kuće Vodovod - u goničkoj ekstazi isprovocirao da se sraćka o mojoj kolumni objavljenoj nedavno na SBPeriskopu.
Zahvaljujem, jer je to i bio moj cilj. Isprovocirati reakciju kojom će što šira brodska javnost biti upoznata sa “slučajem Gradske knjižnice” i na taj način osujetiti bilo kakva nova muvanja oko natječaja i izbora ravnatelja. Kad se more uzburka teža je plovidba. Čak bi i sud odgovarao toj svrsi (jebeš život bez rizika, pobjeđivanja i gubljenja) utvrđivanja merituma tj. istine kako je izigran branitelj, invalid i čovjek s darom, talentom, misijom, posvećenošću i rezultatima – Ivan Stipić. Sve što sam u “inkriminiranoj” kolumni napisao je istina. Stil (kemp) i način na koji sam plasirao istine je moja stvar kao što su moja i pretjerivanja s “ukrasnim” pridjevima, prejakim metaforama i načinom zapošljavanja riječi. Kako bi atrakcijom teksta privukao čitatelje, podvlačim, opet zbog istine i činjenica.
A što se tiče Ruže Bobovečki sve je u dobronamjernom naslovu ove kolumne. Sama si je nacrtala metu na leđima. I njoj treba pomoći da se čitava izvuče iz te manipulativne uloge koju smjerno ispunjava kao risk taker i da uspostavi red u glavi i mir u duši. Osobno ju doživljavam kao dragu i ljubaznu osobu, te kao dobrog defektologa i dječjeg pedagoga. “Osovio” sam se na nju ne osobno, nego u ulozi v. d. ravnateljice koja je u manipulativnoj igri oko smjene Ivana Stipića odigrala tu ulogu onako kako ju je odigrala: bahato prema Bogu.
Uostalom, nije ni nepismena. Neka javno opovrgne moje navode, ako nisu istiniti. Ili neka taj novoformirani Odjel za odnose s javnošću i marketing koji bi me, pretpostavljam, najrađe raskomadao u nekoj ambasadi, to umjesto nje učini.
Ono treće iz prve rečenice ovog teksta nisam spomenuo, no ono je tu u tekstu. Kao Radošev kišobran. Ne znate tu priču? Ide ovako. Električar Radoš bio je poznati, superinteligentni gradski zajebant čiji štosevi su se predajom zadržali do danas. Jako je mucao pa je to onda sve bilo još smješnije. Jednom prilikom mu je, radeći na elektroinstalacijama novogradnje, nestao kišobran. Što je prijavio gazdi. Sutradan nakon završetka posla i isplate računa, pita ga gazda je li našao kišobran, a on odgovori da je. “Pa gdje ste ga našli?” – pita radoznalo gazda. “Tttu je u rrrrračččunnnu kkkoji sstte upppravvvo ppplatili.”
Dobri stari Radoš, iz duha i daha puno bezbrižnijih vremena od ovih današnjih, kad svaka veća kuća umjesto hausmeistera treba psihijatra.
Ptica pojede sjemenku i posere je. Izraste biljka. Svi imaju svrhu i zadatak: i ptica, i sjeme i govno. Na brodskoj kulturnoj sceni ni svrhe ni zadatka, a ptica, sjemenki i govana kol'ko voliš.
Ptice nebeske su zaposlenici Muzeja Brodskog Posavlja. Njih petnaestak, preko četvrt stoljeća rintaju u jedinom od 280 muzeja u Hrvatskoj, koji nema postav. Plaće idu, nova uhljebljivanja idu, izabiru se novi ravnatelji... sve to košta milijune kuna, a postava – nema. Ustvari ima. Stalni postav brodskog muzeja su, zadnjih dvadest i šest godina, njegovi zaposlenici. Posebice kustosi od kojih ni jedan nema objavljenu poštenu knjigu o zbirci kojom se cijeli život profesionalno bavio, a prema definiciji kustosa bio je i dužan o tome obavijestiti javnost kako bi poučio o pripadnosti vlastitoj sredini. Doduše, kako i da ima (mislim knjigu) kad je stalni postav, a postavi ne pišu knjige. Brodski kustosi ne pišu i ne objavljuju knjige i zbog toga što ne znaju ni što će s onih, preko dvadesetak tisuća, koje ima godinama nesređena muzejska knjižnica.
I zašto sam ja naperio te i takve brodske kustose? Aha, da. Slušaj ovo: došao urednik odlične knjige Stare brodske gostionice koja leksikonski obuhvaća i reprezentativno ilustrativno obrađuje 230 godina povijesti brodskih ugostiteljskih objekata. Dakle, došao taj urednik knjige ravnatelju Muzeja Brodskog Posavlja i predložio mu da Muzej, u Mjesecu hrvatske knjige, upriliči promociju tih Starih brodskih gostionica, autora koji je član Hrvatskog društva pisaca i jedini rođeni i u Brodu živući pisac (svih vremena), član Svjetske organizacije književnika P.E.N.-a. Knjigu bi promovirala povjesničarka umjetnosti dr. sci. Željka Čorak članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. „Dobro“ – rekao je ravnatelj – „ali ja bih da o tome odluči Stručni savjet postava kustosa.“ Rečeno, učinjeno. I Stručni postav kustosa Muzeja Brodskog Posavlja je odlučio ovako: „Koju knjigu, kakvu knjigu, nećemo da čujemo za knjigu.“ I još dodao da neka urednik knjige ide s njom i akademkinjom Željkom Čorak u Gradsku knjižnicu. Pobogu, ljudi! Pa kako da ide u Gradsku knjižnicu kad su mu ondje prije desetak mjeseci odsjekle glavu sjekirom. Po narudžbi gradonačelnika i njegovih korisnika... A knjige jedinog brodskog Penovca – noću potajno ritualno spaljuju. Dobro, šalim se. Još ne. Ali eto, ravnateljica, na primjer, je prije četiri mjeseca uzela tu knjigu i niti ju je platila, niti unijela u knjižni fond. Otuđila? Jebote. Kažu: „Ne smije od Sanje i Mirka.“ Pa neka ju vrati, ako ne smije! Šteta, jer svi kažu kako je knjiga jedinstvena priča o važnom segmentu brodske baštine. Tiraž od tisuću primjeraka je gotovo razgrabljen, a i Ministarstvo kulture je zainteresirano za otkup...
Što bi ono drugo? Sjemenke. Sjemenke su u ovoj priči organizatori obilježavanja 113. rođendana Dragutina Tadijanovića.
Desetak godina je bilo potrebno brodskom Ogranku Matice hrvatske da konačno besprijekorno i dolično upriliči obilježavanje godišnjice rođenja brodskog pjesničkog i kulturološkog giganta Dragutina Tadijanovića. To je postignuto na samo prvi pogled jednostavno: izlaskom Ogranka iz patološke začahurenosti u samog sebe i „uvlačenjem“ u događaj sedam gradskih institucija uz Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti. Za znalce stanja i prilika u gradskim ustanovama, ne samo kulture, ovo je bilo ravno pothvatu, a možebitno i kulturni događaj godine. U kojem, jebi ga, nema kadrovski ofriškane Gradske knjižnice. Nova garnitura ondje i dalje tjera kera po svom. U Mjesecu hrvatske knjige, čiji moto je kulturna baština (godina 2018. je proglašena Godinom kulturne baštine) oni nisu uspjeli prepoznati svoje mjesto u zajedničkom naporu obilježavanja te godišnjice. Tadija, kojeg su njegovi zlobni suvremenici proglašavali pjesnikom Hrvatske seljačke stranke, njima u knjižnici nije dovoljno etno, pa su nakon kerenja i bećarenja u Mjesecu hrvatske knjige ubacili još jedan seoski prtljag iz svog identiteta: upriličili su šokačijadu s jednočinkama u izvedbi Šokačke glumačke družine. Nešto kao oni Brešanovi iz Mrduše Donje što su postavili Hamleta i paradigmatično pokazali što se dogodi kad se susretnu kulturna baština i seoska tradicija.
U Gradskoj knjižnici ne znaju ono što svi znaju jer piše na Hrvatskom jezičnom portalu. Tradicija je prenošenje znanja, spoznaja, vjerovanja, legendi, običaja, kulturnih vrijednosti itd. s generacije na generaciju, iz jedne epohe u drugu, bilo usmenom ili pismenom predajom, odgojem i dr.
Baština je ukupnost iz prošlosti sačuvanih i njegovanih kulturnih dobara (nacionalna baština).
Kerenje, bećarenje i pučki igrokazi tradicijski su u ravni s kulturom klanja svinja, kiseljenje kupusa, pečenje rakije, kuhanje paradajiza, pušnicama, trapovima... i seosko su periferijski kodovi i standardi. A urbana kulturna baština, iz vizure brodske Gradske knjižnice su Dragutin Tadijanović, dvostruki kandidat za Nobelovu nagradu, Ivana Brlić Mažuranić, trostruka kandidatkinja za Nobela čija je okrugla 80-godišnjica smrti bila 22. rujna, a da se u Brodu oko toga nitko nije ni počešao... ili, štajaznam, Vladimir Rem kojem se obilježava sedma godišnjica smrti.
Zašto Mjesec hrvatske knjige nije posvećen sedmogodišnjici smrti Vladimira Rema, koji je svoju vrijednu biblioteku darovao Gradskoj knjižnici, što je doduše, puno manje važno od činjenice da je on idejni začetnik i realizator kulturnog mega projekta Brodski pisci u kojem je sabrana ukupna brodska književna baština? Rem je u okviru tog projekta objavio preko dvadesetak knjiga. Ispostavilo se, nakon njegove smrti, da nitko, doslovno nitko u Brodu i van njega, nije u stanju nastaviti taj pothvat. I što je najgore: nikoga od brojnih doživotnih uhljeba brodske kulturne scene, koji za to da im to bude briga – primaju debele plaće.
I tako stigosmo do Ivana Stipića. On je, nakon kraha Removog sina na tom zadatku, planirao nastaviti taj posao, no, giljotiniran je pa i od toga ništa.
Možda ne znate tko je Ivan Stipić? Ivan Stipić je hrvatski branitelj i invalid Domovinskog rata kojeg je gradonačelnik Mirko Duspara, iz privatnih razloga, maknuo s mjesta ravnatelja Gradske knjižnice.
A evo što govore javno dostupna dokumentacija o njegovoj osobnosti i što govore javno dostupna izvješća o radu knjižnice o njegovoj sposobnosti.
- Nakon bolničkog liječenja i odbijanja ponuđenog mu umirovljenja (dragovoljac, HRVI 70%), završava studij filozofije i studij informatologije (smjer – Opća informatologija) koji s također kasnije završenim studijem knjižničarstva (tri visokoškolske kvalifikacije) dijeli odsjek na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i zajedno se nadopunjuje u području prikupljanja, obrade i prezentacije informacija/znanja (isto znanstveno polje).
- Godine 2002. zapošljava se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. U NSK-u obavlja posao selekcije, po prioritetu za restauraciju, raritetne knjižne građe, pregledava izabranu građu, određuje potrebne zahvate, metode kao i stručno osoblje koje će na pojedinom primjerku raditi. Prati postupak restauracije, restauriranu građu provjerava i vraća u spremište ili nekom drugom vlasniku (crkva, muzej, državne institucije,…).
- Godine 2006. po nalogu ravnatelja NSK (Josip Stipanov) priprema projekt permanentne revizije knjižnične građe u Ustanovi, organizira povjerenstvo, samostalno izrađuje bazu podataka, testira je i po odluci postaje voditelj Povjerenstva za reviziju. Kao voditelj povjerenstva do odlaska iz NSK vrši reviziju knjižnog i neknjižnog fonda.
-
Godine 2009. zaposlen je na radnom mjestu ravnatelja u Gradskoj knjižnici Slavonski Brod gdje radi, kroz dva povjerena mu mandata, do siječnja 2018.
- Bio je mentor studentima knjižničarstva i informatologije više puta.
- Rješenjem Ministarstva kulture Republike Hrvatske dodijeljeno mu je stručno zvanje viši knjižničar.
- Danas je Ivan Stipić student Poslijediplomskog doktorskog studija informacijskih i komunikacijskih znanosti, sudionik i izlagač na različitim znanstvenim i stručnim skupovima u zemlji i inozemstvu, s izvršenim svim obvezama na doktorskom studiju i obranjenim sinopsisom doktorske disertacije pod nazivom: Nastanak i razvoj pisane i tiskane baštine Brodskog Posavlja od njezinih početaka do sredine 20. stoljeća.
- Do sada je autorski objavio:
- jednu knjigu (Stipić, Ivan; Grubanović, Mirna; Mataić Agičić, Darija. Leksikon brodskih pisaca. Slavonski Brod : Gradska knjižnica Slavonski brod ; Zagreb : Društvo hrvatskih književnika, 2016.),
- više znanstvenih i stručnih radova
- više predgovora i pogovora u knjigama,
- više kataloga izložaba,
- u rukopisu su mu, pripremljene za tisak, dvije knjige
- uredio je dvadeset i osam knjiga (monografije, zbornici, mjestopisi, slikovnice, katalozi,…)
- Pored navedenog Ivan Stipić je, kroz više od osam proteklih godina, bio jedan od organizatora društvenih i kulturnih događanja u Slavonskom Brodu. Kroz svoj dosadašnji rad pokazao je stalnu brigu za prepoznatljivost rodnog grada, ali i Slavonije u cjelini. Taj rad posebno je vidljiv kroz iskazanu kontinuiranu brigu za slavonsku/slavonskobrodsku povijesnu i kulturnu prezentaciju.
- Godišnji skup članova Društva hrvatskih književnika – Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, na njegovu inicijativu, tradicionalno se, sve do njegova odlaska iz ustanove, održavao u Slavonskom Brodu i programski je, u više navrata, bio posvećen značajnijim obljetnicama naših poznatih zavičajnika (Luka Ilić Oriovčanin, Stjepan Marjanović, Vladimir Rem, Stanislav Geza Milošić, Josip Stadler, …).
- Organizirao je i suorganizirao različita tematska događanja iz područja obrazovanja, povijesti, književnosti i likovnosti i glazbe u zemlji i inozemstvu (izložbe, koncerti, filmske projekcije, predstavljanja knjiga, znanstveni i stručni skupovi).
- Bio je član različitih programskih/organizacijskih odbora znanstvenih i stručnih skupova i manifestacija.
- Potpomagao je programski i logistički udruge iz Domovinskog rata (organizacija obilježavanja obljetnica, izložbe, književna predstavljanja,...).
- Kroz vrijeme svojeg ravnanja ustanovom implementirao je u knjižnici različite projekte s vidljivom prepoznatljivošću socijalne komponente prema najugroženijem dijelu korisničke populacije:
- projekt 6+, - projekt vezan uz samohrano roditeljstvo,
- Knjigom do kućnog praga - invalidne osobe,
-Osigurao je tiskovine u slobodnom pristupu za sve pripadnike nacionalnih manjina na njihovom matičnom jeziku i pismu.
- Knjižnica je, u njegovom mandatu, aktivno prihvatila participaciju u projektu Brod – sveučilišni grad:
- kroz otvaranje zasebne studijske čitaonice,
- osigurani popust studentima na članstvo i na ostale knjižnične usluge,
- kroz organizaciju studentske prakse,
- radionice za pisanje eseja (priprema za maturu – Darija),
- kroz nabavu stručne građe za brodske studente u većem obimu i
- kroz potpisivanje Memoranduma o suradnji s Veleučilištem u Slavonskom Brodu.
- U okviru svojeg rada u Knjižnici, pored menadžersko-administrativnih poslova upravljanja ustanovom, osmislio je i pokrenuo:
- pilot projekt Virtualne knjižnice
- autorski baštinski projekt digitalizacije pisanog kulturnog blaga u okviru stvaranja Digitalnog repozitorija brodske baštine i
- ciljano izdavaštvo kroz pokrenuti autorski projekt Brodske leksikografije (Leksikon brodskih pisaca, Brodske športske priče iz davnine, Stare brodske gostionice,…), kako bi, nakon temeljitog istraživačkog rada, konzervirao kulturno-identitetsku povijest (ljudi, mjesto, vrijeme i događaji) grada Slavonskog Broda i Slavonije u cjelini.
- Kroz svoj dosadašnji rad je, uz stalno nastojanje oko poboljšanja rada knjižnica u gradu i županiji (kontinuiranim podizanjem standarda kroz djelatnost Matične službe), ostvario i kvalitetnu suradnju s velikim brojem ustanova, udruga i pojedinaca (neke je i udomio) na području Grada Slavonskog Broda, RH, ali i šire te je i na taj način unaprijedio javni i društveni život zajednice u gradu Slavonskom Brodu:
- Zajednicom tehničke kulture grada Slavonskog Broda,
- Maticom hrvatskom,
- organizacijama nacionalnih manjina Ukrajinaca, Bošnjaka, Srba i Roma,
- Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata,
- Društvom hrvatskih književnika,
- Institutom za povijest – Podružnicom za povijest Slavonije, Srijema i Baranje,
- Strojarskim fakultetom,
- Fakultetom za odgojne i obrazovne znanosti - Dislociranim studijem u Slavonskom Brodu
- Veleučilištem u Slavonskom Brodu.
- Brodskim dekanatom RKT crkve,
- Maticom hrvatskom,
- Brodskim harmonikaškim orkestrom Bela pl. Panty,
- likovnom udrugom Galerija 4,
- Udrugom Regoč,
- Volonterskim centrom Slavonski Brod,
- Društvom psihologa,
- Kulturno-likovnom udrugom Berislavić,
- Kino klubom Paluba 7,
- Udrugom Vrapčići,
- Udrugom Loco-Moto,
- Ligom za borbu protiv raka,
- Lions klubom,
- Družbom Braća hrvatskog zmaja,
- Udrugom HVIDR-a,
- Šahovskim klubom,
- Udrugom Foto Kadar SB,...
- učinio je, kroz medije, više nego vidljivom svoju knjižničnu djelatnost (300 i više bibliografskih jedinica kroz godinu), a za praćenje knjižničnih događanja i HRT višekratno je iskazala svoj interes,
- kroz različite oblike tiskarsko prezentacijske djelatnosti Brođanima smo približili vlastitu književnu, športsku i inu povijesnu građu;….
- U svezi navedenog posebno treba istaknuti velik broj održanih predavanja i nastupa u javnim medijima gdje se, pored stručnog djelovanja, iskazao u popularizaciji kulture, kulture u Slavoniji, lokalne kulturne zajednice i samog grada Slavonskog Broda.
- Prepoznatljivost dobrog rada Gradske knjižnice Slavonski Brod vidljiva je kroz zapisnike Gradskog vijeća grada Slavonskog Broda za proteklo vrijeme njegova ravnanja ustanovom kao i kroz knjižnici i njemu osobno na desetke dodijeljenih zahvalnica od strane različitih institucija, ustanova i udruga civilnog društva. Kvalitetu njegova financijskog poslovanja prepoznata je i ocjenjena od strane Državnog ureda za reviziju ožujka 2015. (http://www.revizija.hr/izvjesca/2015/revizija/pojedinacna_izvjesca/knjiznice/gradska_knjiznica_slavonski_brod.pdf ) izraženim bezuvjetnim mišljenjem.
- radu Ivana Stipića kroz različite preporuke potpisane od najeminentnijih ljudi iz društvenog, obrazovnog područja i područja kulture najvidljiviji je njegov izuzetan doprinos:
- području propagiranja nacionalne književnosti (Đuro Vidmarović, predsjednik Društva hrvatskih književnika),
- području knjižničarske struke tj. području informacijskih i komunikacijskih znanosti (prof.dr.sc. Damir Boras, rektor Sveučilišta u Zagrebu; prof.dr.sc. Jadranka Lasić Lazić, voditeljica Poslijediplomskog doktorskog studija informacijskih i komunikacijskih znanosti),
- području integracije hrvatske kulture (Tomislav Žigmanov, predsjednik Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata).
Toliko. Ružooooooo! Javi se!
Pripisak
Brodski SDP (jel’ to u Brodu uopće postoji?) održao je nekakvu tribini povodom Dana muškaraca (?). Na kojoj je - zaboravio sam kako se zove, jer ima neko čudno ime, kažu da je iz gradske sigurne kuće Vodovod - u goničkoj ekstazi isprovocirao da se sraćka o mojoj kolumni objavljenoj nedavno na SBPeriskopu.
Zahvaljujem, jer je to i bio moj cilj. Isprovocirati reakciju kojom će što šira brodska javnost biti upoznata sa “slučajem Gradske knjižnice” i na taj način osujetiti bilo kakva nova muvanja oko natječaja i izbora ravnatelja. Kad se more uzburka teža je plovidba. Čak bi i sud odgovarao toj svrsi (jebeš život bez rizika, pobjeđivanja i gubljenja) utvrđivanja merituma tj. istine kako je izigran branitelj, invalid i čovjek s darom, talentom, misijom, posvećenošću i rezultatima – Ivan Stipić. Sve što sam u “inkriminiranoj” kolumni napisao je istina. Stil (kemp) i način na koji sam plasirao istine je moja stvar kao što su moja i pretjerivanja s “ukrasnim” pridjevima, prejakim metaforama i načinom zapošljavanja riječi. Kako bi atrakcijom teksta privukao čitatelje, podvlačim, opet zbog istine i činjenica.
A što se tiče Ruže Bobovečki sve je u dobronamjernom naslovu ove kolumne. Sama si je nacrtala metu na leđima. I njoj treba pomoći da se čitava izvuče iz te manipulativne uloge koju smjerno ispunjava kao risk taker i da uspostavi red u glavi i mir u duši. Osobno ju doživljavam kao dragu i ljubaznu osobu, te kao dobrog defektologa i dječjeg pedagoga. “Osovio” sam se na nju ne osobno, nego u ulozi v. d. ravnateljice koja je u manipulativnoj igri oko smjene Ivana Stipića odigrala tu ulogu onako kako ju je odigrala: bahato prema Bogu.
Uostalom, nije ni nepismena. Neka javno opovrgne moje navode, ako nisu istiniti. Ili neka taj novoformirani Odjel za odnose s javnošću i marketing koji bi me, pretpostavljam, najrađe raskomadao u nekoj ambasadi, to umjesto nje učini.
Nadopisak
Ono treće iz prve rečenice ovog teksta nisam spomenuo, no ono je tu u tekstu. Kao Radošev kišobran. Ne znate tu priču? Ide ovako. Električar Radoš bio je poznati, superinteligentni gradski zajebant čiji štosevi su se predajom zadržali do danas. Jako je mucao pa je to onda sve bilo još smješnije. Jednom prilikom mu je, radeći na elektroinstalacijama novogradnje, nestao kišobran. Što je prijavio gazdi. Sutradan nakon završetka posla i isplate računa, pita ga gazda je li našao kišobran, a on odgovori da je. “Pa gdje ste ga našli?” – pita radoznalo gazda. “Tttu je u rrrrračččunnnu kkkoji sstte upppravvvo ppplatili.”
Dobri stari Radoš, iz duha i daha puno bezbrižnijih vremena od ovih današnjih, kad svaka veća kuća umjesto hausmeistera treba psihijatra.
