Prve četiri knjige (Pjesme i priče, Romani, Bajke i basne, Članci), ne ukupno sabranih, nego sabranih onih do sada objavljenih djela Ivane Brlić-Mažuranić, primjer su stručnog savladavanja složenog i zahtjevnog rada na znanstvenom izdanju jednog objavljenog književnog opusa. Priređivačima Borislavu Majhutu, Cvjetku Milanji, Kristini Grabar, Tvrtku Vukoviću, Ivani Žužul, Marini Protrka Štimec: Chapeau!
Vinko Brešić, zagrebački urednik ovog nebeskog projekta Ogranka Matice hrvatske Slavonski Brod, u svojim škrtim uredničkim napomenama, ustvrdio je kako su u četiri (od pet do sada izdanih knjiga) „kritički redigirana sva poznata i dosad objavljivana djela Ivane Brlić-Mažuranić“. U petom svesku koji nosi naziv Bibliografija, i o kojem je ovdje riječ, Brešić u Napomeni, na udarnoj sedmoj stranici knjige, opetuje kako su i u Bibliografiji „obuhvaćeni svi poznati i dostupni prilozi nastali od 1912. do sredine 2014. godine.“ Ključne riječi su svi i sve. Dakle, svi, a ne samo svi dostupni priređivaču i njegovim suradnicima (u rokovima koje su si zadali).
Na ovom mjestu potrebno je pojasniti što je to uopće kritičko izdanje sabranih djela jednog književnog stvaraoca. Prije četiri godine u knjizi Mein Kampf (Slavonski Brod, 2011.) nakon ozbiljnog istraživanja napisao sam: „Kritičko izdanje je vrhunsko pripremanje autorovih tekstova. Taj rad podrazumijeva prikupljanje svih tekstova pisca, provjeru njihove izvornosti, uklanjanje pogrešaka iz ranijih objavljivanja i obvezu da se ponude tekstološki sređena ili kanonizirana književna djela koja će biti pouzdana i (jedina moguća) podloga za sva kasnija izdanja. Taj posao iziskuje ogroman trud, vrijeme i novac. Neopisivo je koliki je posao doći do sve građe o Ivani Brlić-Mažuranić. Koliko domaćih i stranih arhiva treba obići? Koliku prepisku voditi da bi se došlo do dokumentacije? Tim prije što je jasno kako je njena baština razvučena kako iz rodbinskih, tako i skrbničkih i institucionalnih razloga1 . Tko će uspoređivati tisuće njenih originalnih pisama, s prijepisima punim grešaka, koje je radio njen sin Ivo? Tko će napraviti egzegezu tih pisama? Ima ih, kažu, oko pet tisuća. Tko će preuzeti odgovornost za objavljivanje i komentar delikatnih privatnih i javnih sadržaja tih pisama? Ako poslove izdavanja kritičkog izdanja djela Ivane Brlić-Mažuranić neće raditi Akademija ili središnjica Matice hrvatske onda je pravi put bio oformiti zadužbinu, kao što je to učinjeno u slučaju Ive Andrića, koja će skrbiti o ostavštini i čuvati uspomenu na Ivanu Brlić-Mažuranić, organizirati skupove, manifestacije, s raznih aspekata istraživati i tumačiti njeno djelo i lik kroz organizaciju znanstvenih skupova u suradnji sa znanstvenim ustanovama, izdavanje zbornika i primjerenih publikacija s kritičkim prilozima o njenom djelu, kroz vođenje brige o plasmanu njenih knjiga, o arhivu, kući, onome što postoji i onome što je nestalo, a zna se da je postojalo... Tako bi se slojevitom životu i djelu Ivane Brlić-Mažuranić, njenom duhovnom prostoru, svijetu i vremenu u kojem je živjela – osiguralo trajanje. A da ni zadužbina, kao profesionalno organizirani punkt koji skrbi o djelu nekog velikana, i nije baš prava adresa za izdavanje kritičkih izdanja, primjer je opet Ivo Andrić. Jedini Hrvat, nobelovac za književnost, još nema kritičko izdanje svojih djela. Usprkos tome što je sam potaknuo osnivanje zadužbine i materijalno je osigurao sredstvima dobivenim od Nobelove nagrade i usprkos tome što ta zadužbina besprijekorno profesionalno radi od svog osnivanja, dakle od prije četrdesetak godina. I puno je toga učinila. Na pitanje zašto još uvijek nema kritičkih izdanja Andrićevih djela u zadužbini odgovaraju: „U planu je. Formiran je odbor koji sačinjavaju isključivo akademici. No, kritičko izdanje se može raditi nakon što se sve izuči i istraži...“. Dakle, četrdeset i nešto godina profesionalnog izučavanja djela Ive Andrića nije dovoljno Srbima da bi se odlučili na izdavanje kritičkog izdanja, a nula vremena oko organiziranog profesionalnog stručnog izučavanja djela Ivane Brlić-Mažuranić je dovoljno da se jedan šlampavi provincijski Ogranak Matice hrvatske, koji nije u stanju pošteno obilježiti ni godišnjicu smrti Dragutina Tadijanovića, upusti u taj posao baš s Ivanom Brlić- Mažuranić. Na kraju, ali ne i manje važno: naučno izdanje koje ispunjava sve zahtjeve kritičkog izdanja apsolutno je nekomercijalan pothvat i toliko skup da će gradske oce zaboljeti glava, kada shvate u što se Brod potpuno nepotrebno upustio. Jer, Ivana Brlić-Mažuranić je vertikala hrvatske književnosti i kulture, dakle posao hrvatske države i hrvatskog ministra kulture, a ne Broda...“
Zapisujući ovo na samom početku izdavačkog rada na Kritičkom izdanju Mažuranićkinih „sabranih djela“ aludirao sam prvenstveno na poteškoće koje će izdavač, priređivači i urednik imati s pismima i do sada neobjavljenim rukopisima.
Predstavljajući Bibliografiju kao petu knjigu kritičkog izdanja izdavač i urednik strmoglavili su dobar početak na provincijsku normu, a nakanom da se (za sada?) odustane od objave pisama i neobjavljenih tekstova flagrantno pokazali kako tome poslu nisu dorasli. Izgovor kako nema novaca (i vremena) trebalo je pretpostaviti još na početku, možda čak i prije odluke o ulasku u taj projekt, i ne razmetati se drskom najavom zahtjevnog znanstvenog izdanja koje danas, u ovoj i ovakvoj situaciji, nisu u stanju napraviti ni Akademija znanosti, ni Matica hrvatska, ni neki hrvatski etablirani profesionalni izdavač.
No, vratimo se toj, manjkavoj i metodološki neujednačenoj Bibliografiji. Do 1940. u Literaturu o Ivani Brlić-Mažuranić uvrštavani su i referentni tekstovi iz domaćih i stranih časopisa, dnevnih i tjednih novina. Od 1950. vrlo rijetko ili nikako. Zašto? Zato jer je do kraja svog života to pratila i čuvala sama autorica, potom (inercijom) obitelj, a od 1950. godine nitko pomnije i sistematski. Za pretražiti sve novine, tjednike i odgovarajuću časopisnu produkciju od 1945. na ovamo, u kojima sigurno postoji mogućnost pisanja o Ivani Brlić-Mažuranić i njenom književnom djelu, potrebno je nekoliko godina timskog rada. Kritičko izdanje pretpostavlja upravo taj posao: sve. A u sve se ubrajaju svjetski i europski izvori, izvori s bivših prostora Jugoslavije, ali i lokalni. Posebice iz onih sredina u kojima je Ivana Brlić-Mažuranić duže boravila. U Slavonskom Brodu ona je, na primjer, živjela više od 45 godina. U tom periodu u Brodu je izlazilo tridesetak naslova raznoraznih lokalnih novina i časopisa. Njihovo vrlo rijetko spominjanje u Literaturi o Ivani Brlić-Mažuranić pokazuje kako nisu temeljito prelistavani, nego je podatak, ukoliko ga se i navodi, prenesen iz nekog posrednog mjesta, a ne iz originalnog izvora. U Literaturi, zbog toga, nije zabilježeno kako su u Brodskom tragu, koji je izlazio kao Prilog za promišljanja o kulturi življenja u tjedniku Posavska Hrvatska, u brojevima 2 do 5 objavljivana (s komentarima) neobjavljena pisma Ivane Brlić-Mažuranić majci Henrieti i ocu Vladimiru. Također, u Brodskom tragu br. 12 od 2006. tiskan je rad Visibilia i invisibilia dr. Željke Čorak. I u kulturno-povijesnom almanahu Brodski kalendar (1988.) objavljena je Šuma Striborova s Kirinovim ilustracijama koje nema u Literaturi, kao što nema ni teksta poznatog slavonskog publiciste Ivana Tomca uz 125. godišnjicu rođenja Ivane Brlić-Mažuranić objavljenog u istoj publikaciji2 . U listu Hrvatski sjever (koji je u Brodu izdavao i uređivao Slavko Mirković), spominje se jedan broj (2/2004.) i citira punim imenom i prezimenom pet autora priloga. Urednik lista, međutim, koji također objavljuje tekst o Ivani Brlić-Mažuranić, nije identificiran i ostao je označen malim slovima s. m. Radi se o pjesniku, novinaru, publicisti i političkom stradalniku iz 1971. koji je bio dugogodišnji tajnik, a potom i predsjednik Ogranka Matice hrvatske Slavonski Brod3.
À propos, u ovom „kritičkom“ izdanju sabranih djela koje se, opetujem, trebalo pojaviti tek onda kad više tajni i nepoznanica o autorici i djelu nema, u odjeljku Literatura Ivane Brlić-Mažuranić, od 766 jedinica više od 130 je označen s „anonimno“. U kritičkom izdanju to ne postoji. Ti sastavljači anonimnih tekstova o Ivani Brlić-Mažuranić vuku se čak do sredine devedesetih godina, kad su, uz malo truda, „anonimci“ provjerljivi (na primjer tekst o Ivani Brlić-Mažuranić u Hrvatskom leksikonu Antuna Vujića, 1996., ili u Leksikonu hrvatske književnosti, 1998.). Nedopustivo je da se u „kritičkom“ izdanju temeljitije ne istraži sva relevantna građa iz Slavonskog Broda u kojem je autorica tako dugo živjela i čiji je Ogranak Matice hrvatske, sa svojim silnim istraživačkim i ostalim potencijalom, izdavač „kritičkog izdanja“. Tim prije što Slavonski Brod ima malu plejadu lokalnih pisaca i kroničara koji su obradili brodsku građansku povijest i u njenom okviru višekratno i zanimljivo pisali o Ivani Brlić-Mažuranić: Josip Koprivčević, Ivan Tomac, Tomislav Krpan, Slavko Mirković, Zvonimir Toldi, Joža Ščrbašić, Marko Pandžić, Krešo Šimić... Njih gotovo nema u Literaturi, jer nitko od njenih sastavljača, po svemu sudeći, ni ne zna da oni postoje. Ne svojom krivicom jer se ovdje radi o izdavačkom i uredničkom šlamperaju. Sa mnom je malo drugačije. Mene, kao i Slavka Mirkovića nema zato što i izdavači i urednik jako dobro znaju da postojimo. Ne znam samo zašto nema ni Branka Tomačeka čiji tekst o Ivani Brlić-Mažuranić sam objavio u knjizi Glavni gradski trg u Slavonskom Brodu, 2005. godine?
Zanimljivo je i da u Brodu postoji Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu koja ima časopis Scriniu Slavonicu. Ni ona se ne spominje u ovoj Bibliografiji. Zar je moguće da na 8 177 stranica do sada izašlih 13 brojeva ovog časopisa nema ni slova o Ivani Brlić-Mažuranić? Tim prije što je pokretač časopisa i član njegove redakcije dugogodišnji skrbnik knjižnice i arhiva obitelji Brlić...
Bibliografija je, po definiciji, popis knjiga i članaka o nekom predmetu. U ovoj Bibliografiji evidentirani su web siteovi, DVD-i, CD-i, audio snimke, tekstovi pisani Braillevim pismom, crtani filmovi4 ... Zašto onda nema TV filma o Ivani Brlić-Mažuranić prema scenariju Nedeljka Mihanovića u režiji Srećka Vegana, nema TV filma: Knjižnica i arhiv obitelji Brlić, prema scenariju dr. Stjepana Blažanovića u režiji Marijana Arhanića, nema TV filma Željka Ivanjeka i Mladena Jurana: Dužnost ili ljubav – Ivana Brlić-Mažuranić, nema TV filma Stjepana Hotija: Potraga za skrivenim blagom, nema Nevenke Nekić i Marije Jović s filmom Ženski rukopis: Ivana Brlić-Mažuranić, nema jednosatnog filma Nane Šojlev: U potrazi za Ivanom, u kojem govore Sanja Lovrenčić, Željka Čorak, Dubravka Zima i Ivo Zalar, nema filma: U svijetu bajke Ivane Brlić-Mažuranić Relje Tarane, nema ni filmski snimljenog igrokaza Šuma Striborova Berislava Brajkovića s naratorom Božidarom Alićem... Uočio sam kako u Bibliografiji nema ni Ivaninog rukopisa Mojoj djeci, iako su evidentirani neobjavljeni rukopisi nekih magisterija i doktorata... Nema ni pjesme Aleksandar I. koju je napisala nakon atentata u Marseillesu i poslala udovici kraljici Mariji nakon čega je bila primljena na kraljevskom dvoru. Nema sjajne pjesme Na Ivanje 1891. koju je napisala kad je imala sedamnaest godina i posvetila svom djedu banu Ivanu Mažuraniću. Nema pjesme Na dočeku života posvećene Branki Frangeš 1932., nema Autoportreta iz Roića, nema famoznih Bilješki o danima prevrata u Brodu na Savi 1918... Uostalom, čemu dalje nabrajati? Urednik je nonšalantno shrpio kritičko izdanje bez potpuno poznatih i vrlo jednostavno dostupnih neobjavljenih djela autora, što je do sada neviđeni nonsens u ozbiljnom izdavaštvu.
Nikad se nisam bavio književnim opusom Ivane Brlić-Mažuranić iako ga, kao obiteljsko kumče, dobro poznajem. Connaisseur sam njene korespondencije i nje kao duševno moćne pojave čija osobnost je jača i važnija od njenog književnog opusa5 . Moje uočavanje nedostataka Bibliografije je samo en passant. Čak i tim i takovim pristupom uočio sam kako smo ustvari dobili, treći put ponavljam, kritičko izdanje samo već objavljenih djela Ivane Brlić-Mažuranić s ozbiljno invalidnom bibliografijom, bez pisama i do sada neobjavljenih radova.
Doduše, kakova takova, ova Bibliografija indirektno oslikava tu nepriličnu utihlost kritike kad je riječ o svjetski najpoznatijoj hrvatskoj književnici čije su Priče iz davnine, pojedinačno i zajedno, doživjele više od 250 izdanja na Hrvatima razumljivim jezicima i još oko devedesetak na stranim. Iz Bibliografije je vidljivo kako su od poznatih i priznatih imena za života Ivane Brlić-Mažuranić o njoj pisali: Antun Gustav Matoš, Milan Begović, Dragutin Domjanić, Ulderiko Donadini, Antun Branko Šimić, Franjo Bučar i Milivoj Dežman... Poslije smrti nadovezali su se još: Ivo Kozarčanin, Ivan Goran Kovačić, Grigor Vitez, Vesna Krmpotić, Slobodan Prosperov Novak, Luko Paljetak, Miroslav Vaupotić, Branimir Donat, Dubravko Horvatić... Od književnih povjesničara pisali su o njoj: Mato Ujević, Milivoj Solar, Joža Skok, Miroslav Šicel i Ivo Frangeš. Od povjesničara umjetnosti Radovan Ivančević i Željka Čorak. Ivan Esih napisao je o njoj desetak novinskih članaka...
Moderna uglavnom šuti: Nazor, Vidrić, Tresić Pavičić, Cihlar, Nehajev, Kozarac, Šimunović, Car Emin, Vojnović, Kosor, Ogrizović, Polić Kamov, Galović – ni slova o svojoj književnoj kolegici.
Uglavnom šuti i postmoderna: Krleža, Cesarec, Krklec, Ujević, Kolar, Majer, Sudeta, Šop, Cesarić, Tadijanović, Alfirević, Gervais, Balota, Dončević, Kombol, Pločar, Simić, Kaštelan, Vitez, Kaleb, Marinković, Božić, Vučetić, Parun, Novak, Mihalić, Slaviček, Gotovac, Slamnig, Špoljar, Šoljan, Prica, Miličević, Pupačić, Mađer... Šute i gotovo svi svojevremeno poznati jugoslavenski književnici.
Ivanom se ozbiljnije bave relativno manje afirmirani pisci, izdavači školske lektire i njihovi autori predgovora, leksikografi, književni povjesničari, relativno širok lokalno računajući krug (Mladen Stanković, Slavko Mirković, Neda Brlić, Dubravko Jelčić, Ivica Matičević, Stjepan Babić, Vladimir Rem, Vinko Brešić, Jasna Ažman, Emil Pataky, Stanislav Defar, Gida Koprivčević, Anđelko Barbić...).
Interesantno je da o Ivani nisu pisali ni njeni mlađi brodski književni suvremenici: Josip Berković, Josip Godlar, Antun Milinković, Dragutin Tadijanović, Marijan Matijašević, Josip Pustayi, Zlata Kolarić Kišur...
U časopisu Republika o njoj je pisano, prema Bibliografiji, dva puta. U Književnoj republici jednom, u Telegramu jednom...
Zašto inzistiram? Stoga što ovako površno obrađena literatura o Ivani Brlić-Mažuranić, u Brešićevoj Bibliografiji, dovodi u nedoumicu je li točan ili netočan izostanak toliko značajnih imena iz njene evidencije. Možda je Krleža nekada, negdje, nešto i napisao o Ivani Brlić-Mažuranić, a Brešić i brešićevci o tome pojma nemaju, jer im nije omogućeno dovoljno novca i vremena za istraživanje6. Marija Jurić Zagorka ispijala je kave i kartala s Ivanom Brlić-Mažuranić i nevjerojatno je da o njoj nije napisala ni retka. Krleža je, na primjer, napisao jedan oštar i polemičan tekst o Ivaninom sinu Ivi Brliću7 hohštaplerskom zagrebačkom desničaru. Krleža ga posprdno titulira „čovjek iz davnine“, aludirajući time na njegovu majku...
Među sitnije nedostatke Bibliografije može se ubrojiti i prečesto spominjanje (tridesetak puta) A. G. Matoša kao pisca predgovora i pogovora razno-raznih izdanja. Matoš je 1913. napisao za Savremenik četiri stranice u povodu izlaska knjige Čudnovate zgode šegrta Hlapića. Taj tekst je naslovljen Klasična knjiga. Umro je 1914., a taj jedan te isti tekst još se dvadeset i devet puta objavljuje u predgovorima i pogovorima Ivaninih djela. Bibliografija ostavlja čitatelja u nedoumici piše li mrtvi Matoš te predgovore i pogovore sve do 1990. godine?8
Na kraju: čuđenje. Biti prof. dr. sc. kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, književni povjesničar i urednik Kritičkog izdanja sabranih djela Ivane Brlić-Mažuranić, a propustiti i priliku da se iz potpune kompetencije kritičkom amplifikacijom završno uputi jedna snažna i osuvremenjena poruka o liku, djelu i mjestu Ivane Brlić-Mažuranić, a umjesto toga potpisati, na kraju posla, jednu gotovo skandalozno minornu Urednikovu bilješku o suradnicama – je u najmanju ruku bedasto. Vinko Brešić je pokušao jedan veliki i ozbiljan posao završiti u vedrom tonu i obiteljsko-prigodnjačkom ozračju, što je vrlo rizično kad ti za to manjka i šarma i duha. Ta njegova Urednikova bilješka više liči na malograđansko stolnoravnateljstvo u Brlićevcu u prigodi Vinkova ili Martinja... Suradnica Ana Batinić je tako, po Brešiću, „...oko sokolovo ovog projekta“ i „...nema druge nego moliti Boga da jednog dana ona postane ministrica kulture“. Domagoj Brozović je „...treća asistentska akvizicija, picok koji je u posljednji čas uletio u ovaj projekt“, uz to je „odmjeren kao švicarski sat“. Adrijana Kos Lightman „... dolazi u Zagreb da bi kopala po Ivaninoj ostavštini na svoju ruku“. Marina Protrka „...proplivala je u ovim vodama“ i „majka je dvojice Hlapića“. Ivana Žužul je „brodska snaha“. Tatjanu Melnik, Brešić „...nagovara da uzme nešto iz brlićologije“. Martina Perić „opsjednuta je ženskim autobiografijama“. „Ivanićolog i Hlapićolog“ Berislav Majhut „slika je i prilika majstora Mrkonje“. Sanja Lovrić „puna je anegdota o rudarskoj vještini pretraživanja kataloga“. Tvrtko Vuković „dobrano se nametnuo kao meštar od lirike“, a bajke i basne su mu „pravi bračno filološki uradci“. Vladimira Rezo je „...zanat ispekla u Institutu za jezik“ i trenutačno „čeka pametnu znanstvenu politiku“...
Za odabrati taj ton, tu vrstu nepodnošljive lakoće predstavljanja ljudi koji su obavili ozbiljan i složen posao (izuzev Bibliografije za što nisu krivi oni) treba stvarno biti, već sam ranije rekao što. Brešić se ponaša kao da je završio posao na sastavljanju Antologije viceva o Muji, Fati i Hasi pa se, eto, na kraju i on u tom tonu odužuje „vicolozima“.
No, što je tu je. Možda izostanak jednog magistralnog finalnog eseja o Ivani Brlić-Mažuranić i ova Urednička bilješka, s do zla boga neukusnim svatovskim naslikavanjima9 , poručuju kako su se i izdavač i urednik umorili od posla kojem nisu dorasli i da cijenjeno čitateljstvo nadalje od njih nema više što očekivati. Nakon ove posustale Bibliografije, podmetnute poput kukavičjeg jajeta u dobre prve četiri knjige, to je više nego izvjesno. Uostalom, čemu čuđenje? Pa sve sam to, poznavajući i izdavača i urednika „karavane“ predvidio i javno „odrežao“ još prije četiri godine.
Pripisak
A što ako ovom Ogranku Matice hrvatske iz Slavonskog Broda, nakon što mu je palo na pamet da potroši cirka pola milijuna kuna na izdavanje Kritičkog izdanja sabranih djela Ivane Brlić-Mažuranić – padne na pamet da kupi avion?
Nadopisak
Na strani 41 Bibliografije Revue de Littérature Croate ne zove se Le Point nego Le Pont.
Napomenak
Učestala opetovanja u ovom tekstu nisu alzheimerska nego pedagoška. Ona dobro sažeta u latinskoj: Repetitio est mater studiorum (što u prijevodu znači: „Što je dozvoljeno Jupiteru nije dozvoljeno volu.“).
_____________________________________
1 Na zagrebačkom sajmu antikviteta, nakon evakuacije Arhiva i biblioteke Brlićevih (1992. g.), nudile su se na prodaju rukavice, lornjoni, torbice, naočale, pisma, razglednice... Ivane Brlić-Mažuranić.
2 Zagorski kolendar iz 1960. je uredno evidentiran u Brešićevoj Literaturi...
3 Taj isti ogranak je sada izdavač Bibliografije i u njegovom predsjedništvu sjede još uvijek isti ljudi s kojima je Mirković decenijima surađivao, potom se razišao i sad su ga, eto, pretvorili u inicijale ispisane malim slovima. Na stranu to što je Mirković dugogodišnji marljivi istraživač lika i djela Ivane Brlić-Mažuranić.
4 U kojima je Hlapić prikazan kao glodavac što je vrlo originalno hrvatsko rješenje, jer se toga da glavni junak crtanog filma bude miš još nitko, nikada i nigdje u svijetu nije dosjetio. Usput: u toj Blažekovićevoj crtanoj seriji gradonačelnik grada u kojem Hlapić živi – prikazan je likom svinje. A prema Ivaninim dnevničkim zapisima grad Brod joj je bio inspiracija za pripovijest o šegrtu Hlapiću.
5 U pismu sinu Ivi od 1. veljače 1925. Ivana piše: “Moje nastojanje je da etiku, estetiku i filozofiju koju u sebi nosim urežem u te Priče iz davnine.”
6 Brođanka Dragica Bognar sakupljala je od 1971. sve što je u Hrvatskoj, u novinama, tjednicima i časopisima pisano o Ivani Brlić-Mažuranić. Njen indeks sadrži stotine jedinica kojih nema u Brešićevoj Bibliografiji: Iz pisama ocu Vladimiru s komentarima Alke Škiljan (Treći program, 1997.), Čudesan svijet bajki Jelene Hotko (Zaposlena, br. 142), Potraga za istinom o Ivani Brlić-Mažuranić Korane Meštrović (Obzor, 13. 9. 2008.)... itd., itd., puta sto.
7 Ivo Brlić oženio je 5. travnja 1923. rusku balerinu Jelenu Kadesnikov, kći generala Ščigoljeva. Profesoru Kadesnikovu, njenom bivšem mužu, Brlić je, za rastavu, isplatio 40 tisuća kruna koje je posudio od svog strica Dobroslava Brlića. Potom je, falsificiranim potpisom oca Vatroslava, stavio pod hipoteku kuću i vinograd Brlićevih u Brodu i podigao bankovni kredit kojim je, za suprugu, zakupio kazalište u Beču. Nakon što je sve to saznao, otac je doživio infarkt od kojeg je ubrzo i umro. Nakon njegove smrti, kuću otkupljuju Ružići i prepisuju je na Ivaninu kći Nadu udanu Ružić, a vinograd i Brlićevac otkupljuje dr. Dobroslav Brlić. Ivani je ostalo u posjedu nekoliko čestica zemlje u Jarači. Krajem 1926. Jelena Sčigoljev je ostavila Ivu Brlića i sudski se rastala. On propada i kao odvjetnik u Zagrebu pa od 15. svibnja 1927. počinje raditi kao novinar za Schlegelove Novosti.
8 Tu važnu opasku ima samo br. 329 Literatura o Ivani Brlić-Mažuranić.
9 Opetovano „počasna unuka Ivane Brlić-Mažuranić“, rintava potrkuša Jasna Ažman, u pokladnom looku kao „draga mama“, mit Hut und behandschuht. Usput, u pet knjiga Kritičkog izadanja sabranih djela Ivane Brlić Mažuranić objavljeno je ukupno pet originalnih fotografija Ivane Brlić Mažuranić i šest fotografija na kojima pozira Jasna Ažman.
Vinko Brešić, zagrebački urednik ovog nebeskog projekta Ogranka Matice hrvatske Slavonski Brod, u svojim škrtim uredničkim napomenama, ustvrdio je kako su u četiri (od pet do sada izdanih knjiga) „kritički redigirana sva poznata i dosad objavljivana djela Ivane Brlić-Mažuranić“. U petom svesku koji nosi naziv Bibliografija, i o kojem je ovdje riječ, Brešić u Napomeni, na udarnoj sedmoj stranici knjige, opetuje kako su i u Bibliografiji „obuhvaćeni svi poznati i dostupni prilozi nastali od 1912. do sredine 2014. godine.“ Ključne riječi su svi i sve. Dakle, svi, a ne samo svi dostupni priređivaču i njegovim suradnicima (u rokovima koje su si zadali).
Na ovom mjestu potrebno je pojasniti što je to uopće kritičko izdanje sabranih djela jednog književnog stvaraoca. Prije četiri godine u knjizi Mein Kampf (Slavonski Brod, 2011.) nakon ozbiljnog istraživanja napisao sam: „Kritičko izdanje je vrhunsko pripremanje autorovih tekstova. Taj rad podrazumijeva prikupljanje svih tekstova pisca, provjeru njihove izvornosti, uklanjanje pogrešaka iz ranijih objavljivanja i obvezu da se ponude tekstološki sređena ili kanonizirana književna djela koja će biti pouzdana i (jedina moguća) podloga za sva kasnija izdanja. Taj posao iziskuje ogroman trud, vrijeme i novac. Neopisivo je koliki je posao doći do sve građe o Ivani Brlić-Mažuranić. Koliko domaćih i stranih arhiva treba obići? Koliku prepisku voditi da bi se došlo do dokumentacije? Tim prije što je jasno kako je njena baština razvučena kako iz rodbinskih, tako i skrbničkih i institucionalnih razloga1 . Tko će uspoređivati tisuće njenih originalnih pisama, s prijepisima punim grešaka, koje je radio njen sin Ivo? Tko će napraviti egzegezu tih pisama? Ima ih, kažu, oko pet tisuća. Tko će preuzeti odgovornost za objavljivanje i komentar delikatnih privatnih i javnih sadržaja tih pisama? Ako poslove izdavanja kritičkog izdanja djela Ivane Brlić-Mažuranić neće raditi Akademija ili središnjica Matice hrvatske onda je pravi put bio oformiti zadužbinu, kao što je to učinjeno u slučaju Ive Andrića, koja će skrbiti o ostavštini i čuvati uspomenu na Ivanu Brlić-Mažuranić, organizirati skupove, manifestacije, s raznih aspekata istraživati i tumačiti njeno djelo i lik kroz organizaciju znanstvenih skupova u suradnji sa znanstvenim ustanovama, izdavanje zbornika i primjerenih publikacija s kritičkim prilozima o njenom djelu, kroz vođenje brige o plasmanu njenih knjiga, o arhivu, kući, onome što postoji i onome što je nestalo, a zna se da je postojalo... Tako bi se slojevitom životu i djelu Ivane Brlić-Mažuranić, njenom duhovnom prostoru, svijetu i vremenu u kojem je živjela – osiguralo trajanje. A da ni zadužbina, kao profesionalno organizirani punkt koji skrbi o djelu nekog velikana, i nije baš prava adresa za izdavanje kritičkih izdanja, primjer je opet Ivo Andrić. Jedini Hrvat, nobelovac za književnost, još nema kritičko izdanje svojih djela. Usprkos tome što je sam potaknuo osnivanje zadužbine i materijalno je osigurao sredstvima dobivenim od Nobelove nagrade i usprkos tome što ta zadužbina besprijekorno profesionalno radi od svog osnivanja, dakle od prije četrdesetak godina. I puno je toga učinila. Na pitanje zašto još uvijek nema kritičkih izdanja Andrićevih djela u zadužbini odgovaraju: „U planu je. Formiran je odbor koji sačinjavaju isključivo akademici. No, kritičko izdanje se može raditi nakon što se sve izuči i istraži...“. Dakle, četrdeset i nešto godina profesionalnog izučavanja djela Ive Andrića nije dovoljno Srbima da bi se odlučili na izdavanje kritičkog izdanja, a nula vremena oko organiziranog profesionalnog stručnog izučavanja djela Ivane Brlić-Mažuranić je dovoljno da se jedan šlampavi provincijski Ogranak Matice hrvatske, koji nije u stanju pošteno obilježiti ni godišnjicu smrti Dragutina Tadijanovića, upusti u taj posao baš s Ivanom Brlić- Mažuranić. Na kraju, ali ne i manje važno: naučno izdanje koje ispunjava sve zahtjeve kritičkog izdanja apsolutno je nekomercijalan pothvat i toliko skup da će gradske oce zaboljeti glava, kada shvate u što se Brod potpuno nepotrebno upustio. Jer, Ivana Brlić-Mažuranić je vertikala hrvatske književnosti i kulture, dakle posao hrvatske države i hrvatskog ministra kulture, a ne Broda...“
Zapisujući ovo na samom početku izdavačkog rada na Kritičkom izdanju Mažuranićkinih „sabranih djela“ aludirao sam prvenstveno na poteškoće koje će izdavač, priređivači i urednik imati s pismima i do sada neobjavljenim rukopisima.
Predstavljajući Bibliografiju kao petu knjigu kritičkog izdanja izdavač i urednik strmoglavili su dobar početak na provincijsku normu, a nakanom da se (za sada?) odustane od objave pisama i neobjavljenih tekstova flagrantno pokazali kako tome poslu nisu dorasli. Izgovor kako nema novaca (i vremena) trebalo je pretpostaviti još na početku, možda čak i prije odluke o ulasku u taj projekt, i ne razmetati se drskom najavom zahtjevnog znanstvenog izdanja koje danas, u ovoj i ovakvoj situaciji, nisu u stanju napraviti ni Akademija znanosti, ni Matica hrvatska, ni neki hrvatski etablirani profesionalni izdavač.
No, vratimo se toj, manjkavoj i metodološki neujednačenoj Bibliografiji. Do 1940. u Literaturu o Ivani Brlić-Mažuranić uvrštavani su i referentni tekstovi iz domaćih i stranih časopisa, dnevnih i tjednih novina. Od 1950. vrlo rijetko ili nikako. Zašto? Zato jer je do kraja svog života to pratila i čuvala sama autorica, potom (inercijom) obitelj, a od 1950. godine nitko pomnije i sistematski. Za pretražiti sve novine, tjednike i odgovarajuću časopisnu produkciju od 1945. na ovamo, u kojima sigurno postoji mogućnost pisanja o Ivani Brlić-Mažuranić i njenom književnom djelu, potrebno je nekoliko godina timskog rada. Kritičko izdanje pretpostavlja upravo taj posao: sve. A u sve se ubrajaju svjetski i europski izvori, izvori s bivših prostora Jugoslavije, ali i lokalni. Posebice iz onih sredina u kojima je Ivana Brlić-Mažuranić duže boravila. U Slavonskom Brodu ona je, na primjer, živjela više od 45 godina. U tom periodu u Brodu je izlazilo tridesetak naslova raznoraznih lokalnih novina i časopisa. Njihovo vrlo rijetko spominjanje u Literaturi o Ivani Brlić-Mažuranić pokazuje kako nisu temeljito prelistavani, nego je podatak, ukoliko ga se i navodi, prenesen iz nekog posrednog mjesta, a ne iz originalnog izvora. U Literaturi, zbog toga, nije zabilježeno kako su u Brodskom tragu, koji je izlazio kao Prilog za promišljanja o kulturi življenja u tjedniku Posavska Hrvatska, u brojevima 2 do 5 objavljivana (s komentarima) neobjavljena pisma Ivane Brlić-Mažuranić majci Henrieti i ocu Vladimiru. Također, u Brodskom tragu br. 12 od 2006. tiskan je rad Visibilia i invisibilia dr. Željke Čorak. I u kulturno-povijesnom almanahu Brodski kalendar (1988.) objavljena je Šuma Striborova s Kirinovim ilustracijama koje nema u Literaturi, kao što nema ni teksta poznatog slavonskog publiciste Ivana Tomca uz 125. godišnjicu rođenja Ivane Brlić-Mažuranić objavljenog u istoj publikaciji2 . U listu Hrvatski sjever (koji je u Brodu izdavao i uređivao Slavko Mirković), spominje se jedan broj (2/2004.) i citira punim imenom i prezimenom pet autora priloga. Urednik lista, međutim, koji također objavljuje tekst o Ivani Brlić-Mažuranić, nije identificiran i ostao je označen malim slovima s. m. Radi se o pjesniku, novinaru, publicisti i političkom stradalniku iz 1971. koji je bio dugogodišnji tajnik, a potom i predsjednik Ogranka Matice hrvatske Slavonski Brod3.
À propos, u ovom „kritičkom“ izdanju sabranih djela koje se, opetujem, trebalo pojaviti tek onda kad više tajni i nepoznanica o autorici i djelu nema, u odjeljku Literatura Ivane Brlić-Mažuranić, od 766 jedinica više od 130 je označen s „anonimno“. U kritičkom izdanju to ne postoji. Ti sastavljači anonimnih tekstova o Ivani Brlić-Mažuranić vuku se čak do sredine devedesetih godina, kad su, uz malo truda, „anonimci“ provjerljivi (na primjer tekst o Ivani Brlić-Mažuranić u Hrvatskom leksikonu Antuna Vujića, 1996., ili u Leksikonu hrvatske književnosti, 1998.). Nedopustivo je da se u „kritičkom“ izdanju temeljitije ne istraži sva relevantna građa iz Slavonskog Broda u kojem je autorica tako dugo živjela i čiji je Ogranak Matice hrvatske, sa svojim silnim istraživačkim i ostalim potencijalom, izdavač „kritičkog izdanja“. Tim prije što Slavonski Brod ima malu plejadu lokalnih pisaca i kroničara koji su obradili brodsku građansku povijest i u njenom okviru višekratno i zanimljivo pisali o Ivani Brlić-Mažuranić: Josip Koprivčević, Ivan Tomac, Tomislav Krpan, Slavko Mirković, Zvonimir Toldi, Joža Ščrbašić, Marko Pandžić, Krešo Šimić... Njih gotovo nema u Literaturi, jer nitko od njenih sastavljača, po svemu sudeći, ni ne zna da oni postoje. Ne svojom krivicom jer se ovdje radi o izdavačkom i uredničkom šlamperaju. Sa mnom je malo drugačije. Mene, kao i Slavka Mirkovića nema zato što i izdavači i urednik jako dobro znaju da postojimo. Ne znam samo zašto nema ni Branka Tomačeka čiji tekst o Ivani Brlić-Mažuranić sam objavio u knjizi Glavni gradski trg u Slavonskom Brodu, 2005. godine?
Zanimljivo je i da u Brodu postoji Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu koja ima časopis Scriniu Slavonicu. Ni ona se ne spominje u ovoj Bibliografiji. Zar je moguće da na 8 177 stranica do sada izašlih 13 brojeva ovog časopisa nema ni slova o Ivani Brlić-Mažuranić? Tim prije što je pokretač časopisa i član njegove redakcije dugogodišnji skrbnik knjižnice i arhiva obitelji Brlić...
Bibliografija je, po definiciji, popis knjiga i članaka o nekom predmetu. U ovoj Bibliografiji evidentirani su web siteovi, DVD-i, CD-i, audio snimke, tekstovi pisani Braillevim pismom, crtani filmovi4 ... Zašto onda nema TV filma o Ivani Brlić-Mažuranić prema scenariju Nedeljka Mihanovića u režiji Srećka Vegana, nema TV filma: Knjižnica i arhiv obitelji Brlić, prema scenariju dr. Stjepana Blažanovića u režiji Marijana Arhanića, nema TV filma Željka Ivanjeka i Mladena Jurana: Dužnost ili ljubav – Ivana Brlić-Mažuranić, nema TV filma Stjepana Hotija: Potraga za skrivenim blagom, nema Nevenke Nekić i Marije Jović s filmom Ženski rukopis: Ivana Brlić-Mažuranić, nema jednosatnog filma Nane Šojlev: U potrazi za Ivanom, u kojem govore Sanja Lovrenčić, Željka Čorak, Dubravka Zima i Ivo Zalar, nema filma: U svijetu bajke Ivane Brlić-Mažuranić Relje Tarane, nema ni filmski snimljenog igrokaza Šuma Striborova Berislava Brajkovića s naratorom Božidarom Alićem... Uočio sam kako u Bibliografiji nema ni Ivaninog rukopisa Mojoj djeci, iako su evidentirani neobjavljeni rukopisi nekih magisterija i doktorata... Nema ni pjesme Aleksandar I. koju je napisala nakon atentata u Marseillesu i poslala udovici kraljici Mariji nakon čega je bila primljena na kraljevskom dvoru. Nema sjajne pjesme Na Ivanje 1891. koju je napisala kad je imala sedamnaest godina i posvetila svom djedu banu Ivanu Mažuraniću. Nema pjesme Na dočeku života posvećene Branki Frangeš 1932., nema Autoportreta iz Roića, nema famoznih Bilješki o danima prevrata u Brodu na Savi 1918... Uostalom, čemu dalje nabrajati? Urednik je nonšalantno shrpio kritičko izdanje bez potpuno poznatih i vrlo jednostavno dostupnih neobjavljenih djela autora, što je do sada neviđeni nonsens u ozbiljnom izdavaštvu.
Nikad se nisam bavio književnim opusom Ivane Brlić-Mažuranić iako ga, kao obiteljsko kumče, dobro poznajem. Connaisseur sam njene korespondencije i nje kao duševno moćne pojave čija osobnost je jača i važnija od njenog književnog opusa5 . Moje uočavanje nedostataka Bibliografije je samo en passant. Čak i tim i takovim pristupom uočio sam kako smo ustvari dobili, treći put ponavljam, kritičko izdanje samo već objavljenih djela Ivane Brlić-Mažuranić s ozbiljno invalidnom bibliografijom, bez pisama i do sada neobjavljenih radova.
Doduše, kakova takova, ova Bibliografija indirektno oslikava tu nepriličnu utihlost kritike kad je riječ o svjetski najpoznatijoj hrvatskoj književnici čije su Priče iz davnine, pojedinačno i zajedno, doživjele više od 250 izdanja na Hrvatima razumljivim jezicima i još oko devedesetak na stranim. Iz Bibliografije je vidljivo kako su od poznatih i priznatih imena za života Ivane Brlić-Mažuranić o njoj pisali: Antun Gustav Matoš, Milan Begović, Dragutin Domjanić, Ulderiko Donadini, Antun Branko Šimić, Franjo Bučar i Milivoj Dežman... Poslije smrti nadovezali su se još: Ivo Kozarčanin, Ivan Goran Kovačić, Grigor Vitez, Vesna Krmpotić, Slobodan Prosperov Novak, Luko Paljetak, Miroslav Vaupotić, Branimir Donat, Dubravko Horvatić... Od književnih povjesničara pisali su o njoj: Mato Ujević, Milivoj Solar, Joža Skok, Miroslav Šicel i Ivo Frangeš. Od povjesničara umjetnosti Radovan Ivančević i Željka Čorak. Ivan Esih napisao je o njoj desetak novinskih članaka...
Moderna uglavnom šuti: Nazor, Vidrić, Tresić Pavičić, Cihlar, Nehajev, Kozarac, Šimunović, Car Emin, Vojnović, Kosor, Ogrizović, Polić Kamov, Galović – ni slova o svojoj književnoj kolegici.
Uglavnom šuti i postmoderna: Krleža, Cesarec, Krklec, Ujević, Kolar, Majer, Sudeta, Šop, Cesarić, Tadijanović, Alfirević, Gervais, Balota, Dončević, Kombol, Pločar, Simić, Kaštelan, Vitez, Kaleb, Marinković, Božić, Vučetić, Parun, Novak, Mihalić, Slaviček, Gotovac, Slamnig, Špoljar, Šoljan, Prica, Miličević, Pupačić, Mađer... Šute i gotovo svi svojevremeno poznati jugoslavenski književnici.
Ivanom se ozbiljnije bave relativno manje afirmirani pisci, izdavači školske lektire i njihovi autori predgovora, leksikografi, književni povjesničari, relativno širok lokalno računajući krug (Mladen Stanković, Slavko Mirković, Neda Brlić, Dubravko Jelčić, Ivica Matičević, Stjepan Babić, Vladimir Rem, Vinko Brešić, Jasna Ažman, Emil Pataky, Stanislav Defar, Gida Koprivčević, Anđelko Barbić...).
Interesantno je da o Ivani nisu pisali ni njeni mlađi brodski književni suvremenici: Josip Berković, Josip Godlar, Antun Milinković, Dragutin Tadijanović, Marijan Matijašević, Josip Pustayi, Zlata Kolarić Kišur...
U časopisu Republika o njoj je pisano, prema Bibliografiji, dva puta. U Književnoj republici jednom, u Telegramu jednom...
Zašto inzistiram? Stoga što ovako površno obrađena literatura o Ivani Brlić-Mažuranić, u Brešićevoj Bibliografiji, dovodi u nedoumicu je li točan ili netočan izostanak toliko značajnih imena iz njene evidencije. Možda je Krleža nekada, negdje, nešto i napisao o Ivani Brlić-Mažuranić, a Brešić i brešićevci o tome pojma nemaju, jer im nije omogućeno dovoljno novca i vremena za istraživanje6. Marija Jurić Zagorka ispijala je kave i kartala s Ivanom Brlić-Mažuranić i nevjerojatno je da o njoj nije napisala ni retka. Krleža je, na primjer, napisao jedan oštar i polemičan tekst o Ivaninom sinu Ivi Brliću7 hohštaplerskom zagrebačkom desničaru. Krleža ga posprdno titulira „čovjek iz davnine“, aludirajući time na njegovu majku...
Među sitnije nedostatke Bibliografije može se ubrojiti i prečesto spominjanje (tridesetak puta) A. G. Matoša kao pisca predgovora i pogovora razno-raznih izdanja. Matoš je 1913. napisao za Savremenik četiri stranice u povodu izlaska knjige Čudnovate zgode šegrta Hlapića. Taj tekst je naslovljen Klasična knjiga. Umro je 1914., a taj jedan te isti tekst još se dvadeset i devet puta objavljuje u predgovorima i pogovorima Ivaninih djela. Bibliografija ostavlja čitatelja u nedoumici piše li mrtvi Matoš te predgovore i pogovore sve do 1990. godine?8
Na kraju: čuđenje. Biti prof. dr. sc. kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, književni povjesničar i urednik Kritičkog izdanja sabranih djela Ivane Brlić-Mažuranić, a propustiti i priliku da se iz potpune kompetencije kritičkom amplifikacijom završno uputi jedna snažna i osuvremenjena poruka o liku, djelu i mjestu Ivane Brlić-Mažuranić, a umjesto toga potpisati, na kraju posla, jednu gotovo skandalozno minornu Urednikovu bilješku o suradnicama – je u najmanju ruku bedasto. Vinko Brešić je pokušao jedan veliki i ozbiljan posao završiti u vedrom tonu i obiteljsko-prigodnjačkom ozračju, što je vrlo rizično kad ti za to manjka i šarma i duha. Ta njegova Urednikova bilješka više liči na malograđansko stolnoravnateljstvo u Brlićevcu u prigodi Vinkova ili Martinja... Suradnica Ana Batinić je tako, po Brešiću, „...oko sokolovo ovog projekta“ i „...nema druge nego moliti Boga da jednog dana ona postane ministrica kulture“. Domagoj Brozović je „...treća asistentska akvizicija, picok koji je u posljednji čas uletio u ovaj projekt“, uz to je „odmjeren kao švicarski sat“. Adrijana Kos Lightman „... dolazi u Zagreb da bi kopala po Ivaninoj ostavštini na svoju ruku“. Marina Protrka „...proplivala je u ovim vodama“ i „majka je dvojice Hlapića“. Ivana Žužul je „brodska snaha“. Tatjanu Melnik, Brešić „...nagovara da uzme nešto iz brlićologije“. Martina Perić „opsjednuta je ženskim autobiografijama“. „Ivanićolog i Hlapićolog“ Berislav Majhut „slika je i prilika majstora Mrkonje“. Sanja Lovrić „puna je anegdota o rudarskoj vještini pretraživanja kataloga“. Tvrtko Vuković „dobrano se nametnuo kao meštar od lirike“, a bajke i basne su mu „pravi bračno filološki uradci“. Vladimira Rezo je „...zanat ispekla u Institutu za jezik“ i trenutačno „čeka pametnu znanstvenu politiku“...
Za odabrati taj ton, tu vrstu nepodnošljive lakoće predstavljanja ljudi koji su obavili ozbiljan i složen posao (izuzev Bibliografije za što nisu krivi oni) treba stvarno biti, već sam ranije rekao što. Brešić se ponaša kao da je završio posao na sastavljanju Antologije viceva o Muji, Fati i Hasi pa se, eto, na kraju i on u tom tonu odužuje „vicolozima“.
No, što je tu je. Možda izostanak jednog magistralnog finalnog eseja o Ivani Brlić-Mažuranić i ova Urednička bilješka, s do zla boga neukusnim svatovskim naslikavanjima9 , poručuju kako su se i izdavač i urednik umorili od posla kojem nisu dorasli i da cijenjeno čitateljstvo nadalje od njih nema više što očekivati. Nakon ove posustale Bibliografije, podmetnute poput kukavičjeg jajeta u dobre prve četiri knjige, to je više nego izvjesno. Uostalom, čemu čuđenje? Pa sve sam to, poznavajući i izdavača i urednika „karavane“ predvidio i javno „odrežao“ još prije četiri godine.
Pripisak
A što ako ovom Ogranku Matice hrvatske iz Slavonskog Broda, nakon što mu je palo na pamet da potroši cirka pola milijuna kuna na izdavanje Kritičkog izdanja sabranih djela Ivane Brlić-Mažuranić – padne na pamet da kupi avion?
Nadopisak
Na strani 41 Bibliografije Revue de Littérature Croate ne zove se Le Point nego Le Pont.
Napomenak
Učestala opetovanja u ovom tekstu nisu alzheimerska nego pedagoška. Ona dobro sažeta u latinskoj: Repetitio est mater studiorum (što u prijevodu znači: „Što je dozvoljeno Jupiteru nije dozvoljeno volu.“).
_____________________________________
1 Na zagrebačkom sajmu antikviteta, nakon evakuacije Arhiva i biblioteke Brlićevih (1992. g.), nudile su se na prodaju rukavice, lornjoni, torbice, naočale, pisma, razglednice... Ivane Brlić-Mažuranić.
2 Zagorski kolendar iz 1960. je uredno evidentiran u Brešićevoj Literaturi...
3 Taj isti ogranak je sada izdavač Bibliografije i u njegovom predsjedništvu sjede još uvijek isti ljudi s kojima je Mirković decenijima surađivao, potom se razišao i sad su ga, eto, pretvorili u inicijale ispisane malim slovima. Na stranu to što je Mirković dugogodišnji marljivi istraživač lika i djela Ivane Brlić-Mažuranić.
4 U kojima je Hlapić prikazan kao glodavac što je vrlo originalno hrvatsko rješenje, jer se toga da glavni junak crtanog filma bude miš još nitko, nikada i nigdje u svijetu nije dosjetio. Usput: u toj Blažekovićevoj crtanoj seriji gradonačelnik grada u kojem Hlapić živi – prikazan je likom svinje. A prema Ivaninim dnevničkim zapisima grad Brod joj je bio inspiracija za pripovijest o šegrtu Hlapiću.
5 U pismu sinu Ivi od 1. veljače 1925. Ivana piše: “Moje nastojanje je da etiku, estetiku i filozofiju koju u sebi nosim urežem u te Priče iz davnine.”
6 Brođanka Dragica Bognar sakupljala je od 1971. sve što je u Hrvatskoj, u novinama, tjednicima i časopisima pisano o Ivani Brlić-Mažuranić. Njen indeks sadrži stotine jedinica kojih nema u Brešićevoj Bibliografiji: Iz pisama ocu Vladimiru s komentarima Alke Škiljan (Treći program, 1997.), Čudesan svijet bajki Jelene Hotko (Zaposlena, br. 142), Potraga za istinom o Ivani Brlić-Mažuranić Korane Meštrović (Obzor, 13. 9. 2008.)... itd., itd., puta sto.
7 Ivo Brlić oženio je 5. travnja 1923. rusku balerinu Jelenu Kadesnikov, kći generala Ščigoljeva. Profesoru Kadesnikovu, njenom bivšem mužu, Brlić je, za rastavu, isplatio 40 tisuća kruna koje je posudio od svog strica Dobroslava Brlića. Potom je, falsificiranim potpisom oca Vatroslava, stavio pod hipoteku kuću i vinograd Brlićevih u Brodu i podigao bankovni kredit kojim je, za suprugu, zakupio kazalište u Beču. Nakon što je sve to saznao, otac je doživio infarkt od kojeg je ubrzo i umro. Nakon njegove smrti, kuću otkupljuju Ružići i prepisuju je na Ivaninu kći Nadu udanu Ružić, a vinograd i Brlićevac otkupljuje dr. Dobroslav Brlić. Ivani je ostalo u posjedu nekoliko čestica zemlje u Jarači. Krajem 1926. Jelena Sčigoljev je ostavila Ivu Brlića i sudski se rastala. On propada i kao odvjetnik u Zagrebu pa od 15. svibnja 1927. počinje raditi kao novinar za Schlegelove Novosti.
8 Tu važnu opasku ima samo br. 329 Literatura o Ivani Brlić-Mažuranić.
9 Opetovano „počasna unuka Ivane Brlić-Mažuranić“, rintava potrkuša Jasna Ažman, u pokladnom looku kao „draga mama“, mit Hut und behandschuht. Usput, u pet knjiga Kritičkog izadanja sabranih djela Ivane Brlić Mažuranić objavljeno je ukupno pet originalnih fotografija Ivane Brlić Mažuranić i šest fotografija na kojima pozira Jasna Ažman.
