Jedan moj birtaški kompanjon, nakon petog konjaka, sve zna bolje od bilo koga. Prije toga tih je kao bubica, ništa ne zna i samo se smješka. Njegovo rješenje za Agrokor, nakon petog konjaka, odrješito glasti: „Pojma vi nemate i ništa ne razumijete. Kakav kurčev Agrokor i kakav pičkin Konzum? Pa tu je sve jasno k'o dan. Propadnu li Todorić i Konzum ljudi će kupovati u Kauflandu i Billoj. I točka.“ Jebi ga, čovjek ima svoje mišljenje i glasno ga je izrazio u društvenoj instituciji u kojoj, od njena postanka, nema krize demokracije. Svi ravnopravno seru što im padne na pamet... No, dobro, lako ćemo za mog pajdaša, međutim, što s tim Agrokorom ne zna ni hadezeova hrvatska vlada. Agrokor je blistava ilustracija kako dva i pol decenijske tzv. hrvatske političke elite koje su stvorile tzv. hrvatsku gospodarsku kremu, pojma nemaju o suvremenom kapitalizmu i njegovoj stvarnoj prirodi.
Prvo su zakonima legalizirali pretvorbenu pljačku nakon koje je industrijalizirana država dezindustrijalizirana. Onda su novcima poreznih obveznika sanirali domaće banke i nakon toga ih, uz debele provizije, budzašto prodali strancima. Potom su tako sjebali poljoprivredu da se iz Slavonije iseljava kao u doba Osmanlija... Sad im se dogodi Agrokor, za kojeg, guverner Narodne banke danas kaže kako to neće imati utjecaja na banke, a sutradan eto Zagrebačke banke – u govnima. Oni ne da taje od javnosti kako će se Agrokor preliti u hrvatsku ekonomiju, pa onda u državu – oni to ne znaju. Pa je normalno i kako i koliko više ništa ne kontroliraju. Slijedom se postavlja pitanje kakova je pozadina po srijedi kada u hrvatskoj, četvrtstoljetnoj liberalno kapitalističkoj ekonomiji, državna vlada spašava jednu posrnulu privatnu kompaniju (koju vodi sin tate koji je odrobijao svoje socijalističke ekonomske nepodopštine)? Šezdeset tisuća zaposlenih hadezeovih članova i glasača, suflira mi odgovor sam Đavao, no ja tako nešto ne bih ni u snu pomislio, a nekmoli zapisao...
Donošenjem tog Lex Todorić preuzeta je odgovornost za sve rasplete u kojima će sudski sporovi biti neminovni. Plenković to jako dobro zna i tu računa na blistavo hrvatsko pravosuđe. A to što će, nakon njega, to sve platiti hrvatski građani – jebe ga on.
Jedini rezultat tog zakona je to što sada svi mogu upirati prstom i svaljivati krivicu na državu. I to se već događa. Npr. Rusi.[1] Dalje. Taj vladin povjerenik, što li, prethodno je bio zaposlen u firmi koje je imala jednog zaposlenika. Taj Dalić, ne, kako se zove, Ramljak... za kreditora Agrokora je „izabrao“ Knighthead Capital, špekulativni američki fond koji uspješno posluje na propustima drugih i pomaže im da ih što više naprave (Todorić nije imao dovoljan priljev da plati dugove, a to će se vjerojatno dogoditi i Plenkoviću s državom isto onako kao što se to dogodilo u Grčkoj i Argentini).
Taj Knighthead Capital, uoči bankrota, kupovao je obveznice Agrokora s velikim diskontom, za samo trideset posto nominalne cijene. Sad će im svakih sto eura kredita, uz četiri posto kamate, Plenković, ne, ma ovaj što je prije radio u firmi što ima jednog zaposlenog, isplatiti sto eura starih dugova (koje su kupili za trideset). Ameri će imati zaradu od šezdeset posto. To odobrava hrvatska hadezeova vlada u situaciji kad je jasno kako je Agrokoru siguran stečaj, a Ivici – marica. Ramljak je kupovanje vremena, a nedavna smjena ministara policije i pravosuđa je to isto, samo još gore.
Zašto siguran stečaj? Ovako.
Osnovna razlika između Lex Agrokora i Stečajnog zakona je u tome što će hrvatski građani sigurno snositi posljedice Lex Agrokora kroz tužbe vjerovnika protiv države. Taj zakon uvođenjem direktnog uplitanja izvršne vlasti u ravnomjernost namirivanja vjerovnika i to na način koji pravna struka ne poznaje, za razliku od Stečajnog zakona, ponavljam, prvorazredna je osnova za seriju tužbi protiv države. Štetu će, dakle, platiti građani. „Pučina je grdna stoka jedna“ reče netko, negdje, nekad – i bijaše u pravu. Uostalom i sisački klerikalni prvoborac biskup Košić javno se obratio kobajage vlastima, a u stvari je mislio na birače koji su sirotu Plenkovića nagnali na protuprirodni blud s oduvijek političko trgovački raskurvanim HNS-om.
Pripisak
A Lex Agrokor dao je i zamjetan doprinos rashrvaćivanju hrvatskog jezika: korporacija, prosperitetnost, dokapitalizacija, špekulativnost, restrukturiranje, aranažmani, super senior, roll of...
________________________________________
[1] Rusi su već blokirali Agrokorovu imovinu u Srbiji, a u Hrvatskoj im to nije sud odobrio.
Prvo su zakonima legalizirali pretvorbenu pljačku nakon koje je industrijalizirana država dezindustrijalizirana. Onda su novcima poreznih obveznika sanirali domaće banke i nakon toga ih, uz debele provizije, budzašto prodali strancima. Potom su tako sjebali poljoprivredu da se iz Slavonije iseljava kao u doba Osmanlija... Sad im se dogodi Agrokor, za kojeg, guverner Narodne banke danas kaže kako to neće imati utjecaja na banke, a sutradan eto Zagrebačke banke – u govnima. Oni ne da taje od javnosti kako će se Agrokor preliti u hrvatsku ekonomiju, pa onda u državu – oni to ne znaju. Pa je normalno i kako i koliko više ništa ne kontroliraju. Slijedom se postavlja pitanje kakova je pozadina po srijedi kada u hrvatskoj, četvrtstoljetnoj liberalno kapitalističkoj ekonomiji, državna vlada spašava jednu posrnulu privatnu kompaniju (koju vodi sin tate koji je odrobijao svoje socijalističke ekonomske nepodopštine)? Šezdeset tisuća zaposlenih hadezeovih članova i glasača, suflira mi odgovor sam Đavao, no ja tako nešto ne bih ni u snu pomislio, a nekmoli zapisao...
Donošenjem tog Lex Todorić preuzeta je odgovornost za sve rasplete u kojima će sudski sporovi biti neminovni. Plenković to jako dobro zna i tu računa na blistavo hrvatsko pravosuđe. A to što će, nakon njega, to sve platiti hrvatski građani – jebe ga on.
Jedini rezultat tog zakona je to što sada svi mogu upirati prstom i svaljivati krivicu na državu. I to se već događa. Npr. Rusi.[1] Dalje. Taj vladin povjerenik, što li, prethodno je bio zaposlen u firmi koje je imala jednog zaposlenika. Taj Dalić, ne, kako se zove, Ramljak... za kreditora Agrokora je „izabrao“ Knighthead Capital, špekulativni američki fond koji uspješno posluje na propustima drugih i pomaže im da ih što više naprave (Todorić nije imao dovoljan priljev da plati dugove, a to će se vjerojatno dogoditi i Plenkoviću s državom isto onako kao što se to dogodilo u Grčkoj i Argentini).
Taj Knighthead Capital, uoči bankrota, kupovao je obveznice Agrokora s velikim diskontom, za samo trideset posto nominalne cijene. Sad će im svakih sto eura kredita, uz četiri posto kamate, Plenković, ne, ma ovaj što je prije radio u firmi što ima jednog zaposlenog, isplatiti sto eura starih dugova (koje su kupili za trideset). Ameri će imati zaradu od šezdeset posto. To odobrava hrvatska hadezeova vlada u situaciji kad je jasno kako je Agrokoru siguran stečaj, a Ivici – marica. Ramljak je kupovanje vremena, a nedavna smjena ministara policije i pravosuđa je to isto, samo još gore.
Zašto siguran stečaj? Ovako.
Osnovna razlika između Lex Agrokora i Stečajnog zakona je u tome što će hrvatski građani sigurno snositi posljedice Lex Agrokora kroz tužbe vjerovnika protiv države. Taj zakon uvođenjem direktnog uplitanja izvršne vlasti u ravnomjernost namirivanja vjerovnika i to na način koji pravna struka ne poznaje, za razliku od Stečajnog zakona, ponavljam, prvorazredna je osnova za seriju tužbi protiv države. Štetu će, dakle, platiti građani. „Pučina je grdna stoka jedna“ reče netko, negdje, nekad – i bijaše u pravu. Uostalom i sisački klerikalni prvoborac biskup Košić javno se obratio kobajage vlastima, a u stvari je mislio na birače koji su sirotu Plenkovića nagnali na protuprirodni blud s oduvijek političko trgovački raskurvanim HNS-om.
Pripisak
A Lex Agrokor dao je i zamjetan doprinos rashrvaćivanju hrvatskog jezika: korporacija, prosperitetnost, dokapitalizacija, špekulativnost, restrukturiranje, aranažmani, super senior, roll of...
________________________________________
[1] Rusi su već blokirali Agrokorovu imovinu u Srbiji, a u Hrvatskoj im to nije sud odobrio.
