U mojoj nedavno objavljenoj studiji Posljednji dani i smrt Ivane Brlić-Mažuranić namjerno sam, kao neku vrst mamca, objavio i Ivanino pismo kćerki Zdenki od 18. studenog 1934. u kojem ona opisuje kako je u Beogradu, u kraljevskom dvoru na Dedinju, bila primljena u audijenciju kod rumunjske princeze kraljice Mariole1 , supruge u Marseillesu netom ubijenog jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića2. Nakana mi je bila konačno izazvati reagiranje i kompetentan i meritoran javni progovor o onome što se godinama, podmuklo i potajice, o Brlićima pa i Ivani Mažuranić, šuška u tzv. stručnim pa i „znanstvenim“ kuloarima. Posebice onim koji se od uspostave hrvatske neovisnosti drže podobnijim, tj. domoljubstvujućijim hrvatskim povjesničarima3. A šapće se kako su Brlići od „srpskog špijuna“ Andrije Torkvata do Ivane Mažuranić udane Brlić politički projugoslaveni. Schrecklich!
Prvi znak da sam u lov krenuo s dobrom ješkom pokazao se već u kuloarima PEN-a. Rafalno sam izrešetan zbog objave tog pisma Ivane Brlić- Mažuranić u kojem ona radosno opisuje „kako je puzala pred vlašću u Beogradu“ (suština kuloarske opaske). I od planirane promocije knjige u PEN-u, natürlich, ništa.
Osporavati Ivani Mažuranić političko hrvatstvo mogu samo mentalni deficiti, neznanjā, šlamperaji, ludila ili čisti jáli. Onome tko je pročitao njeno djelo i tisuće njenih pisama, u koje je pretočila svoj život, jasno je kako su obitelj i hrvatska domovina njene temeljne životne vertikale koje je utkala i u svoje cjelokupno književno stvaralaštvo. Politikom se nije bavila no bila je spontani obiteljski antiaustrougar, antikomunist i benigni legitimist. Njen suprug, odvjetnik Vatroslav Brlić, politički je putovao od starčevićanskog pravaša do koalicionaša i predsjednika brodskog Narodnog vijeća 1918. Bio je tipična hrvatska fiškalska politička vrdalama, ali ni blizu onom što je od fanatičnog komuniste i generala JNA postao prvi predsjednik antikomunističkog HDZ-a i otac, na Japu pljunute i krvlju poprskane domovine. Izvan svog hrvatskog rodoljublja Ivana Brlić-Mažuranić politički ne postoji. Sve dok ju se ne ogoli van „tog konteksta“ kao što su to u Brodu učinili jedan ordinirajući doktor povijesnih znanosti i jedna savjetnica jedinog nam zavičajnog muzeja koji dvadeset godina komotno i bezbrižno živi bez postava.
U najnovijem brodskom muzealnom slučaju čista sitnopotkazivačka ljudska zloba instrumentirala je čistu ljudsku glupost. Naime što? Na vratašca koja sam odškrinuo, onim pismom Zdenki, zapalacao je, poput Ivanine snahe-guje na svračiće, dr. Mato Artuković. Pa je muzejskoj savjetnici i on otvorio svoja vrata, iza kojih je desetljećima od brodske javnosti budno čuvao one arhivske tajne o Brlićima koje je šaptom i povjerljivo širio. I savjetnica je s tim naivno i ne baš pametno izašla u javnost. Evo kako to izgleda u katalogu nedavno održane izložbe Živjeti u Brodu 1914.-1918. kojoj je Mato Artuković bio mentor i skrbnik i za koju joj je ustupio godinama javnosti nepristupačne arhivalije Brlićevih. U dosada, podvlačim, šire nepoznatim Bilješkama Ivane Brlić-Mažuranić o danima prevrata u Brodu na Savi 1918. (nakon Prvog svjetskog rata i nakon raspada Austrougarske monarhije) literarni idol brodske i hrvatske djece i mladeži piše iz povijesnog trenutka: „Prva srpska četa pod vodstvom pukovnika Maksimovića stigla je u Brod 13. studenoga 1918. U gradu se zadržala samo dva sata i otputovala u Rijeku, a doček je bio vanredan, govori krasni. Nije vrijeme za slavlja i svečanosti - a baš u ovo vrijeme svaki je događaj slava i svečanost, jer su srca puna slavlja... Unilazila je četa srpskih junaka u grad, oštri vjetar igrao je sa ona tri okićena barjaka na čelu vojske - glazba, - dugo je ne čusmo! - zasvirala „Bože pravde“, pa onda „Lijepa naša domovina“, a srpska i hrvatska srca klicala su do neba! Običajno je ovo, već se vidjelo i čulo na sto mjesta - al tko da reče da je bilo većih čuvstava ikada ovakovom prigodom? Tko će reći da je ikoji narod proživio veće uzvišenije časove nego li su časovi, utjelovljeni u ovom dočeku srpske vojske u hrvatskoj zemlji! Puna mjera kojom nam je božja ruka pružila najveći dar, što ga narod imati može - ta je puna mjera srca naša podigla do najvećeg vrhunca oduševljenja i zahvalnosti - i u tom je veličina slavlja, koje svuda izbija, usprkos teškim vremenima i teškim zadaćama, koje su pred nama, kao pred neiskusnom djecom. Povorci, koja je goste dopratila i otpratila sa kolodvora se pridružila i četa crnogorskih oficira, njih 27 na broju, koji se zadržavaju ovdje i koji su se stavili brodskom Narod. vijeću na raspolaganje. Koliko radosti za oči naše, gdje kroz grad stupaju čete, pobjedonosne čete naše krvi, gdje kraj nas stupa i srpski vojnik i gdje ga s nama prati crnogorski časnik. To obilje krasnih uniformi, te lijepe skladne pojave - a tamo uokolo povorke, sitna dječica što kliču i poskakuju od radosti i znatiželje, mali Jugoslaveni koji neće znati da je nekoć bilo doba, gdje nismo tako usporedno koracali, gdje smo jedva jedni o drugima mogli što doznati, a da ne izgubimo život!-„ (Boldirao autor).
Nedopustivo je događaje iz prošlosti promatrati današnjim očima, kriterijima i standardima. Međutim, muzejska savjetnica to objavljuje bez tumačenja konteksta, isčupano, bez komparacije i objašnjavanja sadašnjosti i prošlosti, bez potrage za kauzalitetom, bez neophodnog i neizostavnog trojstva: pisac-djelo-okolina. Prosto rečeno: bez grebanja ispod površine ili bez ičega od onoga na što upućuje i što preporučuje novi historizam kao načine izbjegavanja arbitrarnog (re)konstruiranja minule stvarnosti (Jay Stephen Greenblatt).
To što su doktor i savjetnica učinili Ivani Brlić-Mažuranić, u jednoj kulturno zaparloženoj sredini kao što je Slavonski Brod je neoprostivo i teško ispravljivo. Jer, u Brodu je, nažalost opravdano, recepcija srpstva i jugoslavenstva uglavnom zgražavajuća, akademski rečeno nadrkana, i bazira se na emocijama, stereotipima, predrasudama i, naravno, ratnim posljedicama. U Brodu živi petnaestak tisuća prognanih iz bosanske Posavine (danas Republika Srpska), Brod je šest mjeseci granatiran s prekosavskih srpskih položaja u Bosni, na ulicama grada izginuli su brojni civili i čak dvadeset sedmero djece, u Brodu žive obitelji čiji su članovi izgubili živote braneći svoje kućne pragove u bosanskoj Posavini... I Srbi se, nažalost, još uvijek, iza leđa, krste kao četnici, četnikuše i četničići. Pitanje glasi: kako će sada mali brodski bosanski i slavonski Hrvatići i oni koji se iz čitave države, posebice Vukovara, slegnu u Slavonski Brod, za vrijeme Dana Ivane Brlić-Mažuranić, doživljavati autoricu Priče iz davnine i Šegrta Hlapića kad saznaju kako je prema katalogu muzejske savjetnice, klicala „pobjedonosnim četama naše krvi, hrabroj srpskoj vojsci“ ushićeno slušala srpsku himnu Bože pravde i sitnu brodsku dječicu nazivala „malim Jugoslavenima“?
Pripisak
Keit Jenkins, za kojeg doktor i savjetnica očigledno nikad čuli, u knjizi Re-thinking History (New York, 2008.) dobro zaključuje kako svijet prošlosti dolazi do nas u obliku priča (pri-povijesti) iz kojih se ne može provjeriti odgovaraju li one stvarnom svijetu (zbilji prošlosti) pa su povjesničari, iako se takvim ne doživljavaju, i nehotice pisci fikcije. „Svako je znanje o prošlosti provizorno i nesigurno, a ne certističko, objektivno, stvarno, istinito...“ piše Jenkins i dodaje: „...bez obzira koliko se neka historija može provjeriti ili koliko je široko prihvaćena, ona nužno ostaje osobni konstrukt, manifestacija povjesničareve perspektive kao „pripovjedača“... „ i dalje nastavlja: „...historija se uvijek naslanja na zapažanja i svjedočenja neke druge osobe: promatrana je pomoću tumača koji stoji između prošlih događaja i naših čitanja tih događaja...“ Za Jenkinsa, dakle, nema vrijednosno neutralne (objektivne) historijske metodologije niti niza istraživačkih pravila koji bi vodili „istinitijoj“ slici prošlosti. „Prošlost se pokorava mojoj interpretaciji i za ljevičara je nužno drugačija od one koju priželjkuje desničar. Znanje o prošlosti je provizorno i spoznajno bezvrijedno. Prošlost je kao totalitet nespoznatljiva i spoznajno beskorisna.“ – ustvrđuje Jenkins.
To o čemu piše ovaj svjetski priznati autoritet ja sam u knjizi (1973. koja je to bila godina?), sasvim slučajno, ali iz istih uvjerenja, ne znajući za njega, malo sažeo i preveo na jezik balkanskog benignog prostakluka (Povijest je kao znanost govnetova govna govno – napisao sam). No suština je ipak u neuhvatljivosti tzv. zbilje.
Na primjer. Zbilja Broda u doba Prvog svjetskog rata sastoji se od društvene zbilje (međuljudski odnosi), političke zbilje (odnosi prema vlasti), klulturne (mišljenja, vjerovanja, ponašanja), umjetničke (izražavanja na osobit način), znanstvene (vjerna i fiksirana objašnjenja) i napokon mentalne zbilje (svijet psihe i misli)4 . Kako to sve sam pohvatati priređujući izložbu i katalog o Brodu u Prvom svjetskom ratu? Muzejska savjetnica, autorica izložbe, napravila je katalog na način koji Jenkins opisuje. Ona se potpuno oslonila na „zapažanja i svjedočenja nekih drugih osoba“, tumača koji stoje između prošlih događaja i samih događaja. Na taj način, njen uradak nije povijesni nego pri-povijesni ili bolje pripovjedni. Umjesto rada o zbilji Broda u vrijeme Prvog svjetskog rata, napravljena je pripovijetka o zbilji Broda u to vrijeme. Realno čak ni to. Kompilacijski je sastavljen uradak od nekoliko drugih (tuđih priča) koje su također zapravo samo interpretacije. Jednu od tih nečijih pripovijetki, o brodskim zbivanjima u vrijeme Prvog svjetskog rata, za savjetnicu je odabrao Mato Đelo Hađiartuković, čuveni selektor i izbornik arhiva Ivane Brlić-Mažuranić i podmuklom voljom nevidljivom je crnom rukom, koja točno zna šta radi, doveo do svog mračnog cilja: javno pokazati i dokazati kako su Brlići jugofili, a ne ukaljati sebe osobno.
Pripisak 2
I kako svaka konstruktivna kritika treba ukazati i na moguće rješenje predmetnog problema predlažem: etnoideološki traumatiziranog doktora kojem je glavni istraživački alat glogov kolac - na elektroškove, a savjetnicu na ništa. Ona je, u svemu ovome, kriva onoliko koliko i onaj siromah što je prdnuo u ciklon B plinskoj komori.
________________________________________________
1 Kraljica Jugoslavije Mariola kći je rumunjskog kralja Ferdinanda I. i kraljice Marije nećakinje engleskog kralja Eduarda VII i unuka kraljice Viktorije. Marijina je baka bila sestra ruskog cara Aleksandra III., a djed po majci bio je Alfred vojvoda od Edinbourgha.
2 Da Aleksandar Karađorđević nije ubijen povijest bi, gotovo sigurno, drugačije izgledala. Jugoslavija bi zajedno s Banovinom Hrvatskom (teritorijalno za trećinu većom od današnje Hrvatske) ratovala na strani pobjedničkih Saveznika, a ustaše i potom komunisti ni u snu ne bi došli na vlast. Uostalom, teško je opovrgnuti kako su i prva i druga Jugoslavija spasile Hrvatsku da ne bude svedena na zagrebačku županiju.
3 To su oni koji peglanjem hrvatsku povijest čine neizvjesnijom od hrvatske budućnosti. 4 Vidi dr. Vladimira Rezo Provincija je gusta masa, novohistoričko čitanje časopisa Savremeni pogledi 1935./1936. Zagreb/Slavonski Brod, 2014.
Prvi znak da sam u lov krenuo s dobrom ješkom pokazao se već u kuloarima PEN-a. Rafalno sam izrešetan zbog objave tog pisma Ivane Brlić- Mažuranić u kojem ona radosno opisuje „kako je puzala pred vlašću u Beogradu“ (suština kuloarske opaske). I od planirane promocije knjige u PEN-u, natürlich, ništa.
Osporavati Ivani Mažuranić političko hrvatstvo mogu samo mentalni deficiti, neznanjā, šlamperaji, ludila ili čisti jáli. Onome tko je pročitao njeno djelo i tisuće njenih pisama, u koje je pretočila svoj život, jasno je kako su obitelj i hrvatska domovina njene temeljne životne vertikale koje je utkala i u svoje cjelokupno književno stvaralaštvo. Politikom se nije bavila no bila je spontani obiteljski antiaustrougar, antikomunist i benigni legitimist. Njen suprug, odvjetnik Vatroslav Brlić, politički je putovao od starčevićanskog pravaša do koalicionaša i predsjednika brodskog Narodnog vijeća 1918. Bio je tipična hrvatska fiškalska politička vrdalama, ali ni blizu onom što je od fanatičnog komuniste i generala JNA postao prvi predsjednik antikomunističkog HDZ-a i otac, na Japu pljunute i krvlju poprskane domovine. Izvan svog hrvatskog rodoljublja Ivana Brlić-Mažuranić politički ne postoji. Sve dok ju se ne ogoli van „tog konteksta“ kao što su to u Brodu učinili jedan ordinirajući doktor povijesnih znanosti i jedna savjetnica jedinog nam zavičajnog muzeja koji dvadeset godina komotno i bezbrižno živi bez postava.
U najnovijem brodskom muzealnom slučaju čista sitnopotkazivačka ljudska zloba instrumentirala je čistu ljudsku glupost. Naime što? Na vratašca koja sam odškrinuo, onim pismom Zdenki, zapalacao je, poput Ivanine snahe-guje na svračiće, dr. Mato Artuković. Pa je muzejskoj savjetnici i on otvorio svoja vrata, iza kojih je desetljećima od brodske javnosti budno čuvao one arhivske tajne o Brlićima koje je šaptom i povjerljivo širio. I savjetnica je s tim naivno i ne baš pametno izašla u javnost. Evo kako to izgleda u katalogu nedavno održane izložbe Živjeti u Brodu 1914.-1918. kojoj je Mato Artuković bio mentor i skrbnik i za koju joj je ustupio godinama javnosti nepristupačne arhivalije Brlićevih. U dosada, podvlačim, šire nepoznatim Bilješkama Ivane Brlić-Mažuranić o danima prevrata u Brodu na Savi 1918. (nakon Prvog svjetskog rata i nakon raspada Austrougarske monarhije) literarni idol brodske i hrvatske djece i mladeži piše iz povijesnog trenutka: „Prva srpska četa pod vodstvom pukovnika Maksimovića stigla je u Brod 13. studenoga 1918. U gradu se zadržala samo dva sata i otputovala u Rijeku, a doček je bio vanredan, govori krasni. Nije vrijeme za slavlja i svečanosti - a baš u ovo vrijeme svaki je događaj slava i svečanost, jer su srca puna slavlja... Unilazila je četa srpskih junaka u grad, oštri vjetar igrao je sa ona tri okićena barjaka na čelu vojske - glazba, - dugo je ne čusmo! - zasvirala „Bože pravde“, pa onda „Lijepa naša domovina“, a srpska i hrvatska srca klicala su do neba! Običajno je ovo, već se vidjelo i čulo na sto mjesta - al tko da reče da je bilo većih čuvstava ikada ovakovom prigodom? Tko će reći da je ikoji narod proživio veće uzvišenije časove nego li su časovi, utjelovljeni u ovom dočeku srpske vojske u hrvatskoj zemlji! Puna mjera kojom nam je božja ruka pružila najveći dar, što ga narod imati može - ta je puna mjera srca naša podigla do najvećeg vrhunca oduševljenja i zahvalnosti - i u tom je veličina slavlja, koje svuda izbija, usprkos teškim vremenima i teškim zadaćama, koje su pred nama, kao pred neiskusnom djecom. Povorci, koja je goste dopratila i otpratila sa kolodvora se pridružila i četa crnogorskih oficira, njih 27 na broju, koji se zadržavaju ovdje i koji su se stavili brodskom Narod. vijeću na raspolaganje. Koliko radosti za oči naše, gdje kroz grad stupaju čete, pobjedonosne čete naše krvi, gdje kraj nas stupa i srpski vojnik i gdje ga s nama prati crnogorski časnik. To obilje krasnih uniformi, te lijepe skladne pojave - a tamo uokolo povorke, sitna dječica što kliču i poskakuju od radosti i znatiželje, mali Jugoslaveni koji neće znati da je nekoć bilo doba, gdje nismo tako usporedno koracali, gdje smo jedva jedni o drugima mogli što doznati, a da ne izgubimo život!-„ (Boldirao autor).
Nedopustivo je događaje iz prošlosti promatrati današnjim očima, kriterijima i standardima. Međutim, muzejska savjetnica to objavljuje bez tumačenja konteksta, isčupano, bez komparacije i objašnjavanja sadašnjosti i prošlosti, bez potrage za kauzalitetom, bez neophodnog i neizostavnog trojstva: pisac-djelo-okolina. Prosto rečeno: bez grebanja ispod površine ili bez ičega od onoga na što upućuje i što preporučuje novi historizam kao načine izbjegavanja arbitrarnog (re)konstruiranja minule stvarnosti (Jay Stephen Greenblatt).
To što su doktor i savjetnica učinili Ivani Brlić-Mažuranić, u jednoj kulturno zaparloženoj sredini kao što je Slavonski Brod je neoprostivo i teško ispravljivo. Jer, u Brodu je, nažalost opravdano, recepcija srpstva i jugoslavenstva uglavnom zgražavajuća, akademski rečeno nadrkana, i bazira se na emocijama, stereotipima, predrasudama i, naravno, ratnim posljedicama. U Brodu živi petnaestak tisuća prognanih iz bosanske Posavine (danas Republika Srpska), Brod je šest mjeseci granatiran s prekosavskih srpskih položaja u Bosni, na ulicama grada izginuli su brojni civili i čak dvadeset sedmero djece, u Brodu žive obitelji čiji su članovi izgubili živote braneći svoje kućne pragove u bosanskoj Posavini... I Srbi se, nažalost, još uvijek, iza leđa, krste kao četnici, četnikuše i četničići. Pitanje glasi: kako će sada mali brodski bosanski i slavonski Hrvatići i oni koji se iz čitave države, posebice Vukovara, slegnu u Slavonski Brod, za vrijeme Dana Ivane Brlić-Mažuranić, doživljavati autoricu Priče iz davnine i Šegrta Hlapića kad saznaju kako je prema katalogu muzejske savjetnice, klicala „pobjedonosnim četama naše krvi, hrabroj srpskoj vojsci“ ushićeno slušala srpsku himnu Bože pravde i sitnu brodsku dječicu nazivala „malim Jugoslavenima“?
Pripisak
Keit Jenkins, za kojeg doktor i savjetnica očigledno nikad čuli, u knjizi Re-thinking History (New York, 2008.) dobro zaključuje kako svijet prošlosti dolazi do nas u obliku priča (pri-povijesti) iz kojih se ne može provjeriti odgovaraju li one stvarnom svijetu (zbilji prošlosti) pa su povjesničari, iako se takvim ne doživljavaju, i nehotice pisci fikcije. „Svako je znanje o prošlosti provizorno i nesigurno, a ne certističko, objektivno, stvarno, istinito...“ piše Jenkins i dodaje: „...bez obzira koliko se neka historija može provjeriti ili koliko je široko prihvaćena, ona nužno ostaje osobni konstrukt, manifestacija povjesničareve perspektive kao „pripovjedača“... „ i dalje nastavlja: „...historija se uvijek naslanja na zapažanja i svjedočenja neke druge osobe: promatrana je pomoću tumača koji stoji između prošlih događaja i naših čitanja tih događaja...“ Za Jenkinsa, dakle, nema vrijednosno neutralne (objektivne) historijske metodologije niti niza istraživačkih pravila koji bi vodili „istinitijoj“ slici prošlosti. „Prošlost se pokorava mojoj interpretaciji i za ljevičara je nužno drugačija od one koju priželjkuje desničar. Znanje o prošlosti je provizorno i spoznajno bezvrijedno. Prošlost je kao totalitet nespoznatljiva i spoznajno beskorisna.“ – ustvrđuje Jenkins.
To o čemu piše ovaj svjetski priznati autoritet ja sam u knjizi (1973. koja je to bila godina?), sasvim slučajno, ali iz istih uvjerenja, ne znajući za njega, malo sažeo i preveo na jezik balkanskog benignog prostakluka (Povijest je kao znanost govnetova govna govno – napisao sam). No suština je ipak u neuhvatljivosti tzv. zbilje.
Na primjer. Zbilja Broda u doba Prvog svjetskog rata sastoji se od društvene zbilje (međuljudski odnosi), političke zbilje (odnosi prema vlasti), klulturne (mišljenja, vjerovanja, ponašanja), umjetničke (izražavanja na osobit način), znanstvene (vjerna i fiksirana objašnjenja) i napokon mentalne zbilje (svijet psihe i misli)4 . Kako to sve sam pohvatati priređujući izložbu i katalog o Brodu u Prvom svjetskom ratu? Muzejska savjetnica, autorica izložbe, napravila je katalog na način koji Jenkins opisuje. Ona se potpuno oslonila na „zapažanja i svjedočenja nekih drugih osoba“, tumača koji stoje između prošlih događaja i samih događaja. Na taj način, njen uradak nije povijesni nego pri-povijesni ili bolje pripovjedni. Umjesto rada o zbilji Broda u vrijeme Prvog svjetskog rata, napravljena je pripovijetka o zbilji Broda u to vrijeme. Realno čak ni to. Kompilacijski je sastavljen uradak od nekoliko drugih (tuđih priča) koje su također zapravo samo interpretacije. Jednu od tih nečijih pripovijetki, o brodskim zbivanjima u vrijeme Prvog svjetskog rata, za savjetnicu je odabrao Mato Đelo Hađiartuković, čuveni selektor i izbornik arhiva Ivane Brlić-Mažuranić i podmuklom voljom nevidljivom je crnom rukom, koja točno zna šta radi, doveo do svog mračnog cilja: javno pokazati i dokazati kako su Brlići jugofili, a ne ukaljati sebe osobno.
Pripisak 2
I kako svaka konstruktivna kritika treba ukazati i na moguće rješenje predmetnog problema predlažem: etnoideološki traumatiziranog doktora kojem je glavni istraživački alat glogov kolac - na elektroškove, a savjetnicu na ništa. Ona je, u svemu ovome, kriva onoliko koliko i onaj siromah što je prdnuo u ciklon B plinskoj komori.
________________________________________________
1 Kraljica Jugoslavije Mariola kći je rumunjskog kralja Ferdinanda I. i kraljice Marije nećakinje engleskog kralja Eduarda VII i unuka kraljice Viktorije. Marijina je baka bila sestra ruskog cara Aleksandra III., a djed po majci bio je Alfred vojvoda od Edinbourgha.
2 Da Aleksandar Karađorđević nije ubijen povijest bi, gotovo sigurno, drugačije izgledala. Jugoslavija bi zajedno s Banovinom Hrvatskom (teritorijalno za trećinu većom od današnje Hrvatske) ratovala na strani pobjedničkih Saveznika, a ustaše i potom komunisti ni u snu ne bi došli na vlast. Uostalom, teško je opovrgnuti kako su i prva i druga Jugoslavija spasile Hrvatsku da ne bude svedena na zagrebačku županiju.
3 To su oni koji peglanjem hrvatsku povijest čine neizvjesnijom od hrvatske budućnosti. 4 Vidi dr. Vladimira Rezo Provincija je gusta masa, novohistoričko čitanje časopisa Savremeni pogledi 1935./1936. Zagreb/Slavonski Brod, 2014.
