À propos slučaja Gradska knjižnica, nasuprot, ne velikoj većini nego svima, ja ne držim kako je, maestro, upregnut da kao plaćena narikača odrađuje svog počasnog. Ili, štajaznam, da hoda iza nove uprave knjižnice s lopaticom za kakicu... Neeee. On je, znam čovjeka, iskoristio priliku da upregne svoju staračku sujetu, taj psihopatski reakcijski obrazac razmjeran karakteru i energiji mozga.
Poznato je kako starenjem karakter nadvladava inteligenciju pa se onda „sentencija u dva deseterca trohejski rimovana (katkada i s leoninskim srokom)“ pretvori u zgusnuti izraz paranoične agresivnosti i shizofreničnog cušpajza. Maestru s riječima baš i ne ide, pa bi mu pametnije bilo da se drži zapošljavanja svojih nota.
A bogami, ne ide mu niti sa razumijevanjem suštine. Taj fumus vaginalis zaštićen Uneskom, kako se zove... bećarac[1]... nema ama baš nikakove veze s činjenicom da je suština mojih nastojanja, ne maestrov bećarac, već Ivan Stipić, dragovoljac Domovinskog rata i ratni invalid s vidljivim tragovima, koji je mogao dobiti debelu mirovinu, no on ju je odbio i zaposlio se prvo u Zagrebu u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, potom kao ravnatelj Gradske knjižnice u Slavonskom Brodu. Po svemu što je učinio u dva mandata (vidi moju kolumnu Ime Ruže) najuspješniji je i najkompetetniji ravnatelj knjižnice u njenoj sveukupnoj povijesti. I što? Sjebao ga je lađar suvremene brodske kulturne propasti, osoba bijesne samovolje, hirovitog zaobilaženja procedura, nasumičnog dijeljenja gradskih poslova, darivatelj radnih mjesta feudalnom gestom mimo zakona, propisa i pravila - Mirko Duspara. Onaj što je maestru dao počasnog. Asistirale su mu, za vraga, tri žene prilično ravnog moralnog kardiograma, od kojih je jedna zasjela na njegovo mjesto, iako potpuno ne osjeća ono čime bi se trebala baviti. I šanse su joj, da učini isto što je učinio Stipić, ravne onima da katolički svećenik prijeđe na pravoslavlje. Njenim izborom za v.d. ravnatelja, po dosta toga sudeći, počinjen je prekršaj Zakona o ravnopravnosti spolova, IV. Diskriminacija na područjima zapošljavanja i rada, članak 13. (NN 69/17). U knjižnici je muški spol podzastupljen jer su samo dva zaposlenika od njih dvadeset – muškarci. Ivan Stipić je u svemu bio stručniji kandidat pa se u njegovom slučaju očito radi o diskriminaciji prema spolu, što će, uostalom, utvrđivati pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić.
U Zakonu o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08, 112/12) promiče se jednakost kao najviša vrijednost ustavnog poretka RH. U članku 8, stav 1 taj Zakon govori o diskriminaciji u vezi rada i radnih odnosa... uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju. Čak i direktiva Europskog parlamenta od 2006. godine govori o provedbi načela jednakih mogućnosti i jednakog tretiranja muškaraca i žena pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja.
Upravno vijeće knjižnice koje je također, po sastavu, neusklađeno sa slovom zakona, neizborom Ivana Stipića izvršilo je diskriminaciju prema hrvatskom branitelju, dragovoljcu Domovinskog rata, prema vojnom invalidu iz Domovinskog rata, prema visokom stručnjaku u području knjižničarstva, prema ocu četvero djece i prema mužu supruge koja nema stalni posao.
I dok ja ovdje vrpam po zakonima i europskim direktivama koji bi mogli, prema kaznenim odredbama, prilično stajati Gradsku knjižnicu, Ruža i Sanja delaju: odvjetnik, policija, prekršajni sud... Procjenjujem da vojska još ne, ali... i Krstičević sa svojim „avijonima“ i „helihopterima“ mogao bi dobro doći.
Lijepa brojka hrvatskih građana žive kao pečurke[2] u mraku i jedu govna, Sanja i Ruža ne. One žive pod reflektorom javnosti i jedu ljude. Konkretno: jednog Ivana i jednog mene. Uz pripomoć Upravnog vijeća, takvog kakvo ono jest, osnovale su u Gradskoj knjižnici Odjel za odnose s javnošću i marketing kojeg od preko 260 knjižnica u Hrvatskoj, imaju samo Rijeka i Zadar[3] te Nacionalna i sveučilišna knjižnica.[4] I otjelotvorili ga u Sanji Vuleti. A Sanja komunicira s javnošću na vrlo originalan način: putem svog privatnog opunomoćenika i putem represivnog državnog aparata, pa to onda izgleda ovako: ja napišem i javno obnarodujem kolumnu o tome kako su u Gradskoj knjižnici sjebali visokostručnog dragovoljca Domovinskog rata i sedamdeset postotnog ratnog invalida,… itd. Sanja ne odgovara na kolumnu osobno, iako prima plaću za odnose s javnošću, ona uzme odvjetnika, prijavi kolumnu policiji, koja po službenoj dužnosti „slučaj“ proslijedi sudcu za prekršaje. Tako se u Gradskoj knjižnici danas komunicira s javnošću.
Umjesto da isijava mir i da je prostor s aurom Gradska knjižnica je danas mjesto gdje ni zaposlenici više normalno ne komuniciraju, nego se, poput osa zatvorenih u boci, međusobno ujedaju.
Mojim vjernim čitateljima, ali i anonimno reagirajućim bijesomrziteljskim govnima dugujem ispriku što malo kasnim s reagiranjem. Na bolovanju sam zbog duševnih boli koje mi nanose v.d. Ruža i Sanja za odnose s javnošću. Stanje je ozbiljno. Prema psihijatrijskim dijagnozama ovaj tekst pišem klinički mrtav.
____________________________________________________________________
[1] Narodna tradaicija je identitet, a ne kultura. No, eto, maestro je očigledno krivo našrotan značenjima i vrijednostima. Jebi ga, genetika je snažna sila. No: prije će deva kroz iglenu ušicu nego bećarac u serioznu kulturnu baštinu. Zaštititi bećarac je isto kao zaštititi limenu glazbu s otoka Silbe kao paradigmatične pripizdine: apologija banalnog i beznačajnog i glupost u punom mentalnom kapacitetu. Koju hrvatska pravna država kažnjava s pet tisuća kuna kad se personalizira bojom odjeće.
[2] Za pravovjerne napominjem kako je izraz „pečurka“ potpuno „naš“ – vidi Gazophylacium Ivana Belosteneca
[3] Naime, potpuno u skladu s mogućnostima i potrebama svojih korisnika obje knjižnice imaju uz svoje sjedište formirane i ogranke (Rijeka 5, a Zadar 4 ogranka, 2 stacionara i 1 stanica) i bibliobusnu službu – pokretne ogranke (Rijeka 2 i Zadar 2) i broj uposlenika sukladan sa Standardima za narodne knjižnice u Republici Hrvatskoj (Rijeka 58 od planiranih 65 uposlenika, a Zadar 48 od nepoznatog broja planiranih) te, poradi svoje razgranatosti, imaju potrebu za boljom koordinacijom svojih usluga i prezentacijom prema korisnicima i lokalnoj zajednici (održavanje weba, izrada letaka i pozivnica, praćenje natječaja,…). Služba za odnose s javnošću u Rijeci nije samostalna nego je dio Službe općih poslova (tajništvo, pravna služba, financije, informatika) i nema „voditeljicu“ nego Suradnika za odnose s javnošću koji mora imati završen diplomski sveučilišni studij i određene godine radnog iskustva na predmetnim poslovima, a u Zadru mora imati najmanje stručno zvanje Viši knjižničar.
[4] Nacionalna i sveučilišna knjižnica kao središnja knjižničarska ustanova u RH s dva razdjela (nacionalni i sveučilišni), 9 odjela, 7 odsjeka i 1 zbirkom te 304 uposlenika nije ni za usporedbu s navedenim narodnim knjižnicama u Rijeci i Zadru, a kamoli s Gradskom knjižnicom Slavonski Brod kako zbog zahtjevnosti njezine funkcije tako i zbog zahtjevnosti i slojevitosti poslova i usluga koje obavlja.
Poznato je kako starenjem karakter nadvladava inteligenciju pa se onda „sentencija u dva deseterca trohejski rimovana (katkada i s leoninskim srokom)“ pretvori u zgusnuti izraz paranoične agresivnosti i shizofreničnog cušpajza. Maestru s riječima baš i ne ide, pa bi mu pametnije bilo da se drži zapošljavanja svojih nota.
A bogami, ne ide mu niti sa razumijevanjem suštine. Taj fumus vaginalis zaštićen Uneskom, kako se zove... bećarac[1]... nema ama baš nikakove veze s činjenicom da je suština mojih nastojanja, ne maestrov bećarac, već Ivan Stipić, dragovoljac Domovinskog rata i ratni invalid s vidljivim tragovima, koji je mogao dobiti debelu mirovinu, no on ju je odbio i zaposlio se prvo u Zagrebu u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, potom kao ravnatelj Gradske knjižnice u Slavonskom Brodu. Po svemu što je učinio u dva mandata (vidi moju kolumnu Ime Ruže) najuspješniji je i najkompetetniji ravnatelj knjižnice u njenoj sveukupnoj povijesti. I što? Sjebao ga je lađar suvremene brodske kulturne propasti, osoba bijesne samovolje, hirovitog zaobilaženja procedura, nasumičnog dijeljenja gradskih poslova, darivatelj radnih mjesta feudalnom gestom mimo zakona, propisa i pravila - Mirko Duspara. Onaj što je maestru dao počasnog. Asistirale su mu, za vraga, tri žene prilično ravnog moralnog kardiograma, od kojih je jedna zasjela na njegovo mjesto, iako potpuno ne osjeća ono čime bi se trebala baviti. I šanse su joj, da učini isto što je učinio Stipić, ravne onima da katolički svećenik prijeđe na pravoslavlje. Njenim izborom za v.d. ravnatelja, po dosta toga sudeći, počinjen je prekršaj Zakona o ravnopravnosti spolova, IV. Diskriminacija na područjima zapošljavanja i rada, članak 13. (NN 69/17). U knjižnici je muški spol podzastupljen jer su samo dva zaposlenika od njih dvadeset – muškarci. Ivan Stipić je u svemu bio stručniji kandidat pa se u njegovom slučaju očito radi o diskriminaciji prema spolu, što će, uostalom, utvrđivati pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić.
U Zakonu o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08, 112/12) promiče se jednakost kao najviša vrijednost ustavnog poretka RH. U članku 8, stav 1 taj Zakon govori o diskriminaciji u vezi rada i radnih odnosa... uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju. Čak i direktiva Europskog parlamenta od 2006. godine govori o provedbi načela jednakih mogućnosti i jednakog tretiranja muškaraca i žena pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja.
Upravno vijeće knjižnice koje je također, po sastavu, neusklađeno sa slovom zakona, neizborom Ivana Stipića izvršilo je diskriminaciju prema hrvatskom branitelju, dragovoljcu Domovinskog rata, prema vojnom invalidu iz Domovinskog rata, prema visokom stručnjaku u području knjižničarstva, prema ocu četvero djece i prema mužu supruge koja nema stalni posao.
I dok ja ovdje vrpam po zakonima i europskim direktivama koji bi mogli, prema kaznenim odredbama, prilično stajati Gradsku knjižnicu, Ruža i Sanja delaju: odvjetnik, policija, prekršajni sud... Procjenjujem da vojska još ne, ali... i Krstičević sa svojim „avijonima“ i „helihopterima“ mogao bi dobro doći.
Lijepa brojka hrvatskih građana žive kao pečurke[2] u mraku i jedu govna, Sanja i Ruža ne. One žive pod reflektorom javnosti i jedu ljude. Konkretno: jednog Ivana i jednog mene. Uz pripomoć Upravnog vijeća, takvog kakvo ono jest, osnovale su u Gradskoj knjižnici Odjel za odnose s javnošću i marketing kojeg od preko 260 knjižnica u Hrvatskoj, imaju samo Rijeka i Zadar[3] te Nacionalna i sveučilišna knjižnica.[4] I otjelotvorili ga u Sanji Vuleti. A Sanja komunicira s javnošću na vrlo originalan način: putem svog privatnog opunomoćenika i putem represivnog državnog aparata, pa to onda izgleda ovako: ja napišem i javno obnarodujem kolumnu o tome kako su u Gradskoj knjižnici sjebali visokostručnog dragovoljca Domovinskog rata i sedamdeset postotnog ratnog invalida,… itd. Sanja ne odgovara na kolumnu osobno, iako prima plaću za odnose s javnošću, ona uzme odvjetnika, prijavi kolumnu policiji, koja po službenoj dužnosti „slučaj“ proslijedi sudcu za prekršaje. Tako se u Gradskoj knjižnici danas komunicira s javnošću.
Umjesto da isijava mir i da je prostor s aurom Gradska knjižnica je danas mjesto gdje ni zaposlenici više normalno ne komuniciraju, nego se, poput osa zatvorenih u boci, međusobno ujedaju.
Pripisak
Mojim vjernim čitateljima, ali i anonimno reagirajućim bijesomrziteljskim govnima dugujem ispriku što malo kasnim s reagiranjem. Na bolovanju sam zbog duševnih boli koje mi nanose v.d. Ruža i Sanja za odnose s javnošću. Stanje je ozbiljno. Prema psihijatrijskim dijagnozama ovaj tekst pišem klinički mrtav.
____________________________________________________________________
[1] Narodna tradaicija je identitet, a ne kultura. No, eto, maestro je očigledno krivo našrotan značenjima i vrijednostima. Jebi ga, genetika je snažna sila. No: prije će deva kroz iglenu ušicu nego bećarac u serioznu kulturnu baštinu. Zaštititi bećarac je isto kao zaštititi limenu glazbu s otoka Silbe kao paradigmatične pripizdine: apologija banalnog i beznačajnog i glupost u punom mentalnom kapacitetu. Koju hrvatska pravna država kažnjava s pet tisuća kuna kad se personalizira bojom odjeće.
[2] Za pravovjerne napominjem kako je izraz „pečurka“ potpuno „naš“ – vidi Gazophylacium Ivana Belosteneca
[3] Naime, potpuno u skladu s mogućnostima i potrebama svojih korisnika obje knjižnice imaju uz svoje sjedište formirane i ogranke (Rijeka 5, a Zadar 4 ogranka, 2 stacionara i 1 stanica) i bibliobusnu službu – pokretne ogranke (Rijeka 2 i Zadar 2) i broj uposlenika sukladan sa Standardima za narodne knjižnice u Republici Hrvatskoj (Rijeka 58 od planiranih 65 uposlenika, a Zadar 48 od nepoznatog broja planiranih) te, poradi svoje razgranatosti, imaju potrebu za boljom koordinacijom svojih usluga i prezentacijom prema korisnicima i lokalnoj zajednici (održavanje weba, izrada letaka i pozivnica, praćenje natječaja,…). Služba za odnose s javnošću u Rijeci nije samostalna nego je dio Službe općih poslova (tajništvo, pravna služba, financije, informatika) i nema „voditeljicu“ nego Suradnika za odnose s javnošću koji mora imati završen diplomski sveučilišni studij i određene godine radnog iskustva na predmetnim poslovima, a u Zadru mora imati najmanje stručno zvanje Viši knjižničar.
[4] Nacionalna i sveučilišna knjižnica kao središnja knjižničarska ustanova u RH s dva razdjela (nacionalni i sveučilišni), 9 odjela, 7 odsjeka i 1 zbirkom te 304 uposlenika nije ni za usporedbu s navedenim narodnim knjižnicama u Rijeci i Zadru, a kamoli s Gradskom knjižnicom Slavonski Brod kako zbog zahtjevnosti njezine funkcije tako i zbog zahtjevnosti i slojevitosti poslova i usluga koje obavlja.
