Hrvatska javna scena, oslikavana u onom što se drži medijskim prostorom, bjelodano pokazuje dvije stvari: ili je duševno stanje nacije zabrinjavajuće ili taj dojam ostavljaju prevladavajući neobrazovani primitivci u kojima još bleje ovce, dakle, budaletine kojima se mediji uglavnom bave, a među njima ima rektora sveučilišta, profesora fakulteta, članova umobolnih etičkih povjerenstava, saborskih zastupnika, „uglednih“ članova vlade, liječnika, generala, glumaca, redatelja, gradonačelnika, visokih sportskih funkcionera, sudaca svih vrsta sudova, novinara... Doduše, iskreno rečeno, pojava nije od jučer i nije endemska. Nobel u rukama Henryja Kissingera, Baraca Obame i Boba Dylana govori kako postoji čitava kultura budaletina. Što je Donald Trump kao kandidat za američkog predsjednika, što je Marijana Petir iz Mustafinih Klada u Europskom parlamentu, što psihotičar, pardon, psihijatar, iz Metkovića u fotelji predsjednika hrvatskog Sabora ili, štajaznam, Mile Vaso Brkić u potpredsjedničkoj?
Britanski novinar i TV voditelj F. Wheen napisao je knjigu How Mumbo Jumbo Conquered the World u kojoj opisuje kako u vremenu tako lake pristupačnosti informacijama, znanju i prosvjećenosti – toliko šarlatana, muljatora, prevaranata i budaletina preplavljuje, ne samo politiku, nego i čitav javni život u kojem su okupirali značajne uloge i funkcije. A da su većina njih i lopine, to je samopodrazumljivo. Kao što je samopodrazumljivo da se normalan, obrazovan, pametan, stručan i poduzetni svijet povlači, ali i gura, u društvene autsajdere.
Posljedično Lijepa naša je u svemu gora nego li je bila prije četrdeset godina. Od održive države stvorena je neodrživa: od industrije do poljoprivrede i stočarstva, od školstva do zdravstva, od demografske slike do kulture. Hrvatska je danas ekonomska i socijalna drama, politička komedija i suverenitetska tragedija. Mačke (Washington i Bruxelles) miša (Hrvatska) čvrsto drže instrumentima dužničkog ropstva, članstva u NATO-u[1] i Europskoj uniji. Vanjski „suverenitet“ štiti vojska brojno manja od policije, a unutarnji više i ne postoji jer i predsjednik države i predsjednik vlade dolaze i odlaze na mig izvana, čitaj adresu koja brine da se dug uredno servisira. Niti si više svoj na svom, niti ti je lisnica v žepu, a bogami ne vijori se ni barjak na Romaniji...
Istraživanja o stopama siromaštva u Hrvatskoj se crne. Po dohodovnoj metodi rizik siromaštva pogađa preko 800 tisuća Hrvata. Dvadeset posto Hrvata živi s obiteljskim primanjima manjim od dvije tisuće kuna. [2] Cvatu pučke kuhinje, socijalne samoposluge, kopanja po kontejnerima, ovrhe i deložacije...
U nekada poljoprivredno i industrijski najbogatijem području Hrvatske, u Brodsko-posavskoj županiji, stopa siromaštva je 36 posto. Najviša u Hrvatskoj. Ima li to veze s Mumbo Jumbo pobjednicima svijeta – Ne zna se. Uprkos tome što Županijom dvadeset i pet godina vlada stranka Zna se (vidi u Pripisku teksta što su obećavali prije dvadeset i tri godine).
U glavnom gradu Županije, Slavonskom Brodu, prema kriterijima istraživanja, dvadesetak tisuća stanovnika živi na rubu siromaštva. Oni još neisprcanog mozga znaju da je, proporcionalno, Brod nekada bio industrijski razvijeniji od Zagreba. Jedino je, jebiga, bio u mraku...
A siromasi kao siromasi. Odlaze trbuhom za kruhom. Godine 1995. Slavonski Brod je imao 84 tisuće prijavljenih prebivališta, danas dvadesetak tisuća manje. Popisom stanovništva 2011. imao je 59 141 stanovnika. Godine 1991., također, prema popisu imao je 57 229. za dvadeset godna povećao se za 1912 duša. Od 1971. do 1991. grad je od 38 705 stanovnika narastao na 57 229. Deset puta više nego 1991. – 2011. Dalje. Po popisu 2001. Slavonski Brod je imao 64 612 stanovnika. Po popisu 2011. ima 59 141 žitelja. Prvi puta u zadnjih 286 godina (prvi podatak je iz 1730. i iznosi 964 stanovnika) Brodu se, s vremenom, ne povećava nego smanjuje broj stanovnika.
E, sada. Meteki su tu. Sudeći po broju djece u školama koja malo drugačije govore, po porijeklu umrlih na partama i zaposlenih u gradskom poglavarstvu... Tko onda i zašto toliko odlazi interesantan sam znati?
A jope kontam... ma prestani se, ba, majmunsat. Aj ga ti znaj ko je ošo, a ko došo. Na oto pitanje nemereš, ćoeće, odgovort das pita. Što jes, jes. Reko, nemojte me pogrešno sfatit, ali većinsko se vazda slušalo, pa se moremo jebat. Valja učit jezka. Eto ja već vezem ko singerca. Jeblo mater, život me naćero Na Ovijem Našijem Prostorma.
Pripisak
U svom izbornom programu objavljenom u Posavskoj Hrvatskoj 1993. godine, dakle prije 23 godine, brodskoposavski Županijski HDZ je obećao:
Što reći do Mumbo Jumbo.
Nadopisak
Jedan Mumbo Jumbo, vrlo vjerojatno član Predsjedništva ogranka brodske Matice hrvatske, anonimno se javio 5. studenog o. g., pod šifrom lacnif , na portalu SBPeriskop. Ispod teksta Trojica u mraku raspitivao se gdje može nabaviti knjige „grandioznog velikana“, gdje su i kako je propustio recenzije „tih alpskih dosega“ te od čega živim. Odgovaram, jer to muči čitavu brojnu populaciju brodskih Mumbo Jumbo.
Prvu knjigu izdao sam 1999. i do sada sam objavio 26 autorskih knjiga o Brodu s ukupno 4 160 stranica teksta. Koautorskih knjiga imam sedam, a za tisak, u okviru biblioteke Brodski pisci, priredio sam tri. Nikada, ni jednom, u Brodu rođenom i u Brodu živućem piscu, to nije ni približno uspjelo.
O mojim knjigama recenzije, osvrte i promocijske tekstove (kasnije objavljivane) pisali su: akademik dr. Tonko Marojević, akademik dr. Zvonimir Mrkonjić, povjesničarke umjetnosti dr. Željka Čorak i dr. Snješka Knežević, pomoćnik ministrice kulture arhitekt Zlatko Uzelac, fakultetska profesorica književnosti dr. Tea Rimay Benčić, mr. Ivica Matičević urednik Vijenca, poznati hrvatski književnici Vladimir Rem i Miroslav Mađer, novinari Božidar Novak, Drago Hedl, Joža Ščrbašić, Milo Nardelli, Božidar Stanćić, novinarke Dunja Vanić, Marija Radošević, Branka Lukačević, publicisti Ivo Žanić, Veljko Lukić i Slavko Mirković, fra dr. Andrija Zirdum, povjesničar dr. Ivo Jelić... Usput, jedini sam rođeni i u Brodu živući Brođanin član svjetske organizacije pisaca PEN-a – isto u ukupnoj povijesti Broda. Kao takav i prvi sam u Brodu živući član Hrvatskog društva pisaca.
Evo i nekih računovodstvenih podataka. Za pet knjiga projekta Promjene vlasništva i porijeklo zgrada u staroj gradskoj jezgri u Brodu, grad Slavonski Brod izdvojio je oko 600 tisuća kuna potpore. Svaka knjiga tiskana je u, za Hrvatsku, astronomskih tisuću primjeraka i kako to Mumbo Jumbo kaže – nema ih. Za knjigu Dogodilo se jednom u Brodu... potpora je bila 30 tisuća kuna. Monografiju Mia Čorak Slavenska Ministarstvo kulture financiralo je s oko 50 tisuća kuna, a županija s oko deset. Moju zadnju knjigu financirala je njemačka novinarka Ulrike Baur iz Heidelberga s tisuću eura. Sitnije potpore su mi davale i brojne druge adrese. I opet, nikada i nitko od pisaca u brodskoj povijesti nije dobio tolike potpore.
Usput, za novine Novi Brodski list, čiji sam bio pokretač i urednik, grad je ukupno izdvojio oko milijun kuna potpore, a za kulturni prilog Posavske hrvatske, Brodski trag, oko 250 tisuća kuna. Njemačka organizacija Komitee für Grundrechte und Demokratie, čiji sam bio povjerenik, donirala je Novi Brodski list s oko 30 tisuća DEM... Eto.
Na kraju, od čega živim? Invalid sam osamdeset posto i zadnjih dvadeset godina živim od invalidske mirovine (operirao sam srce, kičmu, ahilovu tetivu, ključnu kost i potkoljenicu i imam po sebi 160 cm šavova). Usput, za troškove operacije mog srca njemačka udruga Journalisten helfen Journalisten izdvojila je 63 tisuće DEM pomoći...
Netko, nekad, negdje je zapisao: „Tko umre i ostavi iza sebe imetak uvrijedio je svoj život.“ Ja svoj život neću uvrijediti. Iza sebe ne ostavljam ništa, osim svojih knjiga. Koje su, ma štogod tko srao, neizbrisiv brodski trag. Živim kao podstanar u stanu od trideset kvadrata u kojem je sve tuđe. Vozim stari automobil koji je darovnim ugovorom prepisan na drugog vlasnika. Mirovina mi je opterećena s dva kredita i kad umrem nitko me neće naslijediti, jer, jednostavno nema što. Osim dugova. Da, jedan sam od istaknutijih donatora Muzeja Brodskog Posavlja, a i u većim donacijama posredovao sam u Državnom arhivu u Slavonskom Brodu... Jel' dosta
____________________________________________
[1] Hrvatska je ulaskom u NATO ponovno postala Vojna krajina samo ona to još ne zna.
[2] U Slavonskom Brodu visoki indeks bijede ilustrira i broj prelazaka granice zbog shoppinga u jeftinijem srpskom Brodu. On se u zadnje dvije godine popeo s pet na sedam milijuna prijelaza. Više od polovine tog broja su zasigurno Slavonskobrođani (cigarete oko 30 posto jeftinije, benzin za oko dvije kune po litri, pivo šezdeset posto jeftinije od Ožujskog proizvedenog u Zagrebačkoj pivovari koja je u stranim rukama kao i sve ostale pivovare u Hrvatskoj, neki lijekovi pedeset posto manje koštaju, sve ostalo je isto jeftinije barem za razliku u PDV-u i ostalim nametima koji u Hrvatskoj postoje, a ondje ne. Tu je i oslobađanje od PDV-a s graničnom potvrdom... U Derventi je sve ovo još jeftinije.)
Britanski novinar i TV voditelj F. Wheen napisao je knjigu How Mumbo Jumbo Conquered the World u kojoj opisuje kako u vremenu tako lake pristupačnosti informacijama, znanju i prosvjećenosti – toliko šarlatana, muljatora, prevaranata i budaletina preplavljuje, ne samo politiku, nego i čitav javni život u kojem su okupirali značajne uloge i funkcije. A da su većina njih i lopine, to je samopodrazumljivo. Kao što je samopodrazumljivo da se normalan, obrazovan, pametan, stručan i poduzetni svijet povlači, ali i gura, u društvene autsajdere.
Posljedično Lijepa naša je u svemu gora nego li je bila prije četrdeset godina. Od održive države stvorena je neodrživa: od industrije do poljoprivrede i stočarstva, od školstva do zdravstva, od demografske slike do kulture. Hrvatska je danas ekonomska i socijalna drama, politička komedija i suverenitetska tragedija. Mačke (Washington i Bruxelles) miša (Hrvatska) čvrsto drže instrumentima dužničkog ropstva, članstva u NATO-u[1] i Europskoj uniji. Vanjski „suverenitet“ štiti vojska brojno manja od policije, a unutarnji više i ne postoji jer i predsjednik države i predsjednik vlade dolaze i odlaze na mig izvana, čitaj adresu koja brine da se dug uredno servisira. Niti si više svoj na svom, niti ti je lisnica v žepu, a bogami ne vijori se ni barjak na Romaniji...
Istraživanja o stopama siromaštva u Hrvatskoj se crne. Po dohodovnoj metodi rizik siromaštva pogađa preko 800 tisuća Hrvata. Dvadeset posto Hrvata živi s obiteljskim primanjima manjim od dvije tisuće kuna. [2] Cvatu pučke kuhinje, socijalne samoposluge, kopanja po kontejnerima, ovrhe i deložacije...
U nekada poljoprivredno i industrijski najbogatijem području Hrvatske, u Brodsko-posavskoj županiji, stopa siromaštva je 36 posto. Najviša u Hrvatskoj. Ima li to veze s Mumbo Jumbo pobjednicima svijeta – Ne zna se. Uprkos tome što Županijom dvadeset i pet godina vlada stranka Zna se (vidi u Pripisku teksta što su obećavali prije dvadeset i tri godine).
U glavnom gradu Županije, Slavonskom Brodu, prema kriterijima istraživanja, dvadesetak tisuća stanovnika živi na rubu siromaštva. Oni još neisprcanog mozga znaju da je, proporcionalno, Brod nekada bio industrijski razvijeniji od Zagreba. Jedino je, jebiga, bio u mraku...
A siromasi kao siromasi. Odlaze trbuhom za kruhom. Godine 1995. Slavonski Brod je imao 84 tisuće prijavljenih prebivališta, danas dvadesetak tisuća manje. Popisom stanovništva 2011. imao je 59 141 stanovnika. Godine 1991., također, prema popisu imao je 57 229. za dvadeset godna povećao se za 1912 duša. Od 1971. do 1991. grad je od 38 705 stanovnika narastao na 57 229. Deset puta više nego 1991. – 2011. Dalje. Po popisu 2001. Slavonski Brod je imao 64 612 stanovnika. Po popisu 2011. ima 59 141 žitelja. Prvi puta u zadnjih 286 godina (prvi podatak je iz 1730. i iznosi 964 stanovnika) Brodu se, s vremenom, ne povećava nego smanjuje broj stanovnika.
E, sada. Meteki su tu. Sudeći po broju djece u školama koja malo drugačije govore, po porijeklu umrlih na partama i zaposlenih u gradskom poglavarstvu... Tko onda i zašto toliko odlazi interesantan sam znati?
A jope kontam... ma prestani se, ba, majmunsat. Aj ga ti znaj ko je ošo, a ko došo. Na oto pitanje nemereš, ćoeće, odgovort das pita. Što jes, jes. Reko, nemojte me pogrešno sfatit, ali većinsko se vazda slušalo, pa se moremo jebat. Valja učit jezka. Eto ja već vezem ko singerca. Jeblo mater, život me naćero Na Ovijem Našijem Prostorma.
Pripisak
U svom izbornom programu objavljenom u Posavskoj Hrvatskoj 1993. godine, dakle prije 23 godine, brodskoposavski Županijski HDZ je obećao:
- organizirani plasman poljoprivredno prehrambenih proizvoda županije sličnim regijama u Europi i svijetu
- objedinjavanje i stavljanje na raspolaganje županiji svih prirodnih izvora i potencijala
- objedinjavanje šumskog kompleksa radi stvaranje sirovinske osnove za županijsku drvnu industriju
- bolje korištenje kapaciteta županijske metalne industrije
- svršetak gradnje motela na sjevernoj veznoj cesti kapaciteta 100 ležaja (uz napomenu kako su sredstva od 5 milijuna DEM osigurana)
- poslovnu jedinicu Privredne banke Zagreb osamostaliti i omogućiti da visnom kapitala prati i ostvaruje potrebe Brodsko-posavske županije
- izgradnju dvije mini mljekare
- izgradnju tvornice stočne hrane
- izgradnju tvornice za preradu voća i povrća
- izgradnju klaonice
- završna poruka glasi: „HDZ vidi Slavonski Brod kao grad bankarstva, biznisa i poduzetništva kojem će gravitirati više od 500 tisuća ljudi, u kojem ćemo razviti riječnu luku koja će po prometu robe biti treća u Hrvatskoj. Položaj Broda kao raskrižja svjetskih putnih pravaca, Istoka i Zapada, cestovnih i željezničkih omogućit će Brodu istinsko središte regije.“
Što reći do Mumbo Jumbo.
Nadopisak
Jedan Mumbo Jumbo, vrlo vjerojatno član Predsjedništva ogranka brodske Matice hrvatske, anonimno se javio 5. studenog o. g., pod šifrom lacnif , na portalu SBPeriskop. Ispod teksta Trojica u mraku raspitivao se gdje može nabaviti knjige „grandioznog velikana“, gdje su i kako je propustio recenzije „tih alpskih dosega“ te od čega živim. Odgovaram, jer to muči čitavu brojnu populaciju brodskih Mumbo Jumbo.
Prvu knjigu izdao sam 1999. i do sada sam objavio 26 autorskih knjiga o Brodu s ukupno 4 160 stranica teksta. Koautorskih knjiga imam sedam, a za tisak, u okviru biblioteke Brodski pisci, priredio sam tri. Nikada, ni jednom, u Brodu rođenom i u Brodu živućem piscu, to nije ni približno uspjelo.
O mojim knjigama recenzije, osvrte i promocijske tekstove (kasnije objavljivane) pisali su: akademik dr. Tonko Marojević, akademik dr. Zvonimir Mrkonjić, povjesničarke umjetnosti dr. Željka Čorak i dr. Snješka Knežević, pomoćnik ministrice kulture arhitekt Zlatko Uzelac, fakultetska profesorica književnosti dr. Tea Rimay Benčić, mr. Ivica Matičević urednik Vijenca, poznati hrvatski književnici Vladimir Rem i Miroslav Mađer, novinari Božidar Novak, Drago Hedl, Joža Ščrbašić, Milo Nardelli, Božidar Stanćić, novinarke Dunja Vanić, Marija Radošević, Branka Lukačević, publicisti Ivo Žanić, Veljko Lukić i Slavko Mirković, fra dr. Andrija Zirdum, povjesničar dr. Ivo Jelić... Usput, jedini sam rođeni i u Brodu živući Brođanin član svjetske organizacije pisaca PEN-a – isto u ukupnoj povijesti Broda. Kao takav i prvi sam u Brodu živući član Hrvatskog društva pisaca.
Evo i nekih računovodstvenih podataka. Za pet knjiga projekta Promjene vlasništva i porijeklo zgrada u staroj gradskoj jezgri u Brodu, grad Slavonski Brod izdvojio je oko 600 tisuća kuna potpore. Svaka knjiga tiskana je u, za Hrvatsku, astronomskih tisuću primjeraka i kako to Mumbo Jumbo kaže – nema ih. Za knjigu Dogodilo se jednom u Brodu... potpora je bila 30 tisuća kuna. Monografiju Mia Čorak Slavenska Ministarstvo kulture financiralo je s oko 50 tisuća kuna, a županija s oko deset. Moju zadnju knjigu financirala je njemačka novinarka Ulrike Baur iz Heidelberga s tisuću eura. Sitnije potpore su mi davale i brojne druge adrese. I opet, nikada i nitko od pisaca u brodskoj povijesti nije dobio tolike potpore.
Usput, za novine Novi Brodski list, čiji sam bio pokretač i urednik, grad je ukupno izdvojio oko milijun kuna potpore, a za kulturni prilog Posavske hrvatske, Brodski trag, oko 250 tisuća kuna. Njemačka organizacija Komitee für Grundrechte und Demokratie, čiji sam bio povjerenik, donirala je Novi Brodski list s oko 30 tisuća DEM... Eto.
Na kraju, od čega živim? Invalid sam osamdeset posto i zadnjih dvadeset godina živim od invalidske mirovine (operirao sam srce, kičmu, ahilovu tetivu, ključnu kost i potkoljenicu i imam po sebi 160 cm šavova). Usput, za troškove operacije mog srca njemačka udruga Journalisten helfen Journalisten izdvojila je 63 tisuće DEM pomoći...
Netko, nekad, negdje je zapisao: „Tko umre i ostavi iza sebe imetak uvrijedio je svoj život.“ Ja svoj život neću uvrijediti. Iza sebe ne ostavljam ništa, osim svojih knjiga. Koje su, ma štogod tko srao, neizbrisiv brodski trag. Živim kao podstanar u stanu od trideset kvadrata u kojem je sve tuđe. Vozim stari automobil koji je darovnim ugovorom prepisan na drugog vlasnika. Mirovina mi je opterećena s dva kredita i kad umrem nitko me neće naslijediti, jer, jednostavno nema što. Osim dugova. Da, jedan sam od istaknutijih donatora Muzeja Brodskog Posavlja, a i u većim donacijama posredovao sam u Državnom arhivu u Slavonskom Brodu... Jel' dosta
____________________________________________
[1] Hrvatska je ulaskom u NATO ponovno postala Vojna krajina samo ona to još ne zna.
[2] U Slavonskom Brodu visoki indeks bijede ilustrira i broj prelazaka granice zbog shoppinga u jeftinijem srpskom Brodu. On se u zadnje dvije godine popeo s pet na sedam milijuna prijelaza. Više od polovine tog broja su zasigurno Slavonskobrođani (cigarete oko 30 posto jeftinije, benzin za oko dvije kune po litri, pivo šezdeset posto jeftinije od Ožujskog proizvedenog u Zagrebačkoj pivovari koja je u stranim rukama kao i sve ostale pivovare u Hrvatskoj, neki lijekovi pedeset posto manje koštaju, sve ostalo je isto jeftinije barem za razliku u PDV-u i ostalim nametima koji u Hrvatskoj postoje, a ondje ne. Tu je i oslobađanje od PDV-a s graničnom potvrdom... U Derventi je sve ovo još jeftinije.)
