Uvodna napomena: Ovaj tekst napisan je krajem travnja i predviđeno je da izađe u knjizi Bilješke jednog autsajdera. Ponukan nepotpisanim tekstom Sliku svoju ljubim koji se pojavio 8. srpnja o.g. na SBPeriskop portalu koji doživljavam kao inteligentnu pričicu o ljubavi prema Vladimiru Remu i mržnji prema ljudskoj gluposti, prilažem ovaj svoj tekst kao priču o ljubavi prema Ivani Brlić-Mažuranić. Moj naredni tekst bit će priča o ljubavi prema Dragutinu Tadijanoviću.
Današnji kulturni identitet Slavonskog Broda, ono što ga definira kao vjerodostojnu individualnost, mutna je nepoznanica. Bogata književna i ostala kulturna tradicija nije se oblikovala u duhovno ozračje svakodnevnog života. Silne duhovne energije brodskih stvaralaca, pisaca, slikara, glazbenika, znanstvenika koju su pretočili u svoja djela – nema u brodskom identitetu. Umjesto da su pretvorene u projekt i skup vrijednosti u razvoju i redefiniciji, zatrte su i vrijednosti naslijeđa brodske, nekada visoko razvijene, građanske klase.
Izložen nedomorodcima, vojskama, radništvu u potrazi trbuhom za kruhom, doseljenicima, prolaznicima, izbjeglicama, Brod je pokleknuo pod naletom onih koji do njegovih autentičnih vrijednosti nisu držali kao ni do lanjskog snijega. Pretvorio se u imigracijski prostor demoliranog identiteta i duhovno neprepoznatljivo naselje bez šarma i stila. Postao je sredina koja ne poštuje samu sebe i koja izgubljeno dostojanstvo iskazuje zaboravljanjem i gubitkom kulture sjećanja. Taj proces traje decenijima. Autentični kulturni identitet uništavala je i lijeva i desna politika. Brodskoj politici je duhovnost i duhovna tradicija nepoznata i neprepoznatljiva. Politike su se bavile prolaznostima, a ne postojanostima i to je definitivno uništilo duhovni habitus Broda. Danas Brod više uopće nije u stanju prepoznati svoje duhovne potencijale i svoju dušu.
U inventuri brodskih vrijednosti vrlo važna, možda i najvažnija, sastavnica brodske duhovne bilance su znameniti, poznati i spomena vrijedni rođeni Brođani. U 19. stoljeću i početku 20. to su: Bebrić Luka, Brlići (Andrija Antun, Andrija Torkvat, Andrija Torkvat mlađi, Ignjat, Ignjat Alojzije), Amruš Marija Agata, Amruš Milan, Badalić Hugo, Debeljaković Ivan Nepomuk, Jajić Marijan, Jarić Augustin, Lukić Stjepan, Marjanović Stjepan, Medarić Filip, Mesić Matija, Muravić Josip, Pilar Đuro, Pilar Martin, Prebeg Vladimir, Radičević Branko, Rožić Đuro, Skalica Tomo, Stadler Josip, Stano Josip, Stojanović Josip, Velikanović Ivan, Zebić Benedikt... U prvoj polovici 20. stoljeća: Becić Vladimir, Benčević Josip, Berković Josip, Bogdanović David, Brlić Ivan, Cindrić Pavao, Čorak Slavenska Mia, Čupar Ivo, Domac Ivan, Filakovac Vladimir, Gajtančić Đuro, Jarić Muk, Kopač Zvonimir, Koprivčević Josip, Matić Tomo, Mušicki Kosta, Pataky Stjepan, Pustayi Josip, Rittig Ivan, Rittig Svetozar... U drugoj polovici 20. stoljeća: Barbić Anđelko, Brešan Godlar Jela, Delalle Radovan, Filipović Mijo, Geršić Ivo, Godić Stjepan, Gruber Darko, Horkić Dragutin, Juričić Pero, Kern Kruno, Kern Marko, Kljajić Slavko, Kolačny Hildegard, Kolarić Kišur Zlata, Kolesar Irena, Koren Franjo, Madunić Zlatko, Marković Mirko, Milčić Vuk, Potkovac Zvonimir, Rem Goran, Rem Vladimir, Ružić Branko, Svilar Rajko, Škiljan Alka, Tučan Jasenka, Zakošek Nenad, Zvonarević Mladen...
U prvoj četvrtini 21. stoljeća egzodus brodske pameti se intezivira. Uspješni rođeni Brođani, među kojima prirodnjaci dominiraju nad društvenjacima, ne rasijavaju se više samo po Zagrebu i Njemačkoj, nego po čitavoj planeti. Evo jednog njihovog popisa koji je kvantitativno manjkav, ali i s tom manom, vrlo ilustrativan: Adrović Zdenko, predsjednik uprave Raiffeisen bank, Bešlić Milan, likovni i književni kritičar u Zagrebu, Blažević Krešo, glazbenik i pjesnik, Bognar Ljuština Andrea, slikarica, dizajnerica na Floridi, Cepak Dinko, grafički dizajner HTV-a, Čondić Krešimir, vlasnik IVICOM Consulting, Austrija, Dabić Marina, prof. dr. oecc. na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i Nothingamu, Gregurić Damir, pijanist, viši umjetnički suradnik Muzičke akademije u Zagrebu, Jenč Pavle, izvršni direktor Environ Group u Londonu, Jukić Maja, diplomirana inženjerka elektrotehnike i ravnateljica Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja, Kokanović Dražen, poznati dugogodišnji zagrebački kulturni djelatnik, Lazić Zoran, scenarist i pisac, Leko Ruža, grafički dizajner Sciene Gallery Dublin, Ireland, Majurđić Ivo, istaknuti stručnjak za biokemiju i nanotehnologiju, Martinac Kruno, direktor likovne galerije Zapadne Australije, Mitrović Nina, dramatičarka, Musil Đorđe, direktor za istraživanja u farmaceutskoj tvrtki Merk-Serono u Frankurtu, Novosel Filip, glazbenik, Oljača Miodrag, ing. tehnički direktor Cabot Corporation u Albuquerqu, New Mexico, Oraić-Tolić Dubravka, hrvatska akademkinja, književna teoretičarka, esejistica, pjesnikinja i prevoditeljica, Penzar Mario, orguljaš u zagrebačkoj katedrali, Saražin Ratko, ravnatelj psihijatrijske klinike u SAD-u, Seletković Krešimir, poznati zagrebački glazbeni pedagog, kompozitor i glazbenik, Šišmanović Davor, poznati zagrebački urednik, scenarist i kulturni djelatnik, Šoštarić Maja, globtroter, poliglot i najnadarenija brodska pjesnikinja, Špicer Krešimir, europski slobodni operni pjevač, Špiranović Snježana, direktorica za IT tehnologiju u Londonu, sada u Perthu, Terzić Muharem, američki časnik na West Pointu, Vidaković Ivan, predsjednik Microsoft Hrvatska, Vujačić Vera, redateljica na HTV-u, Vuković Tvrtko, pjesnik i izvanredni profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu..., a tu su još i Kokanović Renata (Australija), Marin-Delić Zrinka (Toronto), Viduć-Martinović Maja (Zagreb), Zirdum Zorica (Australija) i brojni drugi za koje se manje zna ili se ne zna točno gdje su...
U 19. stoljeću gotovo svi, u 20.-om svi izuzev Josipa Berkovića, Anđelka Barbića, Krune Kerna i Vladimira Rema, a u 21. stoljeću svi, bez izuzetka, su postali znameniti, poznati i spomena vrijedni jedino i isključivo izvan Broda. Josip Berković je umro prirodnom smrću u 39. godini života nakon duge i teške bolesti. Da se nije razbolio zatukli bi ga, kao ljevičara, u ustaškom zatvoru, poput Josipa Godlara. Anđelko Barbić poginuo je, u najboljim godinama, u saobraćajnoj nesreći, Krunoslav Kern presvisnuo je skršen i pometen od aktera brodske „mlade hrvatske demokracije“ u 57. godini života, a Vladimir Rem je dvadeset i pet godina živio, izvan Broda, u vinkovačkom kulturnom egzilu...
Slavonskobrodska provincija definitivno je stratište svog najkvalitetnijeg umnog i intelektualnog potencijala. Kako? Zašto? Stoga što je lagodni život u provincijskoj kulturnoj baruštini privilegija mediokriteta. Ljudi s darom ondje se uguše.
Pa kako i kad je tomu tako, u tzv. bespućima kulturne zbiljnosti intelektualnog života palanke kolo vode cerebralno bankrotirani beamteri, duhovni invalidi, provincijski mediokriteti, uskogrudni jalnuši, impotentni doklaćeni zavidljivci, sektaši, nepotisti, mrzitelji boljih od sebe, oni koji se ne naprežu osim ako je pasjaluk u pitanju, a podlost im je nagonska snaga... Njihovo lukrativno okupljalište u samostalnoj i nezavisnoj Hrvatskoj1 je i brodski ogranak Matice hrvatske2 preciznije uže predsjedništvo ogranka, u kojem godinama vladaju, prepušteni volji pojedinaca, provincijski luzeri koje su stigle godine, a napravili nisu ništa spomena vrijedno... pojedinačno tanki i nemoćni prutići, ali uvezani u svoj fasces – lokalno „moćni“, „pisci“, „pjesnici“, „povjesničari“, „lektori“... Šire, oni ne predstavljaju ništa. Uže, guše i rastjeruju inteligentne, pametne i talentirane. Godinama su ispod razine vremena u kojem žive. Godinama intelektualno limitiraju, mediokritetiziraju i mrdušiziraju kulturni Brod. Godinama su ispod razine institucije u čije ime nastupaju. Godinama ondje gdje prestaju dar i talent, znanje i kompetencija, misija i posvećenost – počinju oni. I godinama – nikom ništa. Dapače, oni su za aktualnu mizeriju od tzv. brodskog kulturnog establishmenta – etalon, mjera stvari, standard. Silos kulturne moći... Oni su apriorni brodski kulturni crème de la crème. Njima se povjeravaju skupi, Brodu potpuno nepotrebni, izdavački projekti uključivo nedopustivo šlampavo anahrono, subjektivno i očajno uređivani Godišnjak, jedinu opću časopisnu publikaciju iz područja brodske kulture. Oni organiziraju, s brda, s dola promocije, kao što je, na primjer, bila promocija fotomonografije balerine Mije Čorak Slavenske, svjetski najpoznatije Hrvatice 20. stoljeća i najljepše, najnadarenije i najpopularnije hrvatske balerine svih vremena (koja je rođena u Brodu). Posjećenost: desetak baba i žaba s odabrane liste matičinih pouzdanika i nekoliko mojih prijatelja i poznanika koji su došli osobno nepozvani. Novinara, dva puta više negoli matičinih odabranika. Ring pronouncer je autora predstavio, familijarno, sa „svi ga znate“, jer bi rađe crkao nego da izusti kako je on jedini, u Brodu živući, član Hrvatskog društva pisaca, jedini član Svjetske organizacije pisaca P.E.N.-a, po stažu najstariji brodski član Hrvatskog društva novinara te suradnik Hrvatskog leksikografskog zavoda. I na kraju, ali ne najmanje važno, nečlan brodskog ogranka Matice hrvatske, kao što je nečlan brodskog ogranka bio i ugledni brodski i hrvatski književnik Vladimir Rem i kao što su nečlanovi tisuće brodskih akademski obrazovanih građana: nastavnika, profesora, pravnika, ekonomista, liječnika, inženjera, etc. Brodski ogranak, naime, ima samo nekoliko desetina članova čija je jedina uloga i funkcija da povremeno izaberu istog (ili naštimanog) predsjednika i predsjedništvo ogranka. Veći broj članova, tog zečinjaka, bio bi izravni ugroz godinama uhodavanog mehanizma...
U pola, dakle, te prve u brodskoj povijesti prezentacije jedne važne fotomonografije u digitalnom obliku, jedna je štićenica brodske lože matičara prekinula promociju, jer je organizator, kao za svatove, naručio i živu glazbu. Kultura je za njih zabava i jebeš event bez ozračja tambure... Na pozivnici su htjeli napisati „Pozivamo Vas s radošću...“ nemajući pojma kako je to njemačka fašistička sintagma „Mit Freude...“ koju nitko normalan više ne upotrebljava.
Ta i takva, njihovska, površna, dosadna, nemaštovita, rutinska, katkad i vulgarna uprizorenja traju, kako već tri put rekoh, godinama i sad su pretvorena u prizemnu naviku, tj. jedno automatsko ponašanje koje se radi operativno, bez razmišljanja, bez minimuma pametnosnog angažmana jer se ponavljaju s preciznošću i samo im treba neki okidač. Jedna takva inicijalna kapisla je sirota Ivana Brlić-Mažuranić koju, zahvaljujući agresivnoj majstorici nepostizanja ničeg, Jasni Ažman (pa i Ireni Krumes Šimunović), ogranak beskrupulozno eksploatira na toliko jeftin način da je to već degutantno. Radi se o pukom, tko zna kojem po redu, čitanju privatne korespondencije velike književnice, što se obavlja uporno i tvrdoglavo, bez trunke šarma, bez dovoljno profesionalne odgovornosti i duševne spremnosti za taj i takav čin i zadatak, bez pravca i stava, bez volje i snage u sebi.
Ivana Brlić-Mažuranić je veća osobnost i pojava nego pisac, stoga je odgovornost u pristupu njenoj privatnosti višestruko veća od odgovornosti pristupa njenom književnom djelu i to Ažmanici i Krumesici nije jasno, jer su bez kapaciteta da učine nešto bolje, više i kvalitetnije jer su na rubu da problematiziraju čak i poštovanje prema liku Ivane Brlić-Mažuranić i pretvore je u figuru minoris. Samo izvrsnost može imati pristup njenom briljantnom duhu, pameti, energiji, zapažanjima i tom dahu njenog finog i smirenog svijeta, koji je potpuno nepoznat mentalnim mapama dviju brodskih duhovnih poduzetnica. Agresivna travestijska falš parada, u blagovaoni blagopočivšeg šabačkog Srbina i mađarona Koste Radosavljevića, ima i psihijatrijski potencijal kao Frojd & Adler pouka (to su ona dvojica koja su se bavila misterijama srca i gaća) o tome kako se od nagona za održanjem i potvrđivanjem nesvjesno putuje do nagona za osvajanjem kojem je svejedno hoće li naškoditi. Provincijalna glad za važnošću česta je kod smućenog i zakinutog svijeta... Politički se potencijal iscrpljuje u realnoj analogiji: kao što je Hrvatska uništena od prevelike ljubavi prema njoj isto to prijeti, u Brodu, Ivani Brlić-Mažuranić. I Hrvatska i Ivana vape za normalnošću...
Za karneval i poklade, van datumskih okvira, treba dobra doza kuraži. Puno veća od one upuštanja u razvlačenje kora za pitu. I to se vidjelo i osjećalo. Neukusno ukostimirana, i ukočena kao daska, Jasna Ažman je izigravala Ivanu Brlić-Mažuranić, a neke članice Udruge brodskih intelektualki, također ukostimirane i ušeširene, preglumljavale su Ivanine druge i prijateljice. Neopisiva i neizreciva banalnost zračila je iz tog ukrućenog i jalovog dekoraterskog kulturnog autizma koji svoj uštogljeni i opravdanim strahom obuzeti uskogrudni provincijalizam – nije znao sakriti barem s trunkom kempa. Dakle, mladomisnički opsjednuta, Jasna Ažman, ušećerena kao da čita želje i pozdrave na katoličkom radiju, i istospolna zajednica brodskih intelektualki, izblamirale su se falschspielerski još jedanput, javno, a da toga uopće nisu bile svjesne i da za to uopće nemaju urednog motiva. Blamaža je tim veća što je taj kirchweich popratila i nekoliko puta emitirala lokalna televizija (to je ona što uoči početka glavnog TV Dnevnika na telopu ispod sata ispisuje: „Motika sa držalom, prije 43, sada 39 kuna“) s već poslovičnom „upućenošću“. Naime, za novinara, ovaj veliki kulturni događaj, dogodio se u salonu kuće „s početka 19. stoljeća“. To što je ta gospar Kostina kuća sagrađena krajem 19. stoljeća – nema veze... Međutim, ali. Ima veze to da je Jasna Ažman, definitvno, od sada pa nadalje i ubuduće, najhrabrija brodska žena. Ne po tome što se ničeg ne boji, već po tome što se ničeg ne stidi... I kad smo već kod stidnih mjesta, autor, uprkos svemu, ne propušta priliku izraziti zahvalnost užem predsjedništvu brodskog ogranka Matice hrvatske što Jasnu Ažman nije angažirao oko scenografije i koreografije promocije fotomonografije o balerini Miji Čorak Slavenskoj. Naime, naprosto ne može zamisliti Jasnu i vremešne pripadnice brodskih intelektualki, obučene u baletne trikoe i cipelice, i spremne za izvedbu Labuđeg jezera. Na tavanu zgrade Državnog arhiva i, natürlich, uz Čajkovskog na tamburicama.
Pripisak 1
Na kostimiranoj zabavi, posvećenoj Ivani Brlić-Mažuranić, najupadljiviji je bio onaj koji se nije kostimirao. U srpskom „salonu“ iz 19. stoljeća nije se kostimirao dr. Mato Artuković. (To je onaj brodski intelektualac koji je nakon „prevrata“, drvene skulpture Marxa i Lenjina, koje su stajale na ulazu u muzej, iskoristio, u Bukovlju, za pečenje prasića na ražnju.) S pristojne udaljenosti od TV kamera, pokraj južnog prozora palate Koste Radosavljevića, dobro se osjećao i zadovoljno cerekao ovoj weird paradi. Zašto i ne bi? Novija damnatio memoriae hrvatska historiografija o njemu piše kao o velikom srpskom dobrotvoru. Te Mato se na, svojevremenoj, osnivačkoj skupštini pododbora Srpskog kulturnog društva Prosvjeta, kao predstavnik općinskih vlasti, „obratio prigodnim čestitarskim riječima“. Te Mato je javno obznanio, u lokalnom tisku, da „...postoji dobra volja Sekretarijata za društvene djelatnosti da financijski pomogne srpski pododbor“. Te Mato se obratio brodskim Srbima i povodom njihovih raznih programa u okviru Svetosavske besede (26. siječnja 1991.). Te Mato se miroljubivo oglasio i povodom nekog apela Srba u kojem oni, ničim izazvani, traže intervenciju JNA... Sve u svemu izvjesni avatar, s diplomom Hrvatskih studija u svom velevažnom poviesnom prinosu „Prilogu poznavanja djelovanja Srpskog kulturnog društva Prosvjeta Pododbor Branko Radičević u Slavonskom Brodu 1990.-1991.“, objavljenom u časopisu Scrinia Slavonica broj 13, proglasio je Matu Artukovića najvećim brodskim zaštitnikom Srba – nakon Sv. Save! Mato Srbobrane, stavit ću te na popis duša za koje se molim.
Pripisak 2
Čemu taj silni gnjev upitat će se neka tiha, mirna i pokorna duša? Evo odgovora. Kao što je Travis Bickle („Are you talking to me?“) sastavni dio nasilja protiv kojeg se bori, tako sam i ja sastavni dio brodskih kulturnih i političkih prilika protiv kojih se borim. Istinska meta mog gnjeva sam ja. Onaj ja koji je slobodnom voljom odabrao da skonča u brodskoj kulturnoj i političkoj pećini iako ondje ni po čemu, osim po rođenju, ne pripada.
Travnja 2014.
_____________________________
1 „Političke revolucije pretvaraju se u kulturne katastrofe“ – Miroslav Krleža
2 Ogranak Matice hrvatske visoko kotira u hranidbenom lancu brodske kulturne hobotnice.
