[caption id="attachment_122661" align="alignnone" width="460"] "Žene se kere na način da se prvo hvataju pod ruke s drugim ženama, zatim s bilo kime osim pijanog pajde koji četveronoške grebe ispod stola, penju se po stolovima i uzvikuju ijuuuu!“[/caption]
Bauk palanačko malograđanskog mikrofašističkog duha, koji kruži kancerogenim brodskim kulturnim životom, uvukao se i u Gradsku knjižnicu. Uvukao ga je njegov revni dugogodišnji praktikant, gradonačelnik i headhunter, Mirko Duspara, a njegove personifikacije, koje nasukane na njega drži na kisiku, su isto dvije bijesne volje uzidane u loše navike i hiperaktivno zlo: Sanja Vuleta, rasna pripadnica invazivne vrste koja silno želi puno više nego joj je Bog dao i toliko voli mržnju da je od knjižnice napravila mjesto njene implozije, te uskogrudna i autistična provincijalka, plankton bezbojne egzistencije, ženski vic iz posluge u engleskoj TV seriji Zvonili ste, Milorde, Ružica Bobovečki iz jednih od Andrijevaca. (Podvlačim porijeklo jer, prvo, kad seljak dođe u grad izgubi osjećaj za bitno i nebitno i drugo, znam još nekog iz nekih Andrijevaca koji je najveći neprijatelj sam sebi i isto kao Ruža, umara nevoljama sve živo oko sebe.)
I Sanja i Ružica su dotepene u Gradsku knjižnicu. Prva iz veterinarske stanice (a ne iz ženskog zatvora kako sam to ja pretpostavljao), druga iz Zlatnog cekina. Obje su radile na dječijem odjelu i ondje, sučeljene s onim što im je ostalo od života, imale vremena i vremena za smišljanje pasjaluka. Obje su luzeri koje su stigle godine. I na kraju obje dobrano drmaju valunzi i megalothymia.
I evo šta su isvrdlale. Na natječaj za ravnatelja knjižnice, raspisan prije desetak mjeseci, javila se Ružica, koja je za razliku od Sanje, formalno ispunjavala uvjete. Diplomirani je defektolog. Uz pomoć Mirka Duspare, čiji je dobar prijatelj Sanjin muž, isto Donjovrbljanin, sjebat će se dosadašnjeg rezultatski uspješnog ravnatelja, branitelja i invalida Domovinskog rata Ivana Stipića i njegovu pomoćnicu tako što će Upravno vijeće knjižnice, koji bi trebalo biti sastavljeno od uglednih, kulturnih i javnih imena grada, a vodi ga ugostiteljica iz Podvinja Mihaela Nikoljačić, donijeti pod pritiskom, zna se koga, odluku da se natječaj bezrazložno poništi i za v.d. ravnatelja imenuje koga? Karikaturalnu Ružu, sitnu i sebičnu, bez strasti, discipline i energije, bez stava i uvjerenja, koja nije u stanju položiti šoferski ispit (Ružice, a da pokušaš s vozačkim na metli?), a kamoli ravnati Gradskom knjižnicom... Doduše, povijesno gledajući, tim nije napravljen presedan. I Kaligula je svog konja Incitatusa imenovao konzulom.
Pristajanjem na to da, u ovoj nevjerojatnoj priči, glumi glinenog goluba govori o mozgu koji stane u filđan, kojeg treba spasiti od samoga sebe, koji je nesvjestan sebstva i tankog leda na koji je stao... mozgu koji ne vidi kako je maska vršiteljice dužnosti ravnatelja čisto sranje iza kojeg se skriva, a svi znaju tko je i što je i svi znaju da knjižnicom ravna, kao vojnom bazom, Dusparin izbor: pasionirani zaplotnjak Sanja Vuleta, gladna uzvisivanja i višeg rangiranja. Ruži je ostavila trice i kučine: da po knjižnici premješta ukrasne biljke i potpisuje rješenja i odluke koje ona smišlja i donosi. Gotovo sve zaposlene je stavila na kratak povodac, jer Dusparina je škola – strahom održavati poredak stvari. Usmenom odlukom je zabranjeno da djelatnici, za vrijeme pauze, van zgrade, puše cigarete u grupama većim od dvoje ljudi. To ni Hitler nije radio u konc-logorima. Ima još. Pokušava proturati natječaje za pomoćne zaposlenike knjižnice u kojima stoji odredba: „Gradska knjižnica zadržava pravo neizabrati niti jednog kandidata i poništenja natječaja“ što isto Hitler nije radio. Postavila se za ring pronouncera – voditeljicu Odjela za odnose s javnošću i marketing (tako nešto ne postoji ni u jednoj narodnoj knjižnici u državi) jer je marketing, u pedesetim godinama svog života, diplomirala u Orašju..., pardon, na famoznom brodskom veleučilištu. Što mu dođe na isto. Marketing, jebote, kao da Gradska knjižnica prodaje madrace, air grudnjake za sise koje su odradile svoje ili, štajaznam, prezervative s okusom kulena... Uselila se u prostoriju koja je bila predodređena za poklon biblioteku počasnog građanina Broda, nosioca brojnih nagrada, priznanja i odličja, barda slavonske književnosti Vladimira Rema. U toj prostoriji trebala je biti i biblioteka knjiga o Domovinskom ratu... Jebi ga, sad je tamo Sanja. Za što? Za odnose.
Dalje, uz kršenje brojnih pravnih i zakonima propisanih vremenskih rokova te uz geste pomanjkanja elementarne katoličke uljuđenosti, posebice katoličkog morala (katoličanstvo je religija čestitosti i poštenja), čistim nasilničkim sagorijevanjem i sotonskim uništavajućim delirijem tipičnim za niže vrste bitka i potonule u svih sedam smrtnih grijeha (oholost, pohlepa, pohota, bijes, lakomost, zavist, lijenost) – najškolovanija osoba u ustanovi, magistrica društvenih znanosti (znanstveno polje ekonomija), izbačena je iz svoje kancelarije i toksičnom, mentalno neregularnom i zagriženom voljom za zlom, poslana na pult za izdavanje knjiga za što je dovoljna srednja stručna sprema. Jebe se Ruži, Sanji i Duspari, koji im drži štangu, što se radi o osobi koja nije defektolog ili diplomant minornog brodskog veleučilišta, nego sveučilišni profesor književnosti s Filozofskog fakulteta, diplomirani bibliotekar, što je vrsnom komunikacijskom pristojnošću godinama prezentirala knjižnicu javnosti, što je jedna od najnačitanijih osoba u gradu, što s talentom, vještinom, lakoćom i izvornošću razmišljanja vodi književne susrete s najvrsnijim i najpoznatijim hrvatskim piscima, što je napisala i objavila stotine književnih prikaza, što radi svoj posao ljudski i pošteno, što osjeća ono čime se bavi i što ispunjava sve uvjete da od Ministarstva kulture dobije zvanje višeg knjižničara, (koje je Ivan Stipić, u međuvremenu, već dobio) o kojem u brodskoj knjižnici, pretvorenoj u Kuginu kuću, nitko ne može ni sanjati. Osim toga, radi se o pametnoj, inteligentnoj, ugodnoj osobi decentnog ponašanja, mirnog uma, vedre i vesele naravi, čiji je život knjiga i čitanje... i na kraju, o uzornoj i požrtvovanoj samohranoj majci, koja je svoja i jaka kao drvo u šumi.
Palanački mikrofašistički duh nastanjen u Vuletinom klanu baš takove osobe sladostrasno bi valjalo po blatu i osvećivalo im se za bezbrojna poniženja koja su prošli u svojim životima. Iz čistog pizdojalstva, bez ijednog utemeljenog povoda, obrušile su se na osobu koja uzorno radi knjižničarski posao: puno čita, puno piše, javno objavljuje prikaze i recenzije knjiga... i uz to je, pazi vamo, magistirca znanosti menadžmenta Sveučilišta u Osijeku. Da. Onog čega je Vuleta šegrt veleučilišta u brodskoj vukojebini. A sada ima, uz pomoć Duspare i kilave Ruže, ono što je naperila, a spada ju da ne kažem kao što čemu.
U normalnim sredinama kad si dobar si nužan. Ne i kod Duspare, šampiona fenomenologije kasabskog duha. Kod njega kad si dobar ideš u pizdu materinu. Smetaš. Remetilački si čimbenik u njegovim zečinjacima u kojima prečesto budale strogo kontroliraju pametne.
A zašto za Ružu ružno kažem „kilava“. Pa osim što će zbog toga što protuzakonito radi biti, vrlo vjerojatno, easy target upravo ona koja sve te svinjarije potpisuje i formalno pravno proizvodi (u knjižnici, koja je sada mjesto nelagode, prljavog je veša više nego u hotelskoj veš kuhinji), na tapet će doći i pitanje ugroze sigurnosti ustanove, koja je gusto mjesto i u kojoj se čuvaju skupocjene i raritetne knjige, zbirke i dokumenti, ne samo iz brodske književne baštine. Naime, za kratkog Ružinog vakta jednog su korisnika knjižnice zaključali u njoj i on je ondje proveo cijelu noć. Ujutro ga je zatekla čistačica kako vrši tjelesna moranja u wc-u. Ruuuužo, Ružice! Tim tvojim šlamperajem cijeli se grad zabavlja. Da se to meni kao ravnatelju dogodilo ja bih se objesio u tom wc-u u kojem je dotični pišao i poslije prao ruke. Ti nećeš, tebe će dotući previše života pod pritiskom izvana u koje uračunavam i neizabranog puno kompetentnijeg ravnatelja koji kao branitelj i ratni invalid poteže svoje vrsne veze u Ministarstvu branitelja, Ministarstvu kulture, Rektoratu sveučilišta u Zagrebu, HVIDR-i, Sveučilišnoj knjižnici, Ministarstvu uprave... Za slučaj Gradske knjižnice u Slavonskom Brodu i za mapiranje Sanje i Ruže, koje s vremenom ništa neće sustići osim onog na čemu su nastojale one same - zna cijela Hrvatska.
Nakon toga što joj se dogodilo, a što se u ukupnoj povijesti brodskih ustanova kulture nikada nikom nije dogodilo, stigao je Ružin prvi Mjesec hrvatske knjige ove godine posvećen baštini. I znate što su Ruža i Sanja odabrale kao temu? Turbo opanački, kirvajski, folkloraški, seosko plemenski: „Alaj ću se kerit i bećarit“. Tako su njih dvije uplivale u brodsku književnu baštinu. U Mjesecu hrvatske knjige. Nešto skarednije, primitivnije i blesavije je nezamislivo. Pa bećarac nema ama baš nikakve veze s brodskom građanskom baštinom. Bećarac je UNESCO-ov štićenik iz seoskih pripizdina. A znate li što znači keriti se? Evo neka vam to kaže Hrvatski leksikon „Keriti se: dati si oduška, raskalašeno se ponašati. Proces kerenja odvija se preko mehanizma sagorijevanja alkohola. Da se keriš u svatovima, to je red – pogotovo ako si rod mladoženji ili mladoj, a najviše ako si kum ili stari svat. Ne smiješ biti k'o pokisao (pristojan i uglađen). Kerenje kod muškaraca podrazumijeva orošeno čelo, uništavanje sakoa, često povikivanje ihaaaa!, nekoordinirane pokrete udovima, grljenje svega i svakoga i nemilo trošenje na muziku. Žene se kere na način da se prvo hvataju pod ruke s drugim ženama, zatim s bilo kime osim pijanog pajde koji četveronoške grebe ispod stola, penju se po stolovima i uzvikuju ijuuuu!“
I nakon Hrvatskog leksikona evo malo i Sigmunda Freuda. Ne čini li se kako su Sanja i Ruža podsvjesnim šizofreničarskim cušpajzom proizvele kulturni skandal u Mjesecu hrvatske knjige s kerenjem i bećarenjem. Pa upravo njih dvije poseljačeno se kere i bećare po brodskoj Gradskoj knjižnici gotovo godinu dana. I pod ruku s pajdom Dusparom izvikuju: ijuuu ijuuu...!
Za Odjel za odnose s javnošću i marketing višeg knjižničara gospodina Ivana Stipića: Stribor Uzelac Schwendemann, član P.E.N.-a, član Hrvatskog društva pisaca, član Hrvatskog društva novinara, suradnik Leksikografskog zavoda u Zagrebu, počasni član Gradske knjižnice, počasni član gradskog Državnog arhiva, nakon Julija Hoffmanna, osnivača brodskog muzeja, najveći donator Muzeja Bbrodskog Posavlja, nagrađen Grbom grada Broda.
Pripisak
Ovaj tekst je nastao zbog neizgovorene istine koju svi znaju i svi o njoj šute, dakle stanja koje me zahtijeva, a ne znam zašto.1 Ruži i Sanji, koje gledam ravno u dušu, poručujem, da su stil i jezik pisma prilagođeni adresama kojima se obraćam. Sadržaj ne, jer ako je Darwin bio u pravu, njima dvjema će ovo što je napisano biti jasno tek za milijun godina.
______________________________________________________
OBJASNIDBENA UPOZORBA:
1 Možda stoga što statuti Hrvatskog društva pisaca i Svjetske organizacije pisaca P.E.N.-a zagovaraju načela nesmetanog širenja misli i njegovi se članovi obavezuju na otpor svakom obliku gušenja ljudskih sloboda i prava. Također zagovara potpuno slobodno novinarstvo i smatra da “neizbježivi napredak svijeta prema sve uređenijem političkom i gospodarskom sustavu čini prijeko potrebnim slobodnu kritiku vlada, uprava i ustanova. P.E.N.-ovi članovi su “dužni suprotstavljati se opačinama... bilo u političke, bilo u osobne svrhe.” U Kodeksu časti hrvatskih novinara piše: “Pravo na točnu, potpunu i pravovremenu informaciju te slobodu mišljenja i izražavanja misli jedno je od temeljnih prava i sloboda svakog ljudskog bića... Iz tog prava javnosti da bude upoznata s činjenicama i mišljenjima proizlazi i cjelina obveza i prava novinara. U svom su radu novinari dužni braniti ljudska prava, dostojanstvo, slobode i vrijednosti, uvažavati pluralizam ideja i nazora, opirati se svim oblicima cenzure, pridonositi jačanju pravne države i kao dio javnosti sudjelovati u demokratskoj kontroli moći i vlasti.”
Bauk palanačko malograđanskog mikrofašističkog duha, koji kruži kancerogenim brodskim kulturnim životom, uvukao se i u Gradsku knjižnicu. Uvukao ga je njegov revni dugogodišnji praktikant, gradonačelnik i headhunter, Mirko Duspara, a njegove personifikacije, koje nasukane na njega drži na kisiku, su isto dvije bijesne volje uzidane u loše navike i hiperaktivno zlo: Sanja Vuleta, rasna pripadnica invazivne vrste koja silno želi puno više nego joj je Bog dao i toliko voli mržnju da je od knjižnice napravila mjesto njene implozije, te uskogrudna i autistična provincijalka, plankton bezbojne egzistencije, ženski vic iz posluge u engleskoj TV seriji Zvonili ste, Milorde, Ružica Bobovečki iz jednih od Andrijevaca. (Podvlačim porijeklo jer, prvo, kad seljak dođe u grad izgubi osjećaj za bitno i nebitno i drugo, znam još nekog iz nekih Andrijevaca koji je najveći neprijatelj sam sebi i isto kao Ruža, umara nevoljama sve živo oko sebe.)
I Sanja i Ružica su dotepene u Gradsku knjižnicu. Prva iz veterinarske stanice (a ne iz ženskog zatvora kako sam to ja pretpostavljao), druga iz Zlatnog cekina. Obje su radile na dječijem odjelu i ondje, sučeljene s onim što im je ostalo od života, imale vremena i vremena za smišljanje pasjaluka. Obje su luzeri koje su stigle godine. I na kraju obje dobrano drmaju valunzi i megalothymia.
I evo šta su isvrdlale. Na natječaj za ravnatelja knjižnice, raspisan prije desetak mjeseci, javila se Ružica, koja je za razliku od Sanje, formalno ispunjavala uvjete. Diplomirani je defektolog. Uz pomoć Mirka Duspare, čiji je dobar prijatelj Sanjin muž, isto Donjovrbljanin, sjebat će se dosadašnjeg rezultatski uspješnog ravnatelja, branitelja i invalida Domovinskog rata Ivana Stipića i njegovu pomoćnicu tako što će Upravno vijeće knjižnice, koji bi trebalo biti sastavljeno od uglednih, kulturnih i javnih imena grada, a vodi ga ugostiteljica iz Podvinja Mihaela Nikoljačić, donijeti pod pritiskom, zna se koga, odluku da se natječaj bezrazložno poništi i za v.d. ravnatelja imenuje koga? Karikaturalnu Ružu, sitnu i sebičnu, bez strasti, discipline i energije, bez stava i uvjerenja, koja nije u stanju položiti šoferski ispit (Ružice, a da pokušaš s vozačkim na metli?), a kamoli ravnati Gradskom knjižnicom... Doduše, povijesno gledajući, tim nije napravljen presedan. I Kaligula je svog konja Incitatusa imenovao konzulom.
Pristajanjem na to da, u ovoj nevjerojatnoj priči, glumi glinenog goluba govori o mozgu koji stane u filđan, kojeg treba spasiti od samoga sebe, koji je nesvjestan sebstva i tankog leda na koji je stao... mozgu koji ne vidi kako je maska vršiteljice dužnosti ravnatelja čisto sranje iza kojeg se skriva, a svi znaju tko je i što je i svi znaju da knjižnicom ravna, kao vojnom bazom, Dusparin izbor: pasionirani zaplotnjak Sanja Vuleta, gladna uzvisivanja i višeg rangiranja. Ruži je ostavila trice i kučine: da po knjižnici premješta ukrasne biljke i potpisuje rješenja i odluke koje ona smišlja i donosi. Gotovo sve zaposlene je stavila na kratak povodac, jer Dusparina je škola – strahom održavati poredak stvari. Usmenom odlukom je zabranjeno da djelatnici, za vrijeme pauze, van zgrade, puše cigarete u grupama većim od dvoje ljudi. To ni Hitler nije radio u konc-logorima. Ima još. Pokušava proturati natječaje za pomoćne zaposlenike knjižnice u kojima stoji odredba: „Gradska knjižnica zadržava pravo neizabrati niti jednog kandidata i poništenja natječaja“ što isto Hitler nije radio. Postavila se za ring pronouncera – voditeljicu Odjela za odnose s javnošću i marketing (tako nešto ne postoji ni u jednoj narodnoj knjižnici u državi) jer je marketing, u pedesetim godinama svog života, diplomirala u Orašju..., pardon, na famoznom brodskom veleučilištu. Što mu dođe na isto. Marketing, jebote, kao da Gradska knjižnica prodaje madrace, air grudnjake za sise koje su odradile svoje ili, štajaznam, prezervative s okusom kulena... Uselila se u prostoriju koja je bila predodređena za poklon biblioteku počasnog građanina Broda, nosioca brojnih nagrada, priznanja i odličja, barda slavonske književnosti Vladimira Rema. U toj prostoriji trebala je biti i biblioteka knjiga o Domovinskom ratu... Jebi ga, sad je tamo Sanja. Za što? Za odnose.
Dalje, uz kršenje brojnih pravnih i zakonima propisanih vremenskih rokova te uz geste pomanjkanja elementarne katoličke uljuđenosti, posebice katoličkog morala (katoličanstvo je religija čestitosti i poštenja), čistim nasilničkim sagorijevanjem i sotonskim uništavajućim delirijem tipičnim za niže vrste bitka i potonule u svih sedam smrtnih grijeha (oholost, pohlepa, pohota, bijes, lakomost, zavist, lijenost) – najškolovanija osoba u ustanovi, magistrica društvenih znanosti (znanstveno polje ekonomija), izbačena je iz svoje kancelarije i toksičnom, mentalno neregularnom i zagriženom voljom za zlom, poslana na pult za izdavanje knjiga za što je dovoljna srednja stručna sprema. Jebe se Ruži, Sanji i Duspari, koji im drži štangu, što se radi o osobi koja nije defektolog ili diplomant minornog brodskog veleučilišta, nego sveučilišni profesor književnosti s Filozofskog fakulteta, diplomirani bibliotekar, što je vrsnom komunikacijskom pristojnošću godinama prezentirala knjižnicu javnosti, što je jedna od najnačitanijih osoba u gradu, što s talentom, vještinom, lakoćom i izvornošću razmišljanja vodi književne susrete s najvrsnijim i najpoznatijim hrvatskim piscima, što je napisala i objavila stotine književnih prikaza, što radi svoj posao ljudski i pošteno, što osjeća ono čime se bavi i što ispunjava sve uvjete da od Ministarstva kulture dobije zvanje višeg knjižničara, (koje je Ivan Stipić, u međuvremenu, već dobio) o kojem u brodskoj knjižnici, pretvorenoj u Kuginu kuću, nitko ne može ni sanjati. Osim toga, radi se o pametnoj, inteligentnoj, ugodnoj osobi decentnog ponašanja, mirnog uma, vedre i vesele naravi, čiji je život knjiga i čitanje... i na kraju, o uzornoj i požrtvovanoj samohranoj majci, koja je svoja i jaka kao drvo u šumi.
Palanački mikrofašistički duh nastanjen u Vuletinom klanu baš takove osobe sladostrasno bi valjalo po blatu i osvećivalo im se za bezbrojna poniženja koja su prošli u svojim životima. Iz čistog pizdojalstva, bez ijednog utemeljenog povoda, obrušile su se na osobu koja uzorno radi knjižničarski posao: puno čita, puno piše, javno objavljuje prikaze i recenzije knjiga... i uz to je, pazi vamo, magistirca znanosti menadžmenta Sveučilišta u Osijeku. Da. Onog čega je Vuleta šegrt veleučilišta u brodskoj vukojebini. A sada ima, uz pomoć Duspare i kilave Ruže, ono što je naperila, a spada ju da ne kažem kao što čemu.
U normalnim sredinama kad si dobar si nužan. Ne i kod Duspare, šampiona fenomenologije kasabskog duha. Kod njega kad si dobar ideš u pizdu materinu. Smetaš. Remetilački si čimbenik u njegovim zečinjacima u kojima prečesto budale strogo kontroliraju pametne.
A zašto za Ružu ružno kažem „kilava“. Pa osim što će zbog toga što protuzakonito radi biti, vrlo vjerojatno, easy target upravo ona koja sve te svinjarije potpisuje i formalno pravno proizvodi (u knjižnici, koja je sada mjesto nelagode, prljavog je veša više nego u hotelskoj veš kuhinji), na tapet će doći i pitanje ugroze sigurnosti ustanove, koja je gusto mjesto i u kojoj se čuvaju skupocjene i raritetne knjige, zbirke i dokumenti, ne samo iz brodske književne baštine. Naime, za kratkog Ružinog vakta jednog su korisnika knjižnice zaključali u njoj i on je ondje proveo cijelu noć. Ujutro ga je zatekla čistačica kako vrši tjelesna moranja u wc-u. Ruuuužo, Ružice! Tim tvojim šlamperajem cijeli se grad zabavlja. Da se to meni kao ravnatelju dogodilo ja bih se objesio u tom wc-u u kojem je dotični pišao i poslije prao ruke. Ti nećeš, tebe će dotući previše života pod pritiskom izvana u koje uračunavam i neizabranog puno kompetentnijeg ravnatelja koji kao branitelj i ratni invalid poteže svoje vrsne veze u Ministarstvu branitelja, Ministarstvu kulture, Rektoratu sveučilišta u Zagrebu, HVIDR-i, Sveučilišnoj knjižnici, Ministarstvu uprave... Za slučaj Gradske knjižnice u Slavonskom Brodu i za mapiranje Sanje i Ruže, koje s vremenom ništa neće sustići osim onog na čemu su nastojale one same - zna cijela Hrvatska.
Nakon toga što joj se dogodilo, a što se u ukupnoj povijesti brodskih ustanova kulture nikada nikom nije dogodilo, stigao je Ružin prvi Mjesec hrvatske knjige ove godine posvećen baštini. I znate što su Ruža i Sanja odabrale kao temu? Turbo opanački, kirvajski, folkloraški, seosko plemenski: „Alaj ću se kerit i bećarit“. Tako su njih dvije uplivale u brodsku književnu baštinu. U Mjesecu hrvatske knjige. Nešto skarednije, primitivnije i blesavije je nezamislivo. Pa bećarac nema ama baš nikakve veze s brodskom građanskom baštinom. Bećarac je UNESCO-ov štićenik iz seoskih pripizdina. A znate li što znači keriti se? Evo neka vam to kaže Hrvatski leksikon „Keriti se: dati si oduška, raskalašeno se ponašati. Proces kerenja odvija se preko mehanizma sagorijevanja alkohola. Da se keriš u svatovima, to je red – pogotovo ako si rod mladoženji ili mladoj, a najviše ako si kum ili stari svat. Ne smiješ biti k'o pokisao (pristojan i uglađen). Kerenje kod muškaraca podrazumijeva orošeno čelo, uništavanje sakoa, često povikivanje ihaaaa!, nekoordinirane pokrete udovima, grljenje svega i svakoga i nemilo trošenje na muziku. Žene se kere na način da se prvo hvataju pod ruke s drugim ženama, zatim s bilo kime osim pijanog pajde koji četveronoške grebe ispod stola, penju se po stolovima i uzvikuju ijuuuu!“
I nakon Hrvatskog leksikona evo malo i Sigmunda Freuda. Ne čini li se kako su Sanja i Ruža podsvjesnim šizofreničarskim cušpajzom proizvele kulturni skandal u Mjesecu hrvatske knjige s kerenjem i bećarenjem. Pa upravo njih dvije poseljačeno se kere i bećare po brodskoj Gradskoj knjižnici gotovo godinu dana. I pod ruku s pajdom Dusparom izvikuju: ijuuu ijuuu...!
Za Odjel za odnose s javnošću i marketing višeg knjižničara gospodina Ivana Stipića: Stribor Uzelac Schwendemann, član P.E.N.-a, član Hrvatskog društva pisaca, član Hrvatskog društva novinara, suradnik Leksikografskog zavoda u Zagrebu, počasni član Gradske knjižnice, počasni član gradskog Državnog arhiva, nakon Julija Hoffmanna, osnivača brodskog muzeja, najveći donator Muzeja Bbrodskog Posavlja, nagrađen Grbom grada Broda.
Pripisak
Ovaj tekst je nastao zbog neizgovorene istine koju svi znaju i svi o njoj šute, dakle stanja koje me zahtijeva, a ne znam zašto.1 Ruži i Sanji, koje gledam ravno u dušu, poručujem, da su stil i jezik pisma prilagođeni adresama kojima se obraćam. Sadržaj ne, jer ako je Darwin bio u pravu, njima dvjema će ovo što je napisano biti jasno tek za milijun godina.
______________________________________________________
OBJASNIDBENA UPOZORBA:
1 Možda stoga što statuti Hrvatskog društva pisaca i Svjetske organizacije pisaca P.E.N.-a zagovaraju načela nesmetanog širenja misli i njegovi se članovi obavezuju na otpor svakom obliku gušenja ljudskih sloboda i prava. Također zagovara potpuno slobodno novinarstvo i smatra da “neizbježivi napredak svijeta prema sve uređenijem političkom i gospodarskom sustavu čini prijeko potrebnim slobodnu kritiku vlada, uprava i ustanova. P.E.N.-ovi članovi su “dužni suprotstavljati se opačinama... bilo u političke, bilo u osobne svrhe.” U Kodeksu časti hrvatskih novinara piše: “Pravo na točnu, potpunu i pravovremenu informaciju te slobodu mišljenja i izražavanja misli jedno je od temeljnih prava i sloboda svakog ljudskog bića... Iz tog prava javnosti da bude upoznata s činjenicama i mišljenjima proizlazi i cjelina obveza i prava novinara. U svom su radu novinari dužni braniti ljudska prava, dostojanstvo, slobode i vrijednosti, uvažavati pluralizam ideja i nazora, opirati se svim oblicima cenzure, pridonositi jačanju pravne države i kao dio javnosti sudjelovati u demokratskoj kontroli moći i vlasti.”
