Poznati američki ekonomist Maynard Keynes je zagovarao državni intervencionizam za ublažavanje svjetske ekonomske krize koja je započela u SAD-u. Tadašnji američki predsjednik Ronald Reagan i predsjednica engleske vlade Margaret Tatcher radili su naopačke. Svim su sredstvima se zalagali za deregulaciju financijskih tokova i fiskalne konsolidacije – dva osnovna postulata liberalnog kapitalizma. Britanski ekonomist austrijskog porijekla Freidrich von Hayek i američki ekonomist Milton Friedmann su polaznom točkom držali privatizaciju i deregulaciju, otvoreno tržište vanjskoj konkurenciji i neuplitanje države. Obojica su „slučajno“ postali nobelovci jer su osmislili političku zavjeru porobljavanja država i pojedinaca zaduživanjem, a doktrina liberalnog kapitalizma je upravo to.

Danas je neoliberalizam vladajuća ekonomska ideologija koja je nezapamćeno produbila nejednakosti i to sad već ugrožava i održivost gospodarskog rasta čime se neodvojivo stalno produciraju nestabilnosti i krize... Neoliberalizam dijeli svijet na sluge i gospodare, a Hrvatska se devedesetih gotovo unisono dokopala položaja sluge čija je uloga slušati, služiti i uredno vraćati dugove.

Socijalistička Hrvatska bila je na pragu industrijski razvijenih zemalja Europe. U njoj su se svi mogli školovati i liječiti besplatno. Stanovi su se, po socijalnim kriterijima dijelili besplatno. Godišnje odmore, gotovo besplatno, zaposleni su provodili na moru u sindikalnim odmaralištima i ljetovalištima za mladež, socijalna zaštita bila je na visokom nivou i nitko nije kopao po smeću. Radnička prava, u odnosu na današnja, bila su ogromna i gotovo svi zaposleni dobivali su besplatni obrok u radno vrijeme. Mirovina je bila osamdeset i pet posto plaće i poštar ju je uručivao gotovinski. Cijene komunalnih usluga bile su puno niže. Kamate su bile duplo niže. Nije bilo ovrha, blokada računa, deložacije iz stanova. Gotovo sve usluge koje danas naplaćuju javni bilježnici obavljale su se gotovo besplatno na šalterima općine. Natalitet je bio puno viši od mortaliteta, a brakovi stabilniji. Prosječna kupovna moć bila je ista ili slična današnjoj. Jednakost, solidarnost i zajedništvo puno veći nego danas. Osjećao se napredak iz godine u godinu i bilo je puno više optimizma i vjere u bolju individualnu i kolektivnu budućnost. Hrvatska je bila federalna jedinicia Jugoslavije za koju se u svijetu znalo, a jugoslavenska vanjska politika i njen predsjednik Josip Broz Tito uživali su nepodijeljeno poštovanje i ugled u svijetu. Imao je sahranu u Beogradu kakvu ni prije ni poslije njega nije imao niti jedan državnik u svijetu.

I sve je to spiskano na brzinu.

Tu je razlog pomamne i bolesne demonizacije četrdeset i pet godina vlastite povijesti i njenog organiziranog zaborava. Rušitelje gospodarski društveno i politički boljeg proganja grizodušje.

Međutim, ne ide. Posvuda razasuti podatci, dokazi i istine su preotporni za onog koga interesiraju.

Kao svjedok vremena imam pravo na svoje mišljenje. Ono se svodi na to da je hrvatski socijalizam bio sranje koje iz perspektive sranja koje se danas zove hrvatski liberalni kapitalizam – izgleda kao bajkovita besmrtna legenda.

A sad malo u svezi i gledi krvavo izborene mlade hrvatske demokracije, višestranačja, slobodnih izbora.

Ovako. Mjesne zajednice i zborovi birača kao izrazi neposredne demokracije su ukinuti uvođenjem višestranačja. Međutim stranke je ubrzo pojeo zakon hijerarhijske discipline (nekad tzv. demokratski centralizam). I sve odluke predlažu i donose grupica ili pojedinac pa sada umjesto zborova birača kandidate na izborima kandidiraju stranačke koterije. Nezavisne liste su za prosječnog hrvatskog birača uglavnom preegzotične jer se drže onim što uglavnom i jesu: privatnim hirom i jeftinim pokušajem prijevare. No, pustimo izbore. Takovi su kakovi su, ali su važan demokratski događaj, jer nakon njih više demokracije nema uopće. Nakon izbora slijedi demokratski konstituirana diktatura. Izabrana većina je u podijeljenom i izdrobljenom hrvatskom društvu, koalicijska1. Koalicije se formiraju interesno, trgovinom, korupcionaški i vašarski. Nakon toga parlamentarna većina strogom stegom, baziranom na strahu sabornika za svoju visoku i nezasluženo stečenu plaću te brojne privilegije, izglasava automatski vladine prijedloge tako da ne prihvaća ni jedan oporbeni amandman. Iako ih zna biti korisnih i pametnih.

Diktatura većine u saboru je komunistički bezobzirna, ali tu nije kraj. Vlada Saboru predlaže odluke, zakone, itd. A kako funkcionira vlada? Još gore. Mandatar, tj. predsjednik najjače stranke si bira suradnike, ministre, i oni ga vjerno i poslušno služe. Riječ ministar i dolazi od riječi služitelj (ministrant). Dakle, što smisli predsjednik vlade (tj. predsjednik vladajuće stranke) to ministri predlože, kao Vlada, Saboru i to Sabor većinom disciplinirano izglasa. U međuvremenu, do glasanja, sve je jeftino kazalište koje prenosi televizija. Dakle, „demokratski“ mehanizam je tako podešen da odluke formulira jedna volja, uz stručnu asistenciju, i to u daljoj proceduri „demokratski“ mehanizam i amenuje.

Sociolozi taj čudovišni poredak zovu demokratura. Demokracija i diktatura.

Jednostranački sustav nije poznavao zastupničke plaće. U socijalizmu to je rješavao Savez komunista unutarpartijskom disciplinom, a višestranačje to rješava državnom korupcijom zastupnika, visokim plaćama, mirovinama i privilegijama.

U hrvatskim nekulturnim političkim okolnostima izuzetno je velika uloga predsjednika vlade jer je moć te uloge ogromna. Tim prije što je on predsjednik i najjače stranke.

I tu ponovno na scenu stupa junak iz kolumne od 15. rujna 2017. – Andrej Plenković.

On je, u sadašnjim okolnostima, daleko najbolji izbor. Markantan je, pametan, lukav, obrazovan, taktičan, smiren, ima iskustvo...

I u čemu je onda problem?

Problem je u tome što je on predsjednik vlade države koju su Tuđman, HDZ, SDP i Hrvati godine 1990. pretvorili u hrčka. Koji u kavezu veselo trči u svom bubnju, a hrane ga naizmjenično vuk i lisica. Na kredit. Koji je dobio hipotekarno založivši krzno.

Za one za koje je teško dokučiva ova parabola: Hrvatska je od ulaska u EU i NATO postala europski protektorat i u njoj sigurnost ima samo ono što je i dok je na državnim jaslama.

 

OBJASNIDBENE UPOZORBE:

1 Koalicijska je i predizborna situacija što je politički nonsens, koji npr. Hrvatskoj narodnoj stranci, koja u anketama ne prelazi izborni prag već dvadesetak godina, omogućava da bude parlamentarna stranka s najvećim ucjenjivačkim potencijalom.