Da se razumijemo, mene su komunisti na vlasti od 1987. do 1990. godine i antikomunisti na vlasti od 1990. do 1996. godine držali na Zavodu za zapošljavanje. I ja im to ne zamjeram. Za mene je to ista primitivna, glupa, nestručna, opaka i zla provincijska svojta koja malo sebe zove komunisti, malo antikomunisti, a suština je u tome da stalno imaju dobru izliku da se kolju i glođu međusobno. Za njih sam ja remetilački čimbenik i imam sreću što me nije držalo u zatvoru nego samo na zavodu. Ali držati ondje Suzanu s dva prezimena koja je rođena na hadezeovskim zasadama, koja je cijelog života u srcu i duši hadezaovka i koja će i umrijeti kao hadezeovka, (na Bleiburgu?), to je stvarno kara pizdarija. Kaj ne?
Hrvatska demokratska zajednica pomela je hametice komunističko jednoumlje i u hrvatski politički, društveni i ekonomski život uvela bezumlje. Dakle, nije više govno, nego se netko posro. I dok se pred zagrebačkim sudom, na dnevnoj bazi, odmotava dokazno klupko kriminalnog financiranja i funkcioniranja stranke od njenog osnivanja, oni paradno, hoštaplerski i s nikad praznijom kasom organiziraju, pazi, klauzuru u Opatiji. Klauzura dobro zvuči u javnosti koja nema pojma što je to, a Opatija je izabrana za kirvaj da se članstvu i biračima pokaže kako se, kobajagi, eto, ima i na križnom putu.
Führer Karamarko u Abaciji ne da ne zna formulirati brojne hrvatske probleme, on ih ne zna ni nabrojati. Stoga je zauzeo usukanu pozu zakašnjelog komunističkog paranoika koji smušeno i skučeno vraća u hrvatski diskurs retoriku građanskog rata: «Mi i oni, crveni i crni, ustaše i partizani, fašisti i antifašisti...» Netko bi mu, dobronamjerno, ipak trebao javiti kako je Drugi svjetski rat završen i da prestane izigravati Japanca Šjoići Jokoji koji je, neznajući da je rat završio, 28 godina čučao u grmlju pacifičkog otoka Guam. Na žarulju antikomunističke retorike hadezeovog tanatopraktičara može se privući desetak posto klijentelističkih insekata. Hrvatskom pučanstvu trebalo je, doduše, dvadeset godina, ali ono danas jako dobro zna da, dok je glodalo karamarkovske kosti, hadeze im je, sa svojim jatacima, pokupio poduzeća, banke, tvornice, hotele... ukinuo brojna socijalna prava, plaće i penzije smanjio ispod životnog minimuma i enormno nakotio nezaposlene. Magnum crimenovskim riječnikom posro im se i na glavu i u dušu.
Drugo, kara Marko, al' karaju i nekoliko ministara iz ove višestruko političke opasnije vlade od one mutavog i kilavog Račana. No, nitko od njih ne analizira Karamarkov pristup. A on je tipičan za fašističke solucije i totalitarističko stremljenje diktaturi. Koje upravo započinju kao Karamarko – političkom kriminalizacijom i demonizacijom političkih protivnika jezikom panike i izvanrednih stanja.
Treće, Crni Marko u toj idiličnoj demokratskoj zajednici Hrvata jede vlastitu djecu: raspušta, smjenjuje, politički upokojava, gura ustranu, čisti... U marksističkom žargonu to se slikovito krstilo: «Revolucija jede svoju djecu». Sad to radi i nacionalistička kontrarevolucija, zorno pokazujući kako je sve to isto. Pomirišiš li s ove ili s one strane. I dok u Zagrebu kara Marko Kosoricu, uhljebljenu u Saboru, držeći ju na kratkom lancu, u Brodu bivšu saborsku zastupnicu Suzanu Bilić Vardić brodski Karačosić, Karamarkotić i Karamarušić drže na Zavodu za zapošljavanje. I to nije prvi takav slučaj s visoko uglednim brodskim saborskim zastupnicima. I Ljubica Lalić se, nakon višegodišnjeg izležavanja u Saboru, jedno vrijeme potucala bez posla... Tu sad prestaje priča o crvenima i crnima, lijevima i desnima, komunistima i antikomunistima, a počinje priča o nama kao šekspirijanskom zlu. Dr. Mati Vukeliću to je zlo policijski pretresalo gradonačelnički kabinet i stan da bi, nakon par godina, sud rekao kako je čovjek čist kao suza, a kolege liječnici da je u međuvremenu teško obolio. I nikom ništa. Franu Piplovića držali su kao predsjednika ratnog kriznog štaba, zastupnika u Saboru i diplomatu... Danas mu ne daju da bude ravnatelj usranog i upišanog staračkog doma. Od utemeljitelja i prvog predsjednika ogranka HDZ-a u Brodu, saborskog zastupnika i pučkog pravobranitelja, Ante Klarića, pozicionirani brodski HDZ-ovci okreću glavu kao da je kužan. Sočkoviću, kojem su svi planinarili po njegovom perkovačkom prknu, ne usuđuju se ni ime spomenuti. Suzani Bilić Vardić ne daju posao, iako u županiji postoje tri mjesta koja odgovaraju njenim kvalifikacijama... itd, itd, da dalje ne usitnjavam.
Da se razumijemo, mene su komunisti na vlasti od 1987. do 1990. godine i antikomunisti na vlasti od 1990. do 1996. godine držali na Zavodu za zapošljavanje. I ja im to ne zamjeram. Za mene je to ista primitivna, glupa, nestručna, opaka i zla provincijska svojta koja malo sebe zove komunisti, malo antikomunisti, a suština je u tome da stalno imaju dobru izliku da se kolju i glođu međusobno. Za njih sam ja remetilački čimbenik i imam sreću što me nije držalo u zatvoru nego samo na zavodu. Ali držati ondje Suzanu s dva prezimena koja je rođena na hadezeovskim zasadama, koja je cijelog života u srcu i duši hadezaovka i koja će i umrijeti kao hadezeovka, (na Bleiburgu?), to je stvarno kara pizdarija. Kaj ne?
Hrvatska demokratska zajednica pomela je hametice komunističko jednoumlje i u hrvatski politički, društveni i ekonomski život uvela bezumlje. Dakle, nije više govno, nego se netko posro. I dok se pred zagrebačkim sudom, na dnevnoj bazi, odmotava dokazno klupko kriminalnog financiranja i funkcioniranja stranke od njenog osnivanja, oni paradno, hoštaplerski i s nikad praznijom kasom organiziraju, pazi, klauzuru u Opatiji. Klauzura dobro zvuči u javnosti koja nema pojma što je to, a Opatija je izabrana za kirvaj da se članstvu i biračima pokaže kako se, kobajagi, eto, ima i na križnom putu.
Führer Karamarko u Abaciji ne da ne zna formulirati brojne hrvatske probleme, on ih ne zna ni nabrojati. Stoga je zauzeo usukanu pozu zakašnjelog komunističkog paranoika koji smušeno i skučeno vraća u hrvatski diskurs retoriku građanskog rata: «Mi i oni, crveni i crni, ustaše i partizani, fašisti i antifašisti...» Netko bi mu, dobronamjerno, ipak trebao javiti kako je Drugi svjetski rat završen i da prestane izigravati Japanca Šjoići Jokoji koji je, neznajući da je rat završio, 28 godina čučao u grmlju pacifičkog otoka Guam. Na žarulju antikomunističke retorike hadezeovog tanatopraktičara može se privući desetak posto klijentelističkih insekata. Hrvatskom pučanstvu trebalo je, doduše, dvadeset godina, ali ono danas jako dobro zna da, dok je glodalo karamarkovske kosti, hadeze im je, sa svojim jatacima, pokupio poduzeća, banke, tvornice, hotele... ukinuo brojna socijalna prava, plaće i penzije smanjio ispod životnog minimuma i enormno nakotio nezaposlene. Magnum crimenovskim riječnikom posro im se i na glavu i u dušu.
Drugo, kara Marko, al' karaju i nekoliko ministara iz ove višestruko političke opasnije vlade od one mutavog i kilavog Račana. No, nitko od njih ne analizira Karamarkov pristup. A on je tipičan za fašističke solucije i totalitarističko stremljenje diktaturi. Koje upravo započinju kao Karamarko – političkom kriminalizacijom i demonizacijom političkih protivnika jezikom panike i izvanrednih stanja.
Treće, Crni Marko u toj idiličnoj demokratskoj zajednici Hrvata jede vlastitu djecu: raspušta, smjenjuje, politički upokojava, gura ustranu, čisti... U marksističkom žargonu to se slikovito krstilo: «Revolucija jede svoju djecu». Sad to radi i nacionalistička kontrarevolucija, zorno pokazujući kako je sve to isto. Pomirišiš li s ove ili s one strane. I dok u Zagrebu kara Marko Kosoricu, uhljebljenu u Saboru, držeći ju na kratkom lancu, u Brodu bivšu saborsku zastupnicu Suzanu Bilić Vardić brodski Karačosić, Karamarkotić i Karamarušić drže na Zavodu za zapošljavanje. I to nije prvi takav slučaj s visoko uglednim brodskim saborskim zastupnicima. I Ljubica Lalić se, nakon višegodišnjeg izležavanja u Saboru, jedno vrijeme potucala bez posla... Tu sad prestaje priča o crvenima i crnima, lijevima i desnima, komunistima i antikomunistima, a počinje priča o nama kao šekspirijanskom zlu. Dr. Mati Vukeliću to je zlo policijski pretresalo gradonačelnički kabinet i stan da bi, nakon par godina, sud rekao kako je čovjek čist kao suza, a kolege liječnici da je u međuvremenu teško obolio. I nikom ništa. Franu Piplovića držali su kao predsjednika ratnog kriznog štaba, zastupnika u Saboru i diplomatu... Danas mu ne daju da bude ravnatelj usranog i upišanog staračkog doma. Od utemeljitelja i prvog predsjednika ogranka HDZ-a u Brodu, saborskog zastupnika i pučkog pravobranitelja, Ante Klarića, pozicionirani brodski HDZ-ovci okreću glavu kao da je kužan. Sočkoviću, kojem su svi planinarili po njegovom perkovačkom prknu, ne usuđuju se ni ime spomenuti. Suzani Bilić Vardić ne daju posao, iako u županiji postoje tri mjesta koja odgovaraju njenim kvalifikacijama... itd, itd, da dalje ne usitnjavam.
Da se razumijemo, mene su komunisti na vlasti od 1987. do 1990. godine i antikomunisti na vlasti od 1990. do 1996. godine držali na Zavodu za zapošljavanje. I ja im to ne zamjeram. Za mene je to ista primitivna, glupa, nestručna, opaka i zla provincijska svojta koja malo sebe zove komunisti, malo antikomunisti, a suština je u tome da stalno imaju dobru izliku da se kolju i glođu međusobno. Za njih sam ja remetilački čimbenik i imam sreću što me nije držalo u zatvoru nego samo na zavodu. Ali držati ondje Suzanu s dva prezimena koja je rođena na hadezeovskim zasadama, koja je cijelog života u srcu i duši hadezaovka i koja će i umrijeti kao hadezeovka, (na Bleiburgu?), to je stvarno kara pizdarija. Kaj ne?
